Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Historija Bosnjaka

DANI: Historija - Šta je Centralni komitet SKBiH govorio o Muslimanima?
DRUGOVI MUSLIMANI I BOŠNJAŠTVO
Objavljeno: 23. March 2008. 10:03:22
Prošlo je četrdeset godina od održavanja dviju sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, na kojima su postavljeni idejni temelji političkoga priznavanja i formaliziranja nacionalnog statusa Muslimana. Suradnica Dana, mlada historičarka Iva Lučić proučila je zapisnike s tih sjednica koji do sada nisu bile predmet detaljnije obrade ni naučne interpretacije. I danas je zanimljivo kako su tada o nacionalnom identitetu Muslimana i uopće o nacionalnom pitanju u Bosni i Hercegovini raspravljali drugovi Avdo Humo, Osman Karabegović, Nisim Albahari, Džemal Bijedić, Miodrag Bogičević, Munir Mesihović i ostali


Autor Iva Lučić rođena je 1984. u Sarajevu. Gimnaziju i studij opernog pjevanja te studij povijesti završila je u Salzburgu. Postdiplomski studij u okviru magistarskog programa Roads to Democracy(ies) završila je na Univerzitetu u Uppsali. Od 2007. je junior istraživač u projektu New and Ambiguous Nation-building Process in South-eastern Europe pod vodstvom Instituta za Istočnu Evropu na Freie Universität u Berlinu. Govori makedonski, njemački, engleski, talijanski i švedski jezik.
Duh 1968. godine, prije četiri desetljeća, na poseban je način obilježio Bosnu i Hercegovinu. Dvije političke manifestacije unutar tadašnje Partije - Saveza komunista Bosne i Hercegovine - inaugurirale su novu stvarnost u bosanskohercegovačkoj povijesti i njezinim međunacionalnim odnosima. Riječ je o XVII. i XX. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, održanoj 26. siječnja 1968. (XVII. sjednica) i 17. svibnja iste godine (XX. sjednica) u Sarajevu.

Dosadašnja sekundarna literatura, uglavnom domaće provenijencije, osvrće se na te dvije sjednice i njihove deklarativne dokumente o nacionalnoj posebnosti bosanskih Muslimana/Bošnjaka, koje je konačno potvrdio V. kongres Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1969. kao prvi republički kongres koji je prethodio kongresu na saveznom/federalnom nivou. Međutim, s obzirom na sadržaj tih značajnih sjednica, dinamiku diskusije koja se na njima vodila, u dosadašnjoj su se literaturi autori ograničavali na citiranje pojedinih paragrafa bez zadiranja u dubinu problematike.

XVII sjednica Iako vrlo slične po temama koje su se odnosile na međurepubličku suradnju i međunacionalne odnose, spomenute dvije sjednice se znatno razlikuju u dinamici diskusije o temi bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka i u eksplicitnoj artikulaciji službenog stava Saveza komunista prema nacionalnom pitanju bh. Muslimana. Iako po opsegu mnogo duža i opširnija, XVII. sjednica, koja u ovom članku dobiva centralno mjesto, sadrži aktivnu raspravu o međunacionalnim odnosima ali ne i jasnu deklaraciju o nacionalnom priznanju bh. Muslimana/Bošnjaka. To će tek uslijediti u zaključcima koji će se predstaviti četiri mjeseca kasnije, na XX. sjednici, na kojoj je, međutim, nedostajao dijalektički karakter rasprave o istom pitanju.

Glavne tokove rasprave na XVII. sjednici, koji daju i politički okvir pitanju tadašnjeg političkog statusa bosanskohercegovačkih Muslimana, sačinjavaju diskusije o neostvarenom ravnopravnom statusu Republike Bosne i Hercegovine unutar tadašnje Jugoslavenske Federacije, njezinoj afirmaciji i ekonomskom unapređenju kao jednog od najnerazvijenijih područja, o društvenim pojavama u susjednim republikama (Hrvatska i Srbija) koje Partija ocjenjuje kao nacionalističke ispade (objavljivanje Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika i Predloga za razmišljanje grupe književnika Srbije 1967. godine) i na kraju o značaju jugoslavenstva, bosanstva i bošnjaštva i njihova sadržaja kao znaka kolektivnog identiteta. O čemu se na tim sjednicama govorilo i kako se gledalo na Bosnu i Hercegovinu i njezin nacionalni sastav prije 40 godina? Koji su bili temeljni argumenti diskutanata u izlaganjima i što je tada bilo prioritetno u politici?

Višeslojni karakter nacionalnog pitanja u socijalističkom društvu, mjesta definiranja nacionalne pojave te parametri pri definiranju "nacionalnog" i "nacionalističkog" pogotovo pokazuje XVII. sjednica sa svojom platformom za diskusiju na kojoj se susreću razne argumentativne logike i kutovi osvjetljivanja nacionalnog pitanja.

Kako je u to vrijeme vrijedio partijski modus zasjedanja, na sjednici se diskutiralo o materijalima koje bi članovi Centralnog komiteta, i gostujući komunisti, unaprijed dobili u pisanoj formi tako da bi o njima mogli pripremiti govor odnosno spontano (ukoliko su to dopuštale odredbe) sudjelovati u raspravama.

U pripremnom materijalu za XVII. sjednicu nalazi se tabelarni pregled "Stanovništva po narodnosti prema popisu iz 1961. godine i članova Saveza komunista prema popisu 1964. godine" na općinskom nivou, koji kategoriziraju stanovništvo BiH na sljedeći način: Srbin, Hrvat, Musliman, Jugoslaven nacionalno neopredijeljen i Ostali. Dostavljeni su također i materijali za pripremu V. republičkog kongresa kao i dokument od 40 stranica pod nazivom Aktivnost Saveza komunista na unapređivanju međunacionalnih i međurepubličkih odnosa koji je bio glavna podloga za diskusiju na sjednici i koji je na samom početku predstavio predsjednik Komisije Nisim Albahari.

Iako prema poznatoj ideološkoj premisi u marksizmu nacionalni identitet gubi značaj za identitet pojedinca koji se u socijalističkom žanru najčešće naziva "radni čovjek", osnovu za ispoljavanje ovakve teme u dokumentu, ali i u diskusiji, predstavlja nova realnost samoupravnog sistema koja uz privrednu i društvenu reformu, prema navedenom, u svom demokratizirajućem duhu dovodi do proširenja podija javnog mnijenja i većih varijacija u mišljenjima. VIII. kongres Saveza komunista Jugoslavije (1964) kao i IV. plenum Saveza komunista Jugoslavije (1966) pri tome zauzimaju posebno mjesto kao glavni događaji kojima se pridaje značenje uspostavljanja reza između stare etatističko-birokratske i nove poželjne samoupravno-demokratske političke prakse.

Iako iz teksta nije jasno što ustvari ta dva naziva konkretno znače, za diskusiju o nacionalnom pitanju oni predstavljaju klasifikacijski dihotomni sistem unutar kojeg se događaji s nacionalnom retorikom lociraju prema njihovoj podobnosti Partiji ili u kontekstu nacionalizma (onda pripada staroj etatističko-birokratskoj praksi i ne odgovara političkom diskursu), ili pak unutar kursa samoupravljanja, a tada se klasificiraju kao afirmacija nacionalne ravnopravnosti.

Kao konkretni fenomeni nacionalističkih negativnih strujanja, u diskusiji kao i u dokumentu, navode se Deklaracija i Predlog u kojima Centralni komitet uočava paternalističke poteze prema BiH, što uglavnom i pokreće diskusije o nacionalnom pitanju u BiH i o pitanju statusa bh. Muslimana.

Opasnost za bratstvo i jedinstvo Kakve posljedice za bh. Muslimane ima logika spomenutih dokumenata, pokazuje se u diskusiji na primjeru antologijâ poezije, objavljenih u Zagrebu i u Beogradu, u koje su uključeni i bosanskohercegovački pjesnici čiji se prostor za nacionalnu identifikaciju ograničava na dvije nacionalne kategorije - Srbin i Hrvat, negirajući posebnost muslimanskih pjesnika kojima uglavnom preostaje samo "opredjeljivanje" za jednu od dviju strana.

Na ove publikacije u diskusiji se osvrnuo i Džemal Bijedić koji u ovakvim paternalističkim pristupima vidi ne samo negaciju jedne nacionalne grupe već i napad na samu Republiku BiH, koja je mješovitog nacionalnog sastava, u kojoj žive i Srbi, i Hrvati i Muslimani. Ne problematizirajući sam status bh. Muslimana, on u tom kontekstu ravnopravnost naroda, a time i Republike BiH, datira narodnom revolucijom koja je na zasjedanju AVNOJ-a osigurala i republički status BiH i koji se, prema njemu, ovakvim ispadima ne smije dovesti u pitanje.

Da je radijus konzekvenci takvih dokumenata širi od samoga mjesta publikacije, na to je ukazao Centralni komitet uočavajući u njima i uzroke buđenja nacionalizma unutar muslimanskih krugova koji se predstavlja kao reakcija na ostale nacionalizme. Kao primjer navodi se članak Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti objavljen u časopisu Život u martu 1967. godine (str. 2-18) koji zadobiva posebnu pozornost u dokumentu kao odraz pokušaja "hegemonijalističkog nametanja bosanskohercegovačkih Muslimana kao autohtonog naroda" ove republike.

Time je Centralni komitet unutar kruga intelektualaca prepoznao glavne artikulatore aspiracija u ime nacije, koji se tretiraju kao opasnost za propagirano "bratstvo i jedinstvo". Za koheziju Republike Bosne i Hercegovine bilo kakvo naglašavanje jedne nacionalne grupe vodi katastrofalnim posljedicama po zajedništvo. Međutim, uspjeh političke kohezije u višenacionalnom sastavu BiH Centralni komitet vidi jedino u afirmaciji sve triju nacionalnih grupa i u njihovu ravnopravnom postojanju. Tako veli Bijedić: "Uvijek se na ovom terenu (BiH) stvarala jaka opozicija nasilju i jednostranosti, jer je jako razvijen nacionalni osjećaj sva tri ova naroda, i Hrvata, i Srba, i Muslimana, da bi mogao iko od njih pristati na jednostrana rješenja." (u dokumentu str. 28) Potom dodaje: "(...) sva tri ova naroda u Bosni i Hercegovini su nerazdvojno povezana, živjeli su oduvijek skupa, moraju da žive skupa, u revoluciji su se zajednički borili i zajednički iznašli najbolja rješenja." (u dokumentu str. 30)

Da ovo zajedništvo ima osnove, navodi u diskusiji Osman Karabegović osvrćući se na "bosanstvo" kao imenitelja te povezanosti sva tri naroda u BiH. Ne pridajući nikakve nacionalne atribute toj kategoriji, što bi se u komunističkom diskursu osudilo kao "kalajevština", Karabegović u bosanstvu ipak prepoznaje historijski identitet i oznaku jedinstva naroda koji se pak trebaju razlikovati nacionalno i vjerski. Ovakav teritorijalno definiran identitet kao garant jedinstva razlika Miodrag Bogičević navodi kroz prizmu umjetnosti. Prema njemu, glavna tematska determinanta u umjetničkom stvaralaštvu se uglavnom crpi iz bosansko-hercegovačkog podneblja a manje iz konteksta nacionalne pripadnosti umjetnika. Tu zavičajnu notu Bogičević, naime, ne suprotstavlja nacionalnom opredjeljenju umjetnika, već u njoj vidi okvir afirmacije njegova nacionalnog identiteta. Na ovoj istoj osnovi bazirat će se kasnije i jezička politika u BiH, definirajući njezinu determinantu teritorijalno umjesto nacionalno.

Paralelno s afirmacijom statusa bosansko-hercegovačkih Muslimana kao nacije slijedi i re-evaluacija jugoslavenstva kao kategorije, koja do tada služi kao glavna opcija za Muslimane da iskažu svoj subjektivitet odustajući od hrvatske ili srpske nacionalne opcije. Esad Ćimić u svom izlaganju rezultata svojih istraživanja u Hercegovini objašnjava taj fenomen distinkcijom unutar Muslimana na vjernike koji se osjećaju kao pripadnici muslimanske kulturno-etničke grupe (ipak ne i nacije!) i ateiste koji se izjašnjavaju Jugoslavenima kao izrazom nacionalne neopredijeljenosti. Ćimić time uočava kao jedine nosioce muslimanskog subjektiviteta, u etničkom smislu, vjernike muslimanske vjeroispovijesti, ostavljajući otvoreno pitanje značenja ateista u nacionalnoj afirmaciji.

Prema zaključcima dokumenta Komisije, determinanta jugoslavenstva ograničava se na zajednicu svih naroda samoupravnoga društva u socijalizmu koji se dobrovoljno u duhu ravnopravnosti objedinjuju. U diskusiji Karabegović taj stav pojašnjava konstatacijom da bi nacionalni sadržaj unutar jugoslavenstva kao kategorije značio negaciju i lom nacionalnog identiteta pojedinih naroda, što implicitno kazuje da bi se idejna fizionomija jugoslavenstva u nacionalnom smislu uglavnom identificirala s hegemonijalističkim srpstvom. Kako bi se ustupilo mjesto za afirmaciju bh. Muslimana kao nacije, jugoslavenstvo kao njihova dotadašnja opcija artikulacije nacionalne posebnosti redefinira se kao identitet političkog opredjeljenja negirajući mu nacionalni sadržaj.

U tom kontekstu zanimljivo je da se unutar političkog diskursa prije 40 godina kategorija "Bošnjak" za bh. Muslimane također strogo odbacivala njezinim lociranjem u etatističko-birokratsku sferu nacionalizma. Iako se nije elaborirao u pojedinostima, koncept "bošnjaštva" se direktno povezivao s negacijom nacionalne posebnosti Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. U diskusiji su se uglavnom i muslimanski političari - Bijedić i Humo - osvrtali na "bošnjaštvo" jasno u njemu negirajući rješenje za međunacionalnu ravnopravnost i unutar nje afirmaciju bh. Muslimana.

Time je postalo očito, iako se narodna revolucija u riječima Avde Hume, Džemala Bijedića, Osmana Karabegovića i ostalih veliča kao događaj koji je riješio pitanje međunacionalnih odnosa, da je status bh. Muslimana još uvijek ostao otvoren i "neriješen" čak i nakon 25 godina.

Bosanska nacija Na pitanje što su bosansko-hercegovački Muslimani, u diskusiji su bili rijetki eksplicitni iskazi o tome. Iako se u diskusiji pojavilo nekoliko različitih konstatacija koje su jedna drugu isključivale, rasprava na sjednici nije poprimila polemički karakter. Naime, postojao je konsenzus oko činjenice da u BiH žive tri naroda: Muslimani, Hrvati i Srbi. Razlog toj višenacionalnoj fizionomiji, prema Humi, leži u historijskom toku oslobađanja naroda od turske vlasti, koju je on poistovjećivao s eksploatatorom. Njegova konstatacija, slijedeći idejne stope Lenjinove definicije nacije kao ekonomskog a ne kulturološkog pitanja, u tom kontekstu zaslužuje da je citiramo: "Vjerovatno da je u jednoj drugoj situaciji, da je ranije Bosna bila oslobođena od turske carevine, mogao je da začme jedan proces i formiranje bosanske nacije (!), jer vjerska podjela - to nije nacionalna osobina. (...)" (u dokumentu str. 65)

Pitanje statusa Muslimana, ovisno o pojedinom diskutantu, interpretirano je na različite načine, što je u tom trenutku još uvijek ocrtavalo neodređen stav samog Centralnog komiteta BiH na tom polju. Govoreći o Muslimanima samo u 3. licu plurala (oni - Muslimani), nitko se iz muslimanskog političkog rukovodstva i kruga intelektualaca nije identificirao s njima retoričkim instrumentom u 1. licu plurala (mi - Muslimani).

Esad Ćimić je u svom izlaganju, na primjer, priznao etničko-kulturološku komponentu bosansko-hercegovačkim Muslimanima, upozoravajući pak da "(...) to što se naknadno probudila uspavana grupna svijest Muslimana, donekle je zasluga pojačanog djelovanja principa nacionalne individualizacije Srba i Hrvata. Zato faktičkim uvažavanjem njihove nacionalne posebnosti, Muslimani su podstaknuti da stvaraju kulturu koja nije izraz otpora protiv pritiska, nego izraz osjećanja slobode, samobitnosti i solidarnosti s drugim nacijama." (u dokumentu str. 84) Drugim riječima, Ćimić je nacionalnost Muslimana vidio kao tek u budućnosti nastupajući epifenomen u odnosu na nacionalnost Srba i Hrvata.

Jedini konkretan u ovom pitanju, koji je u Muslimanima već vidio oformljenu naciju i to eksplicitno artikulirao, nije bio nitko iz muslimanskog političkog rukovodstva, nego politolog Joco Marjanović, koji je rekao sljedeće: "(...) Naime, moja je teza ili moje shvatanje, dopustite da tako mogu da kažem, da su Muslimani kod nas, u Bosni i Hercegovini, da su oni u procesu konstituisanja, da se konstituišu ne samo to kako mi kažemo sada etnička individualnost itd. ili narodi itd. nego nacionalna individualnost." (u dokumentu str. 152)

Da je ova tema ipak bila prisutna samo unutar intelektualnog i višeg političkog sloja, govori činjenica da se na nivoima općina, pa i unutar "običnog" naroda, o takvim pitanjima nije raspravljalo. Indiferentnost i manjak rasprava o toj temi opservirao je Centralni komitet tako što je to osudio kao rezultat nedostatka ideološke upućenosti. Općine, naime, tomu nisu pridavale veliki značaj, što su njihovi predstavnici uglavnom opravdavali mirnim suživotom ljudi u multietničkim sredinama. Kao da dramatizirani rez s tzv. etatizmom, birokratizmom i šovinizmom nije imao velikoga odjeka u svakodnevici koja nastavlja kontinuitet življenja u duhu tolerancije.

Na koji način se prema Centralnom komitetu može ostvariti nacionalna ravnopravnost u BiH i Jugoslaviji, kako osigurati afirmaciju bh. Muslimana?

Jedna komponenta habitusa unutar političke prakse kroz koju se obilježava međunacionalna ravnopravnost u duhu antišovinističke nacionalne afirmacije, prema zaključcima dokumenta Komisije, jest uvođenje nacionalnog ključa unutar partijskog rukovodstva koji treba predstavljati i nacionalnu strukturu stanovništva. Drugim riječima, uvodi se kategorizacija društva na osnovi nacionalnih atributa. Iako se na kraju provodio taj način kategorizacije, ozbiljnu kritiku izražavalo je starije članstvo Partije koje u tome nije vidjelo rješenje problema. Na osnovi iskustva revolucionarne borbe za jugoslavensko zajedništvo, osobito su Humo i Karabegović kritizirali uvođenje nacionalnog ključa u političkom kadru u čemu se oslikavala i razlika viđenja na politiku kao generacijski jaz. Za stare revolucionare jedini put ravnopravnosti republikâ i narodâ jest ostvariv promišljanjem na jugoslavenskoj razini uključujući interese svih jugoslavenskih naroda.

U usku povezanost afirmacije nacionalnih kategorija (unutar njih i bh. Muslimana) doveden je i status Republike Bosne i Hercegovine. Konstatacijom da je položaj BiH neravnopravan u odnosu na druge republike unutar Federacije, što je često čak vodilo osporavanju statusa republike Bosni i Hercegovini.

Federacija i BiH Konkretno prakticiranje takve neravnopravne politike uočavalo se u ekonomskoj politici kada je npr. Munir Mesihović problematizirao odnos Federacije prema BiH, navodeći činjenicu da SIV (Savezno izvršno vijeće) još uvijek ne isplaćuje puni iznos BiH koji joj pripada kao nerazvijenoj republici. Drugi konkretan primjer navodi se u vezi s mehanizom donošenja odluka u Federaciji u kojem rukovodstvo navodi preglašavnje RBiH. U tom kontekstu Avdo Humo vidi rješenje u samoupravnom sistemu koji obećava veću integraciju svih republika i njihovu ravnopravnost u smislu da svaka može izraziti svoje nacionalno biće. Drugim riječima, političko vodstvo u proklamaciji bh. Muslimana kao nacije vidjelo je jedan oblik afirmacije republike.

Iza ovakve retorike ustvari riječ je o procesu decentralizacije unutar kojeg se funkcija Federacije i pojedinih republika redefinira u smislu manje nadležnosti Federacije i veće samostalnosti republike kao glavnog nosioca materijalnog i društvenog razvoja. Ovakav sistem pod nazivom samoupravljanja ustvari uvodi i kompetitivan odnos među samim republikama u nadi kako bi ostvario veću produktivnost (vidi paralele sa neoliberalizmom). Kako je BiH u periodu diskusije ipak jedna od nerazvijenih republika, postoji implicitna tenzija između njezinog afirmiranja kao samostalne republike i u tom smislu distanciranja od dominacije Federacije, s jedne strane, i njezine financijske ovisnosti od federacijskog budžeta, s druge.

Ova tenzija odnosa Federacije i republika postojala je sve do 1974. godine i provedbe Ustava u njoj, a za nacionalno priznanje istovremeno nudila politički okvir, unutar kojega se raspravljalo o statusu bh. Muslimana kao nacije, kao jedan aspekt afirmacije Republike Bosne i Hercegovine.

Iako se na XVII. sjednici o statusu bh. Muslimana samo diskutiralo ali ne i deklariralo, to će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, na XX. sjednici, ovog puta bez diskusije. U Zaključcima o idejno-političkim zadacima komunista Bosne i Hercegovine u daljnjem ostvarivanju ravnopravnosti naroda i narodnosti i razvijanju međurepubličke saradnje na str. 7 stoji: "Praksa je dokazala štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi odnosno Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i današnja socijalistička praksa potvrđuje da su Muslimani poseban narod."

Koji je odjek imala ta odluka? U početku nikakav. Naime, dnevni listovi u susjednim republikama nisu ni registrirali taj događaj, dok je Oslobođenje, istina, izvijestilo o diskusijama, ali je sve to ostalo bez daljnjih reperkusija u štampi. Ta će tema, naime, tek krajem 1970. godine, pred popis stanovništva 1971, zadobiti centralno mjesto u javnoj sferi, kada se počinje raspravljati o uvođenju kategorije izjašnjavanja za bh. Muslimane. No, o tome nekom drugom prilikom.



Ostali prilozi:
» KORIJENI BOŠNJAKA
Fikret Hafizović | 29. April 2019 21:30
» SKRIVANA POVIJEST BOŠNJAKA
Fikret Hafizović | 15. September 2016 21:33
» DAN KADA JE ZMAJ OD BOSNE OTIŠAO U LEGENDU
RadioSarajevo.ba | 18. August 2016 02:48
» SANDAL HRANIĆ - KOSAČA
Fikret Hafizović | 22. April 2014 18:18
» ZNAMENITI BOŠNJACI HERCEG STEPHAN KOSAČA I BLAGAJSKO TURBE
Fikret Hafizović | 04. December 2013 01:25
» BOŠNJACI SU AUTOHTONI I NEPREVJERAVANI EVROPSKI MUSLIMANI
Fikret Hafizović | 31. January 2013 20:07
» BOŠNJACI SU BOGU MILI
Fikret Hafizović | 31. December 2012 13:30
» BOSNJACI - SOKCI I OSTALE MANJINE U MADJARSKOJ
Prof. dr. Ivica Đurok | 04. September 2012 15:36
» SUŽAVANJE ŽIVOTNOG PROSTORA BOŠNJAKA
Rade Vukosav | 21. March 2010 12:17
» MITOLOGIJA SRPSKE POLITIKE
| 23. February 2010 19:01