Dakle, ako je pitanje formulisano - ko je lider budućnosti BiH?, svakako da je to nedobronamjerna formulacija vitalnih pitanja od općeg značaja, jer je pitanje - ŠTA JE SADRŽAJ, odrednica, suština ili bit, LIDERSKE ORIJENTACIJE - što može voditi i izvesti ovo društvo na puteve prosperiteta budućnosti? Znači, u tim pitanjima od vitalnog interesa za društvenu samoopstojnost pored političke pozicije i opozicije, pored lijevih i desnih, nemoguće je ignorisati GRAĐANSKU VOLJU, što je opće poznata relevantna činjenica, ali, trebalo bi joj pridodati i još jednu, dakako, krucijalnu opće-društvenu-činjenicu, ili istinu, da se VOLJA BIH DIJASPRE...

Revolucija u ćorsokaku
Dakle, danas 19.04. nema protesne šetnje po ulicama glavnog grada jer očito, revolucionarni zanos je zalutao u slijepu ulicu, što se moglo i pretpostaviti još i u startu, obzirom na kompleksnost ukupnih društvenih odnosa u gradu Sarajevu - a o čemu se uporno šuti od strane onih koji su upućeni u globalne odnose, kao i bacanje javnosti u oči zlatne prašine od strane onih kojima je dužnost da djeluju u pravcu unapređenja općeg demokratskog ambijenta u glavnom gradu. Nije dobro za građane, apriori, ono što je kompromisno rješenje vladajućih političkih struktura na pitanja od interesa građana - već je to samo stvarni odraz kvantuma savjesnosti u obnašanju javnih predstavničkih funkcija; a sami građani trebaju da iznađu modalitete - kako da svoje predstavnike učine praktično svrsishodnim i odgovornim za posao koji im je povjeren da obnašaju, a pri tome da „personalne smjene“ budu kao krajnja mjera javne neodgovornosti a ne prvi, a nerijetko, i jedini zahtjev prema čelnim funkcionerima? To je pitanje „demokratske pismenosti“ čime se građansko organizovanje i javno djelovanje, kako u glavnom gradu, tako i u cijeloj BiH, ne može baš pohvaliti učinkovitošću.
Ono što je fundamentalno u racionalizaciji „usporenog“ protoka zahtjeva i inicijativa od strane građana prema strukturama vlasti, kako prijašnjih tako i ovih novijeg datuma, a koji imaju slične sudbine, je pitanja - odakle izvire smjelost, predstavnika građana da se bezobzirno oglušavaju prema zahtjevima građana, a koji su ih i izabrali na predstavničke funkcije, tj. gdje je uporište birokratskog huliganstva?

Sada nakon višemjesečnog ograničenog praktičnog učinka serijala protesnog okupljanja u glavnom gradu - može se izvući više zaključaka bez sjenki sumnje, nad kojima se trebaju zamisliti svjesnija građanska struktura, a posebno oni koji pozivaju na građanku akciju, organiziraju i usmjeravaju građanske inicijative i zahtjeve. U fokusu opominjućih spoznaja trebao bi se naći prije svega - dijalog, tj. kultura dijaloga, između prestavnika građana i prestavnika vlasti, što je na nivou koji je ispod svakog nivoa - a što je preduvjet za „dogovaranje i dogovor“. Znači, pitanja koja se danas mogu postaviti utemeljena su - da li se željelo razgovarati i dogovarati? Da li je stvarni cilj onih koji su usmjeravali „opravdane građanske zahtjeve“ tokom „Sarajevskih protesta“ - bio dogovor ili ostavke, ili nešto između? Da li je „neko“ ili „nešto“, iz ko zna kojih razloga,usmjerio građane, pošto nije ostvario očekivane rezultate o „personalnim smjenama“, u pravcu „nemogućnosti dogovaranja“? I još, koje su to organizacije koje imaju kredibilitet da kroz konstruktivan demokratski dijalog - praktično doprinose unapređenju općeg društvenog ambijenta u glavnom gradu?
Dakle, građanske inicijative, ma koliko bile opravdane - trebaju, osim što trebaju da su teoretski pravilno formulisane, nužno trebaja biti tako praktično usmjerene da bi dobile šansu za implementaciju. Dakle, u ovom konkratnom slučaju je u pitanju - nedostatak ili volje ili znanja, sa jedene strane, ili dobrih ili loših procjena, sa druge strane, sa generalnim nastojanjem, ma kako stvari se odvijale - da se ništa praktično ne promjeni, osim da narasta građanska frustracija.

Intelektualci treba primarno da se bave intelektom
Bez sumnje da je dobar znak što u javnosti zadnjih sedmica imamo sve učestalije oglašavanje intelektualaca na način koji opravdava njihov društveni status i što nam meritorno ukazuje u kakvom društvenom abijentu se odvija javni život, kako u glavnom gradu, tako i BiH, ali, što treba istaknuti kao konstruktivnu činjenicu, i sa analitičnom pažnjom naše dijaspore koja je predano angažovana na pitanjima općeg progres u domovini. Ne čudi afektna i proizvoljna reakcija "dežurnih jednostranih tumača društvenih tokova" koji zaobilazeći temu gađaju otrovnim strijelama ličnosti, svodeći "opće dileme i problematiku" na "personalno diskvalifikovanje", zasnivajući percepcije na "proizvoljnoj etici grupaškog morala" - što tako je bilo i to će ostati i u buduće, samo je upitno - da li će se oglasiti kritična masa intelektualnog kvantuma i javno i otvoreno reći ono što godinama šute, prešutkuji i potiskuju na teret svoje duše i savjesti, a što kroz vrijeme postaje opći teret i tegoba? Nema amnestije - onih koji znaju društvene istine - za svjesno prešutkivanja opće štetnih činjenica, aktivnosti, trendova i tokova - jer intelektualci su obdareni umom i kreativnim intelektom; i kroz znanje i spoznaje vide ono što obični građani - niti znaju, niti mogu pratiti, niti mogu spoznati uzroke i poslijedice u odnosu na ljude i društvo - vrijeme i prostor. Dakle, intelektualci treba primarno da se bave intelektom - i svojim znanjem produciraju vrijednosti od opće društvene koristi, koje treba da se stave u funkciju prosperiteta. Kad je u pitanju budućnost države i naroda koji u njoj žive - a što treba da ima DONJU LINIJU RACIONALNOG USTROJSTVA I LJUDSKOG DOSTOJANSTVA - tu nema prostora za sebičnost, grupaštvo i stranačko nadmudrivanje - inače je to izraz neodgovornosti i licemjerstva. Ne treba se tražiti ničija suglasnost, niti konsenzus, po pitanju - da li BiH treba da bude društvo gdje će vladati univerzalni principi moralnih načela i gdje treba da pošteni i dobri ljudi mogu živjeti od svoga rada! Ne treba konsenzus oko pitanja - zašto se treba držati izgovorene riječi i da onima koji svoju riječ gaze treba onemogućiti obnašanje javnih funkcija od općeg značaja! Ali je otvoreno pitanje - ko će afirmisati takve OPĆE DRUŠTVENE KRITERIJE - kako verbalno tako i praktično? Zar se ne zna sve, ili uglavnom sve, o svim ljudima koji obnašaju važnije javne funkcije - kako u glavnom gradu, tako i u BiH? Ali je pitanje - koga zanima nečije kreativne sposobnosti i moralni kredibilitet? Zar nije nepoznato - da je "pametnije (unosnije) šutiti" - ali zar nas ta "decenijska šutnja", prije svega intelektualni javni vakum, i nije dovela danas do toga - da svako može javno, u načelu, i pričati i raditi šta hoće, bez ikakve odgovornosti, i za učinjeno i neučinjeno - podjednako? Zar nije nepoznato - da su kroz "stranačka lobiranja", što je ispod svakog dostojnog duštvenog obzira, mnogi zaposjeli ključne pozicije u gradu, a i društvu u cijelini, i da su kroz svoje angažmane nanijeli toliko štete - da na tim ciframa mogu eksplodirati digitroni a kamoli ljudski razum? Šta to govori drugo osim - da ovo društvo može faktički da postoji ali ne može da bude samoodrživo, jer ima unutrašnje BLOKADE produktivnosti i progresa - u svakom vidu i obliku, formi i sadržaju, dugoročno i kratkoročno, na lokalnom a i globalnom nivou!
Intelekt kaže - mnogo toga je u osnovi zavisno od ljudkog faktora - i on se treba staviti u granice koje omogućavaju realizaciju općeg društvenog interesa i prosperiteta! Ne može se niti očekivati, niti zahtijevati, da će u nedogled svi građani plaćati cehove - individualne, ili grupaške, hirovitosti! Tome jednom doći će kraj i u BiH, nužno, - ali što prije to bolje! - a u tom procesu afirmacije POZITIVNIH KRITERIJA DRUŠTVENE VRIJEDNOSTI je NEZAMJENJIVA ulaga savjesnih intelektualaca u svakodnevnim društvenim tokovima.

Liderska orijentacija
Tekuća prenapregnuta konrtadiktornost u aktuelnim društvenim pitanjima od krucijalnog značaja za globalnu društvenu funkcionalnost, pa i državno pravno ustrojstvo, kao i samoodrživost, te i nemogućnost iznalaženja rješenja „koja bi zadovoljila sve zainteresovane strane“, jasno pokazuju da je neophodno da u bosanskohercegovačko društvo se „uveze konstruktivna energija“ koja će ga voditi u perspektive budućnosti. Naravno da je oko pitanja jasne opće društvene orijentacije dikrektno vezano pitanje i lidersta, što ustvari je poslijedica, ili formalna strana opravdanog i prihvatljivog povjesnog kursa - a nikako pitanje politikanskog besposličarenja, gdje se „bacaju kosti razdora“ u cilju opće dezorijentiranosti - kako konceptualno tako i organizaciono, te i nužno - pesonalno. Dakle, ako je pitanje formulisano - ko je lider budućnosti BiH?, svakako da je to nedobronamjerna formulacija vitalnih pitanja od općeg značaja, jer je pitanje - ŠTA JE SADRŽAJ, odrednica, suština ili bit, LIDERSKE ORIJENTACIJE - što može voditi i izvesti ovo društvo na puteve prosperiteta budućnosti?
Znači, u tim pitanjima od vitalnog interesa za društvenu samoopstojnost pored političke pozicije i opozicije, pored lijevih i desnih, nemoguće je ignorisati GRAĐANSKU VOLJU, što je opće poznata relevantna činjenica, ali, trebalo bi joj pridodati i još jednu, dakako, krucijalnu opće-društvenu-činjenicu, ili istinu, da se VOLJA BIH DIJASPRE, treba respektovati i vrijednovati u integralnom spektru činjenica oko bosanskohecegovačkog društva - u rasponu od lokalnog do globalnog, te materijalnog i duhovnog, dakle, kako sa kulturološkog aspekta jednako i političkog! - jer to i jeste, zaista, tako - i nema razloga da se činjenice, tj. istina i istinitost, i praktično ne upražnjava u svakodnevnim društvenim tokovima.
Pošto, očito, resursima „unutrašnjih snaga“ ponestaje daha i sve teže odgovaraju na kompleksna pitanjima izazova vremena, znači, neophodno je reafirmirati kako kadrovsku monotoniju, tako i programsku limitiranost - spoznajom i ukazom, te praksom za otvaranje prostora da u bih-društvo uđu „svježe društvene snage“ koje razumiju „praktičan jezik“ izazova u vremenu i protoru - u stvarnosti! Dakle, samo ko se okrene potencijalima građana i dijasporskim kapacitetima - i otvori im prostor u društvenom realitetu kroz svakodnevni konstruktivni anagažman - zaslužuje LIDERSTVO BUDUĆNOSTI, ma ko ili ma šta bio, a to ne može biti neko, ili nešto, - ko ne respektuje i ne voli ovu zemlju i ove ljude njene!
Dakako da dijaspora kroz izgradnju kolektivanog simbola perspektive budućnosti u glavnom gradu svoje domovine, a u kome će se očitovati vrednote časne povjesti, skrenuće na sebe konstruktivnu pozornost koja će obasjati puteve na koje neće padati sjenke sumnje - a gdje će i pitanja i odgovori biti i jasni i funkcionalni na kursu opće dobrobiti.