Sonja Radošević: Šta se očekuje od suđenja Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu? Pravda će većim dijelom biti zadovoljena ako Haški tribunal presudom Radovanu Karadžiću za počinjeni genocid u BiH postavi pred međunarodnom zajednicom pitanje njene odgovornosti za sprovođenje istog ali i ukoliko velike sile same pred sobom otvore pitanje legitimnosti opstanka genocidom stvorenu RS. I to one sile koje su je i ozakonile u Dejtonu. Jer, čemu presuda za genocid ako opstane u životu genocidni projekat koje je stvarao Karadžić sa sudionicima!

Hapšenje jednog od balkanskih kasapina - haškog optuženika Radovana Karadžića, izvršeno 21. jula u Beogradu, sve više poprima obrise prave holivudske sapunice. Sva domaća i svjetska štampa zaokupljena je pričom o bijelom magu, duhovnom iscjelitelju Draganu
Dabiću, nastalom transformacijom jednog od najtraženijih ratnih zločinaca Radovana Karadžića.

Gdje je živio, šta je pio, u koga je bio zaljubljen takozvani Dabić - udarne su vijesti na svim medijima.
Nigdje, ni jedne riječi, ni jedne reportaže o hiljadama raspamećivanih Sarajlija hiljdama granata koje su Karadžićevi četnici puna 43 mjeseca ispaljivali sa okolnih brda, ni riječi o 1500 ubijene djece u tom gradu u srcu Evrope na pragu XXI vijeka. Ni podsjećanja na zločinačke projekte koje je umišljeni veliki vođa izvodio u vidu genocida diljem Bosne. Ni riječi o 8.000 za samo tri dana ubijenih srebreničkih Bošnjaka.

Ako se napravi kratak osvrt na krvavu dramu kojom je Karadžić u saradnji sa srpsko-crnogorskim vođama rukovodio u Bosni i Hercegovini, na opsadu Sarajeva, na genocid u Srebrenici, Prijedoru, Bijeljini, Bratuncu, Brčkom, Doboju, Bosanskom Šamcu, Foči, Kotor Varoši, Novom Gradu, Rogatici, Višegradu, Vlasenici, Zvorniku, Zavidovićima, Ilijašu, zaista se pojavljuje potreba skeniranja psihe nekadašnjeg psihijatra, potom ratnog vođe bosanskih Srba, a sadašnjeg "bijelog maga".

Hana Arent u spisima o holokaustu analizirala je situaciju u kojoj je običnim ljudima omogućeno da ostvare svoje apokaliptične (genocidne) maštarije o istrebljenju i likvidaciji drugih i drugačijih koje su smatrali bezvrijednim, manje vrijednim od svoje etničke skupine.

Uvode avetinju u sudnicu Haškog tribunala Zločinac sa dva lica Tribunal: Lice zločinca bez maske

U ovom slučaju ta mogućnost je dopala u ruke jednom od tih običnih, frustriranih ličnosti. Sudbina ili slučaj je tako htio da su jahači apokalipse u ratu na prostorima bivše Jugoslavije dolazili upravo iz Crne Gore.

Radovana Karadžić, rođen je u zabačenom selu Petnjica, u zabitima planine Durmitor.
A u toj maloj planinskoj Crnoj Gori, na uskom prostoru, jedno nadomak drugog mjesta su i Karadžićeva Petnjica i Lijeva Rijeka - postojbina Slobodana Miloševića, i Rovci Momira Bulatovića. Vidi se i susjedna Piva, iz koje je porijeklom i aktuelni srpski predsjednik Boris Tadić, koga branioci Karadžićevog lika i djela, nakon Karadzićevog hapšenja, nazivaju izdajnikom - novim Vukom Brankovićem, koji bi, kako uglas viču, trebao završiti kao Zoran Đinđić.

Na ovim prostorima su ponikli i njima i dalje vladaju oni koji su bili vjerni sljedbenici i podržavaoci politike etničkog čišćenja Bosne i Hercegovine - Milo Đukanović i Svetozar Marović koji već godinama bezuspješno peru ruke i obraz od odgovornosti za stotine hiljada pobijenih i milione raseljenih.

Ispod rukavica navučenih do lakata preko kojih se nalaze satovi vrijedni na stotine hiljada eura, izdajnički kaplje krv - svjedok njihovog fašističkog opredjeljenja iz tog perioda.
Ideologiju su kasnije mijenjali u skladu sa trenutnim interesima. Ali, ratna prošlost je njihov neizbježni pratilac.
Sasvim je sigurno da je Karadžić bio ratni partner Đukanovića, Bulatovića i Marovića, da su ga u sprovođenju genocida zdušno podržavali snabdijevajući ga paravojnim jedinicama, oružjem, naftom…

Beogradski nedjeljnik "Vreme" u posljednjem broju objavio je fotografiju na kojoj se haški optuženik Radovan Karadžić nalazi u društvu sa aktuelnim šefom crnogorske diplomatije Milanom Roćenom, i ruskim ultraljevičarom Vladimirom Žirinovskim.
Sadašnja većinska vladajuća crnogorska struktura bila je zajedno sa Radovanom Karadžićem u istom džepu Slobodana Miloševića. Za nadati se da će ih Karadžić pozvati za svjedoke kada pred Međunarodnim tribunalom bude svjedočio o njihovim zajedničkim planovima u stvaranju takozvane Republike Srpske.

O ličnosti haškog optuženika Radovana Karadžića, koji je jedan od ključnih izvođača radova i zaslužnih da rat u BiH rezultira stotinama hiljada mrtvih i milionima raseljenih, svjedoče njegovi savremenici i bivši poznanici. “Karadžićeva ličnost je podignuta u jednom vrlo čudnom ambijentu crnogorskom. Tamo su snjegovi znali da zapadnu po pet, šest mjeseci i osnovna literatura, nije bilo televizije, nije bilo radija, bile su gusle. A gusle su jedan instrument patetizovane epike, mitomanije, koje razaraju moderno ljudsko biće. On je tipičan guslarski jeti, durmitorski snježni čovjek, koji je kao dijete živio samo od gusala i parčeta hljeba” - oslikava Karadžićev lik crnogorski književnik Jevrem Brković.

Otkuda kod Karadžića, koji je toliko dobio od Sarajeva i Bosne, otkuda toliko mržnje koja je proizvela na stotine hiljada žrtava?

U osvrtu na njegovu biografiju, mnogi njegovi poznavaoci ukazuju i na incest u porodici Karadžića.

O incestu u porodici Karadžića pisao je i književnik Predrag Matvejević, koji je zajedno sa Zlatkom Dizdarevićem i Vidosavom Stevanovićem, koautor knjige "Gospodari rata". U knjizi se navodi da je otac Radovana Karadžića bio suđen za silovanje svoje nećakinje (tj. bratove kćeri). Upućeniji smatraju da taj rodoskrvni čin nagovješćuje silovanja kojima će biti podvrgnute brojne mlade Bošnjakinje i Hrvatice tokom rata u BiH.

Sotone

Bosnaski književnik Abdulah Sidran govoreći o Kardžiću sa kojim se u prijeratnim godinama družio navodi: „Njegov otac je bio četnik, i incestuozni silovatelj. Radovan je u Sarajevo došao sa 14 godina, u srednju školu, iako je imao i bliže gdje ići, u Nikšić, ali se sklanjao od kućnog srama” - kaže Sidran. Bošnjački pjesnik tvrdi da je Karadžić imao psihičkih problema, budući da je često grizao zanoktice i imao naglašenu potrebu da bude zavodnik. „Prsti su mu bili toliko izranjavani da je krio ruke ispod stola” - kaže Sidran.

Bivši član ratnog Predsjedništva RBiH i nekadašnji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljuić navodi da je Karadžića poznavao trideset godina i uvijek je bio neurban čovjek. „Mi Radovana Kradžića nikada nismo ozbiljno doživljavali. Kada je izabran za predsjednika SDS-a, a ne Zdravko Leovac, odmah smo znali da će biti nekog belaja, jer je on važio za osobu koja je bolovala od mnoštva kompleksa. Naime, on nije služio vojsku, a volio je uniformu” - podsjeća Stjepan Kljujić.
Jevrem Brković pak tvrdi da je kasnije otkriveno da Karadžić radi za UDBU od 1968. godine. «Imali su dosije porodični, incest, sve to i lako ga je UDBA zavrbovala i on je radio. Književnici su to vrlo brzo saznali» - tvrdi Brković u dokumentarnom filmu koje je agencija "SENSE " snimila o ratu u BiH. Brkoviću treba vjerovati i iz razloga što je, prema pouzdanim izvorima, i on bio blizak UDBI.

Kako su još čudni putevi uticali na to da psihijatar Radovan Karadžić raspamećuje narod u BiH? Kada je Karadžić završio srednju medicinsku školu u Sarajevu, trebalo je odlučiti šta dalje. „Kad je završio tu srednju medicinsku, tu se porodica Karadžić prekontala. Treba sina da šalje na studije. On je vrlo dobar učenik bio i oni bi ga najradije poslali u Beograd. I kad su se izračunali nedostajalo je nekih 100 dinara da bi on išao u Beograd. Imali su pare za kartu samo do Sarajeva. A sve je bilo isplanirano da ide u Beograd. Ali nekih stotinjak dinara koje je sudbina odlučila, sudbina jedne karte koja je, kobno, prije svega za tu ličnost, za njega, pa za Bosnu, pa za srpski narod u Bosni, pa za muslimane u Bosni. To je sudbina jedne vozne karte» - priča Jevrem Brković (produkcija "SENSE" Trilogija -BEGUNCI").

U neuspješnom književnom stvaralaštvu psihijatar iz Petnjice opjevao je rušenje bosanskih gradova. Ono ruralno u njemu ostavilo je vječiti pečat u duši ‘seljančeta sa opankama’ koje se nije mirilo sa duhom urbanog.

Književnik iz Crne Gore Marko Vešović, koji je cijeli rat proveo u okupiranom Sarajevu - pod neperstanim granatiranjem i snajperskom vatrom, ocijenio je da je Karadžić samom sebi prorekao da će srušiti grad. “Ja sad ne znam zašto je on mrzio grad. Je li to seljačko-brđanski odnos prema gradu? Meni je tajanstveno, zagonetno, zašto je on mrzio ovaj grad koji mu je sve dao. To ne znam. U ratu je pokazao da ga mrzi. Ja sam gledajući na televiziji šta priča, s kojom ubijeđenošću priča, pomislio: majku mu, da nisam u Sarajevu, da sam u Crnoj Gori, rekao bih ovo mu je istina sto posto! Sposobnost da samog sebe ubijedi da je stopostotna laž - stopostotna istina, to je nešto što me fasciniralo. Čovječe, ovdje opšta klanica, a on priča: «Srbima se u Bosni ponavlja '41. godina» i obrazlaže do detalja. I to tako obrazlaže da ti počneš da sumnjaš: pa majku mu, možda se meni priviđa da ovdje padaju granate!” - objašnajva Marko Vešović i dodaje: “Kada on svoje kriterije o istini i laži primijeni na čitavu Bosnu, dobiješ krv, dobiješ nešto od čega ti se diže kosa na glavi. Čitavog života je ratovao sa istinom. To kada je u domenu njegovog ličnog života, moraš da ga žališ. Misliš da je to tragično. Međutim, kada on prenese te kriterije u oblast gdje se odlučuje o sudbinama stotina hiljada ljudi, onda to postaje stravično” (Vešović –Trilogija "Bjegunci”).

“E, kada je Radovan Karadžić direktno rukovodio, što znaju generali, direktno rukovodio opsadom Sarajeva, on je i od toga pravio estradu. On je dovodio Moma Kapora i razne pisce iz Beograda koji su i danas njegovi obožavaoci, a kao i on oni su odgovorni za situaciju u Sarajevu. Kada je Radovan Karadžić držao Sarajevo u opsadi toliko mjeseci, on se tu do te mjere uživio u velikog komandanta koji izjavljuje da on može da uđe u Sarajevo ali ne zna šta će sa muslimanima, da ih pobije sve ne ide i tako dalje” - ističe Jevrem Brković.
A nakon kasapnice diljem BiH, posebno nakon genocida u Srebrenici, psihijatar sa Durmitora medijima izjavljuje: “Dobro ste rekli da je Srebrenica udarna vijest ali bi morala biti i udarna vijest kao potpuni primjer superiornosti srpskog oružja i srpske vojske i u isto vrijeme i primjer srpske plemenitosti“ - govorio je Radovan Karadžić upravo u danima kada se čitav svijet užasavao nad slikama srpskih zločina nad bošnjačkim nevinim življem, najvećeg zločina počinjenog u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.
Nakon svih zločina, haški optuženik optužen za genocid i ratne zločine živio je godinama sasvim normalnim životom usred srpske prijestonice, pod zaštitom srpskih, javnih i tajnih vojnih i policijskih snaga. U opisu sa početka priče - iz njegovog rodnog sela Petnjice -u kojoj je dočaran ambijent u kojem su gusle "jedan instrument patetizovane epike, mitomanije, koje razaraju moderno ljudsko biće" u potpunosti se uklapa i detalj iz kafane zvana "Luda Kuća" na Novom Beogradu, o kojoj sada pišu svi mediji, gdje je haški optuženik Radovan Karadžić iliti Dragan Dabić bio česti gost. Beogradska štampa prenosi da je posljednjih godinu dana Radovan Karadžić bio čest gost kafane "Luda kuća" u Novom Beogradu, gdje je pod svojom i slikom Ratka Mladića pio šljivovicu i svirao gusle. Vlasnik ove kafane, takođe rporijeklom iz Crne Gore, sa ponosom priča kako je Radovan Karadžić guslao u njegovoj kafani i ističe da će se od sada pomenute gusle zvati - Radovanove.

Nakon stotine hiljada žrtava u BiH tokom ratnih 90-ih, koje je proizvela politika suludog psihijatra u režiji srpsko-crnogorskih agresora na BiH, nakon 13 godina čekanja na pravdu porodica žrtava, došao je čas da Radovan Karadžić položi račune za "vježbanje snajperskih hitaca na nesrećnoj djeci koja su krala po koji minut igre u smrtnom sarajevskom obruču".

Hapšenje Radovana Karadžića je vijest koja samo jednim malim djelićem može biti utjeha za porodice bošnjačkih žrtava, za sve one Bošnjake rasijane po svim kontinentima, koji izgubivši domove u BiH a bivaju i sami zagubljeni u nekim tamo dalekim tuđim gradovima.

Šta se očekuje od suđenja Radovanu Karadžiću u Haškom tribunalu?
Pravda će većim dijelom biti zadovoljena ako Haški tribunal presudom Radovanu Karadžiću za počinjeni genocid u BiH, postavi pred međunardnom zajednicom pitanje njene odgovornosti za sprovođenje istog ali i ukoliko velike sile same pred sobom otvore pitanje legitimnosti opstanka genocidom stvorenu RS. I to one sile koje su je i ozakonile u Dejtonu.
Jer, čemu presuda za genocid ako opstane u životu genocidni projekat koje je stvarao Karadžić sa sudionicima!

Sam Karadžić je o stvaranju te tvorevine nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma rekao: „Dejtonski sporazum je legalizovao i legitimisao našu borbu za svoj entitet. A ja sam legitiman i legalan predsjednik tog entiteta“.

Nadati se također da Haški tribunal neće dozvoliti da Radovan Karadžić, po ugledu na
Miloševića i Šešelja, pravi cirkus od od suđenja u Hagu, zabavu za široke narodne mase u Srbiji i Crnoj Gori, koje ga slave kao narodnog heroja.

Druga činjenica sa kojom se valja suočiti Evropi i svijetu je da većinska Srbija i dobar dio Crne Gore i dalje podržava fašističku politiku sa početka 90-ih godina. Nameće se pitanje kolektivne odgovornosti jednog naroda koji je punih 20 godina, glasao i pravdao politiku fašizma i genocida. Jer, bitno svojstvo genocida jeste poricanje tog užasnog čina, dok fašizam počiva upravo na poricanju moralne odgovornosti.

Ideološku podršku projektu genocida u pokušaju stvaranja "Velike Srbije" dale su Srpska akademija nauka i umjetnosti i Srpska pravoslavna crkva.

Prvi čovjek SPC u Crnoj Gori Amfilohije Radović (vršilac dužnosti Patrijaha SPC, op. Ur.), pričestio je ovih dana Karadžića u zatvorskoj ćeliji u Beogradu, pred njegov odlazak za Ševeningen. Amfilohije, čelni čovjek SPC koja je podržavala teoriju krvi i tla, za Karadžića je svojevremeno rekao: “Progonili su proroka Iliju kao što danas gone Radovana Karadžića, na isti način bezbožne sile“.

Amfilohije Radović je prije dvije godine na opelu majci haškog optuženika Karadžića njegovu majku Jovanku uporedio sa majkom Jugovića, heroinom, i iznad njenog odra poručio Karadžiću da se nikada ne preda.

Pravda je sada na iskušenju u Haškom tribunalu - presuda za genocid Radovanu Karadžiću uz istovremeni opstanak onoga što je stvoreno tim genocidom, bila bi samo jedna velika prevara i nepravda međunarodnih sila. Stvaranje privida pravde. I put u nestanak BiH kako na posredan način, u svom komentaru, zaključi i bivši međunarodni izaslanik u BiH Pedi Ešdaun.

I na ovu priču, može se spustiti zavjesa sa jednom imaginarnom slikom iz Sarajeva
Kod zgrade psihijatrijske klinike u Kliničkom centru Koševo, u kojoj je do rata radio kao psihijatar Radovan Karadžić, preko puta njegovog kabineta, danas se nalazi jedno od grobalja gdje su sahranjene žrtve njegove sulude politike. Prije rata tu je bio mali stadion.
Psihijatru sa Durmitora, bosanskom kasapinu, možda bi, kao "vid terapije" mogli propisati tri puta po dva sata dnevno gledanje na sarajevska groblja koja su nastala kao rezultat njegovog i srpsko-crnogorskog zločinačkog djelovanja u krvavoj balkanskoj kući nastaloj u cilju stvaranja projekta "Velike Srbije."