Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Historija Sandzak

"Historija Bosnjaka"
BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA
Autor: Dr. Mustafa Imamović
Objavljeno: 11. March 2008. 19:03:22
"Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu."
Austro-Ugarska je željela da i vojnički osigura svoj položaj u Bosni zaposjednućem Limske doline, odnosno Novopazarskog sandžaka. Turska je, sa druge strane, nastojala dobiti priznanje privremenog karaktera okupacije i neotuđivosti sultanovih suverenih prava nad Bosnom. Zato su obje strane, svaka iz svojih interesa željele zaključiti međusobnu konvenciju kojom bi se riješila ova pitanja. Konvencija je bila od posebnog značaja za Bošnjake.
Pored toga što je odredio da će Austro-Ugarska "okupirati i upravljati pokrajinama Bosnom i Hercegovinom", član 25. Berlinskog ugovora je izričito naglasio da "austro-ugarska vlada ne želi da primi na sebe upravu Novopazarskog sandžaka koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka, do iza Mitrovice, te će u njemu i dalje funkcionirati osmanska uprava". Ali, da bi se osiguralo novo političko stanje, "sloboda" i sigurnost puteva, Austro-Ugarska zadržava za sebe pravo da na cijelom području starog bosanskog vilajeta drži svoje garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojničke i trgovačke puteve. Na kraju je samo spomenuto da austrijska i osmanska vlada "zadržavaju pravo da se o pojedinostima sporazumiju". To je značilo da će Austro-Ugarska djelimično zaposjesti Novopazarski sandžak, na osnovu posebnog sporazuma sa Turskom. Austrijska i ugarska liberalna opozicija su tražile da se uopšte ne ide u Sandžak, dok je vojna stranka insistirala na punoj okupaciji, isto kao sa Bosnom i Hercegovinom. Andrassy je izabrao srednje rješenje, djelimičnu okupaciju na osnovu posebnog sporazuma, držeći se principa da Osmansku carevinu treba podržavati tako dugo dok se ne zamijeni nečim boljim. Zaposjednuće Sandžaka Andrassy je obrazlagao potrebom stvaranja odbrambenog bedema za utvrđenje Bosne i Hercegovine. "Novopazarski sandžak je za Bosnu isto što i posjedovanje Bosfora za Cmo more". Ulaskom u Sandžak "bilo bi in concreto dokazano da na granici Bosne za nas nema više Pirineja".

Međutim, potpuno zaposjedanje Sandžaka i izbijanje na albansku granicu Osmanska carevina bi shvatila kao direktno ugrožavanje i preduzela bi korake u cilju odbrane, što bi imalo dalekosežne političke posljedice. Dalje bi se, uz malo učešće austrijskih trupa, spriječilo četovanje po Sandžaku. Spriječilo bi se i stvaranje velike slavenske države na Balkanu i suzbila ruska politika, koja pod vidom zaštite slavenskog i kršćanskog pravoslavnog stanovništva provodi svoju hegemoniju. Iz svih ovih razloga, Andrassy se odlučio za držanje Sandžaka zajednički sa Turskom. U tom smislu je već početkom augusta 1878. Austro-Ugarska ponudila Porti redigiran projekt konvencije u 13 tačaka. Osmanska vlada je stavila više primjedbi na ovaj nacrt. U početku je Turska željela požuriti zaključenje konvencije, ali je kasnije, pod utiskom hrabrog otpora Bošnjaka, zauzela oštriji stav prema Beču. Osmanska vlada je početkom oktobra pristajala na konvenciju samo ako sadrži priznavanje sultanovih suverenih prava i provizorni karakter okupacije, u smislu pismene izjave od 13. jula, koju su dali austrougarski delegati na kongresu.

Na osnovu izvještaja Hafiz-paše, vojnog komandanta Bosne, koji je nakon pada Sarajeva stigao u Istanbul sredinom septembra, sastavila je Porta cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni, koju je predala silama potpisnicama Berlinskog ugovora. Nota je u cijelosti objavljena 7. X 1878. u londonskom listu Standard. Osmanski predstavnik u Beču, Karatheodory-paša, inače fanariotski Grk, zvanično je obavijestio Andrassyja, 8. X 1878., da nakon svih događaja u Bosni sultan kao halifa ne može dati pristanak na zaključenje konvencije. U vezi s tim, Andrassy je dao instrukciju grofu Zichyju, svom ambasadoru u Carigradu, da član 25. samo "fakultativno" predviđa konvenciju, čije eventualno nezaključenje neće spriječiti Austro-Ugarsku da postupa prema Berlinskom ugovoru. Već 4. oktobra Andrassy je cirkularnim telegramom izvijestio svoje ambasadore u Istanbulu, Londonu, Berlinu, Parizu, Petersburgu i Rimu da sa indignacijom odbacuje optužbe navedene u osmanskoj noti. On je ponovno naglasio grofu Zichyju da je zaključenje konvencije uvijek smatrao fakultativnim, a ne obaveznim. Bez obzira na ove izjave, Austro-Ugarska je imala dosta razloga da želi što brže zaključenje konvencije. Prije svega, granica između Bosne, Sandžaka i Crne Gore nije bila jasno utvrđena, pa su nemiri i sukobi bili česti.

Bečka Trgovačka komora je tražila da se hitno uspostavi carinska granica jer se utvrdilo da preko Sandžaka ulazi u Bosnu necarinjena roba. Iz Sandžaka su stizale vijesti o djelatnosti muftije Šemsekadića, poznatog branioca Bosne, koji je živo nastojao organizirati otpor i spriječiti dolazak austrougarske vojske. Konzul Jellinek javio je iz Prizrena da je muftija Šemsekadić zaplijenio i uništio 240.000 oka vina namijenjenih austrougaskoj vojsci. To je izazvalo nesigurnost među trgovcima i liferantima pa je Austro-Ugarska na svaki način željela obezbijediti sigurnost i slobodu na trgovačkim putevima u dolini Lima. Austro-Ugarska se, međutim, nije usuđivala preuzeti rizik novog rata. Generalštab se plašio da će udvostručiti dotadašnje velike gubitke i istovremeno još više razdražiti već ionako ogorčeno i nezadovoljno javno mnijenje u Monarhiji. Radi pritiska na Portu, okupacione vlasti su nastojale da otpremanjem adresa i poklonstvenih deputacija prikažu kako se samo stanovništvo BiH odriče sultana i moli aneksiju od cara i kralja. Prvu takvu deputaciju primio je Franjo Josip 14. XI 1878. u Budimpešti.

S druge strane, osmanska vlada je u međuvremenu od većine sila dobila potpuno negativan odgovor na svoju cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u BiH. Videći da je ostala usamljena, osmanska vlada je 17. XI 1878. izjavila spremnost da se zajednička uprava u Novopazarskom sandžaku uredi jednom konvencijom sa Austro-Ugarskom. Da bi Portu, a posebno sultana, uvjerila u svoje najbolje namjere, austrougarska vlada je opozvala iz Bosne generala Josipa Filipovića, koji je optuživan kao neprijatelj Bošnjaka. Obavještavajući Zichyja o tome, Andrassy mu posebno podvlači da je hercog Wilhelm Wurttemberg, kome je, umjesto Filipovića, povjerena vrhovna komanda, "obljubljen kod tamošnjih Turaka", tj. Bošnjaka.

Krajem decembra 1878. sultan je izdao iradu o mješovitoj upravi u Novopazarskom sandžaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni. Ovi pregovori su uspješno okončani potpisivanjem Konvencije 21. IV 1879. u Carigradu.

U uvodu Konvencije se potvrđuje da "činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava" sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bošnjacima zajamčava pravo da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da na džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj. Bošnjacima se još posebno garantuje lična i imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristiće se isključivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski novac biće i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu. Porta će po svom nahođenju raspolagati oružjem, ratnim i drugim materijalom koji je ostao po utvrđenjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju ovog materijala izvršiće posebni komesari obiju vlada. Pitanje putnih isprava, što je za Bošnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz ili u pokrajinu, urediće se naknadnim sporazumom.

Određeno je da će austrougarske trupe imati garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, koje je naknadno zamijenjeno sa Pljevljima. Ukupan broj vojnika ne smije biti veći od 4-5 hiljada, s tim da i Porta ima pravo držati jednak broj vojnika u tim mjestima. Pregovori o konačnom zaposjedanju doline Lima završeni su 26. VII 1879. u Sarajevu. Sa austrijske strane pregovore je vodio tadašnji zemaljski poglavar Wilhelm von Wurttemberg sa štabnim oficirima, a sa turske Husni-paša sa pukovnikom Saidom i majorom Hilmi-begom. Sve je teklo bez teškoća, osim što se primjećivalo da Turci nastoje odugovlačiti pregovore. Na traženje Austro-Ugarske, sultan je početkom jula 1879. pozvao muftiju Šemsekadića kao svog gosta u Istanbul i time ga udaljio sa granica Bosne, čijeg se uticaja i djelovanja Austrija posebno pribojavala. Šemsekadić je u Istanbulu dočekan sa velikim počastima. Lično ga je primio sultan Abdul-Hamid II. Šemsekadić je za sebe i svoju pratnju dobio poseban konak sa redovnom godišnjom platom. Nikada se nije više vratio u svoja rodna Pljevlja i svoj rodni kraj.

Ovaj veliki bošnjački patriota, alim i ratnik umro je u Istanbulu 29. 1 1887. Ulazak austrougarskih četa u Sandžak počeo je 8. VIII 1879. pošto su prethodno izgrađeni putevi prema Goraždu i Čajniču. Zaposjednuće određenih tačaka prošlo je bez incidenata i uz pokušaj da se svemu da vid prijateljstva dviju vlada. Već 14. septembra Polimlje je bilo zaposjednuto. Time je izvršena odluka Berlinskog kongresa. Austro-Ugarska je u zvaničnim izvještajima tvrdila da je odredbe Konvencije izvršila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućavala održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu.

"Prema tome, velikosrpska hegemonistička politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i uništavanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da svi Srbi žive u jednoj državi. "
Međunarodni naučni skup "JUGOISTOČNA EUROPA 1918.-1995."
Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina proširi svoj državni teritorij i protjera nesrpske narode, kao što su to postigli Srbi. Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovaračkim stolovima, uz podršku njihovih ratnih saveznika. Uža Srbija, koja je obuhvaćala Beogradski pašaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine proširila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandžaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim područjima počinile zločin genocida nad Albancima,Bošnjacima i Makedoncima.

Palili su čitava naselja ubijajući civilno stanovništvo na najprimitivniji način, noževima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zločin nije bio zabilježen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovništva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je došlo do masovnog iseljavanja, što je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provođenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika. Prvo navedeno proširenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja početak realizacije političkog programa, koji je definiran u "Načertaniju" iz 1844. godine, Ilije Garašanina.

Srpska ideologija osvajanja teritorija


Srpski nacionalni program u "Načertaniju" 1844. godine polazi od obnove Dušanova carstva iz XIV. stoljeća, uz određene promjene koje su bile posljedica političkih događanja sredinom prošlog stoljeća. Ustvari, "Načertanije" je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od činjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da će nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U "Načertaniju" je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidžbeni i obavještajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj državi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predviđa priključenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Bačke. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij uključuju područja bosansko-hercegovačka i vojvođanska, koja nisu bila obuhvaćena Dušanovim carstvom. Kasnije, "Načertanije" će postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovića i Karađorđevića, već i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih četničkih Stevana Moljevića i Draže Mihailovića, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.

Prema tome, velikosrpska hegemonistička politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i uništavanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da "svi Srbi žive u jednoj državi". Zbog toga se vrši promjena etničke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku, vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim područjima radi kolonizacije srpskog stanovništva. Mi ćemo se u našem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.

Promjene vlasništva nad zemljišnim posjedom 1918. godine


Radi boljeg uvida u stanje vlasništva nad zemljišnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrastičniji način provedena, koristit ćemo se posljednjim popisom zemljišnog posjeda i stanovništva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bošnjaci su imali 91,1 posto, Srbi pravoslavci 6,0 posto, Hrvati katolici 2,6 posto i "ostali" 0,3 posto zemljišnog posjeda. Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bošnjački narod je došao u podređeni položaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politička i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan način proveden je genocid nad Bošnjacima oduzimanjem zemljišnog posjeda, uz simboličnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplaćena. Preko noći su mnoge obitelji bogataša zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za život. Nekim obiteljima su čak uzeli gospodarske zgrade i okućnice. Počeo je proces masovnog osiromašenja bošnjačkog naroda i egzodus u Tursku.

Otetu zemlju bosnjačkih obitelji dobile su srpska domaćinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljišne knjige upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to što pripadaju povlašćenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, po svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji.

Omjer genocida nad Bošnjacima možemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasničke strukture zemljišnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bošnjacima je oduzeto ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Od akcionarskih društava, banaka i drugih institucija, oduzeto je 110.922 hektara zemljišta.

Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta. Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, među kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito "solunaši". Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po četiri člana, onda proizilazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljišta i znatno se obogatio. Oštrica agrarne reforme 1918. I 1919. godine najviše je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog oživljavanja svetosavske ideologije čija je sintagma - jedan narod jedne religije u jednoj državi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan način provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su živjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljišta, koji su dodijeljeni u vlasništvo 48.267 srpskih obitelji.

Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala četiri člana, proizilazi da je skoro 200 tisuća članova srpskih obitelji dobilo zemlju, čime se je znatno izmijenila vlasnička i etnička struktura stanovništva. Proces iseljavanja u Tursku i sa tog područja je nastavljen, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovništva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blažem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na područja u kojima su živjeli Bpšnjaci. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljišta, što prema statističkim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u državi. To iznosi 406.981 hekatara zemljišta, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretežito kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom području skoro 1.200.000 članova obitelji dobilo zemlju u vlasništvo i posjed. Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivšeg Beogradskog pašaluka do 1912. godine, što je dokaz povlaštenog položaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine oduzeto bivšim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljišta i podijeljeno na 614.603, pretežito, srpske obitelji. Primjenivši usvojenu metodologiju da obitelj ima prosječno četiri člana, proizilazi da je oko 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasništvo i posjed zemlju, a da za nju nisu ništa platili. S povijesnog gledišta, agrarna reforma je doprinijela najvećoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politički koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveći stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi - Bošnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljišta po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasništva.

Povijesno, Banjaluka nije srpski grad


Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bošnjacima, korištene su i terorističke metode, kao poznati "marš smrti" u 1919. godini na Bošnjake iz Lijevče polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravničarskim područjima Lijevče polja živjelo je pedeset tisuća Bošnjaka, od kojih su više tisuća vlasnika zemljišnog posjeda ubili srpski teroristi prilikom "marša smrti", a preostali dio civilnog stanovništva su protjerali sa stoljetnih ognjišta. Duga kolona stradalnika išla je pješice do zbirnih logora na Kosovu i Sandžaku, odakle su prebačeni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bošnjaci izgubili zemljišni posjed u općini Banjaluka na najbrutalniji način, genocidom.

Srpske obitelji, bezemljaši i solunaši su se naselili u kuće i zaposjeli otetu zemlju Bošnjaka. Došlo je do nagle promjene demografske i vlasničke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statistički pokazatelji da do 1878. godine nijedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljišnog posjeda u Lijevče polju kraj Banjaluke. Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovništva u općini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bošnjaci muslimani su bili apsolutna većina stanovnistva od 67,71 posto; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je 1991. pao na 19,35 posto.

Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52 posto, da bi se postupno povećavao te 1931. godine narastao na 29,26 posto. Na toj razini se zadržao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34 posto. Poslije je došlo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97 posto u 1991. godini. Pravoslavno stanovništvo obuhvaća Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80 posto. Od tada se njihov udio u ukupnoj populaciji povećava, te 1931. godine iznosi 30,53 posto, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostiže 34,78 posto, da bi 1991. godine iznosio 49,3 posto. Iz navedenih pokazatelja može se zaključiti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zločinac Radovan Karadžić, jer se srpsko stanovništvo u taj grad počelo naseljavati u XIX. stoljeću.

Nagli porast srpskog stanovništva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bošnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvećem broju dobili posao i novosagrađene stanove. Uz to povećanju udjela srpskog stanovništva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuća vojnika i 700 časnika, od poručnika do generala, koji su pretežito iz Srbije i Crne Gore.

Povijest se na jedan način ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bošnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prilikom popisa stanovništva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnički čistom hrvatskom većinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuće i zemljište zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljišnog vlasništva vrši se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci činili apsolutnu većinu stanovništva.

Simbolična naknada za otetu zemlju


Zastupnik u Saboru - parlamentu - Narodnoj skupštini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radić u svojim govorima i napisima odupirući se hegemoniji, između ostalog kritizirao je i način sprovođenja agrarne reforme 1918. i 1919.godine, kojom je nasilno oduzeta bošnjačka zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Puniša Račić izvršio zločin pucajući u hrvatske zastupnike u njihovim zastupničkim klupama, ubivši Pavla Radića i Đuru Basaričkog i ranivši Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu, pa je dr. Stjepan Radić od posljedica teškog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928. godine. Poslije je odlučeno da se Bošnjaci obeštete za oduzeta imanja, pa je država priznala da je bilo "nepravilnosti" u provođenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odštete za oduzeto zemljište poslije 1928. godine s kojima se počinje regulirati isplata zemljišta.

Zemljište je tada procijenjeno za 60 posto manje od stvarne tržišne vrijednosti, a isplata se je vršila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa četiri posto kamata godišnje. Isplata je vršena dva puta godišnje počevši od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bošnjacima je isplaćivana naknada za oduzeto zemljište po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do početka Drugog svjetskog rata bivši vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49 posto, a u obveznicama 36 posto, što novčano izraženo iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaćeno 171 milijun dinara ili 67,4 posto, a otalo nenaplaćeno 83,2 milijuna dinara ili 32,6 posto. Za razliku od obeštećenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je isključivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predviđenih 650 milijuna dinara u 36 polugodišnjih rata, isplaćene su samo četiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5 posto. Prema tome, nije isplaćeno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5 posto. Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivšim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti plaćena, pa nije mogla postati vlasništvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema mišljenju pravnih eksperata pravo na neisplaćenu zemlju nikada ne zastarijeva, a zemljišna dokumentacija o provođenoj agrarnoj reformi sačuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beču.

Sažetak


Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. počeo se primjenjivati načertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovništva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandžaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovništva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Među prvim zakonskim aktima nove države bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasničke strukture stanovništva. Ona je najdrastičnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bošnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji.

Na isti način postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji su živjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljišta, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, što ih je dovelo u težak ekonomski položaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljišta, što je ispod 1/4 ukupnog zemljišta, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji. Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljišta i podijeljeno na 614.603, pretežno srpske, obitelji. Na taj način, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizilazi da je blizu 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasništvo i posjed obradivo i šumsko zemljište, pa je time izvršena prva kolonizacija srpskog stanovništva, čime je izmijenjena demografska i vlasnička struktura nad zemljištem u prvoj Jugoslaviji.

Muslimani i Bošnjaci u Srbiji i Cnoj Gori poslije Berlinskog kongresa 1878.


"Tokom velike istočne krize 1875-1878, odnosno u ratovima 1876-1878, autonomnim kneževinama Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih država, uz znatno teritorijalno proširenje."
Tokom velike istočne krize 1875-1878, odnosno u ratovima 1876-1878, autonomnim knezevinama Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih država, uz znatno teritorijalno proširenje. Srbija je proširena tako što je dobila četiri nova okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski.
Prema podacima iz 1874. na tom je prostoru živjelo ukupno 6.566 muslimana, različite etničke pripadnosti. Jedan od uslova koji su velike sile okupljene na Berlinskom kongresu postavile Srbiji da bi joj priznale nezavisnost bio je da na svojoj teritoriji osigura slobodu vjeroispovijesti. Povod tome bila je žalba upućena Kongresu od strane Univerzalne izraelske alijanse (Alliance Israelite Universalle), međunarodne organizacije sa sjedištem u Parizu, na diskriminaciju Jevreja u Srbiji.

U članu 35. Berlinskog ugovora određeno je da se u Srbiji "neće moći nikome razlika u vjeri i vjeroispovijedi protivstaviti kao uzrok da bude isključen, ili da je nesposoban za uživanje građanskih i političkih prava, da ne bude primljen u javne službe, zvanja i časti, ili da ne vrši razne zanate i industrije ma u kom mjestu to bilo. Sloboda i javno vršenje crkvenih obreda biće ujamčeni svima srpskim građanima, kao i strancima, i nikakva smetnja neće se moći činiti hijerarhijskom uređenju raznih vjeroispovijedi, niti odnosima njihovim sa crkvenim stariješinama svojim."

Ovu odredbu srpska vlada je odmah 1878. pretočila u član 77. Zakona o uređenju oslobođenih predela, kojim se "građanima muhamedanske kao i građanima svake druge zakonom priznate vere" potvrđuje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju "verozakonske odredbe veroispovedi svoje". Pored toga, imenovan je i muftija, kao muslimanski vjerski poglavar, sa sjedistem u Nišu. U stvarnosti, muslimansko se stanovništvo iz četiri novopripojena okruga skoro u cijelosti, milom ili silom, iselilo. Pojedini krajevi, kao Topolica i dijelovi vranjskog okruga, koje je uglavnom nastanjivalo albansko muslimansko stanovništvo, potpuno su opustjeli. Pošto nije bilo mogućnosti da se brzo izvrši unutrašnja kolonizacija, to mnoga zemljišta više godina nisu obrađivana niti je na njih naplaćivan porez. Usljed toga je, kako je to pisao bivši ministar narodne privrede Kosta Stojanović, srpska država imala ogromnu štetu.

Situacija u Crnoj Gori, koja je Berlinskim kongresom također stekla nezavisnost, bila je slična onoj u Srbiji. Ratovima i odlukom Kongresa pripali su Crnoj Gori značajniji bošnjački gradski centri: Nikšić, Podgorica, Spuž, Berane, Kolašin i Bar. Ovi su gradovi, kao i muslimanska sela u plodnim dolinama, odmah bili izloženi velikom imigracionom talasu siromašnog pravoslavnog stanovništva sa okolnih planina. Većina bošnjačkog stanovništva u međuvremenu je pobjegla u Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Kosovo i Albaniju. Od tada je počelo lutanje mnogih bošnjačkih porodica iz današnje Crne Gore, ne samo po Balkanu nego istovremeno sve do Anadolije i sjeverne Amerike. Oni koji su ostali činili su malu islamsku zajednicu, sa crnogorskim muftijom na čelu, čije je sjedište bilo prvo u Starom Baru, a potom u Podgorici.

Jedino su Bošnjaci Plava i Gusinja odbili da priznaju odluke Berlinskog kongresa. Oni su pružili odlučan oružani otpor odlukama Berlinskog kongresa, odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Na čelu oružanog otpora bio je Ali-beg Šabanagić, poznat kao Ali-paša Gusinjski. On je sa svojim Plavljanima i Gusinjanima pune dvije godine odolijevao crnogorskoj vojsci, što je postalo predmetom opširne prepiske među velikim silama. Austro-Ugarska je početkom 1880. pokrenula akciju da se izvrsi "formalna predaja" Plava i Gusinja Crnoj Gori.

Ali-paša Gusinjski se, uz podršku Albanaca sa Metohije i Rugova, ponovno tome oružano suprotstavio. U vremenu od 7/8. do 13. 1 1880. vođena je velika i krvava bitka sa Crnogorcima. To je uvjerilo velike evropske sile da se na tom području odluke Berlinskog kongresa ne mogu provesti bez daljeg prolijevanja krvi.

Na incijativu Francuske, izvršena je kompenzacija tako što je mjesto Plava i Gusinja Crnoj Gori predat Ulcinj sa ušćem Bojane. Primopredaja Ulcinja između osmanskih i crnogorskih jedinica izvršena je 26. XI 1880. godine. Ali-beg Šabanagić je za zasluge dobio od sultana zvanje paše. Područje Plava i Gusinja je izdvojeno u poseban sandžak, koji je kao arpaluk predat na upravu samom Ali-paši Gusinjskom.



Ostali prilozi:
» 20. NOVEMBAR - DAN SANDŽAKA
| 20. November 2013 04:47
» ČETNIČKI POKOLJI U PLJEVALJSKOM KRAJU
Damjan Pavlica | 22. July 2013 00:55
» PLAV - GUSINJE: SMRT ILI KRST
Mehmed Meša Delić | 17. February 2011 20:18
» BOŠNJACI U SANDŽAKU NISU RAVNOPRAVNI!
| 28. September 2009 12:50
» UNUK JUSUFA MEHONIĆA U SANDŽAKU I RODNIM ŠAHOVIĆIMA
Almir Mehonić | 02. December 2008 05:42
» ŠEHADET JAKUPA PEPIĆA 1912. GODINE
Almedin Pepić | 30. August 2008 08:16
» BOSNA I SANDŽAK - CARIGRADSKA KONVENCIJA
Dr. Mustafa Imamović | 11. March 2008 19:08
» NOVI USTAV CRNE GORE
| 12. November 2007 00:00
» DUG PREMA STAROJ ÈARŠIJI
| 22. April 2007 00:00
» PLAVSKO JEZERO PRED IZUMIRANJEM
| 24. March 2007 00:00