Boris Dežulović Ne samo da „budućnost” i „Hrvatska” kod Tuđmana nisu nužno uključivale jedna drugu već su se dosljedno isključivale. Tuđman je imao romantičnu viziju ilirske, devetnaestostoljetne, ali etnički čiste Hrvatske i zbog toga bi on iz cijelog dvadesetog stoljeća za taj projekt uzeo tek tri-četiri godine iz ranih četrdesetih

„Tuđmana nije zanimala budućnost, već samo Hrvatska!”, kaže u svojoj ispovijedi za Jutarnji list stanoviti Damir P, vidovnjak iz Rijeke, kojega je hrvatski predsjednik u veljači 1991. pozvao u svoj dvorac na Pantovčaku da mu svojim natprirodnim moćima pomogne u ostvarenju tisućljetnog sna o nezavisnoj hrvatskoj državi.
Istina, znali smo mi i prije da se Otac Nacije u ono slavno vrijeme – kad je tražio skrbništvo nad hrvatskom Nacijom, odraslom bez Oca – okružio jakim multidisciplinarnim odvjetničkim timom kako bi testovima krvi i DNA dokazao Očinstvo. Znali smo i prije da je taj tim bio sastavljen od kojekakvih hohštaplera, redikula, mufljuza, nitkova, protuha, prevaranata, prepredenjaka, džepara, dupelizaca, muktaša, aralica, gulikoža, jebivjetara, vucibatina, probisvjetova, zgubidana, uhoda, konjokradica i sitnih švercera. Svašta smo znali i svašta u međuvremenu saznali, ali tek sad doznali smo da je Franjo Tuđman u ta dramatična vremena za savjete pitao i – babe gatare.
Susret s riječkim vidovnjakom bio je, kako saznajemo, vrlo brižljivo pripreman, a posrednik je bio jedan od Damirovih klijenata. „Prije odlaska u Zagreb predsjedniku sam uputio faks sa svojim vizijama Hrvatske”, priča Vidoviti Damir. „U pisanju tog teksta vodio sam se 'datumom rođenja' države i pitanjima koja mi je, vjerojatno po predsjednikovim uputama, postavio posrednik”.
Mi, naravno, ne znamo kako je izgledao taj tekst – on je kao državna tajna vjerojatno pohranjen negdje u podrumima Povijesnog arhiva – ali jednog dana, za dvadeset ili pedeset godina, kad se otvore teška metalna vrata arhiva i skinu pečati s prašnjavih, požutjelih fascikli, povjesničari će otkriti i taj vrijedni dokument iz veljače 1991, na osnovu kojega je Tuđman izradio strategiju otcjepljenja iz Jugoslavije. A u njemu, uz natalnu kartu Republike Hrvatske – rođene na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990, dakle u znaku blizanaca – i sljedeće odgovore na pitanja koja je Vidovitom Damiru, „vjerojatno po predsjednikovim uputama, postavio posrednik”.
Na primjer: „Utjecaj planeta Merkura na ovaj prvi zračni znak ocrtava nestalni, povodljiv temperament, koji lako postaje plijen sumnji”, stoji u toj minucioznoj analizi. „Promjene i sve što je novo neodoljivo privlače blizance, iako za vrlo kratko vrijeme gube zanimanje za druge, pa se njihove veze rađaju i nestaju s krajnjom lakoćom.”

Astrološko ludilo: Franjo Tuđman (PHOTO: EPA/ANTONIO BAT)

Malo dalje, u poglavlju „Vojno-sigurnosna situacija u SFRJ”, iznose se i zapažanja o odnosima Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, rođene 29. novembra 1942: „Blizanac i strijelac međusobno su suprotstavljeni u horoskopu i zato se partneri rođeni u njima upravo neodoljivo privlače. U krevetu bi moglo biti vrlo zanimljivo, ali blizanac će morati prikočiti svoju potrebu da stalno nešto i nekoga kritizira.”
U poglavlju „Unutarnji odnosi u SFRJ nakon demokratskih promjena 1990.” stoji pak i podrobna analiza odnosa Hrvatske i Srbije, rođene Prvim srpskim ustankom, na Sretenje, 15. veljače, dakle u znaku vodenjaka: „Uran, koji upravlja karakterom vodenjaka, pun je ekscentrične promjenjivosti, što savršeno odgovara blizancu! Iako vodenjak neprestano pokušava nametnuti svoju volju i svoje ideje, blizanca to – zbog njegove zaigranosti i nestalnosti – neće previše zabrinjavati i popustit će vodenjaku bez previše borbe”.
Nakon što je Otac Nacije dobio tajni dokument, dogovoren je dolazak Vidovitog Damira u Zagreb. „Pretpostavljam da je odluka o susretu donijeta nakon što su informacije koje sam dao uspoređene s nekim drugim predviđanjima i saznanjima koja su imali državni organi”, priča riječki vidovnjak. „Tek nakon toga dobio sam poziv da dođem u Banske dvore i porazgovaram s predsjednikom.”
Damir P. je potom ispričao novinarima kako Tuđman na toj seansi uopće nije tražio obična proročanstva, kakva najčešće zanimaju Hrvate, njegovu priznatu vanbračnu djecu – koji će brojevi biti izvučeni na lotou, hoće li tajnica ostati trudna, kad će umrijeti baba, kome će ostaviti pare i slična banalna futurološka pitanja. Ne, Tuđmana je zanimalo samo što će biti s Hrvatskom: „Tuđmana nije zanimala budućnost, već samo Hrvatska!”
Tako je riječki vidovnjak i bez namjere, jednom rečenicom, kao nitko do sad, kratko, precizno i savršeno točno opisao Oca Nacije. Ne samo da „budućnost” i „Hrvatska” kod Tuđmana nisu nužno uključivale jedna drugu, već su se dosljedno isključivale. Tuđman je imao romantičnu viziju ilirske, devetnaestostoljetne, ali etnički čiste Hrvatske i zbog toga bi on iz cijelog dvadesetog stoljeća za taj projekt uzeo tek tri-četiri godine iz ranih četrdesetih. Labava teorija budućnosti – prema kojoj vrijeme ide linearno naprijed i nakon dvadesetog uvijek dolazi dvadeset prvi vijek – po definiciji su poništavali Tuđmanovu ideju pluskvamperfektne Hrvatske i zato je on sav svoj golemi intelektualni kapacitet uložio u borbu protiv budućnosti: „Tuđmana nije zanimala budućnost, nego Hrvatska.”

Kako se i sam pomalo amaterski bavim tim stvarima, već nakon kratke koncentracije mogu prilično jasno vidjeti taj prizor: veljača je 1991, jugoslavenska je drama na vrhuncu, Stipe Mesić je istupio iz Predsjedništva SFRJ, srpski zastupnici istupaju iz Sabora, beogradska televizija emitirala je KOS-ov film o HDZ-ovom naoružavanju Hrvatske, generali JNA pripremaju vojni udar, a Vidoviti Damir u lobiju Vile Zagorje čeka da ga primi predsjednik Republike Hrvatske. Sjedi na fotelji pod velikim fikusom, kroz stakleni zid gleda snijeg kako sipi na travnjak Vile Zagorje, a kraj njega na prijem kod predsjednika čeka mladi savjetnik za unutrašnju politiku i nervozno miješa karte za tarot.
Uskoro iz kabineta izlaze Franjo Tuđman i nekakva debela baba pod šarenom maramom, s velikom staklenom kuglom pod rukom. Po nekoliko formalnih riječi pozdrava, Damir P. zaključuje da je riječ o bugarskom kulturnom atašeu. Tada mu prilazi šef kabineta i uljudno ga poziva u predsjednikov kabinet.
Nakon predstavljanja i nekoliko uvodnih kurtoaznih rečenica, riječki vidovnjak na predsjednikov stol stavlja svoj aktovku i iz nje vadi pribor: kazetofon, kašičice, grah, kristalnu kuglu, mali električni rešo i šolje za kafu.
– Vi ćete slađu, gorču...?
– Ne, ja ne pijem kavu – odrješito će Otac Nacije. – Sok od grejpfruta, molim.
– Ne razumijete, gospodine predsjedniče - ponizno će vidovnjak. – To je za geostratešku analizu i vojno-sigurnosnu procjenu situacije u...
– Mislite, gatanje? – prekinuo ga je Otac nacije.
– Mi profesionalci ne volimo tu riječ – oprezno odgovori vidovnjak. – Ali laički kazano... da, gatanje.
Vidoviti Damir se onda bacio na posao, a Otac Nacije zabacio je glavu unazad i prekrižio prste na rukama, pažljivo slušajući svog novog savjetnika za geostrateške analize i vojno-sigurnosne procjene. „Razgovarali smo u četiri oka, vrlo tiho”, pričat će kasnije u novinskoj ispovijedi riječki vidovnjak. „Ja sam mu iznosio svoje vizije, a on je bio potpuno usredotočen na to što govorim. Nije me prekidao ni komentarima ni potpitanjima, niti je pokazivao emocije, sve dok nisam završio.”
Zatvorio sam tako oči i ja i nakon nekoliko trenutaka jasno vidio taj prizor. Veljača je 1991, jugoslavenska je drama na vrhuncu, Stipe Mesić je istupio iz Predsjedništva SFRJ, srpski zastupnici istupaju iz Sabora, beogradska televizija emitirala je KOS-ov film o HDZ-ovom naoružavanju Hrvatske, generali JNA pripremaju vojni udar, a hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sjedi za svojim radnim stolom i usredotočeno gleda Vidovitog Damira kako stisnutih očiju lagano kažiprstima masira sljepoočnice. Vani pada sitan snijeg, iz kazetofona na stolu dopire neobična indijska muzika. Predsjednika vidljivo nervira cijukanje sitara, ali se suzdržava. Vojno-sigurnosna sitaucija u zemlji previše je ozbiljna.
– Vidim auto-put – iznenada će, nakon nekoliko minuta, vidovnjak. – Šest traka, tuneli, mostovi, vijadukti, nevjerojatno.
– Što to znači? – skočio je sa stolice Otac Nacije.
– Pssst! – nesmotreno ga je prekinuo Vidoviti Damir i predsjednik se pomalo uvrijeđeno vratio u naslon.
– Vidim potpuno čudesne i fantastične stvari. Vidim ljude kako sjede za kompjuterima i dopisuju se preko ekrana. Gledaju se kao na televiziji i komuniciraju s kontinenta na kontinent. Preko kompjutera trguju, kupuju i prodaju, preko kompjutera naručuju hranu, karte za kazalište, hotelske rezervacije, čak i kirurške operacije izvode preko kompjutera. A ekrani, gospodine predsjedniče, tanki kao slike. Na zidovima ih drže.
Gospodin predsjednik ga sluša, ali pogled mu stalno skreće prema onom kazetofonu iz kojega sveudilj neumorno zavija sitar.
– Vidim još i ljude kako razgovaraju nevjerojatnim malim bežičnim telefonima, kojima se i dopisuju, i fotografiraju, i snimaju video-zapise, i šalju ih jedni drugima, i slušaju muziku s tih telefona, i gledaju filmove na njima. Ne biste vjerovali, gospodine predsjedniče, ti telefoni nisu veći od kutije cigareta.
A gospodin predsjednik s teško suspregnutom dosadom klima glavom i sve mjerka kazetofon u kutu stola.
– Vidim i mapu, veliku mapu sa ucrtanim svim ljudskim genima, i ljude u bijelom kako gledaju u tu mapu i liječe ljude prije nego što se razbole. Vidim robote što usisavaju stanove, vlakove što lebde iznad tračnica, automobile što idu na struju, ručne satove što dijagnosticiraju bolesti... a ljudi sve to plaćaju, nećete vjerovati gospodine predsjedniče, nekakvim neobičnim, jedinstvenim evropskim novcem, istim u Španjolskoj kao i u Njemačkoj.
– Dragi gospodine – prekine ga najzad gospodin predsjednik, ugasivši nervozno kazetofon i nagnuvši se preko stola. – Mene ne zanima budućnost, nego Hrvatska.