Nabrekao mjesec poput steone krave,
šapatom noći čupa te od plamenih
jezika bezubih gromova
što nasrćcu na ljepotu tvoga postojanja,
želeći da probiju opnu godina,
u htijenju da se slade kostima
tvojim tajnom skrivenih stoljeća.
Sočne psovke olujnih vjetrova
nove žrtve traže i poput
onemoćalih silnika
željnih stare slave,
svoje mjesto crnim mastilom
u kamenu kuju,
misleći da olujne jesenje noći
samo su strme padine smrti,
i da sve što ljudsko oko tada ne vidi u sjenku
zaborava pada,
brzo i iznenadno, kao u tuđi grob.
Ali ni slutili nisu da tvoja sudbina
u predziđu iskonskoga sjaja leži,
a smrt je samo staza
kojom se besmrtni uspinju.
Siromašni su oni što vječno utonuli
u sumnju ljepote postanka
u herezi svoga apokaliptičnog znanja,
ostadoše uskraćeni za ljepotu tvoga postojanja.
Ti sanjaš dubine svjetova,
dok po tvojoj naboranoj koži
okamenjena stoljeća prebiru sjede misli
u rascvijetaloj noći novembarskog mjeseca,
pa u mimohodu svojih sudbina
listaju stranice bolnih svanuća.
Ako se tvoje žudnje samo pogledom mjeriti
mogu,
onda mjesto tvoga smiraja
među zvijezdama leži.
I ako vas neko pita:
A gdje je on,
gdje su okamenjena stoljeća
i vrijeme utkano njegovo
što tišinom se budi?
ne recite mu: On je pao.
Ta, on se samo u žudnje svoje uzdigao.