Željko MILIĆEVIĆ: Hrvatska se je trebala braniti u Bosni, kroz obranu Bosne. Ovako sad ima deset puta dulju granicu sa Srbijom nego što je imala ikad u povijesti. To je izdaja ne samo Bosne i Bošnjaka, nego autohtona veleizdaja svih Hrvata i hrvatstva. Teško je prihvatiti ovu činjenicu. Zato treba, brže-bolje, izmisliti novu mitologiju: „Hrvati su ugroženi u Federaciji BiH“. Ako se osjećaju ugroženim, onda je to zbog zločina koje su počinili nad Bošnjacima dok su se ovi, goloruki, branili od velikosrpskih fašista. Koliko ja vidim, ugroženim se osjećaju svi sljedbenici Šuška i Bobana, a takvih, izgleda, ima podosta.

Grčka riječ mythos je u izvornom značenju predstavljala govor ili razgovor , ali je tokom vremena dobila značenje „basna“ ili „legenda“ (po autoru Bernard Doyle-u, objavljeno u tekstu „Mitologija“, na pantheon.org).

Jedna od trenutno dobro rasprostranjenih mitologija u Srba je da svi mediji lažu o Srbima. Oni su tu mitologiju dobro plasirali i imaju svoje medijske svece zaštitnike - kao što je, primjerice, Peter Worthington, multimilijuner, ultra-desničar i politički kolumnist „The Toronto Sun“, koji je u proljeće 1992. objavio kolumnu u kojoj je napao sve medije u Kanadi da su „histerično anti-srpski“. To, da su velikosrpske ubojice, pljačkaši i siledžije upali u tuđu zemlju jer su histerično anti-svega što nije srpsko, to nema veze. Pa što je jedan genocid? Nije vrijedan spomena - zato jer je istina, a ne mitologija!

Pa, mitologija o Gavrilu Principu i „Mladoj Bosni“. Gavrilo Princip i njegovi pajdaši su bili teroristi koji su pripadali jednoj od najstarijih terorističkih organizacija na svijetu - srpskoj Crnoj Ruci. Ta teroristička organizacija i dalje operira - mene su tri agenta kanadske službe sigurnosti, Canadian Security Intelligence Service (CSIS), krajem 1993. godine, zamolili za sastanak u kojem su me pitali što ja znam o Crnoj Ruci u Kanadi.
Rekao sam im sve što mi je bilo znano o bitangama, uključivo i nekoliko imena. Isto tako sam im rekao da se je ondašnji kanadski premijer, Brian Mulroney, koji je vjenčao kćerku četnika Dimitrija Pivničkog, javno proglasio „srpskim sinom“ na proslavi Vidovdana održanoj u Hamiltonu 1992. godine, gdje su Srbi isparadirali, u javnosti, nekih deset hiljada uniformiranih četnika, a imali su i oružje. Taj se podatak agentima CSIS-a nije baš svidio, jer takvo nešto treba zataškati - iako je o tome pisao „The Toronto Star“.

A, da ne govorimo o temeljnoj mitologiji, koja poraz na vojnom polju pretvara, tokom nekih šest stotina godina, u maltene blistavu nacionalnu pobjedu kojom se to polje istovremeno proglašava kolijevkom vjere u Srba. Pa to je vrhunac mitologiranja!

Matija Mažuranić

Glupi Hrvati su prihvatili ludilo tih i drugih mitologija i zaključili da kroz mitologiju sve i svašta može proći - čak i negiranje genocida i nekažnjavanje zbog počinjenog zločina.

Jedna od uspješnijih mitologija u Hrvata je ova: „Hrvati su bedem kršćanstva Europe“.
Po tekstu Ive Žanića („Mitovi“, na iis.unsa.ba), Termin antemurale Christianitatis prvi je upotrijebio 1143. francuski teolog Bernard iz Clairvauxa (1090-1153) za franačku posadu što je pred muslimanskim Seldžucima branila grad Edesu, danas Urfu u jugoistočnoj Turskoj, koji je do pada - već potkraj sljedeće godine - bio najudaljenija kršćanska država (grofovija) na Bliskom Istoku. Taj osnivač cistercitskog reda, ustrajan pisac potiv "neprijatelja Crkve" i propovjednik Drugoga križarskog rata, kanoniziran je 1174, a 1830. uvršten je među "crkvene naučitelje“. Kasnije se je ta granica „bedema“ pomicala sve više u smjeru sjevera i zapada, dok nije došla do Hrvata. Po toj su mitologiji Hrvati hem protjerali Tatare, hem Mongole, hem Turke, i obranili cijelu Europu od „azijata“. Neki super-narod, ti Hrvati, spasitelji Europe, kolijevke civilizacije - još jedna mitologija.

Pa, mitologija „u Bosni se govori najčišći hrvatski jezik“. U Bosni se govori čistim bosanskim jezikom, međutim upotrebom ove mitologije se pravda svojatanje Bosne i negiranje postojanja Bošnjaka. Po Anti Starčeviću, osnivaču Hrvatske stranke prava, Bošnjaci nisu Bošnjaci, nego su „najčišći Hrvati“ (I.Žanić). Ipak, Ante Starčević, dugoročni suradnik mog djeda, Ivana-Aziza, kritički se je osvrnuo na mitologiju „Hrvati bedem kršćanstva“: “On nasljeduje ideologemu o tome da su Hrvati narod "koj je iztoku i zapadu prkosio",31 jugoslavizmu suprotstavlja hrvatstvo, ali odbija njegovo poistovjećenje s katolištvom; hrvatska borba mora se voditi u političkim, a ne vjerskim kategorijama. O islamu i osmanskom sustavu govori bez stereotipova, čak izrazito afirmativno: Osmanlije nisu bili barbari nego nosioci visoke kulture, a "barbari" su Nijemci i oni su glavni neprijatelji hrvatske samostalnosti. Utoliko ni Zrinski nije nikakav "hervatski Leonida", jer "Leonida pade, braneć svoju domovinu, a taj Zrinski pogibe, braneć nepriatelje svoje domovine!" tj. Austriju i Habsburge, uzviknuo je u Saboru kada je bilo predloženo da zastupnici sudjeluju u proslavi 300. obljetnice Sigeta - (I. Žanić).

Kad smo već kod mitologije „u Bosni se govori najčišći hrvatski jezik“, ovdje valja spomenuti i citirati putopisne zapise Matije Mažuranića, pod naslovom „Pogled u Bosnu - ili Kratak put u onu Krajinu, učinjen 1839-40.“ Ja imam original knjige koje je tiskana 1842. godine u Zagrebu, u tiskari Dra. Ljudevita Gaja, jednog od osnivača Ilirskog pokreta - kojim se je pokretom nastojalo udružiti sve južne Slavene. Ova mala knjiga je važan povijesni dokument, jer nosi svjedočenja koja dolaze iz pera jednog od velikih sinova hrvatskog roda - od Matije, brata Ivana Mažuranića, koji je bio hrvatski ban i autor pjesničkog djela „Smrt Smail-age Čengića“.

Ova knjiga Matije Mažuranića, već u samom naslovu potvrđuje i utvrđuje da je „ona Krajina“ dio Bosne, a ne Hrvatske ili Srbije. To je jako povijesno činjenično svjedočenje. Međutim, autor ide i dalje od toga. On razlikuje između Bošnjaka, Osmanlija i Turaka, te „krstjanske vere iztočne izpovedi i Krstjana zapadne izpovedi“ - ne spominje Srbe a niti Hrvate. Kroz to utvrđuje i potvrđuje postojanje Bošnjaka kao nacije, i to prije nego je Ilija Garašanin počeo rad na svom paklenskom i zlosudnom dokumentu „Načertanije“.

O jeziku u Bosni Matija piše ovo, na strani 54: “ Jedan put sam pitao trgovce, koji prohode po svoj Europejskoj Turskoj, da kojim se jezikom najviše služiti mogu?, a oni rekoše - Kud god podješ, svuda možeš govoriti bošnjački-. Da kako je u Stambolu? rekoh - U Stambolu je, veli, pak sve bošnjački, samo malo Osmanliski i grčki-.

U još jednom pasusu, on spominje ovo:“ Pravoga turskoga jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbii, jerbo ga u Srbii čaršilie smatraju kao nekakav izobražen jezik, i zato svaki varošanin govori turski. A u Sarajevu ima dosta agah, koji ne znaju nego bošnjački. I prem da paša sarajevski dobro znade turski, arapski i arnautski, zato mu ipak nije drago, da tko pred njim turski razgovara. Ako mu tko po turski što kaže, a on uvek bošnjački odgovara, i kaže „da je naš slavni bošnjački jezik od svih najlepši na svetu“.

Nigdje niti spomena o hrvatskom ili srpskom jeziku u Bosni. Ovaj putopis Matije Mažuranića razbija sve hrvatsko-srpske mitologije o Bosni i Bošnjacima, i to dolazi iz pera jednog od velikana hrvatstva - to je vrlo značajno.

Mitologija je da je Bosna „oduvijek bila dio hrvatskih zemalja“. Bosna je oduvijek Bosna. Ja sam vidio geografsku kartu, iz 1918. godine, na zidu Župnog ureda hrvatske katoličke crkve „Svetog Leopolda Mandića“ u Ottawi, u jesen 1991. godine. Na toj je karti Bosna bila pripojena Hrvatskoj i meni je bilo jasno, još prije početka krvoprolića u Bosni, da su Hrvati izdali Bosnu i Bošnjake. I tako je i bilo.

Pošto Hrvati nisu bili kažnjeni za svoje izdajstvo, i pošto i dan danas slijede maksime Šuška i Bobana „pa i mi ćemo prigrabiti gdje što stignemo“, njihovo življenje u svijetu mitologija se nastavlja unatoč tome da je načelno krivo i da će opet dovesti do izdaje i prolivanja krvi nedužnih.

Hrvatska se je trebala braniti u Bosni, kroz obranu Bosne. Ovako sad ima deset puta dulju granicu sa Srbijom nego što je imala ikad u povijesti. To je izdaja ne samo Bosne i Bošnjaka, nego autohtona veleizdaja svih Hrvata i hrvatstva. Teško je prihvatiti ovu činjenicu. Zato treba, brže-bolje, izmisliti novu mitologiju: „Hrvati su ugroženi u Federaciji BiH“. Ako se osjećaju ugroženim, onda je to zbog zločina koje su počinili nad Bošnjacima dok su se ovi, goloruki, branili od velikosrpskih fašista. Koliko ja vidim, ugroženim se osjećaju svi sljedbenici Šuška i Bobana, a takvih, izgleda, ima podosta.

I sad oni hoće neku svoju malu prćiju! Jasno je svima da Bosna i Hercegovina danas pravno postoji od dana kad je podnijela tužbu za genocid protiv Jugoslavije, Srbije, Crne Gore „i njihovih agenata i surogata“. To je, u stvari, pravo pravno osamostaljenje kojim je Bosna i Hercegovina bila priznata i „de facto“ i „de iure“.

Jednu stvar treba naglasiti - kad se Hrvati uhvate koristiti latinskog jezika, onda se valja čuvati. To je znak da su posegli u daleku povijest, u domenu mitologija. Najnoviji dokaz tome je udruga „Croatia Libertas“, pod dirigentskom palicom nekog Lea Pločkinića.

Leo Pločkinić je jako opasan čovjek, po mome opasniji od Dodika. On će dovršiti ono što Dodik bude započeo. Dodik na Pločkinića računa, a Pločkinić je naučio od Dodika.

Hrvati su, na žalost svojih komšija Bošnjaka, kukavički narod. Isto kao i Srbi, veličaju svoje povijesne poraze i ponovno zabijaju nož u leđa Bosne. Pročitao sam peticiju, koju Leo Pločkinić priprema podnijeti Ujedinjenim nacijama, u vezi osamostaljenja Hrvata. To je dokument najnovije veleizdaje Bosne i Bošnjaka, ali isto tako i Hrvata Bosne i Hercegovine. Međutim, Hrvati Bosne i Hercegovine su već tako zaluđeni mitologijama da im se ne može objasniti da se trebaju boriti za domovinu, Bosnu i Hercegovinu, a ne protiv nje.

Nikola Šubić Zrinjski je pozivao u boj protiv Turaka i poginuo braneći Siget u Mađarskoj. Leo Pločkinić danas otvoreno poziva u boj. Ovo nije mitologija nego stvarnost.
Mi moramo biti u stanju napraviti razliku između hrvatsko-srpskih mitologija i naše stvarnosti. Stvarnost je da i Srbi i Hrvati ubrzano rade na konačnom uništenju Bosne i Hercegovine. Njima uopće nije važno koliko će nevinih ljudi opet poginuti. Njima je jedino važno nastaviti živjeti u svojim mitologijama jer u njima nema niti Bosne niti Bošnjaka. Oni će svoje mitologije pretvoriti u našu stvarnost. Oružanom silom i nasiljem.