Almir Mehonić: Za početak bilo bi dobro reaktivirati reviju „Sandžak“ koja je devedesetih godina odigrala veliku ulogu u vremenu informativnog mraka, koji je danas također prisutan, ali sada na dvostrukom nivou, odnosno i na državnom i na bošnjačkom jer i Ugljanin i Ljajić imaju svoje medije koji su u potpunosti zatvoreni. Nakon toga ili uporedo potrebno je stvarati jedan nadpolitički organ koji će imati savjetodavni karakter i kroz koji bi bilo moguće mobilisati što veći broj intelektualaca koji su svjesni da sandžačka politička scena mora da doživi svoju katarzu, pročišćenje. Njegova uloga bi bila da daje smjernice kojim putem Bošnjaci Sandžaka treba da se kreću i kako da odgovore na novonastale izazove, kao najpogodnije bi bilo ponovno reaktiviranje Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka koji ima svoju historijsku utemeljenost još od Sjeničke konferencije 1917, preko Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka, pa do MNVS-a devedesetih. U njega bi bili uključeni predstavnici sandžačke dijaspore, ugledni Bošnjaci iz Bosne koji su porijeklom iz Sandžaka i sva elita u Sandžaku koja je na autentičnoj sandžačkoj ideji.

Tačno je da kritika ima svrhu jedino onda kada nudi alternativu, jer pogubnost politike Ugljanina i Ljajića za intelektualnu elitu i većinu naroda u sjevernom dijelu Sandžaka uopšte nije upitna. Ona danas postaje aksiom, nešto o čemu nema potrebe raspravljati. Ova politika još jedino ima zaguljene pristalice među onima koji su direktno konektovani na budžete ovih stranaka. Sve više ljudi i od Ugljanina i od Ljajića odlazi slijedeći onu poznatu rečenicu Konfučjea da “samo budale ne mijenjaju mišljenje”, kao i oni što za njih drugi misle. Međutim, ostaje pitanje zbog čega takva politika i dalje dobija podršku.

Prvi i osnovni razlog tome jeste manjak alternative. Ali one jake, alternative koja u svom nastajanju ima osnova za uspjeh. Jer je slabašnih već bilo po nekim sandžačkim opštinama i upravo zbog toga što su bile blijede kopije nisu uspjele postati stvarne alternative. Nekima je falila programska potpora, nekima utemeljenost u narodu, nekima realna percepcija političke situacije, a većini sve ovo skupa. Izuzetak ovome jeste pojava DPS-a u Prijepolju i istina u dosta manjem obimu NPS-a u Sjenici koji iako sa malo odbornika ostaje u političkom životu već duže vrijeme. Upravo se na primjeru Prijepolja pokazalo da Bošnjaci žude za trećom opcijom.

I Ugljanin i Ljajić su priču o stvarnoj situaciji u Sandžaku i svojevrsnom obespravljenom položaju bošnjačkog naroda u potpunosti obesmislili i ona je nažalost danas postala potpuno trivijalna stvar, a te teme je naslijedila priča o nasipanju seoskih puteva i ponekom asfaltiranju, dok i dalje ključni projekti zaobilaze ovaj kraj, a donatorska sredstva koja su sve značajnija u minimalnom procentu se upućuju u Sandžak. Naravno, ovo je urađeno sa ciljem da se Ugljanin i Ljajić polahko maknu sa te nacionalne i regionale politike ili da je svedu na priredbe i bajramske svečanosti a da takozvanu „šoder“ kampanju stave u prvi plan jer za nju mogu koristiti privilegije njihovog ministrovanja. Tako da je danas sasvim normalno da se u Ljajićevoj kampanji pojavljuje Milutin Mrkonjić (Miloševićev ministar) sadašnji ministar infrastrukture ili kao do jučer Velimir Ilić u kampanji Sulejmana Ugljanina, kojeg je ovaj za uzvrat podržao na predsjedničkim izborima.

Prvorazredni cilj treba da bude vraćanje na dnevni red priče o Bošnjacima kao građanima drugog reda, kao i regionalne priče o statusu Sandžaka. Nažalost, to danas nisu u mogućosti da urade stranke koje drže tu iskru treće opcije (DPS, NPS) zbog svog lokalnog karaktera. U normalnim okolnostima ovaj posao bi obavljale nacionalne institucije, akademija, patriotski mediji. Međutim toga danas bošnjački korpus u Sandžaku nema. Zbog toga će proces stvaranja alternative biti dug. Prvo se moraju stvoriti mediji, prije svega štampani, jer nam je potrebno probuditi i ohrabriti inteligenciju koja je u najvećem slučaju konzument ove vrste medija. Za početak bilo bi dobro reaktivirati reviju „Sandžak“ koja je devedesetih godina odigrala veliku ulogu u vremenu informativnog mraka, koji je danas također prisutan, ali sada na

Omladinska organizacija nalik srbijanskom OTPOR-u (naravno uz drugi naziv) svakako bi znatno pomogla jačanju treće opcije, jer podsjećanja radi bošnjačko biračko tijelo je najmlađe u Srbiji zbog velikog nataliteta. Dugoročni cilj jeste formiranje Akademije znanosti i umjetnosti Sandžaka, koja treba da bude najviši autoritet među Bošnjacima Sandžaka, odnosno institucija čija će riječ biti neprikoslovena a koja će biti utemeljena na izvornoj ideji Sandžaka.

dvostrukom nivou, odnosno i na državnom i na bošnjačkom jer i Ugljanin i Ljajić imaju svoje medije koji su u potpunosti zatvoreni. Nakon toga ili uporedo potrebno je stvarati jedan nadpolitički organ koji će imati savjetodavni karakter i kroz koji bi bilo moguće mobilisati što veći broj intelektualaca koji su svjesni da sandžačka politička scena mora da doživi svoju katarzu, pročišćenje. Njegova uloga bi bila da daje smjernice kojim putem Bošnjaci Sandžaka treba da se kreću i kako da odgovore na novonastale izazove, kao najpogodnije bi bilo ponovno reaktiviranje Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka koji ima svoju historijsku utemeljenost još od Sjeničke konferencije 1917, preko Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka, pa do MNVS-a devedesetih. U njega bi bili uključeni predstavnici sandžačke dijaspore, ugledni Bošnjaci iz Bosne koji su porijeklom iz Sandžaka i sva elita u Sandžaku koja je na autentičnoj sandžačkoj ideji. Ovaj organ u početku treba da ima savjetodavni karakter, a kad za ideje koje će zračiti iz ovog organa bude i nadpolovične političke podrške, on treba da preraste u naviši predstavnički organ Bošnjaka Sandžaka, odnosno njihovu skupštinu.

Pored ovoga od posebne važnosti je organizovanje mlađe generacije Sandžaklija, koja danas prestavljaju veliku nadu upravo ovog projekta. Omladinska organizacija nalik srbijanskom OTPOR-u (naravno uz drugi naziv) svakako bi znatno pomogla jačanju treće opcije, jer podsjećanja radi bošnjačko biračko tijelo je najmlađe u Srbiji zbog velikog nataliteta. Dugoročni cilj jeste formiranje Akademije znanosti i umjetnosti Sandžaka, koja treba da bude najviši autoritet među Bošnjacima Sandžaka, odnosno institucija čija će riječ biti neprikoslovena a koja će biti utemeljena na izvornoj ideji Sandžaka.

U svemu ovome posebnu ulogu, pokretačku treba da ima sandžačka dijaspora koja danas predstavlja najsvjesniji dio bošnjačkog naroda.
Sve ovo izgleda nemoguće, kao što nemoguće izgleda ujediniti naš narod u Sandžaku, ali isto onako kako su se Mađari u Vojvodini ujedinili kada je otišao u političku penziju Jožef Kasa, isti recept potreban je nama.

(Nastaviće se...)