Prof. Hamdo ČAMO: Koliko ponosa u par riječi, zbog kojih se mnoga „koplja lome“, mnogi krvavi ratovi, sukobi na sociološkom, društvenom, kulturnom, vjerskom, ideološkom i drugom nivou. „Moja zemlja, država i domovina!“ „Mnogi smatraju da, sa njom smiju raditi, kao da samo njima pripada, da smiju činiti što im je volja, da je zagađuju, prodaju, dijele, poklanjaju, prepuštaju, prljaju, zapuštaju, kao da je svojina jednoga. Ništa sličnoga, ne smije neko raditi, jer nikome ne pripada - osim svima onima, koji su njeni državljani. „Moja domovina“ može značiti samo, da se u njoj, zapravo čovjek osjeća „kao kod kuće“, po ponašanju, više kao „dobar gost“, nego kao tiranin i dušmanin kuće.“

POJAM
Patriotizam, domoljublje, rodoljublje (lat. patria, otadžbina, domovina, grčki patrios, πατρίς, porijeklo, pripadnost), najistaknutiji je vid izraza ljubavi prema domovini. Emocionalna povezanost sa vlastitom nacijom. Osjećaj povezanosti izražava se kao „nacionalni osjećaj“, osjećaj pripadnosti koji se može shvatiti kao izraz nacionalnog ponosa, kao i čitav niz drugih karakteristika (etničkih, kulturnih, političkih, ideoloških, vjerskih, historijskih), vezanih za pripadnost i prvrženost svojoj naciji. Posjeduju ga sve nacije. Neko ga shvata i izrazom kao što je „prijatelj države“.

Pod domovinom se podrazumijeva šira društvena zajednica, koja može biti grad, regija, a najčešće nacija ili nacionalna država. Patriotizam se odražava kroz osjećaj ponosa prema dostignućima i kulturi svoje domovine, nastojanju da se očuva njen karakter i identitet, odnosno identifikacija s ostalim pripadnicima zajednice koja tvori domovinu.
Patriotizam je također ideja, ideologija, pokret. U mnogim državama svijeta postoje patriotske političke partije koje se zalažu za to, da se ljubav prema domovini stavi ispred svih ideala i da se njemu podređuju ostale političke vrijednosti.
Patriotizam je ljubav kojom se označava poseban, nadvišen odnos vrijednosti prema zemlji, tradiciji, kulturološkim, historijskim vrijednostima i doprinosa, svemu tome, snagom i slogom vlastitog naroda.

Patriotizam se može podrazumijevati i kao izraz pripadnosti u odbrani osnova demokratskog duštva, osnovnih ljudskih, kao i drugih prava i vrijednosti, a naziva se „Ustavni patriotizam“. Njime često zemlje Zapada, kao demokratske zemlje, izražavaju svoje etničke i političke vrijednosti, kao i vrijednosti zapadne kulture, kojom svoje vrijednosti i načela prikazuju univerzalnim u borbi za ljudska prava i slobode.

Patriotizam se razlikuje od nacionalizma i šovinizma, utoliko što se patriota identifikuje sa svojom domovinom, narodom, nacijom, bez stavljanja i izdizanja svoje nacije iznad drugih, čime ne ugrožava, ne umanjuje, ne nipodaštava i ne potcjenjuje slobode i prava drugih naroda i nacija.

U negativnom smislu te riječi, patriotizam može prerasti u aroganciju, šovinizam, nacionalizam.

Patriotizam izražava ljubav prema zemlji, dok nacionalizam izdiže vlastitu naciju, kao „višu“ u odnosu na druge nacije, a šovinizam je - nacionalizam povezan sa mržnjom. Šovinizmom se izražava mržnja prema nekom narodu, naciji. Patriotizam je ljubav prema svojima, a nacionalizam - mržnja prema drugima. Često ga smatraju, za one koji ga izrazito naglašavaju, zadnjim ostrvom spasa. Pojavljuje se u više oblika.

U Srednjoj Evropi, patriotizam se razvio iz revolucionarno shvaćenog liberalizma i građanskog nacionalizma u borbi protiv feudalizma, koji je na početku težio demokratsko uređenoj nacionalnoj državi. Takva „vladavina odozdo“, vladavina naroda, koja se probila od vremena američke revolucije 1776. godine i francuske revolucije 1789. godine (Sloboda, jednakost, bratstvo), ustavno se ustalila i u evropskim državama. Patriotizam 19. stoljeća je, za razliku od danas, bio više u vezi sa nacionalizmom i šovinizmom tj. kao veličanje i nadmoć vlastite nacije u odnosu na druge, kao i ponižavajući odnos prema drugim nacijama i narodima.

Patriotizam je danas pozitivno shvaćen pojam uvezan u ustave i zakone većine evropskih naroda i država. Naravno, kao i uvijek, ostaje „vječni problem“ između danas pozitivno shvaćenog patriotizma i negativno shvaćenog nacionalizma, kao i opasnost da današnji desno orijentirani, fundamentalistički nastrojeni, radikalisti, ekstremisti, neonacisti, svoj nacionalizam kriju i prikazuju kao patriotizam.

Patriotizam je danas pozitivno shvaćen pojam uvezan u ustave i zakone većine evropskih naroda i država. Naravno, kao i uvijek, ostaje „vječni problem“ između danas pozitivno shvaćenog patriotizma i negativno shvaćenog nacionalizma, kao i opasnost da današnji desno orijentirani, fundamentalistički nastrojeni, radikalisti, ekstremisti, neonacisti, svoj nacionalizam kriju i prikazuju kao patriotizam.

Posebno su se fašisti i nacionalsocijalisti Evrope koristili pojmom patriotizma, kako bi naišli na odobrenje širokih masa, u korištenju istih u stvaranju svojih ciljeve. Patriotizam je uvijek bilo oruđe političara i osvajača.

Posebno vrijedi napomenuti historijsku izjavu nekadašnjeg predsjednika njemačkog „Bundestaga“, g. Johannes Rau, u kojoj ističe slijedeće: „Patriot je neko, ko voli domovinu. Nacionalist je neko, ko domovine drugih - mrzi!“

U Americi je običaj, mnogih domaćinstava, iskazivanja patriotizma isticanjem zastava, što se sve više preuzima i u Evropi. Poznat je izraz:„God Bless the Amerika - USA“ („Bože blagoslovi Ameriku - SAD“) - kao način izražavanja patriotizma SAD-u.

Ljudi sa ‚izraženim’ patriotizmom, ne odbacuju nacionalizam.
Puno više, kao što je više puta rečeno, ova dva pojma idu „ruku pod ruku“.

Na Balkanu, poslije krvavih sukoba, još uvijek, zadržani su izljevi pojmova, kao:“Bog i Hrvati!“, „Smrt ili sloboda!, ili umjesto toga, jedni drugima „Srbe na vrbe!“ itd. Takvo iskazivanje, koje bi trebalo da bude izraz patriotizma, u biti to nije. To pokazuje svu latentnost, negativnih snaga društva, koje zapravo, pokazuje nespremnost i nezrelost društva, nespremnog da krene putem demokratije.

Za takva društva, u ime stvarnosti i realnosti, istraživanja pokazuju, jako pomaže - javno izražavanje diferenciranje i razlika između ta dva pojma, javno iskazivanje pripadnosti demokratskim idejama i društvu, te javna osuda nacionalizma. Samo pozitivna nastrojenost demokratiji i njenim vrijednostima daje dovoljno jaku zaštitu od učestalih izbijanja i divljanja nacionalizma i mržnje prema drugima, kao i rasnih stavova, izjava i djela, koja kao što znamo, lako mogu da prerastu u rasne sukobe (L.A), većeg obima. Javnim iskazivanjem, daje se na znanje stav društva, svim snagama koji drugačije misle, da će njihovi postupci stvarno biti i sankcionisani.

Patriotizam svoju ranjivost pokazuje u kriznim situacijama, gdje jedna od strana, da bi nametnula svoje stavove, promijeni zakone (npr. Patriot Act), optuži druge „za nedostatak patritizma“, da je tako u javnosti diskvalifikuje. Ovakvo „ponašanje“, može dovesti do ozbiljnih posljedica po društvo. Osim što trpi demokratija, javno mišljenje, novinarstvo, može dovesti do ozbiljnih kriza i sukoba, čak i do izbijanja građanskog rata.

Na žalost, pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj "domovini" ili "otadžbini", može u određenim uvjetima, postati svoja suprotnost. Patriotizam se često povezuje s nacionalizmom, pa se ta dva pojma često navode kao sinonimi. Razlog za to je činjenica, da se i nacionalisti, skoro po pravilu, uvijek izjašnjavaju, odnosno, nastoje predstaviti, kao patrioti. Žrtve rata, kriju često svoje zločine i nedjela iza paravana patriotizma, što opravdavaju, kako im je i rečeno, u vremenima - „nacionalne borbe“. Novuum novije povijesti je pojava, da široke narodne mase, da li kao psihološki mehanizam odbrane, u vremenu osjećaja stvarne ili prividne ugroženosti života, prava i sloboda počinju, krijući se iza patriotizma, da se poistovjećuju, sa kriminalnim radnjama, zločincima, čak njihovim ciljevima, još i gore - sa njihovim djelima. Pojam kolektivne odgovornosti, dobiva tim sasvim drugu težinu, kvantitativno i kvalitativno.
„Patriotizam pretpostavlja, da domovina sama po sebi, predstavlja moralnu vrijednost, prema kojoj pojedinac, vlastite interese uvijek mora podrediti - interesima šire zajednice.

Patritizmu se mogu pripisati mnoge osobine kao što je emocionalni naboj, neupitnost, moralnost, ali i ranjivost, osjetljivost, zloupotrebljivost. Postoje vremena u kojima se patriotizam manje ili više konzumira. U vrijeme mira, patriotizam se upražnjava, više u tekstovima vezanih za kulturu, književnost, poeziju. U vrijeme kriza, posebno rata, kada to zahtijevaju „nacionalni interesi“, pojam patriotizma se upotrebljava kao (politička) ideologija, u krajnjem slučaju, kao oružje.

U najekstremnijem obliku, patriotizam se odražava kao spremnost, da se za domovinu žrtvuje vlastiti život“. Neke države, kao ideologiju vlastite egzistencije, koriste i svjesno žrtvuju mlade ljude, kao posljednje sredstvo koje im je, bilo iz unutra ili iz vana ‚nametnuto’. Jedni, iste žrtve, koje se bore u ime patriotizma i odbrane domovine, nazivaju herojima, a drugi, nazivaju ih - teroristima?! Na kraju ostaju otvorena i neodgovorena pitanja, da li su jednoj državi (svijetu!), potrebne takve žrtve, na takav način, da li je, i kome je, u interesu vođenje takve politike, posebno zastupljene na Bliskom Istoku. Je li žrtrva, patriota, terorista ili je žrtva, koja ‚daje’ svoj život u ime patriotizma, „žrtva“ vođenja pogrešne politike svih strana, tj. „žrtva“ politike, koja ne vidi drugog, „pametnijeg“ izlaza i drugog rješenja. Samo „žrtvovanje“, brzo ćemo se složiti, također nije rješenje budućnosti niti osnov rješenja problema, posebno ako se ima u vidu veliki broj žrtava civilnog stanovništva, koje se „tim činom stavlja pod pritisak“, da utječe na promjenu politike, te velike materijalne štete, kao propratne pojave.
Nacionalni osjećaj je „subjektivno pravo svakog čovjeka, koje mora biti poštovano“ i zbog toga, ne smije biti „predmet kritike (naučne) analize“, ukoliko on ne vrijeđa i ne negira nacionalne osjećaje drugih.

Ništa neobična nije, sve češća pojava, da se iza „patriotizma“ u cilju i „u ime države“, sakrivaju kriminalne grupe i oblici organizovanog kriminala. Tim činom, kojim se pokrivaju sasvim druge pobude, baca se tamna sjena na nacionalni ponos, a time i na patriotizam.

Zloupotreba patriotizma, kao tema sama za sebe, naučno nije razrađena u dovoljnoj mjeri.

Patriotizam označava pripadnost, koja nacionalna opet može, i ne mora, da dijeli višenacionalnu ili istonacionalnu zajednicu na patriote i ne-patriote. Patriotizam se može izražavati i upražnjavati, na veoma veliki broj načina, on može biti snaga, a može biti i slabost.
Patritizmu se mogu pripisati mnoge osobine kao što je emocionalni naboj, neupitnost, moralnost, ali i ranjivost, osjetljivost, zloupotrebljivost.
Postoje vremena u kojima se patriotizam manje ili više konzumira. U vrijeme mira, patriotizam se upražnjava, više u tekstovima vezanih za kulturu, književnost, poeziju. U vrijeme kriza, posebno rata, kada to zahtijevaju „nacionalni interesi“, pojam patriotizma se upotrebljava kao (politička) ideologija, u krajnjem slučaju, kao oružje.

Mauricio Viroli, italijanski profesor historije filozofije u Ferari, knjigom „Za ljubav otadžbine“, koja se bavi temom „Patriotizma i nacionalizma u historiji“ - (Per amore della patria. Patriotismo e nazionalismo nella storia, Ed. Laterza, 1995), analizira shvatanja patriotizma i nacionalizma kroz historiju, očigledno pokazujući i razliku između patriotizma i nacionalizma tvrdeći, da je u vrijeme fašizma izražavan i veličan više nacionalizam, da patriotizam nije niti postojao, kao i to, da se više poistovjećivao i izražavao po privrženosti - naciji i rasi.

„U šumama fašističke kulture u Italiji, kao što su bili Enciclopedia italiana i Dizionario di politica, odrednice »patria« i »patriotizam« ne postoje. U običnom jeziku i u akademskoj literaturi, objašnjava autor dalje svoje razloge, »patriotizam« i »nacionalizam« su smatrani ekvivalentima. Zato on namerava da pokaže da oni »mogu i moraju biti različiti«, jer jezik patriotizma je, kroz stoljeća, upotrebljavan, da bi ojačao ili izazvao »ljubav prema političkim institucijama i načinu života, koji podržavaju zajedničku slobodu jednog naroda«, dok je jezik nacionalizma, koji je u Evropi nastao u kasnom XVIII st., stvoren da bi »odbranio i ojačao jedinstvo i etničku, jezičku i kulturnu homogenost jednog naroda«.

Patriotizam, kako slijedi iz historije i kako ga shvata Viroli, svojim neprijateljima smatra tiraniju, despotizam i korupciju, a za nacionalizam najveći neprijatelji su zagađivanje tuđim idejama i uticajima, heterogenost, etnička i kulturna nečistoća, a onda i političko i socijalno nejedinstvo. To ne znači, ističe Viroli, da teoretičari patriotizma preziru ili ignorišu kulturu, jezik ili tradiciju jednog naroda, jer su patrioti »uvijek, kada govore o slobodi i republici, podrazumijevali zajedničku slobodu jednog posebnog naroda, sa njegovom specifičnom historijom i njegovom kulturom«, ali, za patriotu, glavne vrijednosti su »res publica i slobodno življenje koje ona omogućava«, za razliku od nacionaliste, za koga su najveće vrijednosti »jedinstvo i kulturna i duhovna čistota jednog naroda«, tj. nacija.
Jezik patriotizma je, kaže Viroli, korišten da bi se ujedinili svi oni koji hoće da žive kao građani nasuprot onima koji građansku i političku jednakost smatraju nepodnošljivom. Jezik patriotizma slobode poziva pojedince da ostanu kulturno definisane, zainteresovane, strastvene i da nastoje da uspostave kulturu slobode, da bi oni koji vole slobodu postali jači od faktora represije. Taj jezik ohrabruje kulturnu različitost i poštovanje prava drugih i drukčijih.

»Smatram, navodi g. Viroli, naprotiv, jedinstvo ili kulturnu, etničku ili religioznu homogenost jednim od najvećih poroka republike. Jedinstvo i homogenost ne čine republiku jačom i ne pomažu da u srcu građana raste ljubav prema slobodi«, kaže Viroli. Služe, samo da od države naprave jednu represivnu i dosadnu zajednicu, naseljenu netolerantnim gradjanima.
U prvom poglavlju (»Naslijeđe republikanskog patriotizma«), obrađuje stavove nastale u antičkom Rimu, naročito, obnovu rimske ideje patriotizma u doba humanizma, posebno Makijavelija; - u drugom (»Pomračenja i vraćanja«), analizira ideje poznog XVI i XVII st. u Italiji, zatim one koje nastaju u Holandiji u istom periodu i posebno ideje u vrijeme engleske revolucije; - treće poglavlje bavi se idejama XVIII veka u Italiji, Francuskoj (Monteskje, Volter, Ruso); - u četvrtom (»Rađanje jezika nacionalizma«), bavi se idejama koje nastaju od kraja XVIII st. u Engleskoj, Italiji, Njemačkoj (Herder, A. Slegel, Fihte), Francuskoj (Misle); - u petom poglavlju (»Nacionalizacija patriotizma«) analizira ideje XIX st. u Engleskoj, naročito Italiji (Macini), Francuskoj (Renan, Moras). U poglavlju-epilogu,(»Patriotizam bez nacionalizma«), na osnovu tog pređenog historijskog puta, Viroli, imajući u vidu iskustva fašističke aberacije ideje nacije, a s obzirom na mogućnost vraćanja opasnih ideja nacionalne netolerancije i isključivosti, rezimira svoje stavove.“
„Za patriotu, glavne vrijednosti su »res publica i slobodno življenje koj ona omogućava«, za razliku od nacionaliste, za koga su najveće vrijednosti »jedinstvo i kulturna i duhovna čistota jednog naroda«, tj. nacija.“
Naučnici su uočili vrlo interesantan proces, kojim se trenutno stvara „evropska nacija“. Interesantan, prije svega je koncept, gdje će se, silom prilika, izvod „etničkog porijekla interesa više nacionalnih država“ pokušati stvoriti evropska nacionalna država, (u kojoj bi ideal evropskog zajedništva bio iznad ideala pojedinačnih nacionalni interesa), i institucija koja će morati biti prilagođena i odgovarati, (zbog svog institucionalnog uređenja, načina glasanja i sl.), trenutno, zbog ogromnog i glomaznog birokratskog aparata, više sebi i koja će silom prilika, u ime tog „višeg cilja“, stvaranja evropske nacije, biti prinuđena zapostaviti nacionalne interese „malih“.

U svakom slučaju, očekuje se burna politička budućnost u kojoj je trenutno na prvom mjestu stvaranje jedinstvenog evropskog tržišta, njegova zaštita u kojoj odlučujuću ulogu igra, naravno i profit, koji je izbacio na površinu često potcjenjeni i neshvaćen pojam globalizacije.
U svemu ovome, sam pojam patriotizma, njegovo značenje, doživljavaće zasigurno svoju preobrazbu u pokušajima da se stvori nešto, što bi trebalo u budućnosti, da bude osjećaj i izraz ljubavi, ovoga puta - evropskog patriotizma. Razvojni put evropskog patriotizma, gdje kod mnogih postoji znak pitanja, da li on uopće i postoji, interesantno je posmatrati, ne samo sa naučnog stanovišta, već i društveno-sociološkog.

Patriotizam veliča vrijednosti slobode, slobodarstva i jednakosti. Patriotizam se vremenom stječe, uči. Iskrivljeno je i pogrešno tumačenje, da se čovjek sa njim rađa ili ne. Patriotizam se stvarno nalazi u mozgu, emocionalno, kažu „u duši“. Patriotizam se ne naslijeđuje, ne propisuje i zakonski donosi, ali može, često i jeste, ugrađen u društveni sistem, kao imeprativ, moralna norma očekivanog ponašanja, sa kojom generacije odrastaju „ideološki i emocionalno vezivane“, izražavajući patriotizam i ljubav prema otadžbini, povezanošću sa simbolima države koji su vezani za bilo što, kao što je to slučaj u sportu, politici i sl.
Za mnoge narode svijeta, patriotizam je nešto sasvim normalno, nepotrebno naglašavati. Za narode koji to ipak čine, počinje bivati patološki normativ koji ne oslobađa, već „stavlja u lance i potčinjeni odnos“, zarobljava i iz čisto stanja i izraza, nazovimo pobude ljubavi, postaje i uzima oblik razornog mehanizma, koji drugi osjećaju ne kao ljubav, već kao mržnju. Isti izraz - različito djelovanje.

Ne treba zaboraviti tako malu razliku, skoro nevidljivu nit, koja razdvaja, graniči i po kojoj hodaju patriotizam i nacionalizam „ruku pod ruku“, kao „dva oka u glavi“ i koji mogu, da se pretaču iz jednog oblika u drugi. Patriotizam, u kojem je izraz i jezik ljubavi, latento u sebi sadrži i lako može da postane jezik općeg ludila. Ipak,

Patriotizam nije isto što i nacionalizam.
Nacionalizam nije isto, što i patriotizam!

Patriotizam je sastavni dio društva, nešto što se samo po sebi podrazumijeva, tako da ga nepotrebno naglašavati zbog toga, jer se očekuje, da svi pripadnici društva vole zemlju, državu, domovinu u kojoj žive. U višenacionalnim zemljama, nije tako, pa se pokušava u obrazovnim sistemima raznim programima, osjećaj ljubavi prema zemlji u kojoj je čovjek izabrao da živi, potaknuti i „usaditi“ patriotizam, kao moralnu normu, dijelom onog „tako svetog“, koje ostali članovi zajednice, kao „minimum“ od drugih očekuju. Ako i to ne može, zbog kulturoloških, vjerskih, ideoloških, uvjerenja, pobuda ili drugih razlika, očekuje se u krajnjoj liniji, kao zamijena za patriotizam - građanska lojalnost. Prava je rijetkost, da neko više voli drugu zemlju od svoje - vlastite, jer uz patriotizam ide jezička kultura, vjera, običaji, tradicija itd.


LITERATURA
• Günter Birtsch (Hrsg.): Patriotismus. Meiner, Hamburg 1998, ISBN 3-78730-978-0.
• Arnold Ruge/Peter Wende: Der Patriotismus. Insel Verlag, Frankfurt a. M. 1968.
• Klaus Wagenbach, Winfried Stephan, Michael Krüger, Susanne Schüssler (Hrsg): Vaterland, Muttersprache – Deutsche Schriftsteller und ihr Staat seit 1945 (Offene Briefe, Reden, Aufsätze, Gedichte, Manifeste, Polemiken zahlreicher namhafter Schriftsteller und Dichter der deutschsprachigen Literatur des 20. Jahrhunderts – mit einem Vorwort von Peter Rühmkorf), Verlag Klaus Wagenbach, Berlin 1994, ISBN 38031-3110-3; 476 Seiten.
• Hermann L. Gremliza: Krautland einig Vaterland (zehn Patriotismus-kritische Kolumnen aus der Zeitschrift konkret zwischen Januar 1989 und Februar 1990), Konkret Literatur Verlag, Hamburg 1990, ISBN 3-922144-83-7; 55 Seiten.
• Wolfgang Pohrt: Der Weg zur inneren Einheit – Elemente des Massenbewußtseins BRD 1990 (soziologische Studie, erstellt im Auftrag der Hamburger Stiftung zur Förderung von Wissenschaft und Kultur), Konkret Literatur Verlag, Hamburg 1991, ISBN 3-89458-103-4; 318 Seiten.

IZVORI
1. Adam Rutland, Development of the positive-negative asymmetry effect: in-group exclusion norm as a mediator of children’s evaluations on negative attributes, in: European Journal of Social Psychology 137, S. 171–190.

2. Zitiert nach Nikolaus Westerhoff, Die Mär vom guten Patrioten, in: Süddeutsche Zeitung Nr. 160 vom 14./15. Juli 2007

WEB-LINKOVI
• Renate Köcher, Allensbach-Analyse: Ein neuer deutscher Patriotismus? (FAZ, 16. August 2006)
• Nikolas Westerhoff: Die Mär vom guten Patrioten (SZ, 16. Juli 2007)
• Christoph Amend: Innere Entspannung – Weshalb junge Deutsche ein gelassenes Verhältnis zu ihrem Land haben. In: Die Zeit
• Wolfgang Schäuble: Stolz, Vaterlandsliebe, Patriotismus – eine deutsche Diskussion, Eröffnungsvortrag der evangelischen Akademie Tutzing aus dem Jahr 2001; (PDF-Datei)
• Jürgen Krönig: Das Fußballvolk schwingt die Fahnen, und den Linken wird unbehaglich. Sie fürchten sich vor dem alten Ungeheuer.
• Emma Goldman: Patriotismus – Eine Bedrohung der Freiheit; Aufsatz aus dem Jahr 1911
• Max Horkheimer: Hinter der Fassade; Kommentar aus dem Jahr 1959
• Wissenschaft.de: Auswertungszusammenfassung einer internationalen Meinungsumfrage des Nationalen Meinungsforschungsinstituts der Universität Chicago zum Thema Patriotismus – Meldung vom 1. März 2006
• Volker Kronenberg (auf einer Seite der Konrad-Adenauer-Stiftung): Patriotismus in Deutschland – Eine Nation auf der Suche nach sich selbst; Artikel aus dem Jahr 2004 inkl. Auszug aus einem Interview der Zeitung Die Welt mit Angela Merkel zu deren Patriotismus-Verständnis (PDF-Datei)
• Matthias Greffrath: Patriotismus – mehr als ein Gefühl (Essay, am 3. Oktober 2006 im DLF)
• Wikipedia