Zašto je Haški tribunal zaobišao u svojoj istrazi crnogorsko rukovodstvo? Ne samo da nije pokrenuto pitanje njihove odgovornosti već im je dozvoljeno da se ne pojave ni kao svjedoci u procesu koji se vodio protiv Slobodana Miloševića...Bivši crnogorksi predsjednik Momir Bulatović, koji je bio prisutan i prilikom poptisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu, umjesto odgovornosti za ratne zločine, zdušno je godinama pripremao odbranu Slobodana Miloševića...A šta je sa crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem?

Međunarodni sud u Haagu, već je poznato javnosti, odbacio je Tužbu Bosne i Hercegovine kojom je ova država tužila SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) za genocid da je počinjen nad bošnjačkim narodom na cijeloj teritoriji koji je bio pod okupacijom. Nakon što je međunarodna zajednica odbila, iz sebi znanih razloga, da na osnovu raspoloživih dokaza donese presudu koja bi pomogla na putu pomirenja naroda bivše Jugoslavije, time što bi ovom presudom "natjerala" Srbiju i Crnu Goru da se suoče sa ratnim zločinima i osvajačkom politikom koju su provodile na prostorima Balkana, nacionalizam je krenuo u nove pohode.

Sredstva koja nedostaju iz državnog budžeta Srbije iskorišćena su za finansiranje rata

Kakvu su ulogu Srbija i Crna Gora, odnosno nekadašnja SR Jugoslavija, imale u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Herecgovini, svjedočio je lično i bivši srpski vožd Slobodan Milošević izabran od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), da ostvari vjekovni san "nebeskog naroda" o stvaranju Velike Srbije. U žalbi koju je sam pisao u vrijeme dok se nakon svrgavanja sa vlasti 5. oktobra 2000. godine nalazio u zatvoru u Beogradu, Milošević je naveo da sredstva koja nedostaju iz državnog budžeta Srbije nisu završila u njegovom džepu, već su iskorišćena za finansiranje rata. Nagovijestio je da postoji tajni dokument koji će potvrditi njegove navode. Tada, 2001. godine, kada je Milošević dao ovo priznanje, ta dokumenta su bila državna tajna Srbije ali je izvjesno da se radi o dokumentima koje je Haško tužilaštvo kasnije dobilo od beogradskih vlasti, pod uslovom da veliki dio te dokumentacije ostane zabranjen za javnost odnosno "zatamnjen".

Dokaz: SRJ pod Miloševićevim vođstvom bila u ratu sa bivšim jugoslovenskim republikama

Ovim prizanjem, kako su tada procijenili srpski analitičari i političari, Milošević bi mogao doprinijeti da SRJ bude primorana da plati visoke ratne reparacije koje od nje zahtijevaju Hrvatska i BiH. Jer, kako je zaključeno nakon Miloševićevog priznanja, teško se može dokazati teza, koju je i sam Milošević zagovarao dok je bio na vlasti, da je u bivšoj Jugoslaviji vođen "građanski rat". Naprotiv, bivši jugoslovenski predsjednik svojim priznanjem faktički dokazuje da je SRJ pod njegovim vođstvom bila u ratu sa bivšim jugoslovenskim republikama.
Miloševićevi navodi bi mogli da oslabe negiranje SR Jugoslavije da kao država dijeli odgovornost za genocid - ocijenio je u to vrijeme Vojin Dimitrijević, direktor beogradskog Centra za ljudska prava.

HAPSITE ZLOČINCE!!! Dogovori za genocidnu agresiju Obilazak rezervista na ratištu

Srpski vožd Slobodan Milošević je naveo da je velika devizno-dinarska vrijednost izdvajana za Vojsku Republike Srpske, za organe bezbjednosti, za vojsku Republike Srpske Krajine, za pomoć naroda preko Drine, za tekstilce, metalce i druge finansirane preko Beogradske banke u najtežim uslovima i u uslovima totalne spoljne blokade. Izdaci za oružje, municiju i ostale potrebe Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine nisu mogli iz razloga državnih interesa da se prikazuju u Zakonu o budžetu, jer je to bila državna tajna - objasnio je Milošević u svojoj odbrani.

Bulatović potvrđuje da je SR Jugoslavija bila u ratu sa BiH

Miloševićev advokat Toma Fila, u aprilu 2001. godine, podijelio je novinarima tekst žalbe bivšeg šefa države, i ustvrdio tada da do dana današnjeg Vojska Republike Srpske se plaća tim novcem koji je sklonio na stranu Milošević. To je bilo 2001. godine. No, kako Miloševića više nema, za svjedoka ćemo se pozvati na njegovog vjernog prijatelja i bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića koji u svojoj knjizi "Pravila ćutanja" objavljenoj 2004. godine kao čovjek koji je bio i član Vrhovnog savjeta odbrane, potvrđuje isto što i Milošević - da je SR Jugoslavija bila u ratu sa BiH i Hrvatskom. Haški tribunal je mogao na osnovu njegovog svjedočenja donijeti drugačiju presudu koja ne bi Crnu Goru i Srbiju oslobodila od odgovornosti za počinjenu agresiju i genocid nad Bošnjacima u BiH.

Šta se dešavalo 1992. godine

A, šta se dešavalo 1992. godine svjedoči upravo Momir Bulatović:
„Poznato je da je na saveznom nivou najveći dio troškova (oko 80% ukupnih sredstava) odlazilo na odbranu zemlje. Pod odbranom su se podrazumijevali izdaci za održavanje visokog stepena borbene gotovosti Vojske Jugoslavije. Zemlja je bila pod velikim međunarodnim pritiskom a građanski rat se vodio u državama sa kojima se graniči. Pored toga, u ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i značajnu vojnu komponentu. Ova pomoć, mnogo puta je izjavljivano, nije bila plod osvajačkih namjera, odnosno nekih velikodržavnih pretenzija SR Jugoslavije. U pitanju je bila klasična odbrana. Naime, druge dvije strane u sukobima, Hrvati i muslimani ('muslimani' autor ove knjige piše malim slovom, prim. a.) imale su svoje zaštitinike i pomagače koji su ih finansirali i naoružavali“ - piše Bulatović ne navodeći (a što bi sigurno učinio da je imao bilo kakve dokaze) ko je to finansirao Hrvate i Muslimane.
U svojoj ispovjesti Bulatović dalje navodi:
„Bez naše pomoći, Srbi iz Hrvatske i BiH, ne bi mogli izdržati i morali bi napustiti svoja vjekovna ognjišta. U tom slučaju, jedino mjesto na kojem bi bili prihvaćeni i zaštićeni bila bi SR Jugoslavija. Za nju bi to, međutim, bio neizdrživ teret. Po svim međunarodnim i istorijskim pravilima mi smo imali pravo (ne samo obavezu) da pružimo svaku pomoć ovom narodu.
Vojska Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, iz arsenala bivše Jugoslovenske narodne armije, imale su veliku količinu borbene tehnike, municije i minsko-eksplozivnih sredstava. Nedostajala su im novčana sredstva i pogonsko gorivo. U tome su se sastojali njihovi zahtjevi prema Vojsci Jugoslavije. Ona im je izlazila u susret, čak i kada za to nije postojala izričita naredba vrhovne komande. Naime, radilo se o nizu veza koje su postojale na nivou komandi nižih jedinica. I sa jedne i sa druge strane bili su pripadnici istog naroda, uz to profesionalne kolege u dugom nizu godina koji su shvatili položaj u kojem se nalazi vojska u borbenim dejstvima i pružili su traženu pomoć. Kao posljedica toga u materijalnim bilansima Vojske Jugoslavije pojavljivale su se sve veće praznine, za čiju popunu su tražena enormna finansijska sredstva. Vojska Jugoslavije je zadržala naviku svog prethodnika - JNA, da traži novac a da ne osjeća obavezu da položi račun o prethodnom trošku dodijeljenih sredstava...

Genijalni recept za sprovođenje srpsko crnogorske agresije na BiH

U procesu formiranja Vojske Jugoslavije, kao direktnog nasljednika JNA, bilo je omogućeno svim njenim oficirima da nastave službu kao pripadnici jugoslovenske armije, nezavisno od toga, da li su državljani SR Jugoslavije. U skladu sa našom zvaničnom politikom nemiješanja u vojne sukobe, svi pripadnici Vojske Jugoslavije su morali ostati na teritoriji Jugoslavije. Značajan broj oficira JNA je bio na dužnostima u vojskama srpskih krajina. Kada su se suočili sa ovim izborom, većina je napustila svoje borbene jedinice i zajedno sa porodicama došla u Jugoslaviju. Tako su jedinice krajiških Srba usred borbenih dejstava ostale bez glavnine komandnog kadra. Gotovo da nije bilo više školovanih i stručno osposobljenih kadrova. Vojna pomoć koju je SR Jugoslavija pružala na ovaj način je postala suštinski obesmišljena, jer nije imao ko da je prihvati i vojnički organizuje.
Državna rukovodstva Republike Srpske Krajine i Republike Srpske panično su ukazivale na posljedice ovakvog izbora oficirskog kadra. Opredjeljenja u korist socijalnog rada u miru, što je nudila Vojska Jugoslavije, umjesto učešća u građanskom ratu kojim je branjena teritorija koja vjekovima pripada srpskom narodu - navodi Bulatović i dodaje da je "problem zahtijevao da bude riješen u što kraćem roku."
Iz objašnjenja koje slijedi, Bulatović potanko objašnjava "lukavstvo" kojim se poslužio agresorki vojni vrh:
„Generalštab Vojske jugoslavije, u liku generala Momčila Perišića, predložio je rješenje koje je Vrhovni savjet odbrane SRJ prihvatio polovinom juna 1993. godine. Ono se sastojalo u formiranju 30. i 40. Kadrovskog korpusa Vojske Jugoslavije. Njih su sačinjavali pripadnici Vojske Jugoslavije, državljani BiH, odnosno Hrvatske koji su se dobrovoljno opredijelili da pristupe ovim korpusima. Formalno, oni su bili pripadnici jugoslovenske vojske sa svim statusnim pravima. Njihove porodice su primale plate i koristile ostale prinadležnosti. Oni, međutim, nisu imali konkretna zaduženja. Bili su slobodni da se pridruže svojim sunarodnicima, odnosno da se vrate u svoje jedinice. Kao da su uzeli dopust i otišli u krajeve iz kojih potiču. Od vojski kojima su se pridružili primali su ratne dodatke i dnevnice. U slučaju smrti ili ranjavanja, njihove porodice su imale socijalna prava jednaka kao kod svih pripadnika Vojske Jugoslavije. Ovo rješenje je zadugo bilo jedna od najčuvanijih državnih tajni. Bilo je efikasno i elegantno. Iako se odnosilo na hiljade ljudi, budući da je bilo pravedno prema oficirima, a uz to u najvećem državnom interesu, ljudi su čuvali ovu tajnu. Otkrivena je tek nakon srpsko-srpskih mimoilaženja, na jesen naredne 1994. godine, povodom neusvajanja Plana Kontakt grupe od Skupštine Republike Srpske“ - svjedoči bivši crnogorski predsjednik i član VSO Vojske Jugoslavije u tom periodu Momir Bulatović.
„Posebno su interesantna imena mđunarodih posrednika koji su, po Bulatoviću, saznali za ovaj "genijalni recept za sprovođenje srpsko crnogorske agresije na BiH. Sjećam se da je lord Oven, međunarodni mirovni posrednik, dobio spisak oficira Vojske Republike Srpske, koje plaća Vojska Jugoslavije. Očigledno, neko iz Republike Srpske, u žaru međusobnih skoba, želio je da Jugoslaviji nanese štetu, ne prezajući da time izazove i sopstvenu katastrofu. Imao sam utisak da je lordu Ovenu bilo čudnije što je, iz tog izvora i u to vrijeme, dobio informaciju, nego li ga je iznenadio njen sadržaj.

Bulatović svojom knjigom pružio dokaze koji mogu biti relevantni pred Međunarodnim sud za dokazivanje agresije i genocida u BiH koji su počinile Srbija i Crna Gora.

Neoficijelno, kada smo komentarisali njenu suštinu, ni on nije mogao prigovoriti rješenju koje smo primijenili.
Slično je bilo kasnije i sa Ričardom Holbrukom, u sklopu pripema za Dejtonsku mirovnu konferenciju. U krajnjem, svima je moralo biti u interesu da vojskom komanduju obučeni i disciplinovani oficiri. Tada rizik od ratnih zločina i nepotrebnih razaranja postaje neuporedivo manji. Konačno, mirovni posrednici su sa pravom zaključili da je preko ovih ljudi lakše ostvariti uticaj SRJ, za koju su znali da se iskreno zalaže za prekid rata. I ovaj vid pomoći, kao i njena cjelina, uklapali su se u legalno pravo SRJ na odbranu njenih državnih interesa“ - komentariše Bulatović ne obrazlažući kako je to SRJ "državne ineterese" branila u državi BiH.
Bulatović dalje navodi da su se zbog hiperinflacije uvećavala sredstva koje je zahtijevala Vojska Jugoslavije dok je kontrola njihove upotrebe (usljed visokog stepena tajnosti) bila gotovo nemoguća. „Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati direktnu pomoć (humanitarnu i vojnu) koju je SR Jugoslavija u tim godinama uputila srpskim krajinama. Ipak, mislim da nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara, iako postoje argumenti u prilog uvećavanja ove cifre za još 50 posto“ - tvrdi Momir Bulatović u svojoj knjizi "Pravila ćutanja" dokazujući na ovaj način koliko je SRJ duboko učestvovala u ratovima u BiH i Hrvatskoj.
Nedugo nakon što je štampano prvo izdanje ove knjige, na jednom proputovanju kroz Srbiju, saznala sam informaciju koja je "samu sebe kasnije razjasnila."
Na jednom sajmu knjiga u Beogradu, kako je tvrdio moj sagovornik, zaplijenjen je čitav novoodštampani tiraž ove knjige. Kada sam malo detaljnije iščitala "Pravila ćutanja" shvatila sam ono što su vjerovatno i srpske vlasti tada spoznale - da je Momir Bulatović ovom knjigom zapravo pružio brojne dokaze koji mogu biti relevantni pred Međunarodnim tribunalom u Haagu kao i da mogu biti dokaz za Međunarodni sud pravde za dokazivanje agresije i genocida u BiH koji su počinile Srbija i Crna Gora. Prenošenje ovog dijela svjedočenja može biti od značaja za strane koje su jako su zainteresovane da se "balkanska kasapnica" donekle razjasni.

Zašto je Haški tribunal zaobišao u svojoj istrazi crnogorsko rukovodstvo?

Ili su pak sva ova saznanja sa namjerom ostavljena po strani kako bi se Balkanske zemlje pomirile na način što bi po strani ostala presuda o tome ko je odgovoran za genocid u BiH te kako bi "sve strane u ratu bile jednako odgovorne."
Idući tim putem svijet je zapravo ostavio otvorenu ‘pandorinu’ kutiju iz koje danas više nego ikad prethodnih nazovi mirnih godina izlaze duhovi prošlosti.
Pitanja je mnogo, odgovora nema. Ili će se pojaviti u nekim novim sukobima generacija koje dolaze.
Zašto je Haški tribunal zaobišao u svojoj istrazi crnogorsko rukovodstvo? Ne samo da nije pokrenuto pitanje njihove odgovornosti već im je dozvoljeno da se ne pojave ni kao svjedoci u procesu koji se vodio protiv Slobodana Miloševića.
Bivši crnogorksi predsjednik Momir Bulatović, koji je bio prisutan i prilikom poptisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu, umjesto odgovornosti za ratne zločine, zdušno je godinama pripremao odbranu Slobodana Miloševića. Bulatović je trebao biti sljedeći svjedok u odbrani Miloševića ali ga je u toj ulozi pretekla smrt njegovog vođe u zatvorskoj ćeliji u Ševeningenu.
A šta je sa crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem? Njemu je dozvoljeno da se ne pojavi kao svjedok u tom procesu vjerovatno iz razloga što je lično Milošević bio najbolji svjedok Đukanovićevog ratnog učešća. Mogao je iznijeti niz zanimljivih detalja iz godina kada je govorio da mu je Đukanović drag kao njegov sin Marko.
U spetembru 2003. godine, kada je iz Haškog tužilaštva stigla vijest da bi crnogorski premijer trebao da se pojavi kao svjedok u procesu protiv Miloševića, Đukanović je izjavio da neće svjedočiti u Hagu.
Đukanović bi vjerovatno bio ključni svjedok tužilaštva u slučaju Miloševića. Smatra se da bi ga Tužilaštvo ispitivalo o dva ključna aspekta. Prvi je opsada Dubrovnika 1991. godine kada je Đukanović vršio funkciju premijera Crne Gore. Drugi se odnosi na detalje Miloševićevog učešća u ratu u BiH u razdoblju između 1993. i 1994. godine, kada je Đukanović bio član Vrhovnog Savjeta Odbrane SR Jugoslavije.
„Đukanovićeve prethodne funkcije, u oba slučaja, čine ga jednim od rijetkih koji su imali pogled iznutra na Miloševićev režim“ - ocijenio je u spetembru 2003. godine vodeći ekspert međunarodnog prava i autor knjige “Međunarodna kriminalna praksa” Džon Džons, dodajući da je "ključno pitanje u kojem bi svojstvu Đukanović svjedočio - kao funkcioner ili obični građanin.
U septembru te iste 2003. godine pojavila se u sprskim medijima informacija da će i protiv bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića biti podignuta haška optužnica. Bulatović je tada odbio da komentariše te navode - i Bulatović se dovodio u vezu sa događajima koji su prethodili ili se događali za vrijeme rata u Dubrovačkoj regiji. Također kao i Đukanović bio je član VSO SRJ u vrijeme ratnih užasa u Hrvatskoj i BiH.

Crnogorski premijer, dugogodišnji ratni saveznik Miloševića

Crnogorski državni vrh – Bulatović, Đukanović i Svetozar Marović je i nakon svih mimoližanje ostao jedinstven u ocjeni da "niko od njih nije odgovoran za ratne zločine te da niko ne treba da se nađe pred Haškim tribunalom. Bila sam prisutna na jednoj press konferenciji, 2003. godine, kada je Milo Đukanović u odgovoru na novinarsko pitanje kazao da "ne vidi razlog zašto bi protiv Momira Bulatovića, sa kojim se inače razišao 1997. godine, bila podignuta haška optužnica”.
Isto tako interesantna je izjava još jednog učesnika mračne crnogorske ratne prošlosti - Svetozara Marovića. Marović je prilikom posjete Pljevljima, u septembru 1999. godine, kada je već bilo izvjesno da će Haški tribunal podići optužnicu protiv Miloševića nakon ratnih zločina počinjenih na Kosovu, izjavio da "njemu (Miloševiću) ne treba da se sudi u Hagu i da predsjedniku SRJ "treba da se sudi u sopstvenoj zemlji, na izborima."
A da na sve što se dešavalo na Balkanu treba zaboraviti, bez obzira što su mnogi filozofi ocijenili da je "praštanje prilog zaboravu", (već smo vidjeli šta je zaborav proizveo u bivšoj SFRJ ) ukazao je i međunarodni zvaničnik Oli Ren. Prilikom nedavne posjete Crnoj Gori evropski komesar za proširenje Oli Ren, održao je konferenciji za novinare sa aktulenim i bivšim premijerom Crne Gore Milom Đukanovićem. Na moje pitanje koliko su pogrešni potezi koje je vukla međunarodna zajednica u prethodnim godinama, doprinijeli sadašnjem povratku nacionalizma kao i kako je ta ista međunarodna zajednica mogla sve do 1999. godine, i nakon ratnih zločina u Hrvatskoj i BiH, Slobodana Miloševića proglašavati faktorom mira i stabilnosti i da li on, Oli Ren, zna da je i njegov sadašnji domaćin - crnogorski premijer, dugogodišnji ratni saveznik Miloševića?! Ren je kazao da je to sada već istorija, te da treba okrenuti novu stranicu mira umjesto nacionalizma.
Shvatila sam tada da su žrtve na ovim prostorima, kao i njihovi dželati, za međunardnu zajednicu prošlost te da im je sada umjesto Miloševića "faktor stabilnosti Miloševićev nasljednik - Milo Đukanović.

Opet se pokušavaju žrtve i dželat izjednačiti

Užasan je osjećaj kada shvatite da su i mrtvi, i oni koji su preživjeli ratne užase i čekaju pravdu, za međunarodnu zajednicu "nepostojeći, otpisani." Oni, i mi, koji se sjećamo i ne damo zaboravu te užase, živi smo sahranjeni - mi smo za njih već prošlost, dio istorije. Zato ne čudi što ni ovaj tekst, sa svjedočenjima o agresiji na BiH i to iz usta samog agresora, neće nikada ni jedno sudstvo zainteresovati. Jer ovo je svjedočenje onih koji su bili jahači apokalipse u krvavim balkanskim ratovima.
No, kako stvari sada stoje, ono što svijet proglašava prošlošću mogla bi još jednom biti tragična budućnost na istim ovim prostorima jer opet se pokušavaju žrtve i dželat izjednačiti. Pokušava se učiniti ono na što nema niko pravo - dati oprost u ime mrtvih a dželate osloboditi odgovornosti.