Da motivacija čini čuda, najbolje dokazuje Nikolaidisov tekst “Dželatov šegrt”, objavljen u podgoričkom Monitoru. Ovom psihoanalizom djela Emira (kršteno Nemanja) Kusturice, pomenuti autor me je podsjetio na sličan sindrom u zoni “naše Gore listova” .
Kada god bi neko pokrenuo muhabet o našem historijskom kismetu, moj je stari babo običavao, kao dugogodišnji stočar koji je prohodio skoro sve pašnjake Šare, da upita: “Što uradi ovca načeta vukovim očnjacima?”.
Njegova kratka konstatacija bi uvijek bila da se ovca još više približi vuku... Da je zaštiti!!!
Ovome bi stvarno pozavidio i Andre Žida, koji je tvrdio da je “naša dužnost stati na stranu dželata, ne žrtve. Kada je tako, dželati vas drže za svoga, žrtve za dželata”.
Ovaj “ovčiji” fenomen je naročito bio izražen i na području Gore. U to vrijeme je bilo nekoliko njih koji su od 1990. godine pristali da igraju tu rolu.
U općini Gora (Miloševićeva tvorevina od 26. jula 1990.), SANU kuhinja (uz nesebičnu pomoć naših ovaca-žrtava), „srpskoj demokratskoj“ javnosti prezentira novu etničku (političku) grupu nazvanu po mjestu življenja. Njihovi SPS promoteri će kasnije stići i do Rambuilleta.
I Vukov sabor u Tršiću iz 1989. godine sa goranskom svadbom, SANU-ov asimilacijski projekt i promocija “goranske etničke grupe” Šarplaninske župe Gora, Opolje i Sredska (poznatijem kao GOS) tih godina rade na ubrzanom potiskivanju ili bolje rečeno brisanju historijskog pamćenja ovog dijela tadašnjih (M)muslimana.
U drugoj knjizi GOS-a između ostaloga se naglašava da su “Goranci posebna etnička grupa” koja je “u svom entitetu sublimirala brojne elemente i oblike srpsko-slovenskih i pravoslavnih etnokulturnih korena i slojeva, izgradivši osećanja i ponašanje bliske srodnosti sa srpskim narodom uz puno angažovanje u kulturnom i političkom životu svoje države Srbije.”
U cilju dalje “edukacije” počinju i akcije tipa “razjašnjenje pojma etničke grupe” u Gori, gdje je posebnu pomoć pružilo desetak dobro ugojenih ovaca, kojima je najvažnije bilo da im se ne dira u mjesto ispaše.
Tako je jedan (od) Vuk (ova), govorio o najčistijem “srpskom jeziku te najstarijim Srbima u Gori”. Na kontroliranom radiju “S” u Dragašu ništa se nije moglo čuti osim srpskih pjesama patriotskog sadržaja.
U Geografiji za VIII razred, koju je 1996. štampao beogradski Zavod za udžbenike, ispod fotografije na kojoj se vidi selo Brod stoji: ”Najveći deo stanovništva Gore čine Gorani, koji su srpskog porekla, islamizirani u periodu od XV do XIX veka. Kod njih je očuvano sećanje na svoje nacionalno – srpsko poreklo.”
U školama se Boga mi, naveliko, slavio Sveti Sava!!!
RTS-bastion, sa druge strane, petnih žila se trudio da dokaže da su Gorani i Srbi isto, da imaju iste praznike. Naravno bajramima, mevludima tamo nije bilo mjesta.

Naše ovce prihvatajući ideje vukova - memorandumovaca, kako bi pokazali odanost i godinu dana nakon genocida u Srebrenici, potpisiju već sačinjen u Miloševićevim tamnim odajama - Apel.
Traže javno pokretanje pitanja “statusa Kosova i Metohije i teritorijalnog obuhvata ove južne Pokrajine” te “artikulišu stav i raspoloženje ogromne većine ljudi goranske etničke grupe” i mole pomenute institucije da ih ne “ostave u bespuću bezobzirnih balkanskih političkih igara koje bi u nekim varijantama zbrisale sa etničke karte i iz bogate duhovne riznice Stare Srbije i nas Gorance, i nama najsrodnije Srbe i muslimane srpskog maternjeg jezika…”
Sve se ovo događa u posljednjih dvadesetak godina...
Naše ovce nakon kosovskog rata, ostavivši pustoš iza sebe, mijenjaju pašnjake, pa ih osim u Srbiji, trenutno možete naći i u Makedoniji, Albaniji, Bugarskoj...
Uz pomoć vukova koji su samo dlaku promijenili, povremeno dođu da posjete svoju janjad. Otvore koje novo bačilo (trlo) i tako daju svoj doprinos da ta rijetka vrsta se i dalje kultivira. I svo vrijeme orkestrirano bleju o asimilaciji od strane bošnjačkog elementa u Gori.
Izbrisanog i prepariranog sjećanja, obrana elita, zarekla se, dakle, na zavjet ćutanja. Jezik za zube i sve će biti u redu!
Zato ni riječi o zločinima na području Gore i šire, tokom odlaska Osmanlija i uspostavljanja srpske vlasti 1912. O Kahrimanu iz Globočice, o resteličkim Javorima, o zločinima u Brodu, Vraništu gdje su strijeljani nedužni...
Niti o Bici za Čanakkalje 1916. Ni pomena o nedužno strijeljanim u Baru, aprila 1945. Ni slova o hiljadama ljudi koji su u muhadžirluku bježeči od Rankovićevog terora, našli spas na obalama turskog Karadeniza. Ostavljajući džentlmenski svoja imanja državi.
Kada ni krivi ni dužni veliki dio zanatlija iz Gore biva progonjen nakon rata na Kosovu, pa i ubijan, braneći svoju politiku te naše ovce, koriste momenat za njihovo dalje preživljavanje. Zaboravljajući da su ih baš oni uvalili u nevolje. I pobjegli, naravno.
Uz pomoć srpskih radikala i duplih (nezarađenih) plata nakon rata ali i nakon proglašenja nezavisnog Kosova, naše ovce nastavljaju svoje aktivnosti na jačanju paralelnih struktura u općini Dragaš.
Na spiskovima za srpske izbore i Koordinacioni centar KiM-a ubacuju i mrtve ljude, dok ni riječ jednu podrške Gorancima (i Albancima) koji godinama rade po Srbiji. Zatvaraju im se tamo radnje, njihovi se proizvodi bojkotuju. Ne smiju čak da glasno izgovore ili napišu na izlogu radnji svoja “turska” imena.
Dok Koštuničin tehnički ministar, u isto vrijeme, mešetari po Gori pred srpskim izborima u maju. Ko zna možda dobije koji glas više u trci za gradonačelnika. Uz pomoć družine janjadi koja se, kada je Zoran Đinđić ubijen, slavila i opijala do besvijesti?
...
Da ne zaboravim posmatrače. Domaće (kosovske) i strane. Oni samo sejire i konstatuju. Ponašaju se kao da je Gora, negdje na drugoj planeti. Neki čak po malo i donkihotski zaprijete.
Svi su oni prezauzeti drugim važnijim pitanjima EULEX ili UNMIK? Paralelne ili neke druge institucije?
Dok na pozornici ide treći čin predstave “Wolf in sheep's clothing”, publici se dijele svinjske ćufte u sosu od paradajza, gledaocima se serviraju taze vijesti iz Tijanićevog RTS dnevnika...
A ja još uvijek ne znam ko li će i kada u toj najjužnijoj i skoro napuštenoj kosovskoj oblasti, pročitati divne stihove iz “Predvečerja”, goranskog pjesnika Hamida Isljamija:
“Na stolu somun
Moja mu majka Baščaršija
Moj otac džamija
Ja Morića han
želudac mi raskopčan
mozak prepariran”...