Osim stalne razdirajuće strijepnje, što je razumljiva količina brižnosti, nemam predosjećaja da moji nisu živi.
Žena, majka, brat.
Ako se o tome već nije pročulo, nekako bi mi se moralo javit sazanje. U prsima, na snu.
I, kad doznam imena sa spiska za razmjenu, ili samo odakle su, i da nisu s kraja odakle bi moji mogli biti dovedeni, znajući da opet ništa ne mogu saznati o svojima, odem.
Navikao.
A i nikad se ne zna.
Tako i sad.
Iz Unprofora su insistirali na ovoj razmjeni. Uspaničili se poručujući da treba dati tih trideset i pet četnika jer je dvadeset i petero s bošnjačke strane u takvome stanju da im se hitno mora pomoći.
Naš oficir, nakon što mu je dopušteno da se uvjeri, rekao je da Unprofor ponovo vara, a i da ne vara. Da ih ima tačno dvadeset i petero, da je samo jedan u dobi vojne sposobnosti, ali je i taj naskroz nesposoban. Ostalo su žene i djeca. Svi u stanju koje ne može biti jadnije. Zato je naš oficir i dao svoju riječ da će isporučiti četnike, a ove preuzeo i smjestio u prvu baraku na našoj teritoriji.
Unproforci nisu dozvolili da ih ovamo dovedem. Oni ih čuvaju... Mora im se što prije pružiti prava pomoć... U takvom su stanju da nisam imao kad preuzeti ni spisak s njihovim imenima, raportirao je oficir.
To što mi njima ne dajemo civile nego zarobljene vojnike, i u tome je karakter ovoga rata.
Velim, krenem i na ovu razmjenu.
Ovi naši me znaju. Samo što se još ne vodim kao zaposlen u Komisiji za razmjenu. Da nije kako jest, bi i sprdnju sa mnom tjerali. Ovako, gledaju me kao svoga. Stekli u mene povjerenje.
Tapše me Amor Mašović: Četnici za razmjenu su već u autobusu. Evo nam i našega Rifeta Džaferagića. Nejma se više šta čekati. Krećemo!

«ROMAN O SREBRENICI» NA ENGLESKOM»?! Prilikom promocije drugog izdanja Taljićevog «Romana o Srebrenici», u Sarajevu, 11. jula 2002. godine, Gradimir Gojer, aktuelni predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, istakao je da je to najbolja knjiga u književnosti Bosne i Hercegovine u posljednjih 30 godina. – Moja supruga Elida Taljić je napisala opširan predgovor na engleskom jeziku za «Roman o Srebrenici», koji predstavlja vrlo stručno i vrlo prijemčivo uvođenje u knjigu. «Roman o Srebrenici» je preveden na engleski jezik i prijevod je dobio najpozitivnije recenzije. Predstoji ono najvažnije – da se i objavi na engleskom, i da, tako, postane dostupan Bošnjacima širom svijeta i ostalim čitaocima, posebno našoj djeci, koja polahko zaboravljaju maternji jezik, pa da barem mognu čitati na engleskom o stradanju i veličanstvenoj odbrani svoje zemlje. Tako će odbraniti identitet pred asimiliranjem. Očekujemo da će to neko shvatiti i očekujemo nečiju podršku iz naše dijaspore pri objavljivanju, – kaže književnik Isnam Taljić. Na promociji «Romana o Srebrenci» na bosanskoj jeziku u Bošnjačkoj džamiji u Norbruku, Senad ef. Agić, glavni imam za Sjedinjene Američke Države, istakao je: – Kad bismo ovo sjajno književno djelo imali na tržištu, predstavljalo bi trajni argument za održavanje sjećanja na doživljenu tragediju Bošnjaka, time i muslimana, i održavanje naše kulture. Treba se poslužiti iskustvom medijske presije u Americi nakon 11. septembra i Bošnjacima koji sada žive u svijetu nametnuti svijest o tome da se kulturom trebaju izboriti za svjetsko priznavanje zločina nad njima. I da trebaju učiti iz ponašanja Jevreja, koji izvanredno umiju održati tezu o svom stradanju u Drugom svjetskom ratu, i to koristeći u svim oblicima umjetnosti, a time realizirajući mnogo toga. Na promociji bosanskog izdanja «Romana o Srebrenici» u Američko-bosanskom centru u Chicagu, publicist i književnik Mugdim Karabeg je istakao: – Ovaj roman bi trebalo štampati na engleskom. Da Evropa i Amerika vide šta je Evropa uradila Bosni. Jer, Srebrenica je svjedočanstvo svih svjedočanstava, najizrazitija krvava mrlja na mapi Bosne, koja je izgubila 200.000 žitelja. Da se raskrinkaju Boutrosi Ghaliji, onaj nesretni Japanac na vlasti u BiH, lord Owen, generali i oficiri Francuske i Holandije kojima je bilo najviše stalo da srpskih kupleraja sa muslimanaskim ženskim robljem... Nek Evropa čita sa lica mjesta o svojim nedosljednostima. Za Srebrenicu je ta spoznaja kasna i prekasna. Ali, da ne bude novih Srebrenica.

U baraci, jad i čemer. Medicinsko osoblje Unprofora se sjatilo oko jedinog odraslog muškarca. Svega ga umotali u zavoje. Od zatečene dječurlije saznajem da mu je ime Kemal. Kemo... Odrezali mu nogu u tvornici namještaja. Prvo su mu, na njegove oči, na strug zavezali brata i rezali ga. Kemala su polijevali prljavom vodom i osvješćivali sve dok mu brata, na njegove oči, nisu iskomadali. Onda su počeli rezati i njega, ali je jedan naredio majstorima da ga ostave takvoga jer će bolja kazna biti ako ostane živ. Drugi je rekao da bi se to moglo i prihvatiti, s tim da ga još pospu kiselinom... Svega su ga zasuli. I po očima. Da dobro zapamti čega se posljednjega nagledao.
Žene čuče u mraku i smradu barake. Pet ih s trbusima do zuba.
Ja, šta li su, jadnice, prepatile čim im još nisu izišli uboji, iako su ih, vele, prestali tući još kad su se uvjerili da su ostale u drugom stanju. Pet preostalih je bijeno do zadnjega dana jer im se nikako nije primalo tuđe sjeme.
Čuče. Čame u tami.
Nejmam srca pričati o djeci. Neka se privijaju oko matera s golemim trbusima. Druga cvile. Neka skaču uz vojnike Unprofora ne bi li dobili još čokalade, ali ih vojnici odbijaju pokušavajući objasniti da bi to moglo biti opasno nakon što se dugo nisu pravilno hranili.
Ne mogu dalje zuriti u tamu. Prilazim dvadeset i petom zarobljeniku. Dvadeset i petoj.
Nena.
Sjedi na zemlji kraj otvorenih vrata.
S unosanim dimijcama. S izvehdjelom šamijom. Prekriva joj džemperak. Po iskrzanim rukavima se vidi da je i taj dio odjeće predugo na njoj. Kalavare na nogama odaju da je navrat-nanos pokupljena iz kuće i da je tek stigla nataći iznosane muške cipeletine, kakve su ostavljane i na našoj verandi da bi se u njima hitro izlazilo na avliju.
Nenica se šćućurila.
Prihvaća štokrlu kojom je nudim i sva se na njoj skuplja u sebe.
Ima joj lijepih osamdeset, osamdeset i pet godina. Ako joj nema i više.
Lijepih?! Valjda je u tolikom zbroju godina moralo biti i lijepih... A šta je dočekala i na šta je spala kod svega svoga dobra...
Sjedi i zuri.
Kroz mene pilji.
Neno, dozivam je. Neno, nemoj se ti mene bojati. Svoji smo.
Šuti i, ono, zuri.
Panično se sjetim brade.
Neno, nisam i ja četnik. To je kobajagi brada. Onako. Ja to samo onako... Sastavljam pjesmice, neke pričice. Imam nešto i brade, jer to tako, kao, treba kad se neko već bavi pisanjem.
A nena, zuri.
Neno, ja sam samo Rifet Džaferagić, predratni pisac i ovoratni unesrećenik, jer sam ostao bez zavičaja i jer ne umijem preboljeti to što nikako da išta saznam o najbližoj rodbini, a kamoli da smognem svojim riječima opisati bol Bosne.
Trabunjam. Ne bih li razgovorio nenu. Ne bi li ona osjetila iskrenost, pa da makar zadobijem njezino povjerenje. A baljezgam.
Ona, kao da sam uspio, progovara:
Svakakva sam se jada nagledala za ove dvije godine u ropstvu da bi i ćorav progledao, a mene obnevidjelo. Ni tebe ne vidim, sine...
Nena je progovorila:
Ni tebe ne vidim, sine!
Volio bih biti unuk ovoj staričici. Svoje nene nisam ni zapamtio. Ubili ih u onome ratu... Možda bi jedna od njih mogla biti i ovakva. Pogotovo što ova podsjeća na moju majku. Osim što je majka triput krupnija i mogla bi biti gotovo duplo mlaa.
Pa hitim da je utješim:
Odmori se ti, kažem. Samo što nismo krenuli. Pa ćemo na svoje, kažem, a vidim da me ona ne vidi. Ni ja dobro ne vidim. Načare su mi od piskaranja. I od dugog čitanja. Povazdan poljio u knjige zaboravljajući se i kad umine danje svjetlo. Obnevidio...
Znam, znam, kaže nena.
Eto, vidiš, ni ja dobro ne vidim. A i nije ti pod moranje da me vidiš. Ja ovo onako, da se razgovorimo... Samo se ti meni odmori. Sad ćemo mi krenuti. Samo što nismo. U kombiju ćemo... I ne zamjeri na bihuzurluku... Onako ti se javio. Da vidiš da si među svojima.
Ja bih tebe pogledala, a ne mogu...
Nena je opet napustila neprogovor:
Ja bih tebe pogledala, a ne mogu!
Ja bih tebe pogledala, a ne mogu... Meni su u zjenicama gasili cigare. Sve dok mi nisu spržili oči. Pa se to, zar, više ne primjećuje? Ne vidi se, zar, da ne vidim? Ili i to slabo vidiš, sine?
I ja, majko, dobro ne vidim, ali se ne vidi da ti ne vidiš...
Da ih od Boga snađe! Šta nam počiniše. Da ne mogu ni suze pustiti... Da mi je makar jedna suza...
Da mi je makar jedna suza, i s tim bi neninim riječima sve zamrlo u prihvatnoj baraci da vojnik Unprofora ne mrmlja, da se ne čuje kako razlama čokoladu, a dvanaestero djece cmizdri od poskakivanja za njegovom rukom.
Zavrišta neka od trudnica iz mraka. Kriknu iz utrobe. Proklinje porod.
Nena, pipkajući po zraku jesam li joj još u blizini, progovori:
Ne bilo ti zapovijeđeno, ali me odvedi onoj jadnici. Ono se ona porađa... Ti kako hoćeš, Rifete. Po volji ti. Ja moram. Bila je tuđa kost pod našim krovom. Ostali smo bez krova. Bez svega. Ali je ona najviše bez ičeg.
Hoću, kažem presretan što joj mogu pripomoći. I ime mi je zapamtila!
Prokoračasmo.
Onako, da nešto i reknem, reknem:
Nemoj mi, neno, šta zamjeriti.
Nena ponavlja:
Da ih od Boga snađe! Da ne mogu ni suze pustiti. Barem sada...
Jest, kažem, a ne znam ni šta bih kazao.
Iz nene pokulja:
Jest, jest! I ja se čudim... I ja se čudim, iako sam mislila da se više nikad ničemu više ne mogu čuditi. Čudim se tome kako me ti možeš voditi... Pitaj Kemu... Na njegove su te oči...
Proviknu:
Kemo, sine, kaži majci kome su – dok si mi ti još bio pri svijesti – sve izodrezivali...
Jest, majko, našem Rifetu, rahmetli, prostenja kroz zavoje jedini razmijenjeni muškarac.
Otimam se. Govorim:
Ali, pun je svijet Rifeta. Ja sam Rifet Džaferagić. A i Džaferagića je po Bosni gotovo koliko i Hodžića.
Pun svijet i prazna Bosna.
Nena iskoračuje koliko za po pedalj.
Kaže:
Neka ti majci možeš hodati.
Nenica uz mene, jedva pomiče stopice. Ja, piljim u pomicaje njezinih nogu. Zagledam joj u kalavare.
Doziva iz petnih žila:
Kemo, sine, vidiš li ti našeg Rifeta? Korača i mene vodi!
Iz mraka joj se odaziva:
Ne vidim, majko! Stranci me svega zamotali zavojima... Znaš ti da ja više ne vidim...
Nena, ne vidi.
Njezin sin Kemo, ne vidi.
Ja, upinjem oči u naše koračajčiće i sav vid upravljam na njezine stare potpećene cipeletine:
Moga babe cipele! Potpećene cipele rahmetli Adem-agine, sa naše verande!
Dževahira, snaho, strpi se! Evo mâjke, govori nena.
Majko, vičem, ovo mi mrtvi u snu hodimo!
Trudnica presvisnuto jeca.
Nadvriskujem baraku:
Ja nisam taj Rifet Džaferagić. Bar bih majku prepoznao! Naš Kemo nikako nije mogao vidjeti šta je bilo sa mnom na strugu!
Da je tako, sine, a nije. A nije, sine... Tvoj babo, rahmetli Adem-aga, držao je do nâma čitavoga života, a tebe, zar, smutilo... A i ne smutilo, kakav je ovo rat...
Pa krik barakom:
Rifete!!!
Mene neko moj doziva.
I isponova, isti, poznat zov:
Ne daj, Rifete, mâjki da me porađa. Neka umremo skupa. I ja i ovo u meni!
Pogled mi se pomjera s natikača na staricinim nogama i zaustavlja na zgrčenom obrazu porodilje: slika i prilika moje žene Dževahire!

Isnam Taljić