Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Grand Rapids: Islamski kulturni Centar «Behar»
VJERA, KULTURA, PATRIOTIZAM, MLADOST I OBRAZOVANOST
Autor: Nihad Krupić
Objavljeno: 07. April 2008. 20:04:30
Da, orijentir je magnet. Njegova snaga te privlači i čini jednim od ljudskih bića što je spoznalo svrhu postojanja u jednom historijskom trenu. Dok život kao dlanom od dlan prolazi, a mi se opet vraćamo našem iskonu, od kojeg smo se mogli i udaljiti, željeli i da pobjegnemo i da budemo ono što nismo, da prevarimo Mastera Univerze i opet nazad sebi. Sve do konačnog mira i spoznaje da se od sebe ne može pobjeći. Pa bilo to i desetinama hiljada kilometara od zemlje gdje si rođen.



KRUPIĆ: Na dohvat ruke, a opet daleko. Da se malo namučiš dok dođeš do njega. Da ga znaš cijeniti jače. Više u mislima i snu nego na javi. I tako noseći osjećaj hoda prema njemu, uvijek si snažan i odmoran. Nešto poput nura koji obasja putnike prije slijetanja na aerodrom u Mekki. Ili kada se penješ na neku od pitomih bosanskih planina i vidiš svoje mjesto, sićušno i malehno, poput zrna pustinjskog pjeska. Ili kada odlaziš od kuće daleko a ona te vraća nazad. I sve što više stariš orijentir postaje, za nas Bošnjake, divne i lagahne, pitome muslimane visoki minaret džamije. Zašto je to tako, ostaće tajna do sudnjeg
dana. Kao i činjenica zbog čega smo gubitkom tolikih minareta osjetili prazninu i spoznaju koliko su nam značili ramazanski kandilji i glas mujezina. I kada su srušeni i ugušeni dželatskom rukom brže bolje požurili da ih vratimo nazad.
Orijentir je valjda nešto što svako od nas treba imati. Rođenjem, pripadnosti nečemu, nekome. Vidljiv iz daljine. I preko planina, i kroz maglu i oblake. Onako imaginaran do te mjere da ti se čini tako blizu. Na dohvat ruke, a opet daleko. Da se malo namučiš dok dođeš do njega. Da ga znaš cijeniti jače. Više u mislima i snu nego na javi. I tako noseći osjećaj hoda prema njemu, uvijek si snažan i odmoran. Nešto poput nura koji obasja putnike prije slijetanja na aerodrom u Mekki. Ili kada se penješ na neku od pitomih bosanskih planina i vidiš svoje mjesto, sićušno i malehno, poput zrna pustinjskog pjeska. Ili kada odlaziš od kuće daleko a ona te vraća nazad. I sve što više stariš orijentir postaje, za nas Bošnjake, divne i lagahne, pitome muslimane visoki minaret džamije. Zašto je to tako, ostaće tajna do sudnjeg
dana. Kao i činjenica zbog čega smo gubitkom tolikih minareta osjetili prazninu i spoznaju koliko su nam značili ramazanski kandilji i glas mujezina. I kada su srušeni i ugušeni dželatskom rukom brže bolje požurili da ih vratimo nazad. Samo ovaj put kao orijentir našeg postojanja i konačne pobjede nad strahom i nesigurnošću pred veličinom vlastitog identiteta. I zaista, koliko god bili bogobojazni i ponizni ili oni koji nemaju taj osjećaj ne može niko poreći da nema za nas značajnijeg orijentira od džamijskog minareta.

Da, orijentir je magnet. Njegova snaga te privlači i čini jednim od ljudskih bića što je spoznalo svrhu postojanja u jednom historijskom trenu. Dok život kao dlanom od dlan prolazi, a mi se opet vraćamo našem iskonu, od kojeg smo se mogli i udaljiti, željeli i da pobjegnemo i da budemo ono što nismo, da prevarimo Mastera Univerze i opet nazad sebi. Sve do konačnog mira i spoznaje da se od sebe ne može pobjeći. Pa bilo to i desetinama hiljada kilometara od zemlje gdje si rođen.

Upravo sam o ovome razmišljao dok sam sjedio u kutku dvorane u Grand Rapidsu, subotu navečer 29. marta 2008. godine, prije samog početka gala svečanosti Islamskog kulturnog centra «Behar». Prekrasna lica... starijih, mlađih, djece. Sjede za velikim okruglim stolovima, ukrašenim cvijećem, dok je posluga,u priličnom broju čekala znak da krene posluživati. Da, nema više donošenja hrane u najlon kesama i cekerima. Nas služe. I to Amerikanci. Ulazio sam duboko u čehre gostiju. Nisu to više oni isti ljudi kojima sam prije tačno četiri godine bio u posjeti. Oni su se do u nebesa uzdigli, ojačali, osnažili, ujedinili, obrazovali i napokon ugledali svoj orijentir. Prije četiri godine sam bio na mjestu gdje su kupili zemljište za izgradnju džamije, a u petak navečer, noć prije te galla večere, sam bio na istom mjestu, sada već radilištu, sa velikom maketom buduće «Behar džamije» na samom ulazu od glavne ceste.

Priznajem, uvijek me lagahna drhtavica obuzme kada trebam izaći pred one koji su na putu da uskoro svoj orijetnir učine vidljivim i opipljivim za sva vremena. Oni to već imaju. Prvo u srcu a onda je sve lakše. Srce nije bilo šta. A pogotovo naše bošnjačko, muslimansko.
„Ja hoću da stojim uspravno pred Vama, jer vi ste se uzdigli i moram biti dostojan vaše veličine“, počeo sam svoje obraćanje Bošnjacima Grand Rapidsa.

Foto-reportaža iz Grand Rapidsa
Kliknite na sliku za uvećati

Pogled na dvoranu

Počasni gosti

Dr. Misrsad Mujović sa suprugom u društvu sa Harisom Alibašićem

Gosti na svečanosti: Krupić, Nikočević i Ramić sa Harisom Alibašićem

Mirsad Bakrač, predsjednik ICC Behar

Obraćanje Nihada Krupića


Braća Alibašić, Nihad Krupić, Nihad Mehanović, Mirsad Bakrač i dr. Mirsad Mujović
I nije teško biti uspravan pred takvim. Njihova energija te ponese. Meleci se spuste više glava. Miluju ih, čine ih dostojanstvenim, ponosnim, poletnim, muslimanima 'jedan kroz jedan', Bošnjacima u genima, Amerikancima koji su postali progresivni. Konačno prelazeći prag beskrajnog istočnjačko-muslimanske slabosti u nerazumjevanju prioriteta i zapadne racionalnosti.

Što me posebno impresionira u misiji Islamskog kulturnog Centra Behar je kombinacija vjere, kulture, patriotizma, mladosti i obrazovanosti. Baš kako sam i naslovio ovu reportažu. Očevi i majke koji su prije desetak godina dovodili svoje djecu za ruku u Ameriku dočekali su da oni sada organizuju vjerski i kulturni život. Ne znam da li se može u toj mjeri pohvaliti ijedna naša organizacija u dijaspori. A i nije bilo teško djeci imati role model, kako kažu Amerikanci, kada su im roditelji, poput roditelja Harisa Alibašića, Kemala Hamulića, Emira Avdića i drugih. Ovi mladići su samo uz snagu naše duhovnosti spojili američko obrazovanje i poriv da im vjera, tradicija, kultura i patriotizam budu uvijek snažna motivacija koja će ih između ostalog činiti i boljim i uspješnijim Amerikancima.
Početak izgradnje Behar džamije u Grand Rapidsu

DONACIJE ZA BEHAR DŽAMIJU

Pošaljite money order ili chek na adresu:

ICC Behar
P.O. Box 120171
Grand Rapids,MI 49528

Pošaljite direktni depozit na sljedeći bankovni račun:
Lake Michigen Credit Union Bank
Account # 102008093334
The Routing and Transit Number # 272480678
S napomenom - Pay to the order: ICC Behar

ICC "Behar"
P.O.Box 120171
Grand Rapids,MI 49528
E-mail: [email protected]


Od samog dolaska u Grand Rapids, u petak 28. marta 2008., sve je bilo do u minutu organizirano. U hotelu Holidey Inn su mi se pridružili Uzeir Ramić i Rasim Nikočević, članovi UO Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike, meni dragi ljudi sa kojima je uvijek interesantno biti u društvu, Nihad Mehanović sa ekipom televizije Bostel iz Čikaga, dr Mirsad Mujović sa suprugom. I sve je krenulo baš onako uz Božiji blagoslov. Subota u podne okrugli sto; tema: «Očuvanje bošnjačkog bića». Sasvim dovoljan broj prisutnih, pojačan Rusmirom Kovačevićem, urednikom Pete strane svijeta, najtiražnije bh. novine u dijaspori.
Okrugli sto je organizovala Koordinacija KBSA za Grand Rapids. Intelektualno najsnažnija i sigurno najmlađa grupa ljudi od svih kordinacija KBSA koje postoje. Magistar Kemal Hamulić, magistar Haris Alibašić, Ruzmir Kovačević, urednik Pete Strane Svijeta, Ahmet Kadić dugogodišnji urednik BiH radija i organizator bezbroj humanitarnih priredbi, Venso Alibašić, mlad i oštrouman u svojim razmišljanjima.
Familija Alibašić u Grand Rapidsu može da bude primjer u svom angažmanu u projektima vezanim za bošnjačku zajednicu. U razgovoru sa Dževadom i Emirom Alibašićem roditeljima Harisa, Vense i Emira, otkrio sam da pripadaju staroj imamskoj familiji iz Ševarlija blizu Doboja. Znali su nekada u svojoj kući imati i Reise u posjeti. Dobro se Harisov otac sjeća dolaska Reisa Kemure kod njegovog babe koji je bio čuveni dobojski imam tada. Majka Emira je čuvala ko oči u glavi tri sina dok je otac Dževad dvije godine bio zatočen u četničkom logoru. Kradom je pisao pisma. I danas postoji pismo u kojem svom sinu Vensi čestita rođendan iz tamnice. Haris će uskoro postati doktor nauka. Već ima izvanredan status u političkim krugovima Grand Rapidsa. Oženjen Amerikankom, kćerkom američkog višeg oficira, koja je iz ljubavi i poštovanju prema mužu naučila bosanski jezik i kuću uredila baš onako iz srca i duše. Kao da sjediš u Morića Hanu. Uzeir Ramić i ja smo bili u gostima kod ovog uspješnog bračnog para. Venso je također akademski obrazovan, a najmlađi Emir je talentovani umjetnik, američki stipendista, web prezentacija emiralibasic.mosaicglobe.com te večeri izložio svoje radove. Pogađate motive!? Bosanski mostovi, planine, lica... I sve u tranziciji, u pokretu a naizgled reklo bi se da stoji. U dubokom umjetničkom izražaju mladog slikara za koga će se još čuti. Ovu priču o familiji Alibašić, možemo preslikati i na familiju Hamulić iz Rakovčana kod Prijedora, Avdić iz Skucanog Vakufa kod Sanskog Mosta i mnoge druge. Ukratko, Behar iz Grand Rapidsa je doživio ono što mnoge zajednice mogu samo da sanjaju. Roditelji sjede a djeca im prave svečanosti, organizuju i pokreću projekte poput izgradnje džamija.
U samom džematu također impozantna imena aktivista: Mirsad Bakrač - predsjednik; Emir Avdić - potpredsjednik; Senad Julardžija - sekretar; Arif Sejdović – blagajnik. Kažu predsjednik Mirsad može svojim rukama napraviti što oči vide. Skroman, više sluša nego što priča, što je odlika izuzetnih ljudi. Mirsad je sa svojim odborom, Emirom, Arifom, Senadom, te imam Edipom ef. Makićem idejni pokretač velikog projekta gradnje «Behar džamije». Edip ef. Makić je svojim dolaskom prije pet godina u ovaj grad uspio da probudi i pokrene islamski duh naročito kod mladih, što je njegov i najveći uspjeh. Vjeru je stavio ispred svega i mogu slobodno reći da je i najzaslušniji za progres ove zajednice. Kod Emira Avdića i njegove porodice svi gosti, i ja sa njima, su bili na ručku u subotu popodne. Emirova majka je veliki ljubitelj literature. I sama piše. Želja joj je jednog dana izdati knjigu. Vodila je dnevnik dok je Emirov babo bio zatočen u logoru na Manjači. Kada su protjerani iz Sanskog Mosta, četnici u Bosanskoj Gradiškoj su joj našli dnevnik i bacili u vodu, skupa sa slikama i drugim osobnim dokumentima. Kaže da ne može prežaliti te zapise.


Behar iz Detroita

Behar iz Detroita

Behar u publici

Dječija grupa "Behara"

Mladi član folklora Behar

Katherine Alibašić

Mali Bošnjak sa majkom

Emir Alibašić poklanja umjetnički rad Nihadu Krupiću
Moj prijatelj i kolega kolumnista i član uređivačkog kolegija web magazina Bošnjaci.Net je promovirao knjigu „Logor“, velikog i značajnog projekta naše redakcije sa III internacionalnog natječaja. Nismo se ni okrenuli a već je sekretar Senad Julardžija prodao knjige uz potražnju za još. Sjećam se promocije 2004. godine, više od 50 primjeraka moje knjige „Ram za sliku moje Bosne“ je prodano za pola sata. To je jedan od najboljih znakova da je Bošnjacima u Grand Rapidsu stalo do dokumenta o stradanju našeg naroda u zadnjoj agresiji i genocidu.
Pozvani su te večeri i počasni gosti iz Grand Rapidsa. Uvaženi i prominentni lideri Islamske zajednice, predavači na univerzitetima, predstavnici opštine, ulema...: Hafiz Imam Mursi Said, dr.Aly Madzid –Spectrul Health, dr. Muhamed Salih, dr. Amr AlBejruti, dr. Said Albejruti i mr.Noah Sejfulah – ispred vlade Michigana su bili oduševljeni dobrodošlicom. Mi, muslimani iz BiH moramo u globalnom smislu biti skupa sa našom braćom u Islamu iz svih krajeva svijeta. Naročito onima koji su nam pomogli da se odbranimo od agresora.

U programu su učestvovali Hor Ilahija. Kordinator Admira Kurtić i ostale prekrasno odjevene djevojke izvele su nekoliko ilahija. U svom kulturnom domenu ICC Behar je dodao nedavno i dramsku sekciju i dječiji folklor. Po prvi put dramska sekcija koju vodi Jasminka Balić je izvela predstavu sa njenim tekstom. Publika je sa zadovoljstvom prihvatila ovaj vid aktivnosti, kao i dječiji folklor u pripremi Bisere Balić. Drama i folklor su izmamili najviše aplauza i vjerovatne želje djece i omladine koja su stajala po strani da se pridruže ovim sekcijama.

Hor Ilahija i kasida

I onda na kraju su došli naši poznati folklor profesionalci pod nazivom također «Behar», ali iz obližnjeg Detroita. Nije ih mogao spriječiti ni pokvareni auto. Ostali na autoputu i na kraju zahvaljujući ljubaznosti policije Aza Čamo i Sadeta Jakupović su došle vesele i nasmijane, kako samo one znaju i sa stoperskim iskustvom više, izvele svoje djevojke i momke na podijum i dovele do transa više od 500 gostiju. A «Behar» ima divnu koreografiju, nošnju i djevojke i momke kako se samo poželjeti može. I visina im ista. I kosa. I osmjeh. I dok igraju uživaju. Ta naša djeca. Naša snaga. Zbog njih i vrijedi sve raditi. A oni hoće. Samo im treba upravo pokazati orijentir i put koji ide prema njemu.
Aza Čamo je hrabra žena. Uporna i radina, ne da se podrediti interesima onih koji bi diktirali gdje će nastupiti i kojoj grupaciji pripadati. Snažnog vokabulara dok predstavlja igre društva. Uostalom, po profesiji je novinar. Moje poznanstvo sa njom je donijelo na neki način i formiranje KUD-a Zambak u Vankuoveru, gradu gdje živim. Slala je i video kasete, koreografije Zambaku i na tome su joj sve čanice društva zahvalne. Njen entuzijazam je primjer za svaku pohvalu.
Medijski pokrovitelji ove svečanosti su bili web magazin Bošnjaci.net, RTV Bostel Chikago, Peta Strana Svijeta, Radio Behar, Dijaspora bošnjačka.
Što mi se najviše svidjelo Upravni Odbor ICC Behar nije želio ići sa traženjem donacija načinom licitacije kako se već uobičajeno kod nas radi. Napravili su koverte koje su podijeljene po stolovima i kasnije skupljene. Imaju zacrtan cilj. 500 vakifa za džamiju. Željeli su ne nametati i gurati nikog za donacije. Neka ljudi daju koliko mogu i ako žele i imaju nijet. I uspjeli su. U nezvaničnom izvještaju kažu; ulaznice, 360 štampano - sve prodane, pokrili troškove a donacije ostale za projekat.
Sutradan u nedjelju dr. Mujović i moja malenkost, bili smo gosti na radiju «Behar». Mlada ekipa nas je intervjuisala. Poslije sam požurio na aerodrom. Vozio me jedan od momaka, glumac sa sinoćne predstave Jasmin Selimović. Iz Bijeljine. Kaže: “Ja sam jedinac u oca i majke. Bio sam mali kada su nas četnici istjerali iz grada. Volim da glumim i da se družim sa našom omladinom. A sada kada sam se uključio u dramsku sekciju mojim roditeljima je veoma drago i mnogo su sretni. A meni je stalo da moja majka i otac budu sretni“. Tako mi priča. Pravo naše djete. Sa osmjehom na ustima i srećom u očima.
Mogao bih pisati još mnogo o utiscima iz Grand Rapidsa. Bio sam tri dana a učinilo mi se mnogo duže. Jer tamo ima malo spavanja kada dođu gosti. Tako i u petak navečer. Ponoć blizu a Ahmet Kadić zove suprugu Dritu, kaže: Dođi po nas u hotel. Dolaze nam gosti na kahvu“.Uzeir Ramić i ja sjedamo u auto i u posjetu. Uzeir, Ahmet i Drita rodom su iz Brčkog. Znaju sve stare građane ovog lijepog grada na bosanskoj strani savske obale. Podsjećaju se na davne dane, dok na sto dolazi kahva i Dritina rođendanska torta. A ponoć davno prošla. Novi dan dolazi a nama se ne spava. Pomislim kako ništa ne može ljude zbližiti kao ljubav prema Domovini. Čak ni rodbinska veza nije jača od ove. Ukratko, sa ljudima iz Behara sjediš i osjećaš toplinu. Pa kad i ne pričaš dobro se razumiješ. Kažu u Grand Rapidsu ima dosta problema. Ja sam bio dvaput 2004. i sada 2008. i nisam u Islamskom kulturnom centru Behar vidio i doživio nikakve probleme. Dapače, samo sam bio svjedok uspjehu i uspjehu, progresu i progresu. Susreo se sa imamom koji je u pravom smislu imam, odborom koji je radan i organizovan, i članovima koji su srcem uz svoju organizaciju. A njih, hvala Bogu u velikom broju. Da nam je samo Grandrapidskog Behara više. Doživjeli bi da budemo svjedoci glasa ezana blizu Bijele kuće, kao što sam ga ja doživio dok sam stajao ispred Indijskih vrata i Parlamenta, na velikom nacionalnom glavnom trgu Indije u Delhiju.



Ostali prilozi:
» NEZABORAVNA POSJETA: „BIJEG OD SLOBODE“ U DRETELJU
Avdo Huseinović | 27. February 2021 20:35
» NIJE HIĆE U EUROPU UĆI
Željko Milićević | 27. February 2021 20:01
» OTMICA ŠTRPCI - LICEMJERNO I VIŠE OD TOGA
Velija Murić | 27. February 2021 14:48
» HODŽALIJSKI GENOCID - TRAGEDIJA XX VIJEKA
Božidar Proročić | 26. February 2021 15:28
» MOJ OMAŽ NEDŽIBU ŠAĆIRBEGOVIĆU: BIO JE DOAJEN BOSANSKOG PONOSA I SLOBODE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 25. February 2021 15:06
» METAMORFOZA LJUDSKOSTI
Mr. Milan Jovičić | 22. February 2021 14:58
» NIJE GENOCID U PRIJEDORU SAMO HAUSTOR “CRVENOG SOLITERA”
Samir Hadzalić | 21. February 2021 14:33
» ZAPISI O SALIMU ŠABIĆU - UZ 20. GODIŠNJICU PRESELJENJA NA AHIRET
Dr. sc. Ibrahim Kajan | 20. February 2021 23:49
» NAKON IZDAJE U MOSTARU „PRAVAC POTOČARI!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 20. February 2021 18:42
» SEKULARIZAM SRBIJANSKIH ‘GEOGENETIČARA’
Amir Telibećirović | 19. February 2021 18:10
» KO LI JE POŽELJAN, A KO NEPOŽELJAN U MOSTARSKOM OKRUŽENJU?
Mr. Milan Jovičić | 18. February 2021 18:18
» SMRT FAŠIZMU, SLOBODA IBRAHIMU!
Zaim Čelebić | 18. February 2021 14:33
» ŽIVOT U LEGLU POKVARENOSTI
Željko Milićević | 17. February 2021 17:03
» ASIM TOPALOVIĆ TOPAL - GAZIJA BOSNE KOJI NIJE ZNAO ZA STRAH
Elmedina Muftić | 17. February 2021 16:48
» JASMILA ŽBANIĆ - BOSANSKA HEROINA U MIRU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 17. February 2021 15:17
» MOSTARSKA IZBORNA CIRKUSIJADA!
Mr. Milan Jovičić | 16. February 2021 14:15
Ostali prilozi istog autora:
» OD GAVRILA, VASE DO DARKA I DALJE
07. January 2008 00:00
» OSMJEH NAŠE DJECE
13. March 2006 00:00
» ČETNICI I MUNAFICI
11. November 2003 00:00
» UBJEÐENJE MOJE LJUBLJENO
21. April 2003 00:00
» Nama je vjecnost usud
23. November 2002 00:00