Lauerat Enes Topalović

Samo jednom u hiljadu i sedamdeset pet godina sine nebom takva vatra. Njen sjaj na nebu i plač novorođenčeta u Dabišinoj kući izmamio je duše seljana u njihovim očima.
”Korija rodila Dabiši sina!” Pronese se kroz selo glas. ”E, neka vala i vrijeme je bilo nakon toliko godina čekanja”. U riječima je bilo svakavih ljudskih osjećanja pa i čuđenja, te nekakvog straha i ushićenja. Ne rađaju se svaki dan muška djeca dok nebesa gore užarenim kuglama iza kojih ostaje hiljade vatrenih repova. Oduvijek su nebesa nešto najavljivala ljudima, čule su se priče starijih na sijelima.
Helem, siroti Dabiša postade otac i dobi svog prvjenca nakon petnaest godina čekanja. Djetetu dadoše ime Ognjen, zbog rođendanske vatre na nebu, a seoski veseljak, na svoju ruku mu sroči pjesmu kao o budućem velikom junaku i mudracu, prvom uhu do Djeda. I nije pjesma o njemu nastala bez razloga. Bilo je nešto u dječijim očima što je u dotaknutima palilo čudne vatre, rađalo se pucketanje u lubanjama od dječijeg pogleda, kao kad gori smreka, nešto bi zaorgalo u prsima i zakoprcalo se u dušama, na dodir sa izvorom dječijeg pogleda. Ognjenove oči bile su kao i svačije, zelene, ali ipak posebne, nekako veće, okruglije, dublje i caklenije. Nije ni čudo što ga Okanom prozvaše. Ubrzo svi zaboraviše Ognjena i svi se otimaše da budu blizu Okana. Jer iz njegova pogleda zračila je sila, koja ih je, činilo im se, liječila.
Ali, Okan nije kao i ostala djeca rastao. Ni sa više od godine nije propuzao, samo je šarao očima po zabezeknutim ljudima. Njegovo krhko tijelo niti je raslo niti ga je služilo samo su oči na njemu sazrijevale kao dva zacakljena neviđeno zelena i iskričava ploda. Ljudi su dolazili, zblanuto gledali čudo od djeteta, koje ih je dodirivalo pogledom i mislima iz njega, i ništa nisu razumjevali, ali su uporno, kao na izvor po vodu, dolazili Dabišinoj kući i ponizno se na svoj način molili.
Iako je taj čudni krvotok provrio u selu Kočarina Gradina, zvana kasnije još i Kamenica, iz koje se, iako podaleko, vidjela i Vrhbosna, iako je bilo jasno da se njime ogrnula neobična i nekako svačija duša, ipak vrijeme ni događanja nisu stali. Čak šta više, ubrzano su se nizali i obrtali. Čudna vremena nastaše, zlo je iza Brda prijetilo, a prostodušni ljudi tražili kakva takva zaklona u višim silama od dolaska zle istorije. Ovo nas Milosni iskušava, govorili su stariji, a mlađi kovali planove o brobi i odbrani.
”Nemojte dijete zvati drugačije, možda zato nit raste, nit puže nit progovara nit napreduje. To može selu navući i kakve nevolje” - govorile su umne ženske glave u crne mahrame zamotane.

Iz štampe je izašla treća knjiga – zbirka pripovjedaka "Mrtva trka" u kojoj je i istoimena priča nagrađena Književnom nagradom Srebrenica na natječaju Bošnjaci.Net 2006. godine. U knjizi je uvrštena i priča – koja je nagrađema nagradom Zija Dizdarević 2006. Više podataka o knjizi i kako je naručiti možete naći na liknu: snovi.org Izvod iz recenzije: Enes Topalović, MRTVA TRKA, Pripovijetke, (Bosanska riječ - Bosnisches wort Wuppertal - Tuzla) KAKO SE MIJENJA SVIJET? Knjiga pripovijedaka Enesa Topalovića, Mrtva trka čitaoca sasvim sigurno neće ostaviti ravnodušnim. Eruptivna, puna života, krcata sudbinama, izvezena onako kako su djevojke ranije vezle svoje vezove na bijelim komadima platna; sirova priča o Bosni. Nemoguće je ne zapitati se kako Topalović zapisuje svoje priče, otkud mu toliko ljudskih nesreća koje je u priču uhvatio, od čega gradi rečenicu, zar je moguće da je tako pažljiv slušalac a mora da jeste jer samo takav jednu ovakvu knjigu može upakovati u korice. Topaloviću se sasvim sigurno ne može desiti stvaralačka kriza kakva je svojstvena piscima sa zapada, ne može jer on je iz Bosne i u Bosni i onda kada u njoj nije. Početak čitanja knjige nas upliće u svijet priča Enesa Topalovića, svijet u koji ćemo se zaplesti sa radošću i uživajući i smješkajući se čitati Topalovićeve junake, toliko drugačije od onih koji su u literaturi u većini, (mali čovjek, metar i po, veliki osmijeh, vijek i po); i to je ono, pomalo uvrnuto a originalno u pričama čiji junaci se kunu kafanom, kako to radi Zukin otac Halil. Iz Enesovih priča vrišti život, smije se, plače, veseli, tuguje; on spašava priču o Zuki, o Razi, o Elvisu sa stotinu imena o Ibri, Selimu i Sajmi, u njegovim pričama grad jede ljude, zaklano janje niko ne oživljava, njegovi likovi su ljudi od krvi i mesa a ne plastične lutke na naduvavanje ili statisti u filmovima koji su tu samo dok su potrebni. U pričama ne fali ni dramaturških elemenata, opisana je uglavnom ruralna sredina, običaji običnih, malih ljudi, njihove sreće i tuge, opisi prirode, karakteri junaka koji su počesto daleko od junačenja. Priče zadiru u vrijeme socijalizma, kritikuju, svjedoče, ističu anomalije bivšeg sistema i podebljavaju dobre strane istoga. Čuda su takođe nezaobilazan momenat u ovoj knjizi, Topalović voli drugačije ljude, obdarene snagom, energijom, nekim drugim čudom, on analizira snove tako vjerno kao da ih je godinama zapisivao, gleda u karte, u grah i uopće čini se da su mu priče o čudima Bosanskim pravi izazov i da je to tema o kojoj voli da piše i o kojoj će još pisati u nekim narednim knjigama. Ne treba zaboraviti podatak da je Topalović i nagrađivan za svoje priče; pripovijetka Smijeh u sebi nagrađena je nagradom Zija Dizdarević u Fojnici (2006.godine) u veoma ozbiljnoj konkurenciji (kao i pripovijetka ”Mrtva trka” Književnom nagradom Srebrenica 2006, te prica ”Hafiz” nagradom ICC Behar) Do sada je objavio roman: Let kroz snove (2003.) i knjigu pripovijedaka Šapat predaka (2004.) (www.snovi.org) Piščeva radoznalost od svega je isplela priču i zavirila u duše brojnih prolaznika kroz život, dotakla samo njemu bitne teme ali nije prešutjela ni ništa od onoga što je trebalo otvoreno reći. U Topalovićevim pričama ne nedostaje simbolike (ruža na zgarišu džamije) dječje naivnosti (smijeh u sebi), ironije i samo kritike; i lakše je reći o čemu pisac nije, nego o čemu sve jeste pisao u ovoj bogatoj knjizi priča. Mehmed Đedović

I, kad priča hoće, ne prođe dugo od te crne slutnje u selo ujahaše horde čudne vojske, na konjima, sa kopljima, u tamnim ogrtačima i velikim gvozdenim krstovima na prsima. Na čelu im bješe prilika oštra pogleda u crnoj mantiji sa crnom kukuljicom na glavi. Nit ih ko dočeka oružjem nit oštrim riječima, samo čuđenjem i zbunjenim pogledima. Izgledalo je da je u selo ujahala neka crna legija, ili kaznena ekspedicija bez jezika, ali iz grla ispod crne kukuljice se prolomi vika: ”O, bogumili, gdje vam je starješina!?”
Narod se na poziv iskupi i pogureni Djed Radin istupi: ”Ja sam starješina. Kojim dobrom nam dođe i čija sila?”
Crna kukuljica izvadi iza pojasa svitak papira, žustro ga razmota i poče da čita:
”U ime presvijetle Rimo-katoličke crkve i lično ime Svetog oca, pape….a po uzvišenoj volji velikog kralja, voljenog Stjepana Tomaša, …. Ljeta gospodnjeg 1459 …”
Slijedilo je stado nepoznatih nerazumljivih riječi koje su rominjale nad glavama okupljenih kao grad iz čudno razjapljenih usta ispod crne kukuljice. Okupljeni seljani iz Kočarine Gradine i okolnih zaseoka samo su šutjeli i jedni u druge zagledali, a Djed je postajao sve zgureniji. Kao da su ga riječi crnog konjanika osuđivale da se do zemlje sagiba.
Na kraju gromoglasnog čitanja sa papira prilika s visoka zgrominja:
”Jeste li sada razumjeli i pokoravate li se volji Njegove Svetosti!!!??
Na te riječi svjetina se još više umiri, ali se Djed odjednom uspravi, tvrdim pogledom pogleda crnog čovjeka, pođe prema govorniku, pogladi njegova nemirna konja koji se čudom umiri, okrenu se narodu i podiže ruku sa pet ispruženih prsta. Svi su čekali, i vojska i mještani.
”Narode moj, i prije su dolazili i silom nas tjerali da prihvatimo njihove zakone i njihovu vjeru. Mi svoju, bogumilsku, nikom ne namećemo, ali silom ničiju i ne primamo. Ne može se vjera u Boga staviti ljudima u dušu preko naredbe i prijetećih kopalja. Zato, narode moj, ako ćete mene i dalje slušati nikakvu prisilu nemojte prihvatiti. Nećemo dopustiti da ….”
I tu Djedov glas utihnu, njegov pogled krenu ka nebu, a tijelo starca se skljoka na zemlju.
Kad je izgubljenima do razuma doprla slika koplja u Djedovim leđima, nasta vriska i pomagnjavija. Konji zanjištaše, sablje sijevnuše, krv šiknu iz obezglavljenih vratova, plač djece i vriska žena, nasta klanje, bježanje, deranje odjeće i silovanje. Planu jedna, planu druga, sve dok vatra ne dođe do Dabišine ćerpićare.
Korija je vidjela s pendžera ureske mesa u njihovim očima. Noge joj se odsjekoše, a oči potražiše Okana. Dabiša je, srećom, bio na čairu iza Brda, a, čudom, nigdje Okana.
I dok je kuća plamtila i njenu vrisku gutala, iz ognja ugleda majka zelene oči djeteta što su virile iz ćumeza. I bi joj lakše pustiti dušu pod snagom nijemog, zelenog pogleda.

Kada se Dabiša vratio iza Brda, njegove oči uždi slika sa zgarišta. Njegov vrisak dobi krila i čovjek za vojskom poleti poput svjetlosti. Nikad ga Okanove oči sa ćumeza više ne vidješe.

Dođe odnekud daleki komšija imenom Husan, mrk i prijek ko planina Klek. Nađe na ćumezu u fetus sklupčana Okana i odmah u njegovim očima prepozna snagu njihova Izvora.
Kući ga svojoj u peto selo odvede, i niko od djeteta ne ću glasa tri godine.

Vele da nije bilo drveta na dan hoda oko Vrhbosne koje nije bilo krvlju bogumila zaliveno. Četrdest hiljada ih je tada pobijeno i pokršeteno od njihova kralja Tomaša po naredbi Njegove svetosti.

*****
Selo nije bilo na raskršću i vjetrometini i rijetko je u planinsku zabit neko iz bijela svijeta navraćao. Zato u Husanovom selu nisu ni znali kako bi ga dočekali kad je došao. Otrcan dronjav, sa ulojenim fesom na glavi, zapuštene brade, sa čudnim nerazumljivim riječima na usnama i razigranim iskrama u očima.
Zbog tog sjaja u zejenama i jadna izgleda niko ga zlo i ne pogleda. Oni seljani što su vidjeli svijeta iza Brda šapatom preniješe drugima: ”Ma, neka huda sirotinja, na svoju ruku, skrenula i samo nalik na Turčina.”
Turčin, sa smiješkom na usnama, ni u kog i ne pogleda, išao je pravo Husanovoj kući.
Okanu je moglo biti ne više od pet godina, a još niko nije čuo nijedne riječi od njega.
Husan dočeka na vratima Turčina, susrete se s njegovim očima i bez riječi ga pusti preko praga. Po običaju ponudi gosta onim što ima. Iako ništa nije razumio u njegovim riječima, vjerovao je njegovim osmjesima. Čudni gost je prinosio prst očima i odmjeravao od poda visinu djeteta. Husan se dosjeti i pozva Okana. Nadao se namčorasti dobričina da je Okanu stigla daleka rodbina. Neka vala.
Umazanih usana od modrine borovnica iz šumarka dovedoše Okana. Ušao je u kuću stidljiva oborena pogleda, a Turčinu obraz zaigra. Gost poskoči na noge ali se suzdrža i opet sjede. Sigurno mu je rod dok se toliko raduje, spopade misao Husana.
Duuugo su sjedili šutke. Turčin je prežao pogled Okanov, a dječak gledao čas u zemljani pod, čas u drvena šišeta i kao de se s nekim nešto dogovara. Nikad Husan nije vidio takvog posinka, te i on malo uzdrhta i kroz srce mu jurnu slutnja i panika.
Turčin polahko progovori na tuđem jeziku. Okan se trgnu, ali ga još ne pogleda, uporno je zurio u čađava šišeta. To potraja haman duže nego što Husan izdrža i umalo da gosta prekine i da ga iz kuće istjera, pa makar bila sramota neoprostiva za srditog bogumila.
Najednom, kao da kuća zapjeva, iz grla Turčina milovala je dušu milozvučna muzika:
” …Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu…”
Na te riječi Okan diže pogled sa poda i sa suzom u oku pogleda Turčina. Njihovi pogledi se stopiše i zagrliše. Turčin nastavi tiho učiti. Najednom iz dječijih usta provali:
”Ellhamdu lillahi rab-bil alemin. Er-rahmanir-rahim. Maliki jevmid-din. ….”
Husan zbalnut pogleda u dijete.
Tvrdom bogumilu bi jasno da prve riječi njegove nisu čovječije.
Kako je tad počeo Okan više nije ni prestajao.
Nikada u selu Kamenici nisu osjetili veće sreće i miline kao od riječi hafiza od četiri godine.
I ne pitaj dalje ograđeni smo u granice.
Od tada se u svim selima oko Kamenice nadaleko čuje glas koji podupire nebo sa stotinu munara i slavi ime posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda a.s.
Niko nije tjerao bogumile da se njegvoj uzvišenoj poruci poklone, oni su samo slušali glas
svoga hafiza od četiri godine….i Muhamedove a.s. upute…

*****
Nesvakidašnji rođendan smjestio se ne slučajno u zajednicu naroda koji je prezirao imovinu, živio asketski u svojoj vjeri, a moć i vlast nad drugima smatrao djelom đavola, ljudi posebne crkve i čvrste vjere zbog koje su stradali i u roblje odvođeni.
Primoran, Kulin-ban je prihvatio i potpisao ”akt odricanja”, prihvatio nametnutu katoličku vjeru da spasi narod od progona i ubijanja iako mu je ta vjera bila nepoznata. Potom se kralj Tvrtko morao obavezati svetom ocu (papi) da će sve bogumile iz Bosne protjerati, pokrstiti ili očistiti. Ali to se nije dalo tako lahko uraditi.