Jedan stari borac za bosansku nezavisnost, fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, je u svom proglasu 1848. godine zapisao sljedeće:

"Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao očenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas.... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo."
Danas, nije potrebno samo bh. narod iz tmina neznanja izvesti – danas trebamo i one koji neodgovorno donose odluke o Bosni nakon njene nezavisnosti izvesti iz tmine predrasuda, neznanja, amaterizma, nesposobnosti. Počev od Lajčaka i Brisela. Na bosanskom ali i na engleskom jeziku.

NEZAVISNOST BOSNE NAM PONOSNE

“Od Kulina Bana i dobrijeh dana”, preko bogatog naslijeđa kralja Tvrtka (simbolisanog u neuništivoj tvrđavi nad Bokom Kotorskom), kroz tradicije dosljednosti i političke otvorenosti novim idejama Husejina Gradaščevića za jednakopravnu saradnju na Balkanu (pa bili oni Turci, Austrijanci, ostali balkanski narodi ili izdajnici poput Miloša Obrenovića koji s leđa ubi Karađorđa i vazda osta turski/švapski sluga/hizmetćar ili u novije doba jednog bivšeg “malog Tite” u Hrvatskoj definisanim izdajom i hrvatske i bosanske republike u Karađorđevu, crnoburzijanstvom i komunist-cum-katolik licemjerstvom) do borbe za nezavisnost Ivana Franje Jukića od osmanlijskog ali i austro-ugarskog okupatora i borbe za opstanak bh. autonomije u okviru jugoslovovenske “tamince naroda” Mehmeda Spahe, bh. individualiteta prvog i posljednjeg Bošnjaka u FNRJ parlamentu Husage Ćišića, te stradanja Hamdije Pozderca u okviru priprema za genocid, Bošnjaci su se unatoč ogromnim prijeprekama – sublimiranim kroz životopisno stradalništvo prvog predsjednika nezavisne Bosne-Hercegovine, rahmetli Alije Izetbegovića – očuvali i izvojevali milom ili silom, kroz demokratski referendum sa 66% glasova i kroz efikasnu samoorganizovanu samoodbranu bh. naroda od 3.5 godine sistematskog genocidnog uništenja sa predumišljajem, nezavisnost vlastite države 1. marta 1992.
Zato ovom prilikom svim čitaocima čestitamo ovaj značajni bosanskohercegovački praznik i pozivamo ih da ga obilježe u svakom mjestu svog prebivanja gdjegod oni danas bili – u matici ili u dijaspori.

DOSLJEDNOST BOSANSKO-HERCEGOVAČKE POLITIKE KROZ VIJEKOVE

Bili Bošnjaci kršćani (pripadnici Crkve Bosanske, rimokatoličanstva ili drugih kršćanskih vjerskih tradicija u drevnoj ili modernoj Bosni) ili muslimani (sljedbenici sunijskog ili drugog postojećeg mezhepa), neosporno je da su oni uvijek bili i ostali dosljedni ideji Bosne-Hercegovine kao nezavisne teritorijalne jedinice na Balkanu bez obzira na trenutačne političke prilike: opstali su i nakon 1820 preživjevši novootkrivenu mladotursku zagriženost u okviru Osmanlijske Imperije; preživjeli su 1876 asimilatorsko-agresivni katolički prozelitizam Austro-Ugarske Imperije; preko glave preturili su 1919 srbofilnu diktaturu Kraljevine ŠS koja je negirala pravo na postojanje Bosne-Hercegovine; nakon 1946, 1963, 1974 te 1992 preživjeli su genocidnu jugoslavensku urotu komunističkih prvaka protiv bošnjačkog opredjeljenja i bošnjačog opstanka na Balkanu.

Po svojim korijenima, svojim principima slobodoumlja i vjersko-političke tolerancije. Bili su i ostali nezavisni. Nezavisni – do legendarne tvrdoglavosti i iz instinkta za preživljavanje – i nepokolebljivo odani sebi i svojini – u Bosni-Hercegovini. Činjenica da su se Bošnjaci u posljednjim decenijama i većinom u državnim popisima imenovali kao “Turci” a deklarisali kao “neopredjeljeni”, “Muslimani” nije dokaz “nepostojanja” nezavisnosti bh. države ili neovisnosti bošnjačkog duha, već dokaz vjekovnog ugnjetavanja koje je Bosna-Hercegovina preživjela od ruke svojih susjeda – nekad Srba, počesto Crnogoraca a ponekad Hrvata, te turskog, mađarskog ili austrijskog okupatora
Istina, ti strani okupatori – valjda jer su iz daljine Beča i Istanbula bolje sagledavali šaroliki pejzaž Balkana nego što to rade suvremeni Brisel, egocentrični herceg Zagreb ili kratkovidi naciBeograd – koliko je to bilo moguće u ono doba ipak je bošnjačkom narodu u izvjesnim periodima davao i priliku da se podigne iz prašine, otrese i očuva vlastiti identitet te bosanskohercegovačku državnost ili ograničenu nezavisnost. Pod imperijama koje su okupirale Balkan, bosanskohercegovačka državnost je bila samo suspendovana aneksijom ali nikada se nije nastojalo nju kompletno anihilirati, kao što je to bio slučaj sa Kraljevinom Jugoslavijom (sporazum Cvetković-Maček u Beogradu) ili kvazi Jugoslavijom sa Hrvatskom (tajni sporazum Milošević-Tuđman u Karađorđevu).

BOSNA I HERCEGOVINA I BOŠNJACI SE TRETIRAJU KAO OBJEKT A NE KAO JEDNAKOPRAVNI SUBJEKT NA BALKANU

Nije ni čudo da danas srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski nacionalisti izbjegavaju bilo kakvu vrstu dijaloga sa Bošnjacima nazivajući savremene politički osviještene građane bh. države “bošnjačkim mitomanima”, prolaznim “valom novobošnjačkog nacionalizma” kojeg “ima u malim dozama” i težište bacaju na formiranje iskrivljene slike o Bosni i bosanskohercegovačkoj nezavisnosti kao “novokomponovanom produktu“ sinteze jedne kratkovide zapadnjačke politike i jedne lijene inertne politike korumpiranih islamskih zemalja. Zato Bošnjaci i dan danas imaju problema sa evropskim i američkim sugovornicima kojima se uporno, redovno I kroz različite tzv. “umjerene” i “kvazi “objektine” izvore servira iskrivljena slika o Bošnjacima i uzrocima svih problema savremene nezavisne Bosne-Hercegovine.
Svi mi – kako prijatelji tako i neprijatelji bosanske nezavisnosti – jako dobro znamo da tekuća ekonomska kriza u BiH sa 40% nezaposlenosti nije posljedica “bh.nesposobnosti” ili “građanskog rata” u BiH, nego sistematski isplaniranog pljačkanja uz genocid sa predumišljajem od strane Srbije sa Crnom Gorom, te oportunističke crnoberzijanske pljačke ugroženih građana BiH kroz kontrolu hrane i materijala od strane Hrvatske.
Također usporeni ekonomski razvoj BiH nakon okončanja agresije 1995 je posljedica opstrukcija bh. biznisa i investicija od strane genocidnog produkta srpskog nacionalizma u BiH kroz pregolemo-nepotrebnu administraciju, te preuzmjeravanja investicija namijenjenih nezavisnoj BiH državi od strane Brisela ka Hrvatskoj ili Crnoj Gori.
Zato je imperativ svih građana Bosne i Hercegovine – koji su lojalni sami sebi i nezavisnoj BiH a ne konfuzna peta kolona sa otuđenim identitetima i tuđim prioritetima – da insitiraju na tome da su jednakopravni sagovornik, subjekat a ne objekt razgovora o i oko Bosne. Gradjani BiH moraju da pamte zlo naneseno njihovim očevima i otadžbini Bosni-Hercegovini od strane agresora na BiH 1991-1995 ako bi da se zovu i kite bosanstvom u buduce. Jer u nezavisnoj Bosni-Hercegovini – u kojoj čeljad nije bijesna pa im zato bosanska hiža nikada nije bila tijesna – svako ima obavezu priznavati prava drugih i zahtijevati da se njegova/njena prava zauzvrat priznaju. Jer nezavisna Bosna-Hercegovina jeste država sa vladavinom zakona, ma koliko se srpski nacionalisti i fašisti uspinjali da joj to uskrate.
Svako ima pravo biti Bošnjak, Jevrej, Hrvat, Srbin, Albanac, Slovenac, Sandžaklija, Kinez ili musliman, rimokatolik, pravoslavac, sljedbenik judaizma, budizma ili bilo kog drugog –izma po vlastitom izboru.
A ne po dekretu ili diktaturi nekoga popa iznutra. Ili izvana.
To je pravo značenje bosanske nezavisnosti.