Piše: Aza ÈAMO



Miruh Behara i Bosanskih pupoljaka

KLIKNITE NA SLIKU I POSJETITE GALERIJU SLIKA

Dvosatno putovanje od Detroita okupanog zubatim zimskim suncem, neoèekivani snijeg, magla i hladnoæa što su bivali sve jaèi sa svakim novim kilometrom prema Londonu, nisu obeæavali tako lijep i prijateljski prijem. Pa ipak pokazalo se da svugdje gdje žive Bosanci, koji u svojim srcima èuvaju uspomenu na našu domovinu, živi i ona fina, lahko prepoznatljiva mehkoæa duše osjetljive na lijepu rijeè, stih, sevdalinku, igru koju je u izobilju ponudila mladost iz Detroita. U hladnoj januarskoj noæi “Behar” je nježno zamirisao i ispunio dušu publici u dvorani Bosansko-kanadskog društva u Londonu. Tople rijeèi i srdaèan stisak ruke uz obaveznu èestitku bili su najljepša nagrada svima koji su radili na pripremanju ove posjete.
Mada je “Behar” pripremio cjelokupan dvosatni program, poèetak je pripao domaæinima – Bosansko-kanadskom centru i folklornom društvu “Bosanski pupoljci” iz Londona. Kad su salom zaplovili taktovi pjesme Omera Pobriæa “U tuðoj zemlji” nekako se dalo naslutiti da su i gosti i domaæini na istoj valnoj dužini. Stihovi Maka Dizdara o modroj rijeci koju valja preæi i nezaobilazni “Zapis o zemlji”, potresni stihovi Zilhada Kljuèanina, posveæeni njegovom ocu, logorašu na Manjaèi, potsjeæanje Murisa Neimarlije na mirise Sarajeva ili bilo koje druge bosanske èaršije, ganuli su prisutne i ruke su èesto brisale suzno oko. Potvrðena je tako istina u prièi Omera Pobriæa kad je u dijalogu uèitelja sa djeèakom izbjeglicom iz Foèe na pitanje “Šta je sevdah”?, djeèak je rekao, “Da je to pjesma kada njegov rahmetli babo pjeva i plaèe”. Zaista samo Bosanci u isto vrijeme pjevaju i plaèu, plaèu kad su raznježeni i sretni.
Posebno iznenaðenje veèeri bila je ženska dramska sekcija “Behara”. To je bio veæ drugi nastavak dramskog teksta Nerme Huskiæ u kome su opisane zgode i nezgode jedne bosanske porodice koja sticajem okolnosti živi u Americi ali isto tako bi se mogla naæi u bilo kojoj zemlji na svijetu, daleko od svoje domovine i podložna neumitnom prilagoðavanju životu u novim okolnostima. Glava te porodice, pomalo èangrizavi Muharem, svojim britkim jezikom prikriva svoju pravu narav tankoæutnog Bosanca. On se u svakodnevnom životu susreæe sa nizom problema – snahom Amerikankom, ženom koja iznenada u punom smislu osjeæa blagodati ženske emancipacije, sve težom moguænošæu komunikacije izmeðu onog što je bilo i šta je sada, te pokušava pomiriti ta dva svijeta. Kao što se može oèekivati jedno nostalgièno pismo i podsjeæanje na Bosnu, vraæa nas tamo gdje duboko u duši svi želimo biti i za èim nostalgièno patimo svako na svoj naèin. Buran smijeh nakon pojedinih dijaloga bili su potvrda da je Nerma na pravom tragu. Izvrsno glumeæi mušku ulogu zajedno sa svojom “porodicom” Ajkunom, Senadom i Monikom, zaslužila je zaista sve pohvale i na pravi naèin obogatila program “Behara”.
Ono po èemu je “Behar” najpoznatiji i zbog èega je uslijedio poziv u London, je svakako folklorna sekcija koju sve ove godine s nesebiènim trudom i entuzijazmom vodi Sadeta Jakupoviæ. Momci i djevojke su i ove veèeri, manirom pravih profesionalaca dali sve od sebe da pokažu da nisu samo lijepi u svojim bogatim, raznolikim nošnjama, nego i iznimno talentovani. Smjenjivale su se igre od “Gradskih” do “Malovaroških”, od igara iz okoline Jajca do neobièno kreativnih i bogatih banjaluèkih, da bi na kraju koktel sa primjesama vedrih, vatrenih orjentalnih igara zaèinio ovo divno veèe. Publika je gromkim aplauzom nagradila igraèe, koji nisu mogli prikriti radost što su doživjeli tako srdaèan prijem. Iako veæ evo devetu godinu i sama dijelim sve lijepe i manje lijepe trenutke sa “Beharom”, bilo mi je te veèeri drago što sam dio tog tima; možda zbog komentara u kojima su posjetioci naglašavali da u dvanaest godina koliko su dugo u Kanadi nikada nisu doživjeli nešto slièno, ili da su tako nešto vidjeli jedino na televizij, ili možda samo zbog iskre i suze u oku uz jednostavno: “Hvala vam”! Ponajprije ipak zbog saznanja da sav trud uložen u rad sa djecom kako ne bi zaboravili svoje korijene, kako bi ostali vjerni svome naslijeðu i nauèili nešto o vrijednostima svoje kulturne baštine, ipak daje rezultate kojima se s pravom ponosimo
Hvala divnoj publici u Lodonu na pozivu, te na toplom, prijateljskom doèeku. “Behar” i “Bosanski pupoljci” mirisali su te hladne januarske noæi u dvorani Bosanskoækanadskog društva donoseæi njezni miris naše Bosne srebrene. Bilo bi lijepo da takvih susreta bude više, da èešæe zajednièki pjevamo (pa i nogometnu himnu Bosne i Hercegovine kao u Londonu); da širimo prijateljstvo meðu sobom, a posebno meðu našom djecom, te na taj naèin èuvamo i njegujemo sve lijepo što su nam naša domovina i njeni plemeniti ljudi ostavili u naslijeðe.