Otišao sam u Sarajevo dan nakon što je Karadžić uhapšen, očekujući da nađem grad koji slavi, jer je arhitekta njihove četvorogodišnje torture u kojoj je, za vrijeme opsade Sarajeva, ubijeno 10,000 osoba, iza rešetaka.

Užasna ironija se otkiva u Bosni. Radovan Karadžić je konačno na putu za Hag. Ali, sada je mnogo vjerovatnije da će doći do podijeljenosti Bosne, koja je bila njegov san, nego bilo kada otkako je on postao bjegunac.
Otišao sam u Sarajevo dan nakon što je Karadžić uhapšen, očekujući da nađem grad koji slavi, jer je arhitekta njihove četvorogodišnje torture u kojoj je, za vrijeme opsade Sarajeva, ubijeno 10,000 osoba, iza rešetaka. Ali, nakon kratkog radovanja, raspoloženje je sumorno. Ljudi znaju da, nakon 10 godina progresa koji je Bosnu učinio svjetski najuspješnojom vježbom u postkonfliktnoj rekonstrukciji, postoji realna prijetnja da se Bosna ponovo raspadne.
Ali, sada se to dešava ne zbog spoljne agresije već zbog umora i pogrešne procjene međunarodne zajednice koja bi još trebalo da vodi Bosnu ka njenoj budućnosti. Mislim da Washington vidi opasnost, ali uopšte nijesam siguran da je i Brisel vidi. Oni misle da je Bosna završena. Njihova trenutna politika je „ne ljuljajte brod u Bosni“ dok se bavimo Kosovom i Beogradom.
Ovo nije samo taktički pogrešno, ovo je strateški kobno. Ako nas je posljednjih 20 godina nešto naučilo, to je da, kada se priča o nevolji, Bosna je uporište na Balkanu. Kosovo nikada nije izgledalo da će biti lako, ali bilo je kratkoročno i rješivo. Beograd će uvijek biti centralan i često će biti težak. Ali, iako je Srbija izvozila konflikt, to posljednjih godina nije radila. Ne treba vam mašta da znate šta se dešava kada stvari krenu loše u Bosni – trebalo bi da je uspomena dovoljna.
Srpski entitet u Bosni – Republika Srpska, Karadžićeva kreacija, suočena je sa vakuuomom oko toga gdje bi trebalo da bidu volja i politika. Njen premijer, Milorad Dodik, sada agresivno poništava deceniju reformi. Uspostavio je paralelne institucije i poslao delegaciju u Crnu Goru da ispitaju kako su se oni odvojili. On je iskoristio autonomiju koju je dobio po Dejtonskom sporazumu da potcijeni zamisao Bosne. Ne treba da spekulišemo o njegovim namjerama, jer ih je on jasno kazao.
On ne misli da Bosna može da preživi i ne želi to. On ne posmatra Republiku Srpsku kao dio države, već kao samostalnu državu. Da budemo fer, Dodik je bio čvrsto protiv Karadžića. On nije ta vrsta srpskih nacionalista. Njegova kontrola nad njegovom mini- državom postaje sve više centralistička, dok su njegove institucije sve više subjekti optužbi za korupciju. Njegov cilj je potpuna autonomija i, vjerovratno, odvajanje kada međunarodna zajednica ode. To bi se moglo desiti sredinom sljedeće godine sa zatvaranjem kancelarije visokog predstavnhika i krajem njegove izvršne moći.

Srpski entitet u Bosni – Republika Srpska, Karadžićeva kreacija, suočena je sa vakuuomom oko toga gdje bi trebalo da bidu volja i politika. Njen premijer, Milorad Dodik, sada agresivno poništava deceniju reformi. Uspostavio je paralelne institucije i poslao delegaciju u Crnu Goru da ispitaju kako su se oni odvojili. On je iskoristio autonomiju koju je dobio po Dejtonskom sporazumu da potcijeni zamisao Bosne. Ne treba da spekulišemo o njegovim namjerama, jer ih je on jasno kazao. On ne misli da Bosna može da preživi i ne želi to. On ne posmatra Republiku Srpsku kao dio države, već kao samostalnu državu.

Ulazak Bosne u Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU neće sam po sebi promijeniti dinamiku ukoliko im Brisel ne da više podrške. Kris Paten, dok je bio evropski komesar, govorio je da je opasnost u tome što se Balkan pretvara da se reformisao i što se EU pretvara da im vjeruje. Posvećenost Evropi među bosanskim liderima zauzima drugo mjesto u odnosu na očuvanje korumpiranih posjeda.
Problem je u tome što je Dodik jedina osoba koja ima plan. Hrvati čekaju i gledaju; Muslimani se svađaju među sobom. Njihovi lideri, od predsjednika Harisa Silajdžića pa nadolje, treba da počnu da stavljaju javni ispred ličnog interesa. I iznad svega treba da počnu da žive u sadašnjosti, ne u prošlosti, i da prestanu da vjeruju da im ne treba strategija zato što su žrtve, da će međunarodna zajednica uvijek doći da ih spase. Ako bosanski Muslimani neće sami sebi da pomognu, ne mogu očekivati da drugi to rade za njih.
U međuvremenu, u evropskim glavnim gradovima vlada sljedeće mišljenje: uložili smo 13 godina teškog rada i velike resurse u Bosnu. Sada je stabilno i mirno i mi smo prilično umorni. Kakve veze ima ako Bosna postane još jedan Kipar? Mi to, naravno, ne želimo, ali nijesmo spremni da mnogo uradimo kako bismo spriječili da se to desi.
Ne vjerujem da će se Bosna vratiti konfliktu, većina ljudi je suviše umorna od rata. Ali, jedan događaj koji bi mogao to promijeniti je povratak starog plana Radovana Karadžića i Slobodana Miloševića da se podijeli Bosna – zbog čega je sve počelo 1992. godine.
I posljedice se ne bi završile sa Srbima. Hrvati na jugu su uvijek željeli svoj prostor. Ako se odvoji Republika Srpaska i oni će. Time bi ostala samo centralna Bosna kao dom za Muslimane.
Uvijek je veoma teško, pogotovu na Blakanu, braniti očuvanje multietničkih prostora i oduprijeti se stvaranju onih jednoetničkih.
EU mora prestati sa svojom sadašnjom politikom prema Bosni u korist politike za Beograd i Kosovo. Brisel mora pooštriti svoije uslove, podržati svoje instrumente na terenu, odoljeti pokušajima da se potcijeni bosanska država, insistirati na ustavnoj reformi kojom će Bosna postati funkcionalnija i obračunati se sa korupcijom koja postaje sve više zastupljena. Trebalo bi takođe da kaže Beogradu da će ključni uslov za progres ka Evropi biti podrška bosanske države i ne davanje pomoći onima koji žele da je potcijene.