ENGLISH

Karadžićevo hapšenje nije obična historijska fusnota; ono sa scene uklanja čovjeka koji je i dalje podrivao mir i napredak na Balkanu i čije je entuzijastično zagovaranje etničkog čišćenja zaslužuje najsnažniju osudu. Također, približava Srbiju članstvu u EU.

Stojeći sa Slobodanom Miloševićem prije 13 godina na verandi vladine lovačke vikendice izvan Beograda, u daljini sam vidio dvojicu muškaraca. Izašli su iz njihovih mercedesa i, u sutonu, počeli da nam prilaze. Osjetio sam kako trzaj prolazi mojim tijelom, bili su to oni. Ratko Mladić u maskirnoj uniformi, zdepast, hodao je kao kroz blatnjavo polje, i Radovan Karadžić, visočiji, u odijelu sa nemirnim, ali pažljivo friziranim, žbunom sijede kose.

Hapšenje Karadžića i njegov dolazak u Tribunal za ratne zločine u Hagu vratio me je na tu dugu noć sukoba, drame i pregovora – jedini put kada sam se sreo sa njim. Bilo je pet sati poslije podne 13. septembra, 1995., kada je rat u Bosni bio na vrhuncu. Nakon nedjelja blijedunjave reakcije Zapada i Ujedinjenih nacija na srpsku agresiju i etničko čišćenje Muslimana i Hrvata u Bosni, NATO bombardovanje koje su predvodile Sjedinjene Države natjeralo je Srbe u defanzivu. Naš mali diplomatski pregovarački tim je pokušavao da okonča rat koji je uzeo živote skoro 300 000 ljudi.

Milošević, Mladić i Karadžić su bili glavni razlozi tog rata. Mladić i Karadžić su već bili optuženi za ratne zločine od strane Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (Milošević nije optužen do 1999.).

U okviru promjene strategije, pregovarački tim je odlučio da marginalizuje Karadžića i Mladića i da natjera Miloševića, kao najvišeg srpskog zvaničnika u regionu, da preuzme odgovornost za rat i za pregovore za koje smo se nadali da će ga okončati. Sada je Milošević želio da njih dvojicu vrati u priču, vjerovatno kako bi skinuo dio pritiska sa sebe.

Predvidjeli smo taj trenutak i unaprijed pristali da, mada nikada nećemo tražiti da se sretnemo sa Karadžićem i Mladićem, ukoliko Milošević ponudi takav sastanak mi ćemo ga prihvatiti – ali samo jednom, i samo pod strogim smjernicama kojim se zahtijevalo da Milošević bude odgovoran za njihovo ponašanje.

Milošević, Mladić i Karadžić su bili glavni razlozi tog rata. Da li su Medlin Olbrajt i Holbruk napravili dogovor sa Karadžićem?

Rekao sam svakom članu našeg pregovaračkog tima da odluči u svoje ime da li da se rukuje sa masovnim ubicama. Mrzio sam te ljude zbog onoga što su uradili. Njihovi zločini su indirektno uključivali i smrt naše trojice kolega – Boba Frejšura, Džoa Kruzela i Nelsona Drua, koji su stradali kada je oklopno vozilo sa prevoz osoblja, u kojem su se oni nalazili, upalo u klanac dok smo pokušavali da dođemo do Sarajeva jedinim dostupnim putem, opasnom jarugom koja je prolazila kroz teritoriju koju su kontrolisali Srbi i koja je bila puna snajperista.

Nisam se rukovao sa njima, mada su i Karadžić i Mladić pokušali da mi pruže ruku. Neki članovi našeg tima jesu, drugi ne. Mladić, ne Karadžić, bio je dominantna figura te večeri. Prkosno se gledao sa nekim članovima našeg tima dok smo sjedjeli jedni naspram drugih. Karadžić je u početku bio tih. Imao je veliko lice sa izraženom vilicom, meku bradu i iznenađujuće nježne oči. Kada je čuo naš zahtjev da opsada Sarajeva odmah prestane, eksplodirao je. Ustajući od stola, Karadžić, koji se obrazovao u Americi, bijesnio je na prihvatljivom engleskom o „poniženjima“ koje trpi njegov narod.

Podsjetio sam Miloševića da je obećao da neće doći do takvih ispada. Karadžić je reagovao emotivno rekavši da će pozvati bivšeg predsjednika Džimija Kartera, sa kojim je tvrdio da je u kontaktu, i krenuo da ide. Jedini put te večeri obratio sam se Karadžiću direktno, rekavši mu da mi radimo jedino za predsjednika Bila Klintona i da može da pozove Kartera ako želi, ali da ćemo mi otići i da će se bombardovanje pojačati. Milošević je rekao Karadžiću nešto na srpskom, on je ponovo sjeo, i latili smo se posla.

Nakon deset sati, postigli smo sporazuim koji će okončati opsadu, nakon više od tri godine rata. Sljedećeg dana, mogli smo da sletimo na ponovo otvorenu pistu u Sarajevu. Taj nepokorni grad je već počeo da se vraća u život. Dva mjeseca kasnije, rat je okončan u Dejtonu, i nikada nije obnovljen.

Međutim, mada je Dejtonski sporazum pružio ovlašćenje NATO-u da uhapsi Karadžića i Mladića, do hapšenja nije došlo skoro 13 godina. Tokom tog perioda, Karadžić je proširio potpuno lažnu glasinu da smo državna sekretarka Medlin Olbrajt i ja napravili dogovor da, ukoliko Karadžić nestane iz javnog života, NATO neće tražiti njegovo hapšenje. Naravno, to je još jedna izmišljotina istog čovjeka za kojeg je poznato da je rekao da su bosanski Muslimani granatirali sopstvena sela kako bi uvukli NATO u rat. Konačno, jedan od ove dvojice užasnih ubica je u Hagu. Imperativ je da Mladić slijedi Karadžića na tom putu bez povratka.

Karadžićevo hapšenje je tim prije važnije zato što su ga sprovele srpske vlasti. Srpski predsjednik Boris Tadić zaslužuje veliku pohvalu za tu akciju, naročito poslije ubistva njegovog dobrog prijatelja Zorana Đinđića, tadašnjeg premijera Srbije, 2003. godine koja je direktan rezultat njegove hrabrosti u hapšenju Miloševića i njegovom izručenju Hagu 2001. Karadžićevo hapšenje nije obična historijska fusnota; ono sa scene uklanja čovjeka koji je i dalje podrivao mir i napredak na Balkanu i čije je entuzijastično zagovaranje etničkog čišćenja zaslužuje najsnažniju osudu. Također, približava Srbiju članstvu u EU.

Štaviše, Karadžićevo hapšenje je još jedan podsjetnik vrijednosti tribunala za ratne zločine. Mada je 13 godina neoprostivo dug period, optužnica za ratne zločine je tjerala Karadžića da bježi i sprječavala ga da se pojavljuje. U dalekom Kartumu, sudanski predsjednik Omar Hasan al Bašir, koji je sada optužen od strane Međunarodnog krivičnog suda, treba da dobro obrati pažnju.

Autor, bivši američki ambasador u UN i pomoćnik državnog sekretara za evropska pitanja, bio je glavni tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Copyright: Project Syndicate, 2008.