REKOVIĆ: Iskreno mislim da je sreća što ste se u nedostatku naše političke hrabrosti i straha da ne izgubimo stečene stranačke pozicije koje naravno nose velike privilegije, Vi u tuđini pokretanjem inicijative ustvari ste prepreka zaboravu ovih događaja i stradanja nedužnih ljudi plavsko-gusinjskog kraja. No, pored moralnih obaveza svih Plavljana prema tim žrtvama, kojima Plav nije bio u zadnjem džepu nego u srcu, jer su časno branili i odbranil: nacionalni, vjerski, teritorijalni, plemenski i lični ugled, uz sve rizike da mi bude zamjereno, smatram da je Inicijativa trebala odavno da poteče od strane onih koji se u plavskoj čaršiji pozivaju na imena i broj tih strijeljanih plemenika.

Sa iskrenim zadovoljstvom sam, 07. novembra, na vašem sajtu, pročitao tekst o vašoj Inicijativi da se, na primjeren način, pomenu imena i obilježe mjesta na kojima je nad nedužnim bošnjačkim i albanskim stanovništvom Plava i Gusinja, na Racini i Previji, izvršeno masovno strijeljanje 1912. i 1913. godine.

Ti slučajevi su od tadašnje aktuelne vlasti dobro isplanirani i uz znanje, suglasnost, finansijsku pomoć i dobru stručnu pripremu od strane ministarstava unutarnjih djela i vjera, kao i Crkve, izvršeni. Tadašnja crnogorska vlast se postarala i u Avru Cemoviću, kojeg su neposredno prije tih događanja unaprijedili u čin brigadira, time našli egzekutora i željnog da «poravna stare račune» nad nedužnim stanovništvom Plava i Gusinja, i osvete se za poraze crnogorske vojske i njegovih Vasojevićana u Boju na Nokšić (1879).

Sve vlasti nakon tih događanja sistemski i sistematski su se trudile da se o tome ne govori, pod izgovorom da bi to nanijelo štetu «Bratstvu i Jedinstvu». Vješto su zatirali tragove i onemogućavali svaki pomen na ove zločine, računajući da će vrijeme uraditi svoje i da će nakon što svjedoci pomru pisati svoju historijsku verziju o tim događajima. Ovakvo razmišljanje potvrđuje nedavni konkretan primjer.

Naime, 02. augusta 2007. godine je, nigdje drugo nego u Plavu, u Centru za kulturu, uz veliko prisustvo Plavljana, promovisana knjiga .prof. dr. Radovana Bakića «Gornje Polimlje – priroda, stanovništvo i naselja». Par primjeraka te, podeblje, knjige, je bilo dostupno nekolicini učesnika, i to na samom početku promocije. Sve to nije čudno da pri kraju neko nije sasvim slučajno listajući knjigu naišao na poglavlje pod nazivom «Oni su oličenje borbe za slobodu i učvršćivanje državne vlasti». I u tom poglavlju na 247. strani portret Din-dušmanina Avra Cemovića.

Može mi neko pričat, ali ne i ubijedit, da 80-to godišnji autor, koji je nekada kao nastavnik radio u Gusinju, te i kao Andrijevičanin i čovjek koji je dugo godina bio ministar u ranijim i sadašnjim sastavima Vlade Crne Gore, nije ništa znao o «učincima» njegovog sunarodnika „heroja“ na nasilnom pokrštavanju Bošnjaka i Albanaca i strijeljanju 12 Plavskih prvaka, 03. marta 1913. godine na Racini u Plavu, te više od 800 Gusinjana i Plavljana na Previji. Isključive i neoprostive «greške» tih ljudi su bile što su bili Bošnjaci i Albanci, muslimanske vjere, i što nisu ni u zamjenu za nuđeni im život pristali da kao svoje prihvate pravoslavnu vjeru, tuđe ime, kapu i kuma.

Ministar je pomislio da je i dalje u Plavu i Gusinju na snazi nedostupna istinu o tim događajima. Nije računao da se Plavljani i Gusinjani nerado «sjećaju» ali da sigurno ne zaboravljaju genocidne radnje onog kojega on amnestira od odgovornosti, stavljajući ga u red onih koji su se borili za slobodu. Ako se strijeljanje prijethodno konopima i žicama spućenih i nedužnih ljudi, bez grešaka i prava na sudsku zaštitu i odbranu, uvodi kao novi reper za sticanje titule onda će ih iz najnovijih ratova vođenim na prostorima ex Jugoslavije, biti još.

Strijeljanje plavskih prvaka 1913.

Sjećam se da je na ovu temu od strane časnih ljudi iz Plava i Gusinja bilo i ranije pokušaja, ali vjerovatno slušajući savjete da nije vrijeme za pominjanje tih događaja i ljudi, i po lošoj procjeni dobronamjernosti onih kojima u nedostatku kondicije da istraju do kraja, posustajali na samom startu.

Zločinci koji su odgovorni za genocid počinjen 1912. i 1913. godine nad Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja Crnogorski kralj Nikola Crnogorski brigadir Avro Cemović

Vi ste u toj trci krenuli ozbiljnije od prethodnika i već se može reći da se nazire Cilj. Jasno i na sasvim legalan način ideju i inicijativu ste dostavili u pismenoj formi nadležnim organima Opštine i lokalne uprave. Dostavljajući Inicijativu sredstvima javnoga informisanja učinili ste je dostupnim javnosti. Takav početak kojeg cijenim i umjesnim i hrabrim zavrijedio je moje čestitki uz iskrene želje da uspijete. Ali da unaprijed znate da neće biti ni malo lahko i bez prepreka, da «istrčite» do kraja. Zato češćim potsjećanjem i interesovanjem za sudbinu Inicijative ne dozvolite da i ona u nečijoj fijoci i doživi sudbinu dosadašnjih. To je najbolji način da se nakon, skoro 100 godina, obilježe mjesta i upišu imena onih koji su nisu željeli «prodati vejru za večeru». Najzad oni su zaslužili u svom vatanu da imaju zasluženo mjesto.

Akademik Sidran kaže: «Nije me strah od genocida, strah me od zaborava».
Moja podrška ovoj inicijativi je što u njoj niti u ljudima inicijatorima ne nazirem makar trunku osvetoljubivosti i poziva na mržnju. Osjetio sam jedan ljudski gest da se ti događaji mjesta i ljudi nazovu pravim imenom sa ciljem da se ne zaborave a ne da bi se neko pozivao i potstrekavao na osvetu.
Narod kaže: «Veliki opraštaju, slabi zaboravljaju, a loši se svećaju«.
Lično pripadam onima koji opraštaju. Ne svećaju se, ali i ne zaboravljaju, da im se zlo, kao i svaka dobro nenaučena lekcija, nebi ponovilo.
Sve je to urađeno davno. Krivci koji su to isplanirali, osmislili, napravili, kao i oni uz čiju je prešutnu podršku sve to urađeno, i koji su tek na insistiranje stranih diplomata pravđajući se da o tome «Ukazom» prekinuli dalje nasilno pokrštavanje uz garantovanje nesmetanog povratka u «muhamedansku vjeru», su pomrli. I ranija, a posebno ova kasnija historija, je puna takvih i - vukova u jagnjećoj koži. Posljedice tih nedjela ne treba da snose oni koji mimo svoje volje - rođenjem: plemenski, vjerski, nacionalno ili teritorijalno, pripadaju tim zlotvorima.

Imao sam prilike da o tim slučajevima razgovaram sa nekoliko do skora živih savremenika i sudionika u tim događajima koji su bili prisutni strijeljanju 12 plavskih prvaka na Racini. Jedan od njih, iako u 113.-oj godini, duboke starosti. Sjećaju se imena strijeljanih ljudi i njihovih hrabrih držanja, prije plotuna koji su ih pokosili. Nerado pominju imena koja su dobijali uz prethodno ljubljenje krsta i prskanje svetom vodicom i imena kumova, koji su im nametani i stanovanjem u njihove kuće nadgledali prihvatanja nove «prađedovske vjere».

Iskreno mislim da je sreća što ste se u nedostatku naše političke hrabrosti i straha da ne izgubimo stečene stranačke pozicije koje naravno nose velike privilegije, Vi u tuđini pokretanjem inicijative ustvari ste prepreka zaboravu ovih događaja i stradanja nedužnih ljudi plavsko-gusinjskog kraja. No, pored moralnih obaveza svih Plavljana prema tim žrtvama, kojima Plav nije bio u zadnjem džepu nego u srcu, jer su časno branili i odbranil: nacionalni, vjerski, teritorijalni, plemenski i lični ugled, uz sve rizike da mi bude zamjereno, smatram da je Inicijativa trebala odavno da poteče od strane onih koji se u plavskoj čaršiji pozivaju na imena i broj tih strijeljanih plemenika.

U svakom slučaju inicijatorima halal vjera i moje poštovanje.
Žrtve su tih dana sebe Plavu i Gusinju napavile najveći «spomenik» ispisujući zlatnim slovima svijetlu stranicu historije svoga zavičaja. Svi oni zaslužuju od njihovih pokoljenja da nikada ne budu zaboravljeni, Inicijatori pokretanja ove ideje, također.

Dobro je što je nakon skoro 100-godišnjeg namjernog zataškavanja strpljivom, čekanju i uzaludnom očekivanju da se neko drugi sjeti ovih događaja mjesta i ljudi, prevashodno vašom zaslugom, došao je kraj.

U Plavu, 14. 11 2008. godine

Ibrahim Reković