U subotu poslije podne održan je okrugli sto KBSA sa temom - Bitka za Bosanski jezik, a

panelisti o jeziku su bili: poznati lingvista  prof. dr. Dževad Jahiæ, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, prof. Andrew Wachtel, profesor Northwestern University Chicago, sociolog dr. Mirsad Mujoviæ i Beæir Tanoviæ, dok je moderator okruglog stola bila  mr. Selena Seferoviæ, rukovodilac Bosanske biblioteke u Èikagu. 

S obzirom da je bosanski jezik jedno od najvažnijih pitanja bošnjaèke dijaspore, posebno mlaðih naraštaja. Tu procjenu su dali uèesnici okruglog stola te svi koji su uèestvovali u diskusijama.

Za sada objavljujemo obraæanje dr. Mirsada Mujoviæa, dok detaljnije sa okruglog stola moæi æete proèitati uskoro.

Ne zalazeæi duboko u složenu problematiku globalnih migracionih kretanja, olahko se može primjetiti da živimo u dobu koje je pitanje identiteta, asimilacije, strah od nove sredine, brigu za djeèiju buduænost, te èežnju za rodnim krajem postavilo kao nezaobilaznu realnost. Nažalost, ni BiH nije ostala pošteðena migracionaih trendova koji su se desili pod utjecajem specifièno divljaèkih metoda, tako da je ogroman broj Bošnjaka našao svoje nove domove širom svijeta.

Da se podsjetimo da je do raspada Yugoslavije došlo i zbog hroniène krize identiteta, tako da su oni, koji su po svaku cijenu htjeli da lièe na one druge, ili oni koji su svoju kosmpolitnost izražavali iskljuèivo jugoslovenstvom, ostali ne samo bez svoje zemlje, veæ i bez znaèajnog dijela svog identiteta.

U tom smislu Bošnjaci su se, za vrlo kratko vrijeme, morali suoèiti s dva ideološka problema. Prvi, jer je visoko sekularizovano društvo, šezdesetih i sedamdesetih godina, uspjelo da ateistièkom ideologijom pomuti našu nacionalnu, vjersku, politièku i religijsku svijest; A, onda, nakon toga, krajem osamdesetih i poèetkom devedesetih, na BiH izvršena agresija zamišljena da nas izbriše kao kulturno-nacionalnu posebnost, dok je divljaèko ubijanje, rušenje i protjerivanje imalo zadatak da nas fizièki svede na marginu i dokaže našu historijsku neposojanost.

 PUTEVI

 Da stvar bude još teža sve nam se ovo dešavalo u procesu buðenja iz vlastite nacionalne i vjerske polupismenosti. Drugim rijeèima, da bi došla do svog identiteta, evidentno je da se moramo osloboditi negativnih utjecaja tuðih identiteta tj. pogrešnih identifikacija koje su dugo sputavale našu sopstvenu autentiènost.

Prije nego nastavim dalje, moram da skrenem paznju na jedan važan fenomen, koj se tièe prožimanja vjerskog i nacionalnog. Svjedoci smo da neznanje i netrpeljivost utièu na uèestale negativne kampanje protiv muslimana, do te mjere, da se na doslovno ispunjavanje i manifestaciju vjerskih dužnosti gleda kao na islamski ili muslimanski fundamentalizam. Zašto ovo pominjem?

Bošnjaci su prihvatanjem Islama obogatili svoju kulturu drugim civilizacijama koje su postale dijelom bošnjaèkog biæa. Novim iskustvom dograðena je naša specifiènost koju niko nema pravo da negira, ili opisuje kao potencijalno žarište ekstremizma i terorizma. Nije se onda èuditi što mnogi, i dalje, osporavaju bošnjaèku nacionalnu samobitnost, svodeæi cijeli narod na religijsku zajednicu, ili samo na “Srbe, ili Hrvate, islamske vjeroispovjesti.”

Naravno, za neprijatelje BiH, ovo je dobar adut za voðenje ideološkog rata, jer, ako bi drugi iznova preuzeli brigu o nama, kao što je to bio sluèaj u prošlosti, bošnjaci bi iznova, putem tuðe kulture i tuðih obrazovnih institucija, krenuli putem sopstvenog negiranja, odnosno poništavanja. A, nama se do skora ovo dešavalo. Gubili smo se u metežu lingvistike i tuðe kulture, toliko, da smo se meðu sobom dijelili po svakojakim linijama.

 NAŠA DJECA

Meðu Bošnjacima je vladala netolerancija i pomanjkanje sluha za sopstveno biæe. Lahko smo zaboravali da su tradicija i kultura preduslov oèuvanja narodne samobitnosti gdje svaka jedinka mora da se osjeæa dijelom cjeline.

I, upravo, na ovim posebnostima u shvatanju svijeta, izraženih i saèuvanih na maternjemu jeziku, temelji se i posebnost bošnjaèkog naroda.

Zato nije nevažno kojim jezikom govore naša djece, rasijane širom svijeta. Jer, bez obzira gdje živjeli, Bošnjaci èine jedinstven nacionalni milje èija komunikacija mora da se odvija na bosanskom jeziku.

Danas mi smo ovdje, okupljeni oko zajednièke stvari, ali svjesni da intezitet društvenih promjena koje su se desile, i koje se dešavaju, otkrivaju mnoge probleme koji iziskuju rješenja.

 PITANJE

Jedno od pitanja je na koji naèin njegovati zajednièko biæe ako smo razasuti po cijelom svijetu?

Najjednostavnije reèeno - njegovanjem bosanskog jezika.

A, evo i zašto. Danas na stotine hiljada iseljenika širom svijeta, koji se identifikuju kao Bošnjaci, ne poznaju maternji jezik. U US ili Kanadi, na primjer, veæ smo suoèeni sa realnošæu da prva generacija bošnjaèkih iseljenika, odnosno njihova djeca, ne poznaju svoj jezik. Da ne govorim o drugoj, treæoj ili èetvrtoj generaciji.

Naravno, niko ne želi da se osjeæa strancem, pa otuda i želja da što prije po svemu lièimo na sredinu u kojoj živimo, iako, stranac nije nikad u potpunosti domaæi. Jer, i nakon što nas adminaistrativno prihvate, mi moramo da se stalno potvrðujemo putem identifikicaje sa društvom-domaæinom i njegovim vrijednostima. Ukratko, od doseljenika se traži da lièi što više na idealnu sliku domaæina.

Ali, bez obzira koliko se trudili mi ostajemo imigranti koji smo izdali svoju naciju i svoju domovinu.

Prema tome, u neku ruku, pridošlica je predodreðen da bude žrtva, a prema okolnostima to važi i za njegovu djecu i njihovu djecu, osim ako se ne vrati tamo odakle je došao. Doduše, šesto se èuju prednosti rezervne domovine koju je pridošlica ostavio na cjedilu, ali kojoj može da se vrati.

Ovo je naša stvaranost i ona se ne može izmjeniti.

     ZAJEDNIÈKA STVAR

Ono što možemo da uèinimo jeste da stvaramo uslove kako bi Bošnjaci, ma gdje se nalazili, imalo snage da u sebi èuvaju iskru zajednièkog plamena koji održava bošnjaèku posebnost.

Kljuè uspjeha leži u volji dijsapore da oèuva svoj identitet i svoju kulturu.

Volja za oèuvanjem identiteta se izražava putem raznovrsnih manifestacija na kojima prisustvuje na desestine hiljada Bošnjaka diljem zemaljske kugle, ukljuèujuæi i ove susrete Bošnjaka sjeverne Amerike, na kojima, putem bosanskog jezika, mi otvaramo govor duša.

Prema tome, svi oni koji brinu o oèuvanju Bošnjaèkog identiteta, moraju sve da uèine da BiH bude sastavnim dijelom iseljenièkog života, ili, drugim rijeèima BiH treba približiti Bošnjacima cijeloga svijeta.

Nije teško shvatiti da briga o jeziku znaèi briga o identitetu, i opstanku naroda, i da ona zato spada meðu najvažnije zadatke BiH i njenih institucija kao i svakog pojedinca u dijaspori. To je put afirmacije naše tradicije uz istovremeno osmišljavanje progresa, uprotivnom, može se desiti da prerastemo u ritualni oblik zaljubljen u jednodimenzionalni materijalni život. Osmišljavanje našeg života mora da proistièe iz naše tradicije, ona ne smije da se konzervira, veæ mora da se prožime i dopunjuje sa svim elementima dnevnog življenja.

Prema tome, održavanjem i razvijanjem bošnjaèke kulture mi djelotvorno miješamo tradiciju s progresom.

PRIMJER

Oni roditelji koji se svim silama zalažu da njihova djeca ne nauèe, ili namjerno, ili nenamjerno zapostavljaju bosanski jezik, kako bi svoju djecu što lakše integrisali u novu sredinu, ne samo da nisu u pravu, veæ su u krivo. Postoje valjani dokazi koji govore u prilog poznavanja više jezika, a najvažniji je da poznavanje više jezika èini da djeca u školama budu uspješnija od svojih vršnjaka. Uostalom, korist od dvojeziènosti imaju zemlje u kojim živimo, jer je poznavanje više jezika imperativ današnjeg doba.

Prema tome, nebriga za maternjim jezikom, i bezrezervno srljanje u novi, donosi i štetu, a što je najgore zaustavlja potencijalnu snagu globalnog bošnjaèkog biæa. Jer, osjeæaj pripadnosti i povjerenja u njega, kao cjelinu, motiviše individue da se dobrovoljno usmjere ka afirmacijiji kolektivnog identiteta èijim se posredstvom upotpunjuje pojedinaèno postojanje.

Èuvanjem bošnjaštva, odnosno u ovom sluèaju njegovanjem bosanskog jezika, mi zapravo èuvamo sami sebe. Ovo nije ništa novo. Strah od jezièke globalizacije je krivac da je Bolonjska Deklaracija, najprije prihvaæena, a onda zaustavljena, jer su mnoge zapadnoevropske države u njoj vidjele opasnost po svoju nacionalnu kulturu. A, sve to radi jezika koji štiti, èuva i djeluje pozitivno na razvoj nacionalne svijesti i jaèanju nacije.

Profesor Robert Greenberg s sveuèilištu Yale je primjetio da je u “Hrvatskoj jezik, u kojoj 96 procenata stanovništva govori hrvatski, razlog da su u njoj jaki elemente državne stabilnosti.”

OTVORENOST PREMA SVIJETU

Dakle, jezik je fundament BiH postojanosti, a za nas u iseljeništvu preduslov, ili garancija da stvaramo uslove za kreativni razvoj bošnjaèke svijesti. Naše vrijednosti moraju da nam budu uzor i inspiracija, pa makar mnogima to izgledalo nedostižno, nerealno i nemoderno.

U ovom procesu oèuvanja identiteta, i naše kulture, moramo biti mudri da izbjegnemo formiranje mentaliteta “utvrðenja,” ili ogranièenja na odreðen prostor. Prosperitet oèuvanja bošnjaèke nacionalne i kulturne bitnosti mora biti dalekosježan, i nada sve vizionarski.

Moramo priznati da je Bošnjaèki ulazak u novi razvojni period oznaèio borbu da se staro popravi, a novo dogradi, za razliku od prošlih vremena kada su Bošnjaci zapostavljali svoj razvojni put. No, ima i onih koji još uvijek oèekuju povratak na “stare dobre dane,” ili bolje reèene “bratstvo i jedinstvo,” u kome smo mi za jedinstvo, a svi ostali za bratstvo na našu štetu.

Na osnovu svega, pred nama se nalazi i suštinsko pitanje. Da li smo svjesni, imamo li viziju, ili, da li imamo dovoljno volje da novonastali kvalitet pretoèimo u korisna djela.

Dalje, važno je pitanje da li su BiH I drugi protori bivše YU spremni da svoje aktivnosti uskladi sa novonastalom situacijom i time pomognu i sebi, a i nama u dijspori.

ZA KRAJ

Brojna dijaspora, iako masovna, je relativno pokretljiva i prema tome višestruko korisna, ako ne i nezamjenjiva, na mnogim poljima državnog funkcionisanja. Pametnom politikom matica zemlja može da raèuna na èvrst most suradnje sa drugim zemljama, te se ne kaže bez razloga da iseljenici mogu biti najkvalitetniji ambasadori svojih matiènih zemalja.

Postoji, meðutim, i nešto drugo. Možemo imati i veliki broj iseljenika na jednom mjestu, ali ako oni nisu institucionalno organizovani oni, nažalost pripadaju neèem što se zove neorganizovana masa. S druge strane, možemo imati manji broj iseljenika, ali ako su oni organizovani onda je njihova zajednica daleko znaèajnija od onih koje su mnogobrojne ali su neorganizovane.

Treba stalno imati na umu da je današnji prostor Bošnjaèke egzistencije daleko veæi od granica bivše Yugoslavije, i da skoro polovica Bošnjaka živi izvan tih nekadašnjih granica. Dakle, koncepcija bošnjaštva ogranièena na prostor Balakana više ne važi. Šta više, ovakav pristup vodi do eventualne getoizacije i ubrzavanja asimilacije našeg naroda.

Dijaspora je bila i ostaæe vjeèan fenomen.

Ništa nije sigurno i pored obeæanja “nikada se ne vraæam kuæi, osim putem mašte i pjesme,” ili “vratit æu se èim dobijem penziju, èim djeca završe školovanje, itd. samo jedno je sigurno -  vjeèan je odlazak, ali vjeèan je i povratak, kao smrt i raðanje.

Na kraju krajeva, ako se složimo da èovjek upozna samoga sebe tek kada se odvoji od svoje matiène zemlje, onda nas ima na milione osvješæenih koji jedva èekaju da prosvjetljeni obasjaju svoj narod i svoju zemlju.