Sudbina dijaspore je upitna i tajna, i najzad je vrijeme da se ovoj tematici i problematici na jedan suptilan, otvoreniji, iskreniji i bratski način približimo. Ako sada zatvorimo vrata međubratskog i nacionalnog dijaloga i kompromisa, ostati ćemo tajniji, zatvoreniji i udaljniji jedni od drugih više nego ikad do sada. A do tada ako nas i bude neka nam je Bog dragi na pomoći.

Sagledavanje stanja bošnjačke dijaspore, kao i sama inicijativa preventivnog djelovanja u cilju očuvanje bošnjačkog bića, bošnjačke pameti i vitalnosti, na ovim bespućnim i nepreglednim prostorima, od strane nosioca vlasti, kako u RBiH tako i od samih aktera ili nosioca vlasti van matične zemlje može se okarakterisati kao objektivna, iskrena slika stvarnosti, prosperiteta i zajedništva ili put i stranputica da se stvarnost na neiskren i pristrasan način zaobiđe i prenebjegne.

Sudbina dijaspore je upitna i tajna, i najzad je vrijeme da se ovoj tematici i problematici na jedan suptilan, otvoreniji, iskreniji i bratski način približimo. Ako sada zatvorimo vrata međubratskog i nacionalnog dijaloga i kompromisa, ostati ćemo tajniji, zatvoreniji i udaljniji jedni od drugih više nego ikad do sada. A do tada ako nas i bude neka nam je Bog dragi na pomoći.

Moramo shvatiti da naš bratski kompromis mora da bude moćniji od svih naših nesuglasica i promjena kojima smo podložni. Naši nesporazumi i nesuglasice su strano tijelo koje razara naš sistem opstanka.
Sitnošićarski, privatni interesi su naša rak rana. Jedino pred sitnošićarenjem smo nemoćni. Jer sitnošićarstvo mijenja stvarnost - bošnjačku. Mijenja je neovisno od svega što nam ona nudi. Mijenja je prema sebi i svojim potrebama.

Kad god se pojavi pitanje krivice za stanje u jednoj zemlji, zajednici, džematu, dijaspori, jedini logičan odgovor i jedini koji se svuda u normalnom svijetu daje, jeste da je za to kriva - vlast.

Čak i kada dio krivice nesumnjivo i neko drugi snosi, aktuelno krivi mogu biti samo oni koji posjeduju “moć” da stvari izmjene ili poprave.
(Dobro se sjećam kada sam kao dijete slušao kometnare odraslih na stanje i prilike u “bivšoj nam državi”, pa nakon burnih diskusija drug Meho u komunističkom duhu i samoupravnom zanosu izusti:”Svi smo mi krivi.” Babo bi samo na to ležerno odgovorio: ”Boga mi ja nisam.”)

Moramo shvatiti da naš bratski kompromis mora da bude moćniji od svih naših nesuglasica i promjena kojima smo podložni. Naši nesporazumi i nesuglasice su strano tijelo koje razara naš sistem opstanka.

Nepovjerenje, koje se u nas uvuklo, posljedica je stvari u matičnoj zemlji, a za to je kriva aktuelna vlast kao i međunarodna zajednica. (Nije moj babo.)
Evo, bliži se i vrijeme izbora u RBiH; dijaspora to stidljivo, pronicljivo i nezainteresovano promatra, ili u stvari BiH dijaspora više i ne postoji. Postoje samo hridi koje štrče iz morske pjene, prijeteći da potope neznanog putnika na usamljenom brodu.

1. Dijaspora bošnjačka je nezainteresovana za predstojeće izbore u RBiH....zašto?
--- promjena imena politike na svim dosadašnjim kao i na predstojećim izborima neće ništa promjeniti niti u Bosni niti u našoj dijaspori, ako se s njom fudamentalno ne promjeni i ta politika.
2. Dijaspora više i ne postoji....zašto?
---- o ovom problemu se trebaju zapitati svi relevantni nosioci vlasti, kako u džematima kao ćeliji našeg udruživanja, tako i u svim našim zajednicama i društvenim organizacijama.

Da bi se stanje zajednice koliko toliko revitaliziralo i proces obogaćivanja i osvješćenja svježim dahom
inicirao potrebno je ne zabadati glavu u pijesak, nego naprotiv, stvari i probleme pravim imenom imenovati i odreći se eufemizma koji nas najpre zaluđuje, a zatim i za djelo onesposobljava.
Naši stari su davno rekli: “Ništa nam ne koristi što mnogo znamo o biku ako ga sve vrijeme zovemo kravom i kao kravu opisujemo i snjim se kao sa kravom ophodimo. Na kraju ćemo ga kao kravu upotrijebiti i pri muži dobiti tačno onoliko mlijeka koliko zaslužujemo, a ponekad i papak u čelo”.
Naš govor jednih sa drugim, kao i pojmovi koji nas često paraliziraju tj. koji izazivaju određeni polemički nagon i svađalačku retoriku se moraju prihvatiti kao metod usaglašavanja mišljenja i nezaobilazni proces naše invetivne dogradnje bošnjačkog bića, a to je:
- da je neslaganje s nekim ili nekom drugom političkom opcijom kontrarevolucija samo ako je u toku neka revolucija s kojom se to neslaganje ne slaže, inače to je – demokratsko neslaganje;
-da neslaganje, neprihvatljivo, suprotno svim našim pogledima, i ma kakvo drugo, ne mora biti izdajničko ako ne izdaje zdrav razum nego samo nečiju zabludu;
-da je Bošnjak najveća vrijednost naše politike, pa makar bio i u zabludi.
Mnoge se stvari i pojmovi mogu izreći jezikom razumjevanja, ljubavi i Islama. Ali da bi se to moglo mnogi naši domaći i dija-sporni dužnosnici njime se trebaju najpre umjeti, a potom i htjeti služti.
Mnogi od njih taj jezik su davno zaboravili ili ga nikad nisu ni naučili.
Jezik i način na koji koji se obraćamo jedni prema drugim sablasan je!
Čemu danas pojmovi i termini kao što su: braćo, sestre, bratstvo, zajedništvo, sporazum, misao.....?!
To su sve one riječi zbog kojih evo već dosta vremena muzemo bikove umjesto krava.
Bošnjački insan se može lagati određeno vrijeme, pojedinci se mogu lagati i određeno i sve vrijeme, ali je sve Bošnjake nemoguće lagati sve vrijeme.
Vlast u Bosni kao i dužnosnici van Bosne napokon moraju uzeti sudbinu naroda u svoje ruke i smiono krenuti naprijed. Put je trnovit ali je dokučiv, a na kraju puta beharom razastrti ćilim Bosne.
Sretni li su oni koji ovo jednom shvate i gordo krenu naprijed, na put Istine, na put Bošnjačkog odrastanja, na put našeg dija-spornog otrežnjenja.
A prije svega mora se razaznati svačija uloga u tom procesu, kao i selekcija i izbor najboljih i pravih na prava mjesta; pa valjda je više vrijeme da se vratimo u kolosjek rada u kome je “pop pop”, a bob bob.
A ne obrnuto.