Milićević: Ako smo mi nezavisna i suverena država onda se tako treba i mora ponašati. O načelima nema pregovaranja. Načela su, sama po sebi, jednaka za sve. Bosna i Hercegovina je imala vrhunsku društvenu strukturu kad je Europa došla i zahtijevala glas naroda. Postojao je zakon, red i mir, školske i zdravstvene institucije, financijska uprava, telekomunikacije, energetika, ceste, i postojali su obični ljudi koji su iz dana u dan preživljavali i gradili društvo, zajednicu, zemlju, domovinu.

Povjesna činjenica je da su tokom 1991. i 1992. održani referendumi o nezavisnosti u svih šest republika Jugoslavije, koja je silom bila kreirana od strane Britanije i Francuske, takozvanih pobjedonosnih snaga iz Prvog svjetskog rata, na „mirovnim sporazumima“ u Versaille-u 1918. Na referendumima, 1991. i 1992., apsolutne većine u četiri od šest republika su glasale da se odvoje od Srbije i Crne Gore. Za osvetu su Srbija i Crna Gora pobile oko četvrt milijuna civila u republikama koje se nisu više htjele „družiti“ s njima. Da ne bi ispalo sve crno-bijelo, uvukle su hrvatske beskičmenjake i time od kristalno bistre agresije napravile dojam i učinak „trostranog građanskog rata“, s kojim iskrivljenim pojmom se i danas ovdje u Sjevernoj Americi moramo svaki dan nositi u javnosti.

Svi oni koji su danas na vlasti u Sloveniji, koja trenutno predsjedava Europskom unijom, točno znaju što se je dogodilo u Bosni i Hercegovini u februaru i martu 1992. i nakon toga. To isto slijedi i za Hrvatsku. Danas nam oni mudruju. Prije šesnaest godina smo svi bili na istoj strani, isto glasali, a danas nas gledaju kao fukaru. Oni ne znaju pravi pojam riječi fakir.

Godine 1992. su Ujedinjene Nacije aklamacijom priznale nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine u njenim granicama, slijedeći Ustav SFR Jugoslavije iz 1974. godine. I onda su nam, u istom dahu, ukrali većinski glas izbornog tijela. To je nepobitna činjenica. U tom većinskom glasu izbornog tijela su bili ne samo Bošnjaci, nego i Srbi i Hrvati, i druge manjine. To glasanje su nadgledali inozemni promatrači. Nikad u povijesti UN-a se nije desilo da je priznata zemlja članica potom bila, pod okriljem Europe i UN-a fizički i dokumentarno raskomadana.

Danas, kao odrasli ljudi, mi bi trebali razumjeti da „mirovni sporazumi“ ne donose pravdu, nego nagrađuju siledžije. Kako 1918., tako i 1995.

Pompoznu poziciju „visokog predstavnika“ na stranu, Europa nam danas opet soli pamet. Nakon direktnog saučešća u genocidu, Europa nas silom hoće nekako uljuditi i utjerati u svoj tor i time zatvoriti vrata u lice povijesti i svojih okrvavljenih ruku.

Uvjeti Bosne i Hercegovine za ulaz u Europu moraju biti sljedeći:

1. Potvrditi povjesnu činjenicu glasa većine izbornog tijela RBiH iz 1992.;
2. Potvrditi povjesnu činjenicu glasa većine u Skupštini Parlamenta RBiH iz 1992.;
3. Potvrditi da je genocid počinjen protiv Bošnjaka u cijeloj BiH;
4. Vratiti Ustav RBiH koji je bio na snazi za, i nakon, glasa 1992.;
5. Ukinuti sve administracijske tvorevine nastale nakon glasanja Skupštine Parlamenta RBiH 1992.;
6. Zabraniti negiranje genocida i proglasiti ga zločinom;
7. Platiti odštetu za uništenu infrastrukturu države koju su priznali i potom gledali njeno uništavanje;
8. Predati sve dokumente svih službi sigurnosti zemalja članica, koje se tiču Bosne i Hercegovine.

Ako smo mi nezavisna i suverena država onda se tako treba i mora ponašati. O načelima nema pregovaranja. Načela su, sama po sebi, jednaka za sve.

Bosna i Hercegovina je imala vrhunsku društvenu strukturu kad je Europa došla i zahtjevala glas naroda. Postojao je zakon, red i mir, školske i zdravstvene institucije, financijska uprava, telekomunikacije, energetika, ceste, i postojali su obični ljudi koji su iz dana u dan preživljavali i gradili društvo, zajednicu, zemlju, domovinu.

Nakon većinskog glasa koji je bio održan pod okriljem Europe, došli su vanjske siledžije i digli se domaći izdajnici i uništili cijelu zemlju. Dok je Europa sve to pomno gledala.

Ta ista Europa, koja je zahtijevala glas naroda, koja je gledala uništenje države, koja je pomagala genocid izseljenjem stanovnika, danas želi oprati svoje okrvavljene ruke na taj način da nas primora prihvatiti njenu krivdu. Nemojmo mahnitati.