Eldin Elezović: Upravo sada kada su doveli gotovo čitav finansijski sistem do sloma, izvršni (ne)ljudi finansijskih institucija vape za pomoć od strane federalne vlade. Gotovo identičnim nastupom kao i 2003. godine, predsjednik Bush je prošle sedmice pozvao naciju i Kongres za odobravanje hitnog plana izlaska iz krize, u iznosu od 700 milijardi dollara, koristeći gotovo iste riječi, objašnjene u uvodu ovog teksta, kao i 2003. godine prije invazije na Irak.

Opasnost po ekonomsku sigurnost Amerike, postaje svakim danom sve viša i jača. Moramo poduzeti adekvatne mjere. Američki kongres mora veoma brzo da reaguje. Moraju se dati neograničena ovlaštenja predsjedniku i državnom sekretaru za financije da bi se preduhitrilo i ukrotilo nadolazeće zlo.

Dobro došli u financijski “Shock and Awe”, ili kao što kaže Paul Krugman “autorizacija za korištenje financijske sile”.

Gotovo iste riječi sa kojima se sada opisuje finansijska kriza, upotrebljavane su da bi se opisala opasnost od Iraka, neposredno prije početka rata.

Jedna od glavnih riječi koja će biti zauvijek vezana za sadašnjeg predsjednika i njegovu administraciju je imenica ”STRAH”.

Nepobitna je činjenica da kada je ljudsko biće pod utijecajem bilo koje vrste straha, velika je vjerovatnoća da će uraditi ono što se traži od njega, iako je to iracionalno, protiv njegove volje i zdravog razuma. Kako to biva kada si u strahu ili pod dejstvom bilo koje vrste straha, ne pitaju se nikakva pitanja nego se samo uradi ono što se od tebe traži ili što ti bude naređeno u većini slučajeva.

Odluke koje se donesu pod dejstvom straha, imaju veoma velike posljedice. Jednostavno, strah sa sobom nosi prevaru. Sjetimo se samo političke klime proizvedene pod dejstvom straha neposredno prije glasanja za odobrenje korištenja vojne sile, invazije i okupacije Iraka.

Najpoznatija rečenica koju su gotovu svi oni kiji su glasali za tu odluku, u kongresu i senatu izgovorili poslije toga, a govore je i dandanas glasi: “Da sam znao(la) onda šta znam sada, ne bih dao-la svoj glas za”, ali sada je kasno, ogromne posljedice su tu pred nama. Kao što u mojoj Hercegovini kažu: “Zadnja pamet kenjcu pod rep”.

Gotovo svako se pita koji je razlog ove finansijsko-ekonomske krize koja nas je zahvatila u ovom momentu. Razloga ima više ali prvi, glavni i najveći razlog je: POHLEPA, POHLEPA, POHLEPA I opet POHLEPA. Ogromna pohlepa finansijskih kompanija i njihovih vodećih ljudi. Počevši od krize u kreditnom sektoru koja je povukla gotovo sve ostalo za sobom. Do nazad nekoliko mjeseci gotovo svako je mogao dobiti kredit kakav je htio i gotovo koliko je god htio. Kreditno-finansijske institucije su davale kredite bez ikakve provjere papirologije odnosno zarade kao jednog od glavnih komponenata nacina i visine odobravanja kredita. Kreditno-finansijske institucije su uzimale ogromne količine novca samo za odobravane kredita, što bi bilo uključeno u kredit, za koji velika većina nije zadovoljavala uvijete, I potpisivanje kupo-prodajnog ugovora, da bi kasnije te iste kredite prodali većim institucijama po povoljnim cijenama.

Dakle, dešava se da se nekretnine prodaju po astronomskim cijenama, čija realna cijena je daleko manja od prodajne, a krediti su davani pod prihvatljivim kamatama za prvu godinu ili dvije a poslije kamate bi se udvostručile, tako da je to svijesna propast.

Za one koji se pitaju kako je takav način poslovanja dozvoljen? Zahvaljujući Phill Gramm-u, bivšem kongresmenu iz Texasa i glavnom savjetniku predsjedničkog kandidata John-a Mccane-a za ekonomska pitanja, koji je bio glavni krivac za donošenje zakona 1999. godine, o ukidanja svih regulacija i kontrola poslovanja finansijskih istitucija. Dakle, od tada nema nikakvog zakona o regulaciji, tako da finansijske institucije mogu raditi šta hoće.

Upravo sada kada su doveli gotovo čitav finansijski sistem do sloma, izvršni (ne)ljudi finansijskih institucija vape za pomoć od strane federalne vlade. Gotovo identičnim nastupom kao i 2003. godine, predsjednik Bush je prošle sedmice pozvao naciju i Kongres za odobravanje hitnog plana izlaska iz krize, u iznosu od 700 milijardi dollara, koristeći gotovo iste riječi, objašnjene u uvodu ovog teksta, kao i 2003. godine prije invazije na Irak.

S ovim prijedlogom bi Predsjednik i Henry Paulson izbavili iz krize svoje velike, bogate prijatelje plaćanjem “kaucije”, preko leđa običnih ljudi, poreznih obaveznika, a za uzvrat ti isti porezni obaveznici ne bi dobili baš ništa od toga.

I na kraju je samo ostalo da se nadamo da Kongres ovog puta neće donijeti odluku iz straha, da će pitati prava pitanja i izmijeniti ponuđeni plan, da bi poreski obaveznici imali koristi a ne samo onih 5% bogatih koji su najviše profitrirali, posebno u zadnjih 8 godina.