Ed VULIJAMI (The Observer)

Koliko sad znači izvinjenje
Većina ga sada ne bi prepoznala – punog je tijela koje je poprimilo muški oblik, sa skoro djetinjim osmijehom na licu- uspio je čak i da napravi zube. Ali ja bih ga prepoznao bilo gdje, zbog onog spoja izmučenosti, izgubljenog pogleda i čuperka kose. Šesnaest ljeta ranije Fikret Alić bio je vjerovatno najprepoznatljvija figura na svijetu. Njegov na kosti sveden, sparušeni torzo i grudni koš poput ksilofona, iza bodljikave žice u koncentracionom logoru Trnopolje, predstavljali su otjelotvorenje nasilja koje je izvšeno nad Muslimanima po naređenjima Radovana Karadžića, čovjeka koji u Hagu čeka da odgovara po optužbama za genocid i zločine protiv čovječnosti.
I dok Karadžić iščekuje svoju sudbinu, Fikret Alić se vratio u Bosnu. Iako trenutno živi u Sonderbergu, u Danskoj, on je u centru grada Kozarca kupio stan u jednom bloku u izgradnji, a ovdje je kako bi uštedio novac za obnovu obližnjeg porodičnog doma iz kojeg je, pošto je završio temelje, istjeran 1992. godine. Osjećaj nakon hapšenja čovjeka koji je organizovao njegove muke i sladak je i gorak.
„Sretan sam i bijesan sam“, kaže. „Trinaest godina je on živio kao zaštićen, slobodan čovjek. A tokom tri godine prije toga, čitav svijet je znao šta on radi, od mog logora pa do Srebrenice, ali nije učinio ništa da ga zaustvi. Tako da će sad istina biti rečena, ali šta je bilo s nama sve to vrijeme? Sada sam barem sretan što sam živ i ovdje, sa svojom ženom i djecom, a ne mrtav kao toliko drugih. Ali dok sam bio slobodan, istovremeno sam bio slomljen“.
Na Fikreta Alića sam naišao 1992. godine, u koncentracionom logoru Trnopolje, gdje sam bio po Karadžićevom pozivu, pokušavajući da ispitam gulag koncentracionih logora koje je bio uspostavio diljem sjeverozapadne Bosne – mjesta poznata po masovnim ubistvima, mučenju, kasapljenjima i silovanjima – čije je postojanje Karadžić poricao, insistirajući: “Pogledajte sami”.
Prihvatili smo njegovu sugestiju i upućeni smo niz jedan prividni lanac komande, prvo od Karadžićevog praga do kapija mjesta užasa zvanog Omarska. Potom, pošto smo na gomilu odvedeni prije nego li vidimo previše, u Trnopolju, gdje su Fikret i ostali bili iza žice. Bili su stigli tog jutra, rekao je on tada, opet iz jednog drugog logora, Keraterm, gdje je u toku jedne jedine noći 130 muškaraca masakrirano u jednom hangaru. Fikret je rekao da mu je bilo naređeno da pomaže pri utovarivanju tijela na buldožere, ali da je, pošto je posustajao, na njegovo mjesto postavljen jedan stariji čovjek.

Fikret Alić u logoru 13 godina nakon rata Satko Muagić u logoru 24. maj_1992. srpski mediji su objavili da Kozarca više nema

Sada se Fikret i ja srećemo ponovo, ovoga puta da proslavimo hapšenje čovjeka koji je dirigovao najužasnijim danima njegovog života. Nakon zagrljaja, slijedi duboki smijeh i obećanje da se sljedeći put stvarno moramo sastati iz nekog drugog razloga. Razgovaramo u Fikretovom rodnom gradu, Kozarcu, mjestu za koje se lider bosanskih Srba nadao da će ga zbrisati s mape. Dok je Karadžić u Beogradu, petak veče lagano ulazi u brzinu, pazarište se puni ljudima, djeca se igraju uprkos kiši, muzika probija iz lokala i automobila na vrelim, vlažnim ulicama, dok djevojke na ogromnim potpeticama gorde izlaze u grad. Ovo bi moglo biti i neko primorsko mjesto na jugoistoku Evrope.
Sada se svake godine održava komemorativna služba u Omarskoj, zahvaljujući čemu se ovdje okuplja jedno „pleme“, jedinstveno u Evropi: klan „Omarska“. Skup će se ove godine održati naredne sedmice. Lokalno udruzenje zvano „Izvor“,čiji je glasnogovornik Edin Ramulić, računa da se i pored hiljada tijela koja su do sada iskopana, 3205 osoba i dalje vodi kao nestalo.
Dok mrak pada oko nas, Fikret govori o lovu koji je u nakon naše posjete Trnopolju započeo na sve one koji su tog dana 1992. razgovarali sa novinarima. Kaže da je sedmoro ljudi ubijeno zbog toga i kako je nakon našeg susreta 5. avgusta morao da se krije 10 dana, da bi se potom pridružio jednoj grupi deportovanih u užasavajućem egzodusu tokom kojeg su stalno bili na nišanu prelazeći preko ničije zemlje i preko teritorija koje su držali Muslimani. Prerušen u ženu, nije uvršten u grupu koja je odvedena na silovanje. Previše je zaudarao.
Kasnije tokom sukoba pokušao je da se bori u čuvenoj 17. Krajiškoj brigadi, koja je bila stacionirana u Travniku, a činili su je muškarci i žene etnički očišćeni iz okoline Prijedora, riješeni da se vrate svojim domovima. Međutim, i dalje je iskašljavao krv i bio je otpušten.
Potom je živio u Sloveniji i Hrvatskoj, nakon čega je doživio nervni slom. „Razgovarao sam sa drvetom o mojim danima u logorima. Slobodno sam mogao završiti u ludačkoj košulji. Onda se pojavila šansa za život u Danskoj, upoznavanje sa jednom Bosankom iz Sanskog Mosta, blizu Kozarca, 1999, godine, i kad sam se probudio-bio sam oženjen“, smije se. Rad na utovaru kamiona u jednoj klanici završen je 2000, poslije nezgode u kojoj mu je na leđa palo meso teško 200 kilograma ali, iako ne prima invalidsku pеnziju, par je nekako zajedno sakupio novac da kupi svoj stan u Kozarcu, a razmišljaju i o obnavljanju porodične kuće u jednom seocetu, okružene drugim razorenim kućama, nekolicinom povratnika i njihovim ubicama i mučiteljima.
O svojim progoniteljima on sada kaže:“Niko nikada nije rekao da mu je žao zbog onog što su radili. Ne znam šta je sa ovim ljudima – mogu vam pokazati pet ubica svaki put kad odem u Prijedor. Ili su oni ponosni na ono što su radili, ili se pretvaraju da toga nije bilo. Čekam nekoga da prizna šta su radili, ili se izvini, ali oni to ne rade, niti će. Ispred logora u kojem sam bio, napravili su spomenik, ali to je za Srbe, ne za nas. Ne znam da su tamo umrli ikakvi Srbi“.
Dugačak put do Fikreta, Trnopolja i Omarske – i ovaj povratak u Kozarac – počeo je u Londonu krajem jula 1992, kada su moje kolege Meri O' Kejn i Amerikanac Roj Gatman objavili izvještaje o deportovanim izbjeglicama iz Bosne koji su govorili o prebijanjima, mučenju i ubistvima u logorima, među njima i u Omarskoj – mjestu koje će se ispostaviti kao “najplodonosnije” polje smrti u bosanskom ratu, odmah iza Srebrenice.
Kada nas je pozvao da posjetimo logore, Karadžić nas je pozdravio sa onim profesorskim, sveznajućim stavom i lažnim akademskim plaštom koji je nikako nije pristajao njegovoj poremećenoj viziji, ali nije ostavio mjesta sumnji oko njegove vlasti nad Omarskom, obećavši svojom riječju da ćemo ući u logor. Poslao nas je niz lanac komande u Omarsku, prvo kod svog zamjenika predsjednika, Nikole Koljevića, koji će biti naš supervizor, potom do ljudi iz kriznog štaba iz najbližeg grada i administrativnog centra za Omarsku, Prijedora. Na putu ka tamo prolazili smo pokraj razrušenih kuća Kozarca - „To je narod koji je pobjegao jer ne želi da prihvati mir“, rekao je naš pratilac, pukovnik Milan Milutinović iz vojske bosanskih Srba.

Lakše naći pare za džamiju nego za kuću
Kozarcani sada svoj grad nazivaju “najvećim malim gradom na svijetu”. Ipak, iste ove sedmice prije 16 ljeta, kada sam prolazio ovuda po Karadiževom ovlašćenju u pratnji njegove straže, mjesto je bilo spaljeno do temelja a u zraku se osjećao težak vonj sagorjelih građevina. Mještani, izuzev nekoliko Srba koji su tuda tjerali stoku kao da se ništa nije dogodilo – bili su ili mrtvi, protjerani ili odvedeni u neki od koncentracionih logora. Ovdje, u oblasti Prijedora u Bosni, nije bilo rata, samo iznenadni, zli i neobuzdani pokušaj da se kompletno stanovništvo istrijebi ubijanjem, zatvaranjem, silovanjem i prisilnim deportacijama. Prema glavnom planu, za koji je Karadžić optužen, svi koji su na ovim ulicama ove večeri, trebalo je da budu mrtvi, nestali ili nikada rođeni.
Međutim, Kozarac se obnavlja zahvaljući napornom radu i prkosu dijaspore, čiji se pojedini pripadnici vraćaju tokom ljeta, i drugih koji su se vratili da žive ovdje, iako u srpskom dijelu Bosne, takozvanoj Republici Srpskoj. I džamije se obnavljaju, takođe. Kako mi je Edin Kararić, kamiondžija koji živi u Vitfirdu, preživjeli iz Omarske koji je u glavnoj ulici otvorio bar „Mustang“, rekao prije par godina:“Nije teško dobiti novac za džamiju, ali je ekstremno težak posao naći novac za obnovu naših kuća. Ne idem u džamiju, ali mi se sviđa što su ovdje, jer je svaki minaret kao srednji prst pokazan onima koji su htjeli da nas protjeraju. Kao da kaže: »Vratili smo se!“.

Pobjeđuje želja za životom
Nakon sati zamajavanja i propalih pokušaja komisije da nas odvede u druge logore koje je već bio pregledao Crveni krst, krenuli smo ka Omarskoj, da bi na kraju prošli kroz stražnju kapiju i ušli u jedan drugi svijet.
Iz dubine hangara pojavila se kolona od 30 muškaraca čkiljeći od sunca. Bili su u različitim fazama propadanja, neki kost i koža, drugi obrijanih glava. Hodali su preko asfaltne piste pod budnim okom čuvara naoružanog mašinkom i ušli u kantinu u kojoj su poput izgladnjenlih pasa polokali vodu sa pasuljem, čuvajući parče hljeba za kasnije. Rečeno im je da mogu govoriti slobodno ali se očigledno nisu usuđivali, pored stražara koji su mahali svojim oružjem; malo je takvih stvari kao što su oči zatvorenika koji se ne usuđuje da izgovori ono što bi gorljivo želio. Jedan čovjek, Džemal Paratušić, rekao je samo:»Ne želim da govorim nikakve laži, ali ne mogu da kažem istinu». Drugi, Šerif Velić, kada sam ga upitao za ranu na glavi odgovorio je da je pao, i to slučajno.
Kada smo pokušali da dođemo do hangara u kojem su držani zatvorenici, zaustavili su nas komandant i šef prijedorske policije, Simo Drljača, repetirajući svoje oružje. Vrijeme, i suđenja koja su uslijedila u Hagu pokazaće šta je Karadžić htio da sakrije – košmar ubistava, mučenja, kasapljenja, izgladnjivanja, pijanog sadizma i silovanja.

Poput Alića, i Šerif Velić se nakon ispaštanja u logorima pridružio 17. Krajiškoj brigadi „etnički očišćenih“. On se takođe ove sedmice vratio u Kozarac, gdje u obližnjem selu Kevljani živi pored stijene koja označava masovnu grobnicu sa 456 tijela, a ukazuje na još jednu moguću masovnu grobnicu iza svoje kuće u polju, gdje vegetacija najednom postaje neprijatno gusta.
„Sretniji sam bio zbog kiše koja je pala na moju livadu nego zbog hapšenja Karadžića“, kaže. „To je premalo, prekasno. Naučio sam se da ne mrzim, jer ako mrzim, to je još jedan teret na mojim plećima. Želim pravdu, ali ne osvetu – želim samo da mi duša bude u miru. Ali ne mogu da oprostim. Kako mogu oprostiti nekome ko ne pokazuje kajanje, kao Karadžiću, i svim malim Karadžićima ovuda koji su nama radili te stvari? Kako mogu oprostiti stvari koje su radili ljudi ponosni što su ih radili, radili bi ih opet i ne traže moj oproštaj“?
Do kraja rata, Radovanu Karadžiću su tri godine ruke bile vezane od strane lidera zapadnog svijeta, kao kolegi politčaru i diplomati. Onda je, najednom, pošto ga je optužio novoformirani Haški tribunal, postao traženi ratni zločinac. Međutim, dok je nas obilaženje logora vodilo niz lanac komande od Karadžića do Omarske četiri dana, Karadžićevo dugo haško putovanje funkcionisalo je obrnutim smjerom preko 13 godina, počinjući sitnim ribama.
Dok je 1996. godine 60 000 stranih vojnika patroliralo Bosnom, odbjegli Karadžić se otvoreno kretao oblašću između svoje kuće na Palama i okoline Prijedora. Prvi je uhapšen i izručen Tribunalu Duško Tadić, lokalni sadista iz Kozarca, koji je držao lokal po imenu «Tibet».
Tadić je obilazio logore da bi ubijao i silovao iz zabave i postao predmet prve haške presude, u maju 1997. Nisam ga poznavao i svjedočio sam kao svjedok ekspert. Međutim, bio sam radoznao oko ljudi koje sam sretao, do tada se već dosta znalo o Karadžiću, ali ne i o onima između, o ljudima iz lanca komande koje smo sretali tog dana na putu za Omarsku. Zamjenika predsjednika Koljevića zatekao sam u Banaluci; prije nego što je ušao u politiku sa Karadžićem bio je prosječan šekspirolog ali sada je preko cigarete mrmljao o «iskopavanju kostiju, mi smo iskopavali kosti», iako nije bilo jasno čije kosti.

Tako, konačno, pred sudom u Hagu počinje da se priča priča o Karadžićevim logorima. Sada će Alan Tiger, koji je gonio Duška Tadića, zastupati optužbu u slučaju protiv Karadžića.

Kampanja preživjelih za izgradnju spomenika u Omarskoj-koju sada posjeduje magnat Lakšmi Mital, i godišnje proizvodi tonu i po željeza, traje četiri godine, a predvodi je Satko Mujagić, bivši logoraš koji sada živi u Holandiji. Satkova fondacija “Optimisti 2004”, bavi se izgradnjom sportske i komunalne infrastrukture u Kozarcu, a on se ove sedmice vratio da donese 49 000 eura za izgradnju sportske hale koje su priložli dobrotvori i 30 000 eura za koje Satko vjeruje da predstavljaju prvu i jedinu donaciju srpskih vlasti iz Banja Luke za neki projekat povratnika u Kozarac.

Sjećam se Satka koji je sa kćerkom tokom posjete u Omarskoj šutkao loptu o zid ćelije u kojoj je držan. Njoj je sada šest godina i Satko kaže:” Kad sam rekao Lejli da je Karadžić uhapšen, rekla je da ako je ubio više od jednog čovjeka, treba da bude u zatvoru čitav život, ali da u zatvoru ne bi trebalo da ga izgladnjuju, ne znajuci jos da je njen otac skoro umro od gladi i iznemoglosti u logoru Omarska. Niko to ne bi trebalo da radi”.

I Džemal Partušić-čovjek koji 1992. u kantini u Omarskoj nije htio da govori nikakve laži, ali nije mogao da kaže istinu-obnovio je svoju kuću na obronku brda u Kozarcu. U nedjelji u kojoj je uhapšen Karadžić, slobodan je i sretan što može da kaže što osjeća.
“Bitno je da je Karadžić uhapšen”, kaže sa mjesta odakle puca predivan pogled ka Omarskoj. “Ja ga doživljavam kao drugog Hitlera, osobu koja je mislila da nam može činiti što želi, što je i radio. On je bio čovjek sa kojim je svijet pregovarao, ali ja sam ga doživljavao kao čovjeka sa kojim se ne može pregovarati. Tako da je to dobro. Ali, sa čim smo mi ostavljeni”?
“Možemo da gradimo svoje kuće, možemo im pokazati da smo se vratili, da je ovo naša zemlja, ali nikad ne možemo imati živote kakvi su bili prije. Hapšenje Karadžića nam neće vratiti naše mrtve”.
Na kraju se Fikret Alić i ja odvozimo iz procvalog Kozarca do seoceta u kojem je odrastao i iz kojeg je bio pobjegao u planine – tek da bi tamo bio uhvaćen – dok je većina njegovih prijatelja ubijena. “Kasnije smo našli djelove njihovih ostataka”, kaže. Stajemo kod jedne džamije na kojoj stoji ploča sa imenima stotina ubijenih samo iz ovog malenog kraja. “Ovo je moj brat”, pokazuje, “a ovo djed”. Nastavljamo vožnju, pored obnovljenih kuća, do betonskih temelja onoga za šta se Fikret nada da će jednoga dana opet biti njegov dom. Tu su njegova majka, sestre, žena i djeca, i kreće se sa pripremanjem jagnjetine na roštilju. Divim se cijelom, prkosnom čudu zvanom Kozarac.

“O” konstatuje u odgovoru Fikret, “nije problem napraviti kuću. Najveći je problem kako probuditi mrtvog čovjeka”.

Kako uhapsiti ideju?
“Jedna je stvar, i to dobra, uhapsiti tog čovjeka, Karadžića”, kaže Satko Mujagić. “On je veliki ratni zločinac, čovjek čija je ideja bila sve ono što se dogodilo. Ali druga je stvar uhapsiti ideju. Karadžićeve ideje žive u postojanju Republike Srpske, a ako se sve svodi na pridruživanje Evropskoj uniji, ulazak Republike Srpske u EU bio kao da je Evropa primila neki dio Njemačke koji se i dalje slagao s Hitlerom, samo zbog toga što se nalazi u Evopi. Moj otac je obnovio kuću u kojoj sada odsjedate, ali 1992. bila je spaljena. Moja eba je ostala u njoj – ona je jedna od 3205 osoba koje se i dalje vode kao nestale – a ja sam odveden u Omarsku. Niko nikada nije izrazio žaljenje zbog onog što su radili, niko nam nikada nije pomagao da se vratimo, a vlasti se otvoreno protive izgradnji bilo kakvog spomenika za ono što su uradili u Omarskoj”.