HISTORIJA BOSANSKE DUBICE

PREDGOVOR: Jedan sam od 8000 prognanih Dubičana, koji su na pragu dvadeset prvog vijeka mržnjom i terorom srpskih nacionalista otjerani u egzodus. Kao većina mojih sugradjana, volio sam svoj grad, njegove ljude i vjerovao u suživot. Vjerovao sam da ćemo našu historiju, naše humano trajanje, obogatiti našim vjerskim, kulturnim i duhovnim napredkom, korisnim čovječanstvu danas, a prihvatljivim za buduće generacije kao vrijedno životno nasljedje.
Nisam bio svjestan, kao ni većina mojih sugradjana, da živimo na granici, gdje su se vjekovima sukobljavala osvajačka carstva, smjenjivali osvajači i ugnjetači, koji su nama i generacijama prije nas, kroz vjekove nametali zakone i norme ponašanja. Otudjenje vlastitog bića prihvatali smo kao historijski proces. Zanemarili smo korijene vlastite prošlosti i dugo hodali pognutih glava. Pouke i poruke naših predaka nismo htjeli čuti niti razumjeti. Učili smo tudju historiju, u kojoj su nam naši dželati predstavljani kao nasi spasioci i zaštitnici. Čak smo ih slavili kao idole. U historijskim izvorima naša prošlost je slikana i opisivana po diktatu onih, koji su nas pljačkali, ubijali i tjerali sa naših ognjišta.
Tek sa propadanjem Titove Druge Jugoslavije shvatio sam, kao mnogi moji sugradjani-dubičani, da smo iskorišteni i izigrani. Upotrebljeni smo kao orudje u modeliranju tudjih nacionalizama, a sada postali nepoželjni svjedoci jednog nepoželjnog vremena ; postali smo etničko smeće, kojega se trebalo otarasiti.
Zlo koje se dogodilo nama, ne smije se dogoditi našem potomstvu. Obaveza nas, kao vjernih sinova i kćeri nase voljene Dubice je, da im kao vrijedno nasljedje budućnosti ostvimo putokaz. Moj putakaz je “stara majka znanja” knjiga istorije o Dubici i dubičanima.
U nastojanju da kao dobar sin ostavim nešto u nasljedje svom voljenom gradu i njegovim ljudima, pokušao sam predstaviti njegovu historiju, koristeći kao raspoloživu historijsku gradju historijske izvore raznih pogleda i uvjerenja. Historiju Dubice i dubičana nikad nije pisana da snaži i ujedinjuje Muslimane-Bošnjake, Srbe i Hrvate, već da bošnjačkom narodu nadredjuje vrijednosti drugih dvaju naroda. Historija dubičkih Muslimana-Bošnjaka ne postoji ; svi tragovi bošnjačke kulture i tradicije su pažljivo brisani, historijski dogadjaji neistinito predstavljani, a historijske činjenice izvrtane.

Zijad BEĆIREVIĆ je rođen 1942.godine u Bosanskoj Dubici, u kojoj je živio aktivan stvaralački zivot punih 50 godina, do srpske agresije na BiH. Od rane mladosti do zrelih godina, kao ekonomista i privrednik, bio je pokretač i nosilac mnogih društvenih i privrednih aktivnosti: u upravi, privredi, školstvu, zdravstvu, kulturi, fizičkoj kulturi, turizmu. U tom periodu Zijad je sklopio brak s Hateminom Hatipović, u kojem je rodjen sin Armin i kćerka Enida. Pod pritiskom srpskog terora Bećirevići su bili prisiljeni 1993. napustiti Bosansku Dubicu i nastaniti se prvo u Hrvatskoj, a potom Njemačkoj, gdje su proveli pet godina. Po izgonu iz Njemačke, u nemogućnosti da se vrate u još okupiranu Dubicu, Bećirevići su preselili u američku državu Vermont, grad Burlington, gdje i danas žive. Iako u godinama, Zijad se nije opustio, već je nastavio raditi i učiti, prvo u Njemačkoj, a potom u Sjedinjenim državama, gdje je diplomirao u 65.godini, kao najstariji student burlingtonskog univerziteta, potvrdivši svoje visoko ekonomsko znanje stečeno u Bosni prije 30 godina. Cijeli svoj život Zijad se povremeno bavio literalnim radom i žurnalistikom. Saradjivao je sa više dnevnih i sedmičnih listova, uredjivao privredne informacije i klupske biltene. Od dolaska u SAD saradnik je lista “Sabah” i Informativnog glasila SS B-H Dijaspore Birmingham. Zijadovi tekstovi kao “Dijaspora u vlastitom ogledalu” korišteni su kao platforma pri osnivanju Svjetskog saveza Dijaspre BiH. Historija Bosanske Dubice je prva Zijadova knjiga, kojom poziva ne samo dubičane, već sviju nas da “učimo svoju historiju”, jer bez poznavanja prošlosti ne možemo shvatiti sadašnjost, niti odrediti svoj put budućnosti. Sa Zijadovom knjigom Bosanska Dubica prvi put dobiva svoju historiju, potrebnu i mnogim drugim bosanskim gradovima.

S mojom knjigom dubičke historije ne vraćamo se u prošlost da bi pamtili zlo i snažili ga mržnjom, već da strpljivim mjenjanjem sebe i svoga okružnja, nadjemo prave puteve naše budućnosti. A put budućnosti svih dubičana (koji su samo jednom napili Une) je uz obale Une i Save, izmedju Kozare i Prosare, u novim nastambama i starim mahalama. To je jedini put kojim se ide zajedno, kada pravda bude zadovoljena.

Historija Dubice i Dubičana, od prvih početaka do danas, puna je uspona i padova, sa kojima se uspješno išlo naprijed. Bosansko-dubičko područje, kao i druga područja uz Unu i Savu, nakon Ilira, Kelta i Rimljana, u 8 vijeku su naseljavala hrvatska plemena, nad kojima je preko 300 godina dominirala Ugarska. Od Srednjeg vijeka dubičko područje je bilo 329 godina pod Otomanskim carstvom, 40 godina pod Austrougarskom, 22 godine u Kraljevini Srba Hrvata Slovenaca (Prvoj Jugoslaviji), 4 godine pod NDH, 46 godina u Titovoj (Drugoj Jugoslaviji), a od 1991.godine do danas nalazi se u okupiranom području slobodne i nezavisne Bosne i Hercegovine, u Daytonskoj tvorevini - Republici Srpskoj.

Agresori i osvajači oduvjek su napadali Dubicu i progonili dubičane sa njihovih ognjišta, a oni se vraćali. To je poruka prošlosti za našu budućnost. Sva osvajačka carstva su protjerana ili su otišla, a mi smo ostali. Mi Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Cigani… U vremenu prošlosti nestala je Ugarskohrvatska Kraljevina, Otomansko carstvo, austrougarska monarhija, kreatori i nosioci Prve Jugoslavije, NDH, Druga Jugoslavija… Vrijeme prošlosti odnijeće i genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku. Nitko od njih nije nam mogao, niti će itko drugi moći, osporiti naše vjekovno pravo da budemo svoji na svome.

Tokom srpske (i dijelom hrvatske) agresije izvršene 92-95 na BiH, dubičko područje je ponovno okupirano, njegovo stanovništvo ubijano, protjerano, a nepravednim Daytonskim sporazumom Bosanska Dubica je ostavljena okovana entitetom Republike Srpske. Pritisnuti srpskim terorom dubički Bošnjaci i Hrvati su morali ponovno, na pragu dvadesetprvog civilizacijskog vijeka, napuštati svoja ognjišta.
Pravo i dužnost svakog od 8.000 prognanih dubičana, je da se vrati u svoju Dubicu, u svoj dom. Ako se ne vratimo nismo sačuvali ono što su nam naši preci u dohovnom i materijalnom svijetu ostavili, ni ono što smo sami za svoju i buduće generacije stvorili. Ako se vratimo možda nadjemo novi početak u koji možemo osnovano vjerovati i onaj izgubljeni dio sebe za koji vrijedi živjeti.
Srpski okupatori su Bosansku Dubicu nazvali krivotvorenim imenom Kozarska Dubica. U Kozarskoj Dubici ima mjesta samo za Srbe. Svi drugi su nepoželjni. U Bosanskoj Dubici ima dovoljno mjesta za sve njene narode, Bošnjake, Hrvate, Srbe, Cigane, Židove… Svi oni s punim pravom mogu da kažu “Mi Dubičani“.
Suštinsko pitanje prognanih dubičana, kao i drugih ljudi prognanih iz njihovih domova je : “Zašto nam se zlo opet dogodilo?” Zato što nismo imali dovoljno saznanja i spoznaja o našoj prošlosti, koja bi nas podsticala da mjenjamo sebe, svoju svijest, svoj odnos prema sebi i svome okruženju. Da smo na vrijeme promjenili sebe, mogli smo pravovremeno uočiti opasnost, spiječiti je, ili uz manje posljedica odagnati. To nismo učinili, jer nismo znali. A nismo znali jer su nam oteli našu historiju, krivotvorili je.

Naš prognanički život i život dubičana u Dubici je nova historija dubičkih žitelja (Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih Ostalih) koju će pisati i čitati ove i buduće generacije. Neka i ovaj tračak istine o historijskoj dubičkoj prošlosti bude komponenta njihovih vidjenja sažetih na internet stranicama i u književnim djelima novih dubičkih autora.

Recenzija Prof. Emir Ramić: Knjiga “Historija Bosanske Dubice”, autora Zijada Bečirevića

Što se pamti, zaboravi se; što se piše, ostaje

Bosanska Dubica je konačno dobila svoju historiju. I zaslužila je.

Knjiga “Historija Bosanske Dubice” autora Zijada Bečirevića se sastoji od deset djelova. U prvom dijelu autor govori o prvim tragovima Bosanske Dubice, u drugom nudi čitaocima razvoj Bosanske Dubice u Srednjem vjeku. Treći dio donosi opis Bosanske Dubice u Otomanskom periodu. U četvrtom poglavlju autor govori o Bosanskoj Dubici na prelazu Otomanskog u Austrijsko doba. Peto poglavlje je Bosanska Dubica za vrijeme Austro-Ugarske vladavine. Šesto poglavlje opisuje Bosansku Dubicu u Kraljevini SHS. Sedmo poglavlje nosi naziv Bosanska Dubica u Drugom svijetskom ratu. Osmo poglavlje govori o Bosanskoj Dubici u Drugoj Jugoslaviji. Deveto poglavlje nudi čitaocima Bosansku Dubicu u vremenu raspada SFRJ i na kraju deseto poglavlje daje prikaz Bosanske Dubice u Dejtonskoj BiH.

Ova zaista odlična historijska knjiga je vrijedan vidikovac u prošlost, dobar analizator sadašnjosti i tako potreban motiv za angažman za bolju budućnost. Zato moto ove do sada prve historije grada na Uni može biti napisan riječima Mula Mustafe Bašeskije: "Što se pamti, zaboravi se; što se piše, ostaje".

Knjiga je koncipirana kao koristan bedeker za sve buduće istraživače prošlosti ovoga grada, ali i kao svojevrsni priručnik mnogostruke namjene sa masom informacija o ovome gradu koje niko do sada nije sakupio na jedno mjesto i objavio u ovom obliku. Autor obuhvata obilje historijskih podataka iz svih historijskih perioda razvoja Bosanske Dubice. Knjiga ima čvrstu strukturu, pisanu publicističkim stilom sa kratkim i jezgrovitim podacima, uz korištenje solidnog fondusa literature i fondova.

Do sada nitko nije imao hrabrosti pozabaviti se sveobuhvatnom analizom historije ovog malog grada po prostoru, ali velikom po historijskim događajima ne samo za Dubičance, već i za Bosnu i Hercegovinu. Jedan čovjek je godinama tiho i metodološki sakupljao, slagao i nizao biserje historijskih slika, što mozaik grada čine – Zijad Bečirević. Da, nenametljivo tiho, kao što to čine svi oni predani vremenu i prostoru u kojem žive, nijednoga trenutka ne zaboravljajući zabilježiti sve one značajne historijske trenutke, Zijad je u posljednjih nekoliko godina stvarao nešto što upravo listate i što vam preporučujem da sa pažnjom pročitate “Historiju Bosanske Dubice”, bivajući istovremeno kreator nekih novih vizija. Te nove vizije bi netko mogao i kritikovati i pitanjem: A zbog čega u knjizi nema ovoga ili onoga? No, prepustimo to pojedinačnoj ljudskoj sujeti svakoga od nas da, sagledavši suštinu, zaobiđe formu i prihvati kako je ovo, hvale vrijedno djelo, početak nekih novih vizija pisanja historije bosanskih gradova. Ovdje možete naći i ono što nikada u školi ne bi saznali, a kamoli naučili…A šta?-upitaste se. Odgovor je jednostavan-ostaviti iza sebe jedan autorski zapis koji će pomoći svakome od nas da posmatra grad u kome obitava kao dio sopstvenog habitusa, dio sebe. Ljudi čine grad, ali i grad čini ljude.

Zijad je uspio sadržinski. I suštinski. Pokrenuo je lavinu. Ne bih se začudio da u narednih nekoliko godina ne dobijemo više autorskih djela koja će obrađivati “temu po temu” iz ove knjige. Ovo ni u kom slučaju nije nešto što će živjeti najviše jedno ljeto. Ovo je nešto što može biti samo dalje razvijano očekujući još sveobuhvatnije sadržaje i od samog autora.

Historija Bosanske Dubice je melanž različitih pristupa uspješnog otkidanja od zaborava tla sa koga je Zijad ponikao. Autor bez lamentiranja opisuje svoj grad kroz historiju čovjeka i civilizacije. Svjestan ozbiljnosti posla koga je počeo, Zijad je lišen osječanja užasa i pustoši što sa sobom nosi historija ostavio u amanet sljedečim generacijama da nastave istraživanje historije ovoga liepog grada.

Bosanska Dubica je konačno dobila svoju historiju. I zaslužila je.

Hamilton, Kanada, 10.04. 2008.