Ponižena i uvrijeđena publika ga pokušava oživjeti: Emire, Srbine;… Emire, Turčine,… ali, to ne pomaže. I, gle čuda - on iz svoje sužene svijesti provaljuje ono zbog čega bi ga svaki četnik u normalnim uslovima smjesta zaklao: mi Srbi živimo u iluzijama kosovskog mita;… mi Srbi smo nebeski narod;… mi Srbi smo genocidni narod

Čudna jada i čudna mitinga, Bože dragi! Prvo, ime mu je čudno, jer ni logički, ni gramatički, ni matematički ne stoji. A nije B! Ama nikako. Srbija nije Kosovo. Srbija je Srbija, a Kosovo Kosovo. Evropa je Srbiju 1878. godine priznala bez Kosova, a sada čini to isto priznajući Kosovo. Ali, ako je organizatorima mitinga »Kosovo je Srbija« bio cilj napraviti burlesku, uspjeli su. Njen light-motiv je nadmašiti Gebelsa – bezbrojnim ponavljanjem laž pretvoriti u istinu.

U komediji nastupa prvo Koštunica, poznatiji kao Voja Kalašnjikov. Njegova gestikulacija i poskakivanje iz petnih žila zasjenili su izgalamljene riječi, pa izanđalost izjava nije suviše depresivno djelovala na slušaoce. Smiješnu sliku je dopunjavalo njegovo bečenje ispod naočara na tekst, koji nikako nije mogao naučiti napamet, iako se radi o običnim stupidnim frazama, koje već i vrapci po Srbiji znaju.

I ostali nastupajući kao da su se takmičili ko će ispasti smješniji i jadniji. Neka djevojka, glumica valjda, uzela pjevati. Glas joj raštiman, melodija u disharmoniji. Tekst – osladna patetika. I sama konfuzno djeluje - valjda zato što je rodom Slovenka (kćerka Steva Žigona), pa instinktivno osjeća da se nalazi na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Neki mladi glumac dernjavom pokušava nadoknaditi manjak argumenata u svojim izjavama. On kao učen čovjek zna za arapsku poslovicu ako si u pravu reci to mirno, zato se jadan toliko dere. Ali on se posebno bruka i dušu griješi zato što citira crnogorskog kralja Nikolu: "Onamo, namo", koji se nesretnik prevrće u grobu, jer su ga preci ovog izgubljenog glumca svojevremeno lišili i kraljevstva, i časti, i dostojanstva, pa je umro u izgnanstvu kao teški bijednik, dok mu je kraljevina izbrisana sa geopolitičke karte Evrope. Isti citat kasnije koristi i neki političar iz Crne Gore, ali za razliku od neobaviještenog i naivnog glumca ovaj vrlo dobro zna šta radi: njegovi preci su do'akali kralju Nikoli!

Zatim »briljira« rektor srpskog univerziteta, dakle najmudrija srpska glava, nazivajući prisutne mitingaše narodnim parlamentom. E, to je ono što Srbiju sunovraćuje odvajkada. Tim jednostavnim trikom, kojim se oholo i sa prezirom odbacuju institucije upravljanja - parlament, vlada,... a uvodi ULICA i miting, srpske vođe od Gazimestana do današnjih dana srpski narod vuku za nos i guraju u provaliju. O tome ima jedna srpska pripovijetka (Vođa), koja slikovito opisuje pomenuti fenomen: narod na kraju saznaje da im je vođa ustvari slijepac. "Predavao sam ja", veli pomenuti profesor okupljenoj masi, "na svim svetskim univerzitetima; predavao sam i Nobelovcima, ali slušaoca kao vas nisam imao! Vi ste narodni parlament!" Dakle, vladajmo!

Kao i u svakoj drugoj komediji, poenta dolazi na kraju u najnakaradnijem, najšašavijem liku, nekoj vrsti dvorske budale, pa na scenu stupa glavom i bradom Emir Kusturica. Bože dragi, pitam se da li ga je kao sabotažu ili kukavičje jaje podmetnuo izdajnički režiser propale komedije, ili ljudska glupost zaista nema granica pa ovog jadnog konvertita i političkog šarlatana, kojeg Andrej Nikolaidis nazva dželatovim šegrtom, režiseri srpske komedije gurnuše pred rulju u nadi da će možda on nekim filmskim trikom spasiti propalu farsu. A Nemanja, kao i svaki šegrt, prep'o se, sav se uvukao u sebe i tresući se prilazi mikrofonima. Pod silnim pritiskom srama i nečiste savjesti ne stoji uspravno kao i ostali komedijanti, već se pognuo kao da bi htio kleknuti pred okupljenom masom ili se zaštititi od šamara; ili u zemlju propasti, pa onda otuda - gdje ga niko ne vidi - izriče nebuloze. Ponižena i uvrijeđena publika ga pokušava oživjeti: Emire, Srbine;… Emire, Turčine,… ali, to ne pomaže. I, gle čuda - on iz svoje sužene svijesti provaljuje ono zbog čega bi ga svaki četnik u normalnim uslovima smjesta zaklao: mi Srbi živimo u iluzijama kosovskog mita;… mi Srbi smo nebeski narod;… mi Srbi smo genocidni narod…

Već prilično ogorčena i uskomješana masa mitingaša kolektivno prećutkuje odgovor zbunjenom Kusturici, koji tako ostaje živ, dok komedija prelazi u sljedeći čin, odnosno u tragediju.