Piše: Enes TOPALOVIÆ

Sa suprotne tribine odjekivalo je: « Nož, žica, Srebrenica!!!»
Svako mu je slovo, poput rafala metaka, deralo meso sa kostiju, mutilo ionako razmuæeni mozak, napinjalo ionako oteklo srce. Poželje da se pretvori u krik, u vrisak, poželje da je svemoæni grom koji jedini može isprièati prièu o Srebrenici gluhima na suprotnoj tribini i rastjerati mrak iz njihovih zamraèenih lubanja. Osjeti se nemoæan do krvavih suza, osjeti se kao da ga ovaj put prekla hladna kama na nabreklim vratnim žilama mu. On spusti roletne na svoje umorne oèi da bar ponovo ne gleda ludilo na njihovim licima, zaèepi uši da ne èuje eho ovozemaljskog pakla i zla, ali se još uvijek ježila njegova koža kao na hladan dodir noža. Kao krv i zemlja izmiješane misli i pred zatvorenim oèima naslikaše sjeæanja od kojih se krije i bježi devet dugih, debelih, grozomornih godina.

- Hajde, sine Munire, s Božjom pomoæi, i danas proði šumom ne bi li, ako Bog da, i danas našao koju mlijeènicu, vrganj ili list srijemoša da nam održi dušu u životu dok nam Bog ne pošalje kakve druge nafake i spasa iz ovog džehennema. Ne idi daleko oni su blizu i polahko da ne nagaziš na što, ne d\'o Bog. - tugaljivo se molio majèin mu glas, i njemu i Bogu.

Muniru ( Munjom su ga zvali) bilo je petnaest, ni dijete, ni èovjek, dovoljno zrio da razumije, a previše nemoæan da bilo šta uèini, dovoljno razuman da se boji, a previše zbunjen da ne srlja, dovoljno jak da se brani i o sebi brine, a previše slab da pomogne onima od kojih i Bog i svijet okrenuše leða. Bio je jedinjak u oca koji mu pogide u borbi sa èetnicima, dan prije nego æe Ujedinjeni narodi proglasiti Nesretnu Srebrenicu Zaštiæenom zonom, licemjerno zvanom. Prašina u oèi je baèena. Oèevu zaštitu zamjeni, tako, šarena laža zaštite svjetske dvoliènosti, licemjerno zvana.

Poslušao je moleæivu majku, uvijek ju je slušao. Krenuo je u šumu da traži bijele šljemove peèurki spasa gladne, ratne hiljadu devetsto devedeset i pete od Isusovih muka prohujale godine, nedaleko od ovozemaljskog muèilišta, Srebrenice.
Dolje su bile krhotine izmrcvarenog grada, a gore, iznad njegove osamljene kuæe, majka, hraniteljka, šuma. Zaèudio se što tog jutra ne grohoæu rafali i ne prolamaju granate. Zadnjih nekoliko dana to mu nije dalo ni spavati, ni misliti, ni disati, toliko se zlo zguslo nad gradom.
Krenuo je lagan kao proljetni list na vjetru, majkin Munir, majkina Munja. Šuma ga zagrli i majka ga izgubi iz svog èudnom slutnjom ustreptalog oka koje je milovalo njegovu mršuljavu priliku sa prozora, stare, oronule kuæe na osami.
- Hajde, sine, Bog ti pomogao! – prošapta u prozorsko staklo, pa se dosjeti i prouèi mu dovu zaštitnicu.
Dugo je lutao poznatim šumskim zadžepcima. Ništa ne naðe, ništa što bi moglo utoliti njegovu pregladnjelost i, bar na sekund, zavarati njegov utrnuli stomak. Bukovo lišæe je veæ odavno odrvenjelo i ne može se više jesti, kora mladih stabala oguljena i sokovi ispod nje isisani, juèerašnje gljive nisu ni popodneva juèer doèekale, a današnjih nigdje, ama baš nijedne, ni crvuljka lisièarke, ni klice popašenog srijemoša. Išao je sve dalje i dalje, nije mu se vraæalo kuæi praznih ruku, ne bi mogao otrpjet majèin pogled.
Proðe i podne, a on ne naðe ništa. Provlaèio se kroz gustiše koji su ga grebali po licu i skoro zašao gradu sa druge strane, sve uzalud. Na mahove mu se èinilo da odozdo, iz gradske udoline, dopire èudna larma. Nije se pucalo, za Božje èudo, nego su brujali motori i dopirali èudni valovi mnogobrojnih ljudskih uzvika i neobièna žamora. Nije imao vremena misliti o tome, bio je gladan. Konjski uporan u svom traganju izbi na jedan proplanak, ali brzo ustuknu i sakri se u gustiš. Htio je pobjeæi od onog što je vidio, ali ga èudan glas nepoznatog mu instinkta zadrža da vidi i zapamti sve.
Dvojica naoružanih, u kao smrt crnim uniformama sa mrtvaèkim lubanjama iznad tvrdih niskih èela, odnekud iza živice u kojoj kao da je brujao teški dizel motor dovedoše dvojicu izbezumljenih, izubijanih svezanih jadnika. Munji se uèini da poznaje oèajnike preko èijih lica se veæ bila navukla mraèna sjenka smrtnog straha. Išli su poslušno pred uperenim cijevima, pogledali jedan u drugog tražeæi bilo kakvu nadu u oèima sudruga, zvjernjali okolo po proplanku, pogledali u visoko nebo pa obarali pogled u crnu zemlju. Odnekud, sa druge strane proplanka, tu èudnu kolonu presretoše dvojica grdosija, ogromnih nabreklih tjelesa, sa dugaèkim bradama i èudnim, crvenim beonjaèama.
- Ko je naredio da se ti ljudi vežu?! To nisu zarobljenici. Pa, još pretuèeni! Sramota! – povikaše grleni gorostasi. Jadnicima zasja nada u oèima.
- Sijeci im konopce, Mile, ta oni su pošteno predali oružje. – zaori se nadaleko dubok glas nabreklog bradonje.
Isukaše dugaèke, povijene kame iza pojasa i proðoše zbunjenim jadnicima iza leða veze da im sijeku, hvala ti Bože, poradova se njihovo beznaðe.
Kame sijevnuše, a dva grkljana se zabjelasaše, zakrkljaše i dva mlaza krvi šiknuše iz uzdrhtala mesa. Oèi im bjehu širom otvorene dok su se slagali sa zemljom zaèuðenom. Oni sa puškama odoše nazad, ko obavili su svoje, a iz prikrajka priskoèiše još dvojica, polahko, natenane preroviše džepove bivšim nesretnicima i odvukoše ih za noge negdje iza živice.
Naoružani se vratiše sa još dvojicom ispijenih, ispljuvanih, isprepadanih, izubijanih, izbezumljenih, išèašenih, iskrvavljenih, izluðenih ljudi. Jedan od izmrcvarenih bio je skoro djeèak, Munjinih godina. Poznavao je on Samira, starijeg brata svoje tajne ljubavi, Sabine, sa kojim je èesto igrao “lopte” na livadi pored njihove mahale. Grlo mu se speèe, a misli zazujaše ko uzrujane pèele u košnici. Poboja se da krvnici ne èuju bubnjanje njegovog srca. Zaustavi dah i zazinu da vidi šta æe se zbiti.
I njih susretoše grlati, bradati dželati i ista krvava liturgija se ponovi, šumski ljudi igrali su suludu predstavu šumskom drveæu ( i Muniru odrvenjelom ), prinoseæi žrtve zemlji krvoloènoj.
Dvadeset puta se pred Munirovim petnaestogodišnjim oèima ponovi ista scena, dvadeset puta se koèio od bljeska kame i bjelasanja grkljana u krvi šišteæoj, a onda mu pozli. Uèini mu se da æe povratiti prazan stomak. Prestravi ga moguænost susreta sa krvavim oèima dželata i on lagan poput vjeverice klisnu u šumu.
Dugo se borio za dah, dugo se borio da ne povrati prazan stomak, dugo se grèio da povrati razum.
Šuma i njeni zadžepci provedoše ga na drugu stranu grada, tamo gdje je bila njegova usamljena kuæa, a u kuæi uvehla majka. Vrata na kuæi bijahu širom otvorena. Trnci i jeza zagmizaše kièmom. Tjeskoba. Slutnja. Strah. Strah strašan ko zakrvavljene oèi dželata.
Uleti u kuæu. Ni žive duše. Sjuri se strmom stazom do kuæe komšije Hasiba. Nigdje nikoga- kao da kuga pomori sav živi svijet, a ostadoše samo zjapeæa kuæna vrata. Pope sa na Pogledine ( svevideæe brdo) i nadviri nad gradom. Kundacima su utovarali djecu i žene u kamione i autobuse. Oni što su èekali na red da budu utovareni bili su ograðeni bodljikavom žicom.
Uèini mu se da meðu šarenim dimijama prepozna i mršavu majèinu priliku. Osvrtala se na sve strane i visoko istezala vrat.
Negdje iza sebe zaèu krik, vrisak, vapaj i rafal što ga prekide.
E, vala mene neæete, ni na kamion, ni pod nož, ni u žicu, neæu vam živ u ruke pa makar se morao pretvorit u krticu.
Sa munjom misli sijevnu i munja u nogama, Munja se dokopa ponovo svoje šume.
Štrecajuæi svakog šuštaja lišæa, krenu šumskim stazicama prema Potoèarima. Plavi Holanðani ( plave, ukrasne, ratne peèurke, igraèke ratne zaraæenoj djeci maloumnoj ) nas moraju zaštiti, mislio je. Bio je skoro nadomak baze holandskog UNPROFOR-a. Još uvijek se držao šume pazeæi na svaki korak. Svojim izoštrenim sluhom zaèu krckanje suhih bukovih granèica. Ne, to nije mekahni hod životinja ( koje su, zapravo, veæ odavno bile pobjegle iz srebrenièkog grotla ili su ih mine poubijale ), to je tvrdi hod vojnièkih cokula, pomisli i munjevit, kakav je i bio, brzo se sakri u gustiš. Saèekaæe da proðu. Omalena grupica ljudi kretala se šumom oprezno striguæi oèima na sve strane. Kad bi koji nagazio na suhu granèicu, ostali bi ga proboli oštrim pogledima.
Jebo te, pa to su naši, sijevnu misao kad se približiše njegovom skrovištu. Prepoznao je svog daljeg roðaka, Safeta, i èuvenog gradskog jalijaša, Seju.
- Sajo! – zovnu ga tiho, èovjek se prvo ukoèi, ali se u trenu munjevito okrenu i uperi pušku u gustiš.
- Sajo, Munir je Mehmedov. – prošapta.
- Izaði da te vidim! – prosikta.
Mršavi, visoki djeèak-momèiæ izaðe, a veliki Safet ga zagrli kao sina kojeg mu granata ubi s poèetka opsade.
- Šta se dešava? – upita momèiæ koji je tek tada poèeo drhtati ( strah i beznaðe tek su mu tad uzrovali mozak).
- Pokolj. Dobro je da si živ. Moramo prema Žepi. Ovdje je sve otišlo u pièku materinu. Prodani smo ko stoka. Sad kolju sve što ima jaja od šesnaest do šezdeset i šest godina. Svojim oèima sam gledao. Nikome nemoj vjerovati, sine, ni našima, ni plavima, a njihovima ni u grobu, sjeme im se zatrlo. – siktao je Safet ljut na èitav svijet.
- I ja sam vidio – promuca djeèak.
- Dobro zapamti šta si vidio. Jednom æeš, možda, morati to nekome da isprièaš. – èovjek ponovo zagrli djeèaka.
- Nikada neæu ni moæi zaboraviti.
- I ne treba zaboraviti. Nikad.
Krenuše šumom u pravcu Žepe. Nisu znali da je u plamenu (mržnje).

Vraæajuæi se te veèeri sa utakmice svojoj izbjeglièkoj kuæi sa zamišljenom majèinom slikom uramljenom u prozoru, uèini mu se kao da ponovo bježi šumom od srebrenièkog zla prema istom, žepaèkom. Sejo, jalijaš, vatreni navijaè, likovao je.
- Jes vidio, Munja, pobijediše naši. Rasturiše ih ko beba zveèku.
- Pobijediše kurac! Niko nije pobijedio, svi smo mi izgubili.
- Šta ti je, ba, što si sjeban?
- Ma, ništa. Nako. Nož, žica, Srebrenica!
- Ma, nek laju, kajaæe se, presješæe im! Ima Bog! Ima Hag!
Zaæutaše i utonuše u svoja sjeæanja i poderane misli. Raja se razilazila sa stadiona galameæi do neba.