Hamdo ČAMO: Za svaku religiju, potreban je slobodan, demokratski, prostor, pristup po principu za svakoga „po nešto“. Potrebna je zemlja, od svih priznata i slobodna. U Bosni i Hercegovini je bilo uvijek mjesta za istinske religije. Jedino, neki ljudi neće da shvate i prihvate minimum normalnog i širom u svijetu općeprihvaćenog pravila, u Evropi, kojoj i sama pripada, u kojoj i Bošnjaci traže da vrijedi i u državi, u kojoj su još uvijek većina, a to je, koja religija je u BiH prva - među jednakima. Suvišno je nijekati i negirati činjenicu, da je to – islam, koji na ovim područjima, ima korjene prije dolaska Turaka, dakle, prije nekih šesto i više godina.

„Balkan je pakao popločan zlim namjerama velikih sila“

Ostavljen kažu, zaboravljen!
Bosna i Hercegovina, ostavljena sigurno nije u smislu samostalnosti onako, kao u vrijeme, kad je bila „priznata“. Predstavnici‚ međunarodne zajednice’ se nalaze još uvijek tu, za svaki slučaj. Da se nađu pri ruci, pogledaju, da nema nalazišta nafte, vode. Da zarade koju paru i da, iz gore navedenih - „zlih namjera velikih sila“ državi, kojim slučajem, ne bi krenulo na bolje. Opće poznato je, da teško sebi mogu da pomognu, da li u takvoj situaciji, država može očekivati nešto od njih, suvišno je i pomišljati? Imaju kvazi državu, radi prezentacije „svoje moći“, kao i radi svoje nezaposlenosti. Sa njihove strane nije ništa lično, kao na današnji dan, tačno prije 130 godina, one 1878. godine, kada su između njih sklopljeni ugovori, na štetu Bosne i Hercegovine. Dobrim dijelom građanstvo zemlje, ništa manje nije krivo, ako se zna, ne samo za narodnu, već i za latinsku izreku, po kojoj, Occasio facit furem - prilika čini lopova, a na papiru kuca, dvije tisuće i osma godina.

Bosna i Hercegovina, jedna od država Balkana, prije agresije, priznata (istog kobnog vremena raspada SFRJ, kada traju priznavanja, svih budućih država Balkana), a onda, bez pardona, od međunarodne zajednice, biva ostavljena duže vrijeme na cjedilu. Nije, da oni uopšte ne shvataju situaciju i složenost odnosa u BiH. Ne, oni nemaju snaga. Fali taj stvarni instrument provođenja svoje politike, izuzmu li se snage koje se protive promjenama trenutnog stanja, u očekivanju‚ pogodnije klime’ tako, svojom politikom gurajući zemlju u vode fundamentalizma. Reeakcija, patriotizam se prelijeva u fundamentalizam. U svoju suprotnost i krajnost. Ako to, nije i namjera. U tom slučaju, historija ne poznaje, ko nije ginuo za svoju zemlju?! Trenutno, Bosna i Hercegovina, sjedi opasno na buretu baruta.

Odgovorni za zločine, nisu (svi) uhapšeni, niti osuđeni. Izgleda, da će tako stanje i ostati. Mada se zna gdje su, kuda idu, šta rade i čime se bave. I, ako budu uhapšeni, osuđeni - šta sa njihovim nakaradnim produktom, njihovim djelom koje su ostavili iza sebe i koje živi?! RS jeste djelo, genocidom nastalo, niko skoro i ne poriče, u svijetu skoro nikom kao da i ne smeta, i njeno postojanje, niko ne može više negirati. Današnje priznanje Kosova od strane Crne Gore, i od strane Makedonije, samo pojačava tenzije. Ko će priznati RS, kako da to prođe, a da ne izbiju novi sukobi širih razmijera? RS je bio i ostao problem, koji se morao pod hitno rješavati i koji mora da se riješi. Umjesto „rješavanja problema“, zemlje međunarodne zajednice „problem zvani RS“ vremenski iznimno dugo „trpe“, kao da sve to nije namjera, ako ne, sve se više navikavaju na nju, za razliku od zemlje, koja smatra da joj je „istrgnut“ iz naručja državnog tijela. Ona je za RS, imovina stečena ratom, ratna dobit. Dodik, novi Milošević, kako ga naziva g. Stipe Mesić, nastavlja politiku, očito podupiranu, dijelom svjesno, dijelom i nesvjesno, sa Zapada i sa Istoka. Time su nova poglavlja, tek otvorena. Sumnja ostaje. Nekada, zajedničko dobro, postalo je, u isključivosti svih drugih, trend, dobro i svrha samom sebi. Političkim strankama ništa više ne stoji na putu. Pretvorba države i društvene imovine, postala je pljačka.

Čejrečenje Bosne Karikatura: Hasan Fazlić

Određene snage u Hercegovini, čekaju da proglase pripajanje Hrvatskoj. Ništa novo. Svima je jasno da, nikako nije dovoljno samo osuditi krvnika, a njegovo djelo ostaviti. Svako odugovlačenje, krizu ne rješava, već nakaradnom, genocidom začetom embriju – RS, omogućava da dođe do daha, skupi snage, radi na jačanju lobija, stvaranju saveznika u provođenju onoga što je Milošević jednom započeo. RS je stvorena na krvi, ne samo Bošnjaka. Genocidno djelo, želi da živi, da vlada i da bude prihvaćeno kao „konstitutivni dio“ Bosne i Hercegovine?! Nekome to izgleda moguće, čak i normalno. Svi skoro, na to gledaju, kao da je to tuđa stvar. Sjećanja na ’68 i ’69, samo su blijeda slika, pokreta mira, slobodarstva. Tišinu para strah.

Milom, nikada neće biti vraćeno!

Ono, što je silom uzeto, silom se može i vratiti. Međutim, lakše je reće, nego sprovesti. Bez obzira što pravsolavci njeguju kult četništva, simbola i suradnika fažizma, koji je preživio sve godine od Drugog svjetskog rata do danas, Bošnjacima visi omča, lukavo okačena oko vrata, zbog mudžahedina, koje su u Bosnu i Hercegovinu dolazili, kao što su na druge strane dolazile snage iz Grčke, Ukrajine, Austrije, Njemačke, Švicarske, Švedske, Danske. Dakle, ako je vrijeme „čišćenja terorista“, onda ne treba jedne favorizirati, a druge zaboravljati, umanjivati i čak negiraati da su postojali.

Trenutno, RS ne čeka, ona se sprema. Plan „RAM“, do kraja, još nije sproveden. Do Sarajeva!
Planovi otvaranja „vlastitih ambasada, samo su ispitivanje terena, po svemu sudeći, niko osim domaćih, ne bi imao protiv.“

Negiranja Bosne i Hercegovine, od strane g. Dodika i Republike Srpske koju on predstavlja, daju naslutiti planove. EU i g. Lajčak, ne da ne vide, već nemaju snaga. Zbog političkog nejedinstva nisu u mogućnosti.

Srebrenica je samo opomena?

Ako međunarodna zajednica ne prestane olako shvatati Dodika i Republiku Srpsku, kako gosp. Tihić nedavno blagim tonom reče: "U BiH može, ne daj Bože, doći do sukoba". Stvarno, sukob nikada nije ni prestajo!?

NATO, bojeći se egzodusa Srba, sukob zaustavlja Dejtonom, na štetu Bosne i Hercegovine.

Činjenica je, sukob je Dejtonom zaustavljen. Činjenice su i da kažnjavanja ratnih zločinaca trenutno traljavo traju. Ne zbog tehničkih problema, već - političke volje, bolje reći - političkog nehtijenja.

U međuvremenu, zadnjih 13 godina, skoro 5.000 dana, dojučerašnjim zločincima, ogorčenim agresorima, samoproglašenim vjekovnim neprijateljima islama i dušmanima Bošnjaka, svo to vrijeme je stajalo na raspolaganju i odjednom, dobro smišljenim „političkim gafom“, sebe žele predstaviti „konstitutivnim“ dijelom BiH, nesmetano prebacivajući tijela ubijenih i strijeljanih Bošnjaka iz primarnih grobnica u sekundarne! Mediji RS navode, kao da se radi o najobičnijem „poslu“, bez osjećaja grižnje savijesti, pijeteta prema mrtvima, što s druge strane, produbljuje krizu i netrprljivosti, od strane običnog građanina i od strane stradalih i preživjelih žrtava rata, prema dojučerašnjim Bosancima, pravoslavcima, danas odjednom, koji se javno izjašnjavaju - velikim Srbima, da su samo rođeni u Bosni i Hercegovini, a da im je prava država i zemlja zapravo, Srbija!

U dugom tom međuvremenu i razdoblju, ne slučajno, odgovorni subjekti, dozvolili su, da se nekad tako hitno „pitanje humanog preseljenja“ dovršava sasvim polako. Ono traje i danas. Protjerane žrtve moraju, zbog odlaska u bivša mjesta boravka i uzimanja potvrda, izvoda, diploma, da dolaze agresoru na noge. Patnje i ponižavanja i dalje traju, što je žrtvama rata, pred očima svojih vlasti, bolnije čak i od same smrti.

Činjenica je, da zbog političkog nehtijenja, krivicu snosi, ne jedna, već sve političke strukture, time i građani koji ključeve demokratskih izbora svoje vlasti (čitaj političara), drže sami u svojim rukama.

Činjenica je, Dejton je zautsavio rat, ali ne nepravdu i patnje. Primjetno je, umjesto da se „kriza“ spriječi, ona se produbljuje. Za evropske institucije, „sve ovo“, samo je problem tehničkog pitanja, za Bošnjake - pitanje opstanka!

Optuživanje i traženje krivca, ne prestaje. Prestati optuživati „druge“, za propuste koje čine svi, teško je. Zajednica odgovorna za razvoj zemlje, kao i međunarodna zajednica, našla se u procjepu, između dvije vatre. Finansijska kriza se pretvorila u ekonomsku. Sa druge strane je i normalno, da niti jedan od „nametnutih konzula“, od strane EU, ne može zadovoljiti „domaće kriterije“, što, njihovom čestom smjenom, stvara još veću klimu nezadovoljstva kod domaćeg stanovništva. Jedno od rješenja je, ukidanje RS, koje nikako nije jednostavno, ali moguće izvodivo zatim, proglašenje agresora!, kao vrlo važna satisfakcija, poznata pravnom sistemu, ako ga ima, a što Bošnjaci i očekuju, a ne samo, kao što ko zna iz kojeg razloga neko želi, dugogodišnje izvođenje „tercijalno odgovornih“ ratnih zločinaca pred sud pravde, svih strana i njihovo, a ne kažnjavanje stvarnih naredbavaoca i država, za koje se zna, da su logističkom, političkom, vojnom, novčanom i svakom drugom podrškom, pomagali snage, koje su povlačenjem iz Hrvatske naišle na odobravanje snaga koje su ih spremne dočekale u BiH.

Miloševićevo kolo smrti Geocidna Republika Srpska Karikature: Hasan Fazlić

Kritičnu i mizerna situacija, Bosni i Hercegovini ne ostavlja puno vremena, kojom ona vrijeme troši na optužbe. Česta deviza ovih prostora je - „Zavadi, pa vladaj!“ Ona nije dolazila, uvijek i samo!, iz „tuđih“ redova.

Na kraju, čovjek treba da shvati nekad, možda i prekasno, kao narod u Palestini, što nije isključeno, da se i ovoj napaćenoj zemlji ne može desiti - a bliže je, nego što sama misli i želi priznati - da religija nije sve. Ona pomaže, da se istraje na putu, daje snagu. Smrću svakog čovjeka, nestaje i dio religije. Spasiti život, spasiti čovjeka, znači, spašavati i religiju! Ne obratno. To može ili ne može samo zvanična politika. Ako dođe do „nestajanja čovjeka“, to je prvi znak, da je politika definitivno zakazala. Time su gubitnici - svi.

Za svaku religiju, potreban je slobodan, demokratski, prostor, pristup po principu za svakoga „po nešto“.
Potrebna je zemlja, od svih priznata i slobodna. U Bosni i Hercegovini je bilo uvijek mjesta za istinske religije. Jedino, neki ljudi neće da shvate i prihvate minimum normalnog i širom u svijetu općeprihvaćenog pravila, u Evropi, kojoj i sama pripada, u kojoj i Bošnjaci traže da vrijedi i u državi, u kojoj su još uvijek većina, a to je, koja religija je u BiH prva - među jednakima. Suvišno je nijekati i negirati činjenicu, da je to – islam, koji na ovim područjima, ima korjene prije dolaska Turaka, dakle, prije nekih šesto i više godina.

Širiti „vijesti“, o tek tamo nekom stvaranju Bošnjačke naciije, negirati činjenicu, da Bošnjački narod ne postoji, prošlost je, ali i naivno opasna igra. Mač sa dvije oštrice.

U Bosni žive Bosanci, u Hercegovini Hercegovci, svi oni govore bosanskim jezikom, od kojih su, kao narod, najbrojniji Bošnjaci, kojima se nacionalni i vjerski nazivi slučajem poklapaju, muslimani dakle, židovi, pravoslavni, katolici i ostali. Stvari ne mijenja ni činjenica, da poslije 1992-1993, bosanski pravoslavci „uvode i konzumiraju“ sve više čisti srpski jezik, a katolici čisti hrvatski, izražajavajuči, na taj način odjednom, pripadnost drugoj matičnoj državi. Bošnjaci, koji nemaju „rezervnu matičnu državu“, iste smatraju ‚izdajicama’ a, čin - svojevrsnim paradoksom. Što on i jeste. (Primjer: Dojučerašnji bosanaski katolik, npr. iz Livna, nazivajuće se „Hrvatom“, bori se na strani HOS, Hrvatske oružane snage, HVO, Hrvatsko vijeće obrane. Napada vlastiti grad - Livno, da ga očisti od Bošnjaka, na taj način paradoksalno, ali istinito, postaje agresor u vlastitoj državi, na strani, uvjeren „rezervne mu i matične države“ Hrvatske.).

Ista stvar je sa pravoslavnim stanovništvom. O tome, da obje Crkve stoje iza takvog paradoksa, u svakom slučaju - oblika „agresije“ - suvišno je i govoriti. Na takav način, izvršen je klasični spoj, sprega „agresije iz vana“ sa snagama unutar Bosne i Hercegovine, pa se pojednostavljeno nazivaju, obadva oblika - agresorom, što to oni u punom smislu, unutar granica države BiH, po njenom Ustavu, ali i međunarodnom ratnom pravu - jesu!

Međutim, time se, ne baš simboličnim činom, novopojavljeni „izdajnici države odriču“, BiH kao matične zemlje, a Bošnjaci, (p)ostaju nasljednicima i istinskim čuvarima onoga što se zove - domovina!

Da to ima nekog osnova, pravu nije nepoznat izraz - Heres legitimus - zakonski nasljednik, kao niti izraz, Heres necessarius - nužni nasljednik, a još manje - Ignorantia iuris nocet - nepoznavanje zakona škodi, tj. ne opravdava!

Međutim, „odmetnute“ sukobljene strane, ne priznaju pravo naslijeđa, više vjeruju u pomoć sa „druge strane“, a na dojučerašnju domovinu gledaju, kao na ratni plijen.

Situaciju komplikuje, što novonastali „izdajnici i otpadnici“ dojučerašnje zajednice, ne žele otići u „rezervne i matične im države“, što Bošnjaci očekuju ili možda potajno žele, naprotiv, ovi izražavaju još i pravo na dio „dojučerašnje domovine“ (ratni plijen), koju žele priključiti, kao poklon pripadnosti, na tanjiru servirati „svojim matičnim“, susjednim državama. Poklone svi vole, da li je pravno i moguće? Kako trenutno die RS, sve je moguće. U pitanju je dakako i drugi dio, koji sebe naziva - Herceg Bosna, kao i dio koji sebe naziva Republika Srpska, a koji su teritorij pod svojom kontrolom „očistili“ progonima i tisućama ubijenih. Za centre moći, izabrani su, ne slučajno - Mostar i Banja Luka. Desilo se, šta se desilo. Da li i neočekivano?!

Karikatura: Hasan Fazlić

Zaustavljanjem sukoba, prije Dejtona, silom i progonima zauzeta zemlja je očišćena, podijeljena i dodijeljena tako, da u budućnosti nemaju problema sa „drugim narodnostima“, kao što to imaju Bošnjaci, kojima je u amanet nada sve, ostavljena, labava Federacija Bosne i Hercegovine?!, koja je unaprijed osuđena, kao što se zna, da ne može funkcionirati. I, ona stvarno, do sada, ne funkcioniše.

Dijelovi Hercegovine, koji su se u vrijeme embarga, sumnjivim poslovima jako obogatili, danas su izuzetno jako zaleđe, ali i jaka potpora, ne samo regiji Mostara i koju katolici, nekad potpuno begovsku zemlju, naseljenu muslimanskim življem, danas negiraju, stavljajući time na znanje, da je to njihovo.

Na najdominantnijem brdu iznad Mostara, Humu, postavljen je križ visok trideset metara, kojeg Bošnjaci vide, više kao izraz opomene u budućnosti, nego vjere, što bi taj križ srama, od strane katolika, trebao zapravo da izražava i predstavlja.

Da bi se iskazalla moć jednih u sukobu strana, većinskom stanovništvu Mostara, Bošnjacima, na svoju sramotu, srušen je, kao i sebi čuveni - stari most! Simbol grada Mostara. Most, koji je ponosno spajao istočnu i zapadnu obalu Mostara, simbol zajedništva, djelo neimara Hajrudina, napravljeno između 1556 i 1557. godine. Odgovornima za njegovo rušenje, trenutno se sudi. Most je u međuvremenu obnovoljen.

U svemu tome, spomenute „rezervne države“ nikako nisu bile nevine, kako se želi predstaviti.

U ime njih i njihove neodgovorne politike, mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine, što je opasno, ne žele prihvatiti činjenicu da, Srbi žive u Srbiji, a Hrvati u Hrvatskoj. Pravo svakog da živi gdje mu je volja, neosporno je, kao što je neosporno, da življenjem u drugoj državi, isti pristaje biti lojalan građanin. Sve drugo, u suprotnosti je sa Ustavom, pravnim aktima i zakonima, građanskim slobodama zemlje, etc.

Drugačije mišljenje i razmišljanje, dovelo je danas, po ko zna koji put, BiH ponovno na rub rata u kome svaka strana polazi od temeljne postavke - gde je sloga, tu je i pobjeda i u kojem sa svih strana vlada, spokojno trpljenje čudnog mira i spokoja, neko čudno - eksplozivno zadovoljstvo.