KLIKNITE NA SLIKU Na putu za Ameriku. Potonuće Titanika Muslimansko uzajamno-potpomagajuće društvo "Džemijetul Hajrije" je svoje prve parcele na mezarju Skokie kupilo 1916. godine; Munib Krehić, rodom iz Ljubuškog, dosao u Chicago prvi puta 1906. godine, koji je ukopan sa svojom suprugom (Amerikanka) i ćerkom, bio je prvi bošnjački hodža, odnosno vjerski lider u području Chicaga;

Kroz onu tanku blago zaobljenu liniju, kada pogledate sa Ellis Islanda u New Yorku u smjeru pučine, koja spaja nebo i more, promigoljili su mnogi Bošnjaci, u namjeri da obezbijede sebi i svojima život lagodnijim i malo podnošljivijim nego što je bio u domovini. O Bošnjacima Amerike, njihovim najranijim dolascima na ovaj kontinent, razlozima, pa i o njihovom konačnom broju zna se vrlo malo i šturo. O nekakvom institucionalnoj analizi i istraživanju apstraktno je i govoriti, zato se moramo zadovoljiti radovima znatiželjnih pojedinaca koji kao i inače u našoj bošnjačkoj praksi ponekad rade stvari za koje je nadležna odgovarajuća institucija. Jedan od onih koji su svoje vrijeme posvetili rasvjetljavanju tog dijela bošnjacke historije i najranijih početaka na američkom tlu spada i Sarajlija Faruk Bogučanin po zanimanju informatičar (dizajn globalne mreže) koji će nas u ovom razgovoru upoznati o svojim otkrićima tokom procesa istraživanja.


BOŠNJACI.net: Čemu povod i šta je bila inspiracija da se prihvatite istraživanja najranijih dolazaka Bošnjaka u Ameriku? Faruk BOGUČANIN: Glavna inspiracija za ovo istraživanje je čnjenica da je do sada objavljeno vrlo malo detaljnih radova koji obraðuju tematiku dolaska ranih bošnjačkih useljenika na tlo Sjedinjenih Država (“100 godina Bošnjaka u Chicagu” od Muharema Zulfića” i “Immigration and Assimmilation” od dr. Senada Agića). Meðutim, imena većine bošnjačkih iseljenika i dalje ostaju nepoznata, tako da je moja namjera sačiniti konsolidovan spisak sa detaljima njihovog dolaska, kako bi se predočila najtačnija slika o obimu ranog useljavanja u Ameriku, u periodu od 1892. do 1924. godine, tj. u doba otvorenog useljavanja.

BOŠNJACI.net: Koji je najraniji zabilježen slučaj dolaska Bošnjaka na američko tlo? Faruk BOGUČANIN: Prema podacima useljeničkog centra Ellis Island, prvi dolazak Bošnjaka na tlo Sjedinjenih Država se dogodio 1901. godine sa dolaskom Ibre Saradžića iz Trebinja u New York. Iako još uvijek ne postoji jasna dokumentacija, vrlo je vjerovatno da su neki Bošnjaci imigrirali i ranije, bilo iz unutrašnjosti Bosne, bilo iz ostalih država u kojima su se tada nalazili silom prilika, ekonomskih ili političkih (Austrija, tj. Austro-Ugarska, Njemačka). Takodjer, za vrijeme Svjetske Izložbe 1893. godine (World Columbian Exposition), kada su se na jednom mjestu našli ljudi i izlagači iz svih dijelova svijeta, meðu njima je bilo i Bošnjaka iz Turskog Carstva. Konačno (iako autor još uvijek treba potvrditi detalje, op. ur.), prvi bošnjački useljeniku Ameriku bi trebala biti Vasvija Fajtović iz Bosanskog Novog, koja je došla u SAD davne 1811. godine sa svojim mužem, kapetanom Napoleonove vojske. Njen dolazak se vezuje za područje jugoistočno od Velikih jezera (Michigan, Ohio, Pennsylvania).

BOŠNJACI.net: U koja mjesta odnosno gradove su najčešće dolazili Bošnjaci i znate li zašto?
Faruk BOGUČANIN: Budući da je imigracija Srba i Hrvata iz osiromašenih priobalnih područja (Jadranski otoci, Dalmacija, Hercegovina) bila dosta uobičajena poslije 1890. godine (kao uostalom i iz cijele Istočne Evrope), i poneki Bošnjaci su se odlučili na odlazak na rad u “tu bogatu zemlju”, gdje se moglo lakše doći do posla u odnosu na prilike unutar Austro-Ugarske. To znači da su i bošnjački imigranti uglavnom u početku gravitirali istim mjestima po dolasku u Ameriku. Bošnjaci iz Hercegovine su uglavnom dolazili u Chicago i okolinu (Gary, Indiana), a manjim brojem u New York, kao i Los Angeles. Nekoliko desetina njih se je kasnije preselilo u rudnike u Montani (Butte), u čijoj su okolini mnogi i okončali život. Prema procjenama, u periodu do 1924. godine, došlo je oko 1,000 Hercegovaca u Ameriku. Iseljenici iz Bosanske Krajine su se uglavnom doseljavali zbog rada u rudnicima Pennsylvanije i djelimično West Virginije. Meðu značajnijim mjestima dolaska se pominju Johnstown i okolina (Wilpern), Youngstown, Harrisburg, Steelton, Conemaugh, itd. Procjene govore o oko otprilike 500 Krajišnika koji su došli u Ameriku početkom 20. stoljeća. Od gore navedenih zajednica, osim ove u Chicagu, ostale se nisu uspjele održati. Razlog tome su bili nedostatak fizičke reprodukcije (uglavnom zbog nedostatka žena muslimanki) kao i asimilacija kod onih koji su odlučili zasnovati porodicu. Nažalost, stara imigracija i njeno potomstvo su praktično 100% asimilirani (prelasci na kršćanstvo su bili prilično masovni, posebno kod djece useljenika). Dodatni element koji je slabio snagu zajednice je bio povratak u Bosnu i Hercegovinu, što je posebno odlikovalo Krajišnike koji su uglavnom bili u Pennsylvaniji i imali su relativno lakši pristup sistemu prekookeanskog transporta na Istočnoj obali Amerike. Chicago je bio jedini centar sa relativno velikim brojem Bošnjaka (nekoliko stotina), i dodatni priliv Bošnjaka poslije Drugog svjetskog rata je pomogao da ideja osnivača ove zajednice ne umre s njima.

BOŠNJACI.net: Ukoliko neko želi da sazna o pojedinim osobama odnosno historiju useljenja gdje mogu to pogledati? Postoji li ijedna Bošnjačka institucija koja sadrži takve podatke? Faruk BOGUČANIN: Islamski Kulturni Centar u Chicagu (“Islamic Cultural Center of Chicago”) posjeduje velik obim izvorne dokumentacije koja se tiče života ranih bošnjačkih useljenika u Sjedinjene Države. Meðu tom dokumentacijom se nalazi mnoštvo spisa koji se tiču prve bošnjačke organizacije u Americi, Muslimanskog Uzajamno-Potpomagajućeg Društva zvanog “Džemijetul Hajrije”. Društvo je osnovano 1906. godine u Chicagu, a tokom naredne decenije su uspostavljena i njegova četiri ogranka u Los Angelesu, Garyju (Indiana), Wilpernu (Pennsylvania) i Butteu (Montana). Podaci vezani za samo useljavanje Bošnjaka i njihov prolazak kroz imigracioni centar u Ellis Islandu (New York) se mogu pojedinačno potražiti na websajtu www.ellisisland.org. Brodski manifesti koji su dostupni na gore navedenom websajtu sadrže ime i prezime, mjesto porijekla, dob, odredište, kao i fizičke karakteristike osobe (visina, boja kože, boja očiju i slično). Ovdje želim još dodati da trenutno radim na objedinjavanju spiska ranih bošnjačkih useljenika u Ameriku za period izmeðu 1892. i 1924. godine, i da trenutno raspolaže sa oko 1000 (hiljadu) imena koja će biti objavljena pošto se finaliziraju detalji.
BOŠNJACI.net: Koje starosne dobi i spola i iz kojih krajeva BiH su bili prvi useljenici?
Faruk BOGUČANIN: Velika većina ranih bošnjačkih useljenika su bili životne dobi od 18-30 godina. Prema podacima kojim se trenutno raspolaže, najmlaði useljenik je imao 15 godina, a najstariji 54 godine. Većina imigranata je došla iz Hercegovine (Trebinje, Bileća, Gacko, Ljubinje, Stolac, Ljubuški i Mostar). Znatan broj useljenika je došao i iz Bosanske Krajine (Bosanska Krupa, Cazin, Kladuša, Bihać, Kulen Vakuf i Sanski Most). Postoje i izolovani slučajevi dolaska iz Sarajeva i Banja Luke, iako je po prezimenima suditi da su i te osobe porijekom iz Istočne Hercegovine, odnosno Krajine. Podaci iz Ellis Islanda naznačuju da je bilo i par dolazaka Bošnjaka iz Nikšića iz Crne Gore. Ne zaboravimo da je Nikšić do Berlinskog Kongresa 1878. godine bio dio Hercegovačkog Sandžaka, tako da je i njegovo preostalo bošnjačko stanovništvo velikim dijelom gravitiralo Istočnoj Hercegovini (prezimena datih iseljenika se podudaraju sa prezimenima iz Trebinja). Gotovo svi rani useljenici su bili muškog spola, a poznato mi je svega nekoliko slučajeva u kojima su dolazile i žene, bilo u pratnji muža ili muževe rodbine (slučaj Ejube Velagić iz Krajine 1914. godine i Natalije Karamehmedović iz Trebinja 1905. godine).

KLIKNITE NA SLIKU Zaim Jaganjac je došao u Ameriku 8. maja 1907. iz Bileće, i kao i mnogi drugi Bošnjaci, nije se nikada ženio - umro je 1917. godine. Na bošnjačkom mezarju u Garyju, Indiana, po dokumentaciji takoðer postoji mezar još jednog Bošnjaka koji je umro 1917. godine - Hasan Borovac. Ono što će Vam upasti u oči jeste uklesana "masonska sablja" na svim mezarima ranih Bošnjaka. Naime, u prvoj polovici 20. vijeka, u Americi su bili dosta uticajni masoni, tako da su nasi Bošnjaci u zabludi mislili da su i oni muslimani, tako da su se često i poistovjećivali s njima. Praksa uklesavanja sablje je bila prisutna negdje do kraja 70-ih godina 20. vijeka (opaska autora na osnovu uvida u mezare). Sablja je postojala i na originalnom centralnom nišanu, ali je eliminisana sa početkom aktivnosti Islamskog Kulturnog Centra.

BOŠNJACI.net: Kojim poslovima su se većinom bavili? Faruk BOGUČANIN: Budući da se radilo o radnoj snazi koja nije imala formalnog obrazovanja, najveći broj useljenika je obavljao manuelne, fizike poslove u tvornicama, rudnicima, kao i na gradilištima. Nakon odredjenog vremena, neki Bošnjaci su postajali i nešto uspješniji u svom poslu, tako da su postajali predradnici i slično. Meðu njima se isticao Arif Dilić iz Chicaga, porijeklom iz Gračanice kod Gacka, koji je bio predradnik u graðevinskoj firmi, i svojim uticajem je uspio uposliti veliki broj Bošnjaka. Arif je bio veliki dobrotvor, i slao je značajne svote novca u Gacko.

BOŠNJACI.net: Ko su četvorica Bošnjaka koja su tragično stradala na Titaniku i zašto njihova imena nisu bila poznata ranije?
Faruk BOGUČANIN: Prema dostupnoj dokumentaciji, na Titaniku se se najvjerovatnije nalazila i četvorica Bošnjaka porijeklom iz Badica u okolini Bosanske Krupe. Njihova imena su Ejdo Rekić (38 g), Redžo Delalić (25 g), Ćerim Balkić (26 g) i Husein Sivić (40 g). Karte za putovanje su kupili u Švajcarskoj, a na Titanic su se ukrcali kao putnici treće klase u Southamptonu u Engleskoj. Konačna destinacija im je bio Harrisburg u Pennsylvaniji. Neki od njih, kao npr. rahmetli Ejdo Rekić, su već ranije bili u Americi. Kao što je poznato, Titanik je udario u ledenu santu 14. aprila 1912. godine pred samu ponoć, da bi potonuo nakon neka dva i po sata narednog jutra. Pored preživjelih putnika, izvučen je odredjeni broj tijela iz mora i ona su pokopana u Halifaxu u Canadi. Znači, iako je malo vjerovatno, nije isključena mogućnost da se posmrtni ostaci nekih Bošnjaka nalaze na groblju u Halifaxu. Koliko mi je poznato, iako se je još i ranije znalo da je bilo osoba sa prostora bivše Jugoslavije na Titaniku, nikada nije postojao organizovan napor da se objedini i detaljno sagleda lista tragično nastradalih putnika iz tog područja. Zbog toga su date informacije ostale nepoznate najvećem broju ljudi. Usput, pomenimo da je nekoliko hrvatskih iseljenika preživjelo nesreću na Titaniku.
BOŠNJACI.net: Zna li se tačan i pouzdan broj Bošnjaka koji trenutno žive na tlu Amerike i postoji li isto tako institucija ili program koji radi na utvrdjivanju njihovog tačnog broja u SAD? Ako nema zašto je to tako? Faruk BOGUČANIN: Nažalost, ne postoje tačni podaci o broju Bošnjaka u Americi, tako da se mogu vršiti samo procjene. Po neformalnim podacima, trenutno u Sjedinjenim Državama živi do dvjesta hiljada Bošnjaka, a oni su većinom koncentrisani u metropolitanskim područjima gradova kao što su Chicago, St. Louis, New York, Atlanta, itd. Bošnjačke vjerske organizacije i različiti odbori koji djeluju uz njih su vjerovatno najbliži istini u utvrðivanju tačnog broja Bošnjaka koji žive u Americi, budući da date ustanove ipak okupljaju veliki broj ljudi. Svakako da bi u ustanovljavanju tačnog broja pomogli i podaci od strane organizacija koje su posredovale u dolasku (npr. World Relief), a takoðer i Ambasada / Konzulat Bosne i Hercegovine, budući da je veliki dio osoba registrovan u njihovoj dokumentaciji. Na našu sreću, ipak je i tako “neujedinjena” emigracija putem svog političkog krila (Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike – CNBA) uspjela izlobirati vrlo značajnu Rezoluciju u Američkom Kongresu kako bi se priznao genocid počinjen nad bošnjačkim narodom u Srebrenici. Svakako da bi jedna dobro organizovana država ulozila znatan napor kako bi se utvrdio tačan broj njenih iseljenika, budući da oni predstavljaju jaku ekonomsku i političku polugu koja može doprinijeti razvitku domovine. Nažalost, sa svim nepovoljnostima i ograničenjima koje je uveo Daytonski sporazum, još uvijek se ne može očekivati ništa značajno na tom planu, sve dok se ne ukinu tvorevine koje predstavljaju rezultat etničkog čišćenja i time BiH učini funkcionalnom državom.