Tilman Zülcha: Hapšenjem Karadžića nije završen posao. Šef Društva za ugrožene narode o situaciji žrtava i mogućim nosiocima nade u pomirenje

“Sueddeutsche Zeitung“, online, 22.07.2008, 11.23 sati

Tilman Zülch (68) je generalni sekretar Društva za ugrožene narode Internacional i izdavač knjige Etničko čišćenje- Genocid za veliku Srbiju, kao i drugih publikacija o ratu i genocidu u Bosni. Zülch je odlikovan Srebrenim ljiljanom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a dobitnik je i Nagrade četiri udruženja “Majki Srebrenice”


Gosp. Zülch, Radovan Karadžić je uhvaćen. Da li je to satisfakcija žrtvama?
Tilman Zülch: Sinoć sam telefonski razgovarao s našim uredima u Sarajevu i Srebrenici. Rečeno mi je da je u Sarajevu mnogo ljudi na ulicama, da se čuju sirene auta i povici ushićenja. Ljudi se raduju onako kako se kod nas raduju nakon nogometne utakmice. Karadžićevo uhićenje je za mnoge Bosance tračak nade. Žrtvama se sada u najmanju ruku signalizira da će najodgovornije osobe za njihove patnje biti pozvane na odgovornost.

Karadžić je bio 13 godina na slobodi. Zašto je toliko dugo trajalo dok je uhapšen?
Zülch: Postoji niz indicija da je prilikom mirovnih pregovora u Daytonu za Karadžića i njegovog vrhovnog vojnog komandanta Ratka Mladića dogovorena neka vrsta zaštitnog roka.

Ako je to doista točno, onda je taj zaštitni rok ekstremno dug.
Zülch: To što je sada došlo do hapšenja ima veze s političkim preobražajem u Srbiji i pritiskom Evropske Unije. Zvuči ironično, ali Miloševićeva partija pripada nosećim demokratskim stubovima Srbije. Bivši predsjednik Vlade Vojislav Koštunica, koji je djelovao s nacionalističkih pozicija, isključen je. Zato bismo se radovali kad bi konačno i Mladić bio uhapšen.

Kako su danas žrtve iz doba Karadžićeve vlade?
Zülch: Žrtve su i danas rasute po cijelom svijetu. Ljudi se nisu usudili vratiti u svoju domovinu, a objektivno to ni ne mogu. Međunarodna zajednica je pogriješila zato što nije sprovela povratak bosanskih Muslimana. Ima gradova poput Banja Luke, u kojoj su Bošnjaci (Muslimani) ranije bili 50% stanovništva. Sva tri velika naroda tamo su dugo živjela u miru. Danas je to jedan gotovo jednoetnički grad.

Da li je uopće moguće vratiti se na stanje kakvo je bilo prije protjerivanja?
Zülch: Kako god da se gleda, polovinu Bosne drže nacionalisti u svojim rukama. Tu se etablirao čvrsto ustrojeni aparat, koji se ne da tako lako razmontirati. Posljedica toga je da se mnogi prognanici do danas ne mogu vratiti. I Njemačka je tome doprinijela: 50 000 izbjeglica koji su kod nas bili našli utočište moralo je kasniji emigrirati u Kanadu, Austaliju i Sjedinjene Američke Države. Neki od njih povremeno posjete Njemačku. Ogorčeni su. To je tragedija.

U koga polažete nade kada se radi o pomirenju?
Zülch: U jedan dio mladeži bosanskih Srba. Susretao sam se u Srebrenici s mladim srpskim policajcima koji danas sasvim drukčije gledaju na masakr u Srebrenici od onih koji su sudjelovali u genocidu.

Što bi mogla uraditi Evropska unija da ubrza taj proces?
Zülch: Ona bi morala što prije primiti u članstvo Bosnu i Hercegovinu, kako je to uradila i s Kiprom. Tragedija je što se najveće žrtve jugoslovenskih ratova nisu približile Evropskoj Uniji. Cilj bi morao biti da sva tri naroda u regiji jednako profitiraju od financijska potpore Evropske unije.

Kako će izgledati Vas ubuduće u Bosni?
Zülch: Imamo tamo mnogo posla. Situacija povratnika je katastrofalna. Jedva da postoji neka medicinska skrb. Tamo potpomažemo udruženja žena. U novembru ćemo organizitati veliki Kongres žena iz regiona genocida širom svijeta, na koji će doći i bivše zatočenice iz logora za silovanje iz Bosne. Mnogo toga nije rješeno. U Bosni ima dosta siromaštva, tako da i dalje imamo obvezu pomagati žrtvama.


Original ovog članka (Nach der Festnahme von Karadzic"Ein Fanal der Hoffnung") može se naći na linku: sueddeutsche.de
S njemačkog prevela: Jasna Čaušević