Mahmoud Darwish

Vijest o smrti istaknutog palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša okaharila je mnoge koji su ga poznavali i one koji vole njegovu poeziju. Pjesnik je umro u jednoj bolnici u Houstonu, u Teksasu, nakon što je bio podvrgnut operaciji srca. Palestinski predsjednik Mahmud Abbas proglasio je tri dana nacionalne žalosti. "Smrt našeg istaknutog pjesnika, Mahmuda Derviša, zaljubljenika u Palestinu, pionira suvremenog palestinskog kulturnog projekta i briljantnog nacionalnog vođe ostavit će veliku prazninu u našem političkom, kulturnom i nacionalnom životu", izjavio je Abbas. Nakon vijesti o njegovoj smrti, stanovnici Ramallaha izašli su na ulice kako bi na taj način iskazali svoju počast prema voljenom pjesniku.

Istaknuti predstavnik palestinske poezije otpora
Mahmud Derviš bijaše zasigurno najistaknutiji predstavnik palestinske poezije otpora. Arapska i svjetska čitalačka javnost poznavala ga je po njegovoj inspirativnoj i herojskoj ljubavi prema Palestini. Rođen je 1942. godine, u selu Birwa, u blizini Saint-Jean-d'Acre. Palestina je u to vrijeme bila pod britanskom upravom. Njegova je porodica 1948. godine pred napadima izraelske vojske izbjegla u Liban, i tamo je u izbjeglištvu ostala godinu dana. Tada mu je bilo šest godina. Agresori na njegovu domovinu ukrali su mu djetinjstvo. Njegovi dječački snovi i maštanja nestali su u vatri, a tragedija koja je zadesila njegov narod učinila ga je zrelim čovjekom i nametnula mu odgovornosti starijih. Godinu dana trpio je u neimaštini, oskudici i bijedi na jugu Libana, a zatim se "krišom" vratio u Palestinu i vidio da je njegovo selo do temelja razrušeno, a na tom mjestu počela je izgradnja jevrejskog naselja za ljude koje nije poznavao.

Palestinski izbjeglica u Palestini
Dervišova porodica preselila se u jedno arapsko selo gdje je odrastao. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Galileji. U školi je učio po izraelskom školskom sistemu, a živio je u "arapskom sektoru" kojim je upravljala izraelska vojna vlada. Nakon završetka srednje škole preselio se u Haifu, gdje se počinje baviti novinarstvom. Ipak, nije postao "dobar Arap". Pridružio se Izraelskoj komunističkoj partiji (Rakah) 1961. godine, u kojoj je ostao sve dok nije napustio Izrael 1971. godine. Izraelske vlasti počele su ga proganjati pod optužbom da se "krišom uvukao u Izrael". Neprestano ga je proganjao osjećaj da je "palestinski izbjeglica u Palestini". Ovo traumatično djetinjstvo ostavilo je neizbrisiv trag kod pjesnika. Nakon toga uslijedila su protjerivanja, hapšenja i prisilno određivanje mjesta boravka. Od tada se Mahmud Derviš počeo aktivno suprotstavljati perom i boriti svojim pjesmama protiv agresije, tiranije i cionističkih težnji da zatru i unište biće palestinskog naroda.

Još kao mladić počeo je pisati poeziju. Prvu zbirku poezije Slavuji bez krila ( ‘Asafir bila agniha), objavio je kada je imao devetnaest godina. Pjesnik pjeva o svakodnevim represalijama koje proživljava palestinski narod, opisuje napeto stanje u kome se nalazi i oslikava tužnu tragediju koja ga je zadesila budući da mu izraelske vlasti ograničavaju kretanje i određuju prisilno mjesto boravka. Sve ono što je neprirodno postaje svakodnevna pojava. Opasnost od hapšenja, protjerivanja, atentata i drugih oblika tiranije vreba na svakom koraku i u svakom momentu. Kada imamo sve ovo u vidu, onda možemo razumjeti Dervišove stihove iz pjesme Posljednja molitva:

Čini mi se da je moj život kratak,
i da sam putnik na ovoj zemlji.
Čini mi se da će bodež prijevare
probosti moja leđa,
a novine će zapisati:
"Borio se".

Od tog vremena, Mahmud Derviš suprotstavlja se agresiji, neprijateljstvu, mržnji, tlačenju, ponižavanju, protjerivanju, ubijanju i svim drugim oblicima represalija koje trpi palestinski narod. Do 1966. godine, palestinski Arapi, koji su bili na okupiranim teritorijama, bili su pod vojnom vlašću i podvrgnuti velikom broju sigurnosnih pravila, uključujući i obavezu posjedovanja dozvole za kretanje unutar zemlje. Dervišova porodica se "ilegalno" vratila u domovinu, ali ipak prekasno da bi bili uključeni u popis stanovništva palestinskih Arapa, koji su ostali u zemlji. Zbog neposjedovanja ličnih dokumenata, pjesnik je bio pod stalnom prismotrom izraelske policije. U periodu između 1961-1969. godine, hapšen je nekoliko puta i zatvaran u kućni pritvor, iako nije počinio nikakvo krivično djelo, osim pisanja poezije i putovanja po unutrašnjosti zemlje bez dozvole. U Dnevniku obične tuge, Derviš je paradoksalno opisao život Palestinaca pod izraelskom okupacijom: "Želiš putovati u Grčku? Zatražiš pasoš, a onda saznaš da nisi građanin, jer je tvoj otac ili neko od rodbine emigrirao tokom agresije na Palestinu. Ti si bio dijete. Onda saznaš da je svaki Arap, koji je u tom periodu napustio svoju zemlju i kasnije se vratio, izgubio pravo na državljanstvo. Zbog neposjedovanja pasoša, zatražiš dozvolu za putovanje. Otkriješ da nisi stanovnik Izraela, jer ne posjeduješ potvrdu o mjestu boravka. Pomisliš da je to šala i požuriš kod svog prijatelja advokata: "Slušaj! Nisam građanin niti sam stanovnik, pa ko sam to ja onda!?" Iznenađen si kad saznaš da je zakon na njihovoj strani i da moraš dokazati da postojiš. Obratiš se Ministarstvu unutrašnjih poslova: "Jesam li ovdje, ili sam odsutan? Dovedite mi jednog stručnjaka iz filozofije, pa da mogu dokazati da postojim". Na kraju shvatiš da filozofski postojiš, ali ne i zakonski".

Tokom svoga boravka u Haifi, izvjesno vrijeme radio je kao novinar i prevodilac za al-Džadid, a bio je urednik časopisa al-Ittihad, koji je izdavala "Rakah" komunistička partija. Pjesnik je, zatim, 1970. godine otišao u Moskvu na studij političke ekonomije, gdje je ostao godinu dana. Nakon toga počinje seliti iz jednog mjesta u drugo. U Kairo je otišao 1971. godine i počeo raditi za vodeće egipatske dnevne novine al-Ahram. U Bejrut odlazi 1973. godine i ubrzo se pridružio Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO). Obnašao je funkciju pomoćnika direktora Palestinskog istraživačkog centra u Bejrutu i pomagao u izdavanju školskog časopisa Palestinska pitanja, koji je izdavao Centar za palestinske studije. Nedugo zatim postao je direktor Centra i urednik časopisa. Izvjesno vrijeme živio je na Kipru, potom u Tunisu, Jordanu i Francuskoj. Bio je aktivno uključen u politiku i obavljao nekoliko važnih pozicija u Odjelu za kulturu PLO-a.

Bijaše prijatelj sa Yasserom Arafatom. Godine 1974. napisao je govor koji je Arafat izgovorio u Ujedinjenim nacijama: "Danas sam došao sa maslinovom grančicom i oružjem borca za slobodu. Zbog toga ne dopustite da maslinova grančica ispadne iz mojih ruku!"

Konstantna borba za slobodu domovine
Derviš bijaše razočaran situacijom u kojoj se nalazio arapski svijet, tako da ta neosporna činjenica dovodi do unutrašnjeg obrata u njegovoj poeziji. Dervišovo poimanje domovine je, u stvari, temeljno pitanje koje on tretira u svojoj poeziji, radovima i revolucionarnoj aktivnosti. Domovina trpi pod cionističkim jarmom šezdeset godina. Nije to izmišljena "domovina". To je Palestina. On je "palestinski izbjeglica u Palestini", izbjeglica u svojoj domovini. Lopovi su oteli i okupirali zemlju, protjerali njeno stanovništvo. Kako se takvo stanje ne bi zadržalo, neophodno je osloboditi domovinu od okupatora. Potrebno je vratiti Palestince u zemlju i Palestinu vratiti njenim stanovnicima. "Mi nismo našli ovu zemlju u legendama i bajkama, niti na stranicama starih knjiga. Nismo formirali ovu zemlju onako kako se formiraju udruženja i organizacije. Ona je stvorila nas. Ona je naš otac i naša majka. Nemamo drugog izbora. Mi nismo kupili domovinu u nekoj agenciji ili prodavnici, niti smo je usvojili. Niko nas ne prisiljava da volimo svoju zemlju. Mi smo njen sastavni dio i zbog toga, ona pripada nama, a mi pripadamo njoj".

Kome se Derviš obraća ovim riječima? Svakako, ne obraća se samo sinovima svoje zemlje koji su odlučili da ostanu i bore se kako bi je oslobodili od okupatora. Naprotiv, on se posebno obraća Jevrejima koji se pozivaju na legendu i mitsku domovinu koja se spominje u starim knjigama. Kapitalizam im je omogućio da kupe sebi domovinu. Šta više, oni zahtijevaju od cijeloga svijeta da im prizna neporecivo pravo na zemlju koja će biti "domovina svih Jevreja". Naravno, pri tome ulažu maksimalan trud da ospore pravo na domovinu onima koji su tu rođeni. "Ovo je naša domovina", poručuje Derviš, "jer, mi smo tu rođeni, živimo i umiremo na njoj". Ovo nije samo krik jednoga čovjeka, to je krik cijelog naroda kome se uskraćuje pravo na opstanak. "Pred nama se nameće izazov: da li da pognemo ramena i napustimo našu domovinu ili, pak, da ostanemo i borimo se. Naravno, odabrali smo da ostanemo i borimo se".

Neotuđivo pravo palestinskog naroda na zemlju
Derviš poručuje: "Rođeni smo u ovoj zemlji i iz ove zemlje. Mi nemamo druge domovine niti jezika osim ovog kojim govorimo. Kada smo saznali da posjedujemo previše historije i puno poslanika, shvatili smo da je pluralizam jedan sveobuhvatan prostor, a ne zatvorska ćelija i da niko nema monopol nad zemljom, Bogom ili sjećanjem. Također, shvatili smo da historija nije pravedna, a ni idealna. Ali, naš zadatak je da humaniziramo historiju budući da smo mi njene žrtve i tvorevina". Naravno, Dervišova glavna preokupacija je briga za sudbinu domovine. Cijeli svoj životni vijek podredio je borbi protiv svih oblika diskriminacije. "Ništa nije tako očigledno kao palestinska istina i pravo palestinskog naroda: ovo je naša domovina. Ovaj mali dio zemlje je dio naše domovine, naše stvarne, a ne izmišljene i mitske domovine. Ova okupacija je strana okupacija i ne može izbjeći univerzalnoj definiciji okupacije, bez obzira na to koliko se pozivala na božanska prava jer, Bog nije ničije privatno vlasništvo. Otpor okupaciji nije samo pravo. To je nacionalna i ljudska dužnost koja će nas osloboditi ropstva i omogućiti nam slobodu". Derviš nudi konkretan prijedlog za rješavanje palestinskog pitanja. "Najkraći put za sprječavanje budućih nesreća i postizanje mira je oslobađanje Palestinaca od okupacije, a izraelskog društva od iluzije za upravljanjem nad drugim narodom. Okupacija se ne zadovoljava samo uskraćivanjem naših temeljnih prava na slobodu, nego ide dalje, ka lišavanju osnovnih potreba za dostojanstven život čovjeka, objavljujući neprekidan rat našim tijelima, snovima, ljudima, domovini, drveću i čineći ratne zločine. Ona nam obećava aparthejd i prijeti silom mača da će poraziti dušu naroda".

Gdje možemo otići nakon zadnje granice,
gdje ptice mogu odletjeti nakon zadnjeg neba!?

Dobitnik brojnih priznanja
Derviš je dobitnik brojnih priznanja i međunarodnih nagrada, uključujući: nagradu "Lotos" (1969.), nagradu "Ibn Sina" (1982.), Lenjinovu nagradu za mir (1983.), veliki francuski orden "Vitez umjetnosti i nauka" (1993.), a odlikovan je i nagradom za Kulturnu slobodu, koju dodjeljuje Lannan fondacija (2001.). Društvo pisaca BiH uručilo mu je priznanje "Bosanski stećak" (2008.).

Bio je pod velikim utjecajem al-Mutanabbija i pjesnika mahdžera, i savremenih pjesnika kao što su Qabbani i al-Sayyab. Od zapadnih pjesnika na njega su izvršili veliki utjecaj Garcia Lorca, Pablo Neruda, Yeats, Derec Walcott i poljski pjesnici, prije svega Symborska. Derviš je osnovao i postao urednik književnog časopisa al-Karmel (1981.). Dok se još oporavljao od srčanog udara (1984.), jednoglasno je izabran za predsjednika Udruženja palestinskih novinara i pisaca. Postao je član najvišeg Izvršnog komiteta PLO-a (1987.), da bi, zbog neslaganja sa Sporazumom iz Osla, dao ostavku na mjesto u Izvršnom odboru.



Ne pravdaj se zbog onoga što si učinio!

NAŠOJ DOMOVINI

Našoj domovini,
bliskoj riječi Božanskoj,
svod od oblaka.

Domovi našoj,
udaljenoj od atributa imena,
karta odsutnosti.

Našoj domovini,
malenoj poput zrna sezama,
horizont nebeski i bezdan skriveni.
Domovini našoj,
siromašnoj poput krila kata-ptice,
svete knjige i rana na identitetu.

Našoj domovini,
ograđenoj i rastrganoj brežuljcima,
urota prošlosti nedavne.

Domovini našoj, sužnju ratnome,
sloboda umiranja iz čežnje i plama ljubavi.

Naša domovina, u noći svojoj krvavoj,
dragulj je blistavi što jarko sija sve dalje i dalje
obasjavajući okolinu svoju...
A mi, u unutrašnjosti njezinoj,
izloženi smo gušenju svakodnevnom!