Sonja Radošević: Izbjegne li se i ovoga puta, u suđenju Radovanu Karadžiću, kazna za genocid u BiH, bit će to konačna "smtrna kazna" izrečena pravdi. Ostat će sumnja da se tvorevina republika srpska u BiH održava u životu samo iz razloga da bi eventulano u nekim budućim odmjeravanjima moći međunarodnih sila mogla poslužiti za neku kompenzaciju kao što se desilo u slučaju Kosova i Južne Osetije.

U Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije do sada je izrečena samo jedna presuda za genocid - srpski general Radisav Krstić proglašen je krivim za podsticanje i organizovanje genocida u Srebrenici.
Samo jedna presuda izrečena za genocid počinjen u BiH, nakon dugo godina rada ovog suda, otvara mnoga pitanja - prije svega raznih političkih uticaja na rad Haškog tribunala o kojima je govorila i bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte - u svojoj knizi Lov - ja i ratni zločinci.
General Krstić, osuđen je za genocid i djelovao je direktno na terenu. Ali, šta je sa onima koji nose komandnu odgovornost, onima koji su bili u političkom vođstvu nacističe srpske politike?
U dosadašnim procesima vođenim protiv dvije vodeće ličnosti iz ratnog rukovodstva genocidne tvorevine republike srpske - Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika - izostala je presuda za počinjeni genocid.
Optužnica koja je protiv Krajišnika podignuta 21. marta 2000. godine, kao jednog od vodećih članova Srpske demokratske stranke u BiH - potpredsjednika te stranke, dugogodišnjeg saradnika Radovana Karadžića i predsjednika Skupštine srpskog naroda u BiH od 24. oktobra 1991. godine do novembra 1995. godine, teretila ga je za genocid, saučesništvo u genocidu, istrebljenja, ubistva, hotimično lišavanje života. Momčila Krajišnika kao i Biljanu Plavšić, takođe jednu od vodećih članova SDS-a - vršioca dužnosti predsjedništva takozvane Srpke Republike BiH, blisku saradnicu haškog optuženika Radovana Karadžića, optužnica je teretila za genocid počinjen u djelovima BiH koji su bosanski Srbi u režiji srpsko-crnogorskog vrha namjeravali pretvoriti u čisto srpsku teritoriju.
Prema navodima ove dvije optužnice, Krajišnik i Plavšićeva se terete „da su djelujući individulano ili u saradnji sa Radovanom Karadžićem i drugima, planirali podsticali, naredili, počinili ili na neki drugi način pomogli i podržali planiranje, pripremu i izvršenje uništenja, u cjelosti ili djelimično, nacionalne, etnične, rasne ili vjerske grupe bosanskih

Kao ključna ličnost u provđenju genocida u BiH u cilju stvaranja etnički čiste srpske teritorije pored Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, Biljana Plavšić je u Haškom tribunalu osuđena (samo) na 11 godina zatvora. Uskoro će se, po svemu sudeći, naći na slobodi iako je rezultat politike koju je sprovodila sa Karadžićem i Krajišnikom i njen životni rezime - najmanje 300 hiljada žrtava u BiH. Olakšavajuća okolnost je navodno bila to što je "priznala krivicu."

Muslimana i bosanskih Hrvata, u više opština, uključujući među ostalima Bijeljinu, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foču, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogaticu, Sanski Most, Višegrad, Vlasenicu, Zavidoviće i Zvornik“ (citat: knjiga -Haški tribunal – optužnice - izdao Fond za humanitarno pravo - Beograd).
„Između 1. jula 1991. godine i 30. decembra 1992. godine Biljana Plavšić je, djelujući individualno ili u saradnji sa Radovanom Karadžićem, Momčilom Kranjišnikom i drugima, učestvovala u krivičnim djelima za koje se tereti - genocid, saučesništvo u genocidu, istrebljenje, ubistvo, hotmično lišavanje života, kako bi se obezbijedila kontrola nad onim područjima BiH koja su proglašena dijelom srpske republike. Ta područja uključuju među ostalima sljedeće opštine: Banja Luka, Bjeljina, Prijedor, Bileća,
Bosanska Krupa, Bosanski Novi, Bosanski Petrovac, Bosanski Šamac, Bratunac, Brčko, Čajniče, Čelinac, Doboj, Donji Vakuf, Foča, Gacko, Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Jajce, Ključ, Kalinovik, Kotor Varoš, Nevesinje, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prnjavor, Rogaticu, Rudo, Sanski Most, Šekoviće, Šipovo, Sokolac, Teslić, Trnovo, Višegrad, Vlasenicu, Vogošću, Zavidoviće i Zvornik“ (iz spisa Haškog tribunala). Za planiranje genocida na istom području zasnovana je i optužnica protiv Krajišnika.
U spisima knjige Haškog tribunala navode se i konkretni zločini počinjeni u navedenim opštinama kao i logori smrti formirani u njima.
Tvrdi se da su Biljana Plavšić kao i Momčilo Krajišnik zajedno sa Radovanom Karadžićem znali ili imali razloga da znaju da snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom čine djela zločina navednih u optužnici te da nisu preduzeli neophodne i razumne mjere da se spriječe takva djela i kazne njihovi počinioci te su učestvovali u genocidu, saučesništvo u genocidu, zločinima protiv čovječnosti, kršenju zakona i običaja rata, teškim povredama Ženevskih konvencija, deprotacijama, nečovječnim djelima.

Presuda Karadžiću bit će još jedan ispit za međunarodnu pravdu i pravdu uopšte. Od nje zavisi da li će žrtvama genocida biti proglašeni ne samo više od 8.000 ubijeni u Srebrenici, već i sve žrtve koje su kroz isti pakao prošle u Banja Luci, Bijeljini, Prijedoru, Bileći, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Bosanskom Petrovcu, Bosanskom Šamcu, Bratuncu, Brčkom, Čajniču, Čelincu, Doboju, Donjem Vakufu , Foči, Gackom, Hadžićima, Ilidži, Ilijašu, Jajcu, Ključu, Kalinoviku, Kotor Varoši, Nevesinju, Novom Gradu, Novom Sarajevu, Palama, Prnjavoru, Rogatici, Rudom, Sanskom Mostu, Šekovićima, Šipovu, Sokolcu, Tesliću, Trnovu, Višegradu, Vlasenici, Vogošći, Zavidovićima, Zvorniku. Tvrdi se da su Biljana Plavšić kao i Momčilo Krajišnik zajedno sa Radovanom Karadžićem znali ili imali razloga da znaju da snage bosanskih Srba pod njihovom kontrolom čine djela zločina navednih u optužnici te da nisu preduzeli neophodne i razumne mjere da se spriječe takva djela i kazne njihovi počinioci te su učestvovali u genocidu, saučesništvo u genocidu, zločinima protiv čovječnosti, kršenju zakona i običaja rata, teškim povredama Ženevskih konvencija, deprotacijama, nečovječnim djelima. Genocidna svita

Kao ključna ličnost u provđenju genocida u BiH u cilju stvaranja etnički čiste srpske teritorije pored Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, Biljana Plavšić je u Haškom tribunalu osuđena (samo) na 11 godina zatvora. Uskoro će se, po svemu sudeći, naći na slobodi iako je rezultat politike koju je sprovodila sa Karadžićem i Krajišnikom i njen životni rezime - najmanje 300 hiljada žrtava u BiH. Olakšavajuća okolnost je navodno bila to što je "priznala krivicu."
Nakon što su na zasjedanju Suda predložili kaznu, ona je ustala i pročitala svoju izjavu punu riječi „mea culpa“ (moja krivica), ali bez uvjerljivih detalja. Slušala sam njene riječi i zaključila da zapravo nije rekla ništa. Na kraju je javni tužilac tražio kaznu od 25 godina zatvora, a kada ju je Sudsko vijeće osudilo na 11 godina zatvora, protestovala je - svjedoči Karla Del Ponte u svojoj knjizi i navodi:
„Javni tužilac ju je u nastavku suđenja pozvao da svjedoči protiv Momčila Krajišnika, vjerovatno treće osobe po važnosti u dijelovima BiH koji su bili pod kontrolom Karadžića i Mladića. Odbila je. Dermont Groome je insistirao da se Plavšićevu prisili da svjedoči protiv Miloševića. Poslala sam ga, zajedno sa šefom istražiteljskog tima za BiH Bernie O’Donnellom, u švedski zatvor u kojem je Plavšićeva izdržavala kaznu. Negirala je da je upoznata sa bilo kakvim zločinima. Davala je neutralne izjave, koje su u suštini značile da prihvata moralnu, ali da odbija bilo kakvu pravnu odgovornost Srba za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Tražila sam da je dovedu u Hag, da bi je ispitao Dermont Groome, u mojoj kancelariji. Međutim, porekla je čak i svoju krivicu koju je već bila priznala pred Sudom, protestovala je i tvrdila da je nevina. Rekla sam joj: 'Ako je tako, onda vas je advokat pogrešno savjetovao da priznate krivicu'. Time što je govorila kršila je dogovor koji je napravila sa Sudom. Tražila sam da se Sudskom vijeću saopšti ono što tvrdi gospođa Plavšić i da se Sudu podnese zahtjev za obnovu procesa protiv nje. Međutim, moji zamjenici – starije sudije – su rekli da je to nemoguće: „Ono što je urađeno, urađeno je“ ( Karla Del Ponte - Lov - ja i ratni zločinci).
Momčilo Krajišnik, nekadašnji predsjednik Parlamenta Republike Srpske, oslobođen je krivice za genocid, ali je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen je na 27 godina zatvora.
Prema riječima sudije Holanđanina Alfons Orija, dokazi tokom suđenja nisu pokazali da je genocid bio jedan od ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je Krajišnik učestvovao, niti da je optuženi imao posebnu genocidnu namjeru. Krajišnik je optužen za etničko čišćenje jer su sudije utvrdile da je postojao udruženi zločinački poduhvat uz učešće tadašnjeg predsjednika RS Radovana Karadžića čiji je cilj bio promjena etničke strukture teritorije koju je odredilo rukovostvo bosanskih Srba tako što će biti protjerani Muslimani i Hrvati.
Presude Krajišniku i Plavšićkoj djeluju zaista tragikomično samo sa aspekta današnjeg stanja u BiH gdje se nakon 15 godina od završetka rata, svakodveno pronalaze masovne grobnice bošnjačkih žrtava.
Zastrašujuća je i bolna tek pomisao da će u skoroj budućnosti Plavšićka, kako se najavljuje, biti oslobođena, moći ponovo doći na mjesto zločina, samom svojom pojavom ismijati i svu svjetsku pravdu, sve žrtve i sve one koji su uspjeli preživjeti genocid koji je sprovodila sa Karadžićem, Krajišinikom i Mladićem.
Sve unaprijed iznijeto zapravo vodi ka jednom pitanju - da li će na osnovu presuda Krajišniku i Plavšićki, koji su uz Karadžića bili izvođači genocida nad Bošnjacima i drugim nesrbima u BiH, optužnica protiv Radovana Karadžića biti izmijenjena tako i toliko da iz nje nestanu optužbe za genocid počinjen u svim navednim bosanskim gradovima i oslanjati se samo na genocid počinjen u Srebrenici?
Optužnica prortiv Karadžića je za međunarodni faktor mač sa dvije oštrice. Eventulana presuda Karadžiću za genocid u dijelu koji se sada naziva Republika Srpska - međunarodna zajednica bi potvrdila da je u Dejtonu legitimisan taj zločin.
A, pitanje je da li takvo rješnje - kojim bi bilo moguće otpočeti ukidanje genocidne tvorevine i zapravo donijeti jedinu pravednu presudu, da li to u novom odnosu snaga i dešavanja u regionu želi sada međunarodna zajednica.
Opet, svaka druga presuda bila bi zaista samo zadovoljenje forme - jer Karadžić - Dabić je prošao dobar dio svoje životne staze tako da sada svaka izrečena kazna sa njegovih navršenih 65. godina života starosti već u startu biva obesmišljenja i relativizovana.
Kada se govori o genocidu počinjenom u BiH, mora se napraviti i osvrt na odluku Međunarodnog suda pravde koji je već na nekin način "napravio zid" i zaključio da je genocid nad Bošnjacima počinjen samo u Srebrenici.
Optužnica protiv srpskog predsjednika Slobodana Miloševića takođe je obuhvatala i optužbe ze genocid u BiH.
1. Slobodan Milošević je zajedno sa vođama bosanskih Srba počinio zločinački poduhvat, s ciljem da uništi jedan dio bosanskih muslimana kao grupe.
2. U tu svrhu su činjene zločinačke radnje, uključujući genocid. Milošević je mogao pretpostaviti da će genocid biti posljedica tih zločina izvršenih nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe. Kao što se i desilo.
3. Izvršitelji ovog zločinačkog poduhvata su počinili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Ključu i Bosanskom Novom.
4. Milošević je bio saučesnik i pomagač u počinjenim zločinima i izvršenju genocida, budući da je imao informacije o zločinačkom poduhvatu. Pružio je počiniocima značajnu pomoć i bio je svjestan da je cilj zločinačkog poduhvata uništavanje dijela bosanskih muslimana kao grupe (iz knjige Karle Del Ponte).

Milošević nije dočekao kraj suđenja u Haškom tribunalu i pravda je i u ovom slučaju ostala nedorečena po pitanju genocida u BiH.
Sada, nakon hapšenja Karadžića, međunarodna zajednica je čini se spremna da nastavi sa svojim planovima na Balkanu i Srbiju promoviše kao vodeću državu u regionu.
Ratni zločini, presude, balkanski ratovi - sve je to već daleko iza njih.
Svjesno ili ne, promovisanom vrstom (ne) pravde na Balkanu, svjetski moćnici ostavljaju odškrinutu Pandorinu kutiju. Pripremili su ova područja za neke nove sukobe, prvo odlukom u Dejtonu kojom je ozakonjen genocid i promovisana takozvana srpska teritorija nastala etničkim čišćenjem, potom minimalnim presudama kreatorima zločina u BiH. I na kraju, kao najveći zločin nad žrtvama u BiH ostaje presuda Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH za agresiju i genocid Srbije i Crne Gore na ovu državu.
Zašto je ova tužba odbijena i da li je moglo biti drugačije - odgovor jednim dijelom daje i bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karal Del Ponte: „Bila sam šokirana. Shvatila sam da istina nije ničemu služila. Od proljeća 2003. godine Tužilaštvo je dobilo stotine tajnih dokumenata, između ostalog i zapisnike sa sjednica, održanih u toku rata, srpskih vojnih i političkih vođa, koji su jasno potvrđivali ulogu Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini. Srbija je uspjela da dobije dozvolu Suda da proglasi tajnim neke dijelove tih dokumenata, pa čak i da ih učini tajnim za sudije Međunarodnog suda pravde. Sudije su mogle donijeti drugačiju presudu samo da su insistirale da im se dopusti uvid u kompletnu dokumentaciju

Srbija je uspjela da dobije dozvolu Suda da proglasi tajnim neke dijelove tih dokumenata, pa čak i da ih učini tajnim za sudije Međunarodnog suda pravde. Sudije su mogle donijeti drugačiju presudu samo da su insistirale da im se dopusti uvid u kompletnu dokumentaciju Vrhovnog savjeta odbrane Srbije. Sud, međutim, nije naredio da im se predaju necenzurisani dokumenti, kako je tražio pravni tim BiH. U obrazloženju, Međunarodni sud pravde je istakao da 'postoji previše dokaza na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju'. U presudi je Sud priznao da sudije nisu vidjele cenzurisane dijelove dokumenata.

Vrhovnog savjeta odbrane Srbije. Sud, međutim, nije naredio da im se predaju necenzurisani dokumenti, kako je tražio pravni tim BiH. U obrazloženju, Međunarodni sud pravde je istakao da 'postoji previše dokaza na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju'. U presudi je Sud priznao da sudije nisu vidjele cenzurisane dijelove dokumenata. ...Zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane i drugi dokumenti su bili nedvosmislena potvrda da je kontrola i dirigovanje ratnom mašinerijom u BiH bila u rukama Srbije. Pojašnjavaju detalje na koji način je Beograd „hranio“ vojnu moć bosanskih Srba, iako su, formalno, BiH i Srbija od 1992. godine bile dvije države. Bosanski Srbi i Srbija su bili odvojeni, ali su ustvari djelovali zajedno. Ti dokumenti su jasno potvrđivali ulogu Srbije i njene tajne policije u genocidu u Srebrenici i u pripremama masakra. Mogla bih, zbog ovoga što govorim, biti optužena za klevetu, ali to pitanje je isuviše važno da bi ostalo neobjašnjeno.
U drugom djelu presude, vezanom za masakr i genocid u Srebrenici, Međunarodni sud pravde je presudio da „Srbija nije učinila ništa da spriječi genocid“. ( Karla Del Ponte - Lov - ja i ratni zločinci).
Konstatcija Karle Del Ponte da je shvatila da "istina nije ničemu služila" možda je najbolja procjena svega što se po pitanju neizrečenih presuda za genocid dešavalo u Međunarodnom krivičnom sudu, Međunarodnom sudu pravde kao i za ocjenu uloge međunarodne zajednice da "pomogne" u negiranju zločina u kojem je dijelom učestvovala donošenjem zakašnjelih ili pogrešnih odluka na području bivše Jugoslavije.
Presuda Karadžiću bit će još jedan ispit za međunarodnu pravdu i pravdu uopšte. Od nje zavisi da li će žrtvama genocida biti proglašeni ne samo više od 8.000 ubijeni u Srebrenici, već i sve žrtve koje su kroz isti pakao prošle u Banja Luci, Bijeljini, Prijedoru, Bileći, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, Bosanskom Petrovcu, Bosanskom Šamcu, Bratuncu, Brčkom, Čajniču, Čelincu, Doboju, Donjem Vakufu , Foči, Gackom, Hadžićima, Ilidži, Ilijašu, Jajcu, Ključu, Kalinoviku, Kotor Varoši, Nevesinju, Novom Gradu, Novom Sarajevu, Palama, Prnjavoru, Rogatici, Rudom, Sanskom Mostu, Šekovićima, Šipovu, Sokolcu, Tesliću, Trnovu, Višegradu, Vlasenici, Vogošći, Zavidovićima, Zvorniku.
Izbjegne li se i ovoga puta, u suđenju Radovanu Karadžiću, kazna za genocid u BiH, bit će to konačna "smtrna kazna" izrečena pravdi.
Ostat će sumnja da se tvorevina srpske republike u BiH održava u životu samo iz razloga da bi eventulano u nekim budućim odmjeravanjima moći međunarodnih sila mogla poslužiti za neku kompenzaciju kao što se desilo u slučaju Kosova i Južne Osetije.