Pripremila:M. PIHURA

Zadivljen elegantnom ljepotom muslimanskih džamija, jedan zapadni istorièar umjetnosti je rekao:”Bilo da se one ukazuju diskretno ili sasvim otvoreno, ove džamije su uvijek mnogo više od obiène bogomolje. One su mjesto –lat. loci – identiteta muslimana kao èlanova Ummeta, zajednice vjernika. One su mjesta u kojima je osjeæaj islamske zajednice oblikovan i njegovan. S arhitektonskog aspekta, ove džamije njeguju imidž islama u gradskom pejzažu inaèe oblikovanom u potpunosti od strane ne-islamskih maštarija.” [3]

Vjerovatno iz ovog razloga, studiranje Islamske arhitekture te posebno arhitekture džamija u bivšoj Jugoslaviji opæenito, a u Bosni-Hercegovini posebno, je predstavljala zabranjeno podruèje za muslimane i osobe potekle iz islamske vjerske tradicije. Islamska zajednica tog doba je bila u teškom položaju, strateški otuðena od naroda, džemati su bili prepušteni sami sebi i veoma mali broj ljudi se usuðivao da javno potpomogne rekonstrukciju bilo koje džamije iz vlastitog profesionalnog ugla. Tokom egzistiranja komunistièkog režima u bivšoj Jugoslaviji, po nepisanom zakonu diktature, Bošnjacima, kao i svim ostalim jugoslovenskim muslimanima koji su bili lideri u arhitektonsko-graðevinskom i umjetnièkom svijetu je bilo zabranjeno da rade na dizajnu ili izgradnji džamija. Ali kada god je to bilo potrebno, u Bosni-Hercegovini bi se uvijek našli odluèni i požrtvovani pojedinci, iako nikada grupe, profesionalci svoje struke koji bi se unatoè svemu odvažili da rade na popravkama, korektivnoj unutrašnjoj dekoraciji i djelimiènoj rekonstrukciji neke od starih bošnjaèkih džamija tijekom teških èetrdeset pet godina diktature komunizma.

U Bosni-Hercegovini, u periodima 1919-1923, zatim 1941-1945 kao i nedavnih 1991-1995, isto onako kako su to ranije uèinili uzduž i poprijeko Srbije te Crne Gore izmeðu 1812-1912, sistematsko uništavanje islamskog vjersko-kulturnog života ali i bosanskog socijalnog tkiva, je uzelo zamaha. A jedna od prvih meta su bile lijepe bosanske džamije. Te skromne bosanske džamije, elegantne drvene munare što bi se tankovijasto izvijala iza zelenila džamijskih bahèi obasutih bijelim nišanima..

Na koji naèn su se uništavale bosanske džamije? Hinjski – kao što je to bilo 60-tih ili 70-tih godina u Sarajevu, kada se drevna sarajevska džamija zvana Skenderija etiketirala “previše razrušenom” i totalno demolirala da bi se na njeno mjesto, u srcu Sarajeva nasadio vulgarno-napadni betonski kompleks koji danas nosi njeno ime. Ili “junaèki” – kada se u sred Banja Luke, koju uzgred osnovaše Osmanlije, daleko od svih ratnih aktivnosti, minirala velièanstvena 500-godina stara bosanska džamija Ferhadija, kamen namjerno raspuæen a na njeno mjesto posaðen parking. A ponajviše divljaèki – u jeku agresorskog zauzimanja Foèe, od strane srpskih barbara uništena je prelijepa bosanska Aladža džamija.
U svakom pojedinaènom sluèaju, po jedan osebujan biljeg bosanskog naèina života je nestajao.

Ali kako može bilo koja ljudska graðevina predstavljati Islam. Islam koji je jedan od specifiènih naèina ljudskog življenja dok u isto vrijeme, ta graðevina predstavlja zajednicu koja je sastavni – i to njen elementarni - dio suvremenog društva. Zajednicu koja je i integralni, vezivni dio bosanskog multi-kulturnog naèina života, a koji je danas postalo odveæ sekularno urbano društvo? Može i taj se koncept odražava u arhitekturi tradicionalne bosanske džamije, koja je izgraðena od kamena, cigle, æerpiæa, drveta, sa jednom jedinom drvenom munarom koja se nadvija iznad džamijskog krova pokrivenog crijepom ili kamenim ploèama. U svakoj bosanskoj džamiji, na sred zida koji gleda spram jugo-istoka, je jednostavno ukrašeni mihrab, niša za molitvu salat / namaz koja za vjernika identifikuje pravac Meke. S desne strane je bosanskim tradicionalnim duborezom u tamnoj hrastovini izrezbaren minber, koji se uzdiše u džamijskom prostoru ka svojoj svrsi.

Precizni, opetovani vez tradicionalnog moleraja arabeski ili kasnijih ploèica stvara dubokoumni svijet razmišljanja koji je razveden od buke i energije zaposlene i zagušene, automobilima zakrèene i buène bosanske ulice.
Džamija u Bosni ispunjava istu ulogu kao i sve ostale džamije širom svijeta, ali postoje izvjesni detalji, specifiènosti koje su pridodane domaæoj arhitekturi bosanske džamije koje je æine sasvim speèifiènom. Džamije tokom vremena su mijenjale i nastavljaju da mijenjaju svoj izgled, da se razlikuju od prethodnih kreacija, uslovljavane klimatskim i funkcionalnim sadržajima, koji su bili van parametara Islama a koji su omoguæili mimarima – tur. Arhitektama – da izmisle nove detalje koji su ukomponovani u concept džamije. Postoji bogata varijacija u dizajnima i arhitekturi džamija, kako u samoj Bosni, tako i na Balkanu, i izvanredni rezultati 15 stoljeæa islamske umjetnosti su vidljivi èak i danas.[3]

Kako to prièa Kemal Zukiæ, jedan od nekolicine bosanskih arhitekata koji su radili na bosanskim džamijama pod teškim uvjetima bivšeg režima: “Jas am uporeðivao ono što je stvarano u Bosni sa onim što je napravljeno u Indoneziji, Maleziji, Turskoj i Kini. To je zahtijevalo jednu dugotrajnu studiju ali je za mene bilo zadovoljstvo istraživati razlike u izgradnji džamija širom svijeta, u Africi, Magrebu, Iranu, Iraku, Indoneziji, Maleziji, Kini, Turskoj. Na kraju studije 15 vijekova džamijske arhitekture, ja sam sažeo moje ideje o dizajnu džamija u jednoj knjizi. Knjizi u dva toma, koja pokriva oblasti islamske arhitekture, bojadisanja, unutrašnje dekoracije i zanata…Vidite, stvar sa svim islamskim umjetnièkim disciplinama je ista; postoje knjige koje su pisane od strane engleskih, francuskih, amerièkih, grèkih, ruskih, hrvatskih, srpskih autora, ali neo d strane muslimana (ili ljudi poniklih iz islamske vjerske tradicije, kom. ed.) To je smiješna i tragièna situacija…iako sam ja zahvalan svakome na iole uraðenom poslu, nama trebaju radovi muslimanskih autora, koji su ponikli iz islamske sredine, ako tragate za istinskom, za jednom pravo prezentacijom (islamske arhitekture, kom.ed.) [1]

Tradicionalna gradska bosanska džamija je jedna vrsta modifikacije arhitekture originalne osmanlijske džamije. Gazi Husrev Begova džamija, koju je sagradio perzijski mimar, odslikava odlièno rani istanbulski stil. Tako da se u Bosni razvila jednodomna kupola u osmanlijskom stilu sa jednim minaretom, dizajn koji je nekada ali I sada predstavljao vrlo elegantan stil izgradnje. Bosanska mala kvartovna – tur. mahalska - džamija, koju i danas možete vidjeti u mnogim gradovima jeste jednokupolna i jedno minaretna džamija. Njoj slicna, ali manje bogata je jeste džamija sa nakošenim èetverovodnim krovom, verandom ili safom s prednje strane i malim drvenim minaretom koju vidite po selima širom Bosne-Hercegovine, Sandžaka i još ponegdje, . Ona predstavlja jednu skromniju varijantu u koju su ukomponovani elementi tradicionalnog bošnjaèkog konaka.
Danas se javlja razlika, odstupanje u arhitekturi suvremenih džamija izgraðenih u Bosni-Hercegovini i ovih pomenutih tradicionalnih primjera. Poput njihovih drevnih kolega, savremeni mimari islamskog svijeta se suoèavaju sa identiènim problemima. Oni moraju poštovati opæu tradiciju Islama, ukomponovati lokalne karakteristike i stilove a postiæi adekvatnu izbalansiranu mješavinu obadvoga.

Jedan dio mimara smatra da je dobro modifikovati tradiciju novi dizajn, koji nije ovisan o prošlosti. Ovo se danas naziva “internacionalnim stilom” u Bosni. To je težnja da se stvori nešto sasvim novo, jer mnogi smatraju da nova vremena, sa novim naèinom života i izmijenjenim okolnostima zahtijeva potpuno novi strukturalni dizajn sa novim materijalima koji se danas koriste.
Tako da se suvremeni bošnjaèki arhitekt i dekorater enterijera savremene bosanske džamije, ili bilo koje džamije bošnjaèke dijaspore u zapadnim zemljama suoèava sa izazovima koje dijeli sa svim ostalim islamskim zajednicama koje teže da stvore mjesta za muslimansku vjersku praksu u zemljama Evrope i Amerike.

A) Prostor: potrebno je predvidjeti funkcionalne prostore za vjernike èiji brojevi variraju od nekoliko desetina pri svakodnevnim salatima / namazima, porastu do par stotina tokom Džume petkom a znaju doseæi i hiljadu tokom mjeseca Ramazana / Eid ul Adhe.
B) Pravilna orientacija: džamija mora biti okrenuta ka Maki,
C) Funkcija: mora se obezbijediti odvojen prostor za žene i muškarce tokom namaza / salata.

Zid kibble – arap. qibla - koji sa svojim specifiènim umjetnièkim dizajnom arabeske poseže ka vjeænosti, oslikava centralnu razliku izmeðu islamskih tradicija arhitenktonske ornamentalistike i ikonografije koja dominira u zapadnoj urbanoj arhitekturi. Islamska ornamentalistika iskljuèuje direktne prikaze živih biæa, za koja muslimani vjeruju da mogu biti jedino stvorena ili zaèeta od strane Allaha dž.š. Suvremeni gradskih dizajni, naprotiv, vrište u slikama lica i tijela, uskaèu sa agresivnim oglasnim retorikama koje zure na ljude sa autobusa, bilborda, zidova, tramvaja, podzemne željeznice, zavodeæi i potièuæi apetite. Tako da je sa aspekta vijernika potrebno dosta domišljatosti i mentalne snage da se pojedinac otrgne od ovakvog kaledoskopa sekularne i komercijalne kulture; a sa aspekta mimara, arhitekte, pejzažiste, graðevinara i unutrašnjeg dizajnera potrebno mnogo kreativnosti i iskustva da se stvori zadovoljavajuæa mentalna oaza koja je potreban uslov za neometani vjerski obred prema zahtjevnim pravilima islama.
Doduše, Muslimani Zapada opæenito, a Bošnjaci u svojim naizgled jednostavnim bosanskim džamijama pojedinaèno su uspjeli da spoje ova dva, naizgled nespojiva svijeta. Primjeri iz prošlosti Gazi Husrev Begova Džamija u Sarajevu te Šarena Džamija u Travniku su takvi starinski primjeri.
U Travniku, odmah nakon izgradnje ove džamije, prazni prostor u njenom podnožju je pretvoren u trgovaèki prostor koji je odmah našao svoje nove stanare koji su odmah podigli nivo ekonomske aktivnosti zajednice ali i njen ponos, uz ugodnu ekonomsku nezavisnost same džamije. Taj trend je nastavljen i danas. U primjeru kompleksa Gazi Husrev Begove džamije, za njeno izdržavanje bila je ustanovljena fondacija – tur. vakuf, waqf - u Sarajevu, koji je posjedovao oko tri stotine zgrada: školu – tur. medresu, madrassa, bolnicu – tur. imaret i brojne duæane pored same džamije. Ovaj vakuf je bio kljuèni uvjet za ekonomsku samodovoljnost džamije, koji se održao sve do 1919.
Meðutim, tokom postojanja dvije Jugoslavije, one apsolutistièke kraljevine i one komunistièke diktature koje su obje bile samo srpska Jugoslavija, došlo je do pljaèkanja Bošnjaka i njihovih islamskih institucija, ponajviše vakufa. A vakuf je bio i ostao osnovna institucija potrebna za organizaciju i održavanje bilo koje džamije u bilo kom družtvu. Tako da je ovakvo organizovano, sistematsko pljaækanje islamskog vlasništva zapoèelo 1919-1923, nastavilo se i razbuktalo tokom 1941-1949 da bi praktièno presjeklo sve veze izmeðu džamije islama u Bosni, njene medrese i ekonomske osnove džamijine samoodrživosti. To je bio jedan užasan zloèin protiv islamske umjetnosti i arhitekture na balkanskim prostorima. Taj rušilaèki sistem aktivnosti protiv samoodrživosti islamske kulture, koja je nekako izdržala austro-ugarsku vesternizaciju je bio veoma efikasan.

Vidite, sa džamijom ili medresom se ne mogu zaraditi novci, ali sa njenim prateæim sadržajima, poput komercijalnog prostora, može se steæi dovoljno da bi se kirijom pokrilo njihovo redovno održavanje, popravke ili eventualna rekonstrukcija. Kada su vakufi ukinuti, njihova dobra oduzeta ili nacionalizovana, ova samodovoljnost bošnjaèke džamije je uništena. Ona je svedena tada ali i dan danas, na prosjaka koji ovisi o neèijoj milosti. Kome su još i to bijesni dušmani htjeli da uskrate.

Ferhadija prije i nakon rušenja

”Širom zemlje, džamije sa minaretima su uništene, ukljuèujuæi i neke od najfinijih primjera Osmanlijske arhitekture 16.tog vijeka na Zapadnom Balkanu. Te graðevine nisu se našle u unakrsnoj vatri vojnih aktivnosti – u gradovima poput Bijeljine i Banja Luke, uništenje nije imalo nikakve veze sa borbama – veæ su ih digli u zrak eksplozivima, po noæi, i pregazili buldožerima naredni dan. Ljudi koji su planirali i naredili takve aktivnosti vole da kažu da je istorija na njihovoj strani. Ali ono što pokazuju svojim (ne)djelima jeste da su oni zapoèeli rat protiv historije njihove vlastite zemlje.” Na kraju 1995, takve osobe su uspjele da unište više od tisuæu džamija i umjetnièkih djela islamske umjetnosti u Bosni-Hercegovini. To je bilo i još uvijek jeste užasno rušiteljstvo kojeg su oni savršeno svjesni. Što je još gore, ove zloèinaèke aktivnosti su vodili bivši intelektualci, doktori nauka i umjetnosti, i u nekim sluèajevima sami arhitekti.” [4] Taèan broj: 618 džamija, (54% od ukupnog broja džamija) 218 mesdžida (39% ), 69 mekteba (8%), 4 tekije (27%), 37 turbeta, (41%), i 405 drugih vjerskih i vakufskih objekata (29% od ukupnog broja). Ove brojke èine islamsku vjersku zajednicu Bosne-Hercegovine najveæim stradalnikom meðu svim postojeæih vjerama u Bosni.

Do danas nekoliko znaèajnih knjiga pripremljenih od strane zapaženih meðunarodnih i bošnjaèkih autora [4] o uništenju bosanskih džamija je napisano i objavljeno, kompletni radovi sa autentiènim fotografijama i detaljnim opisima prethodnog stanja te detaljima ili metodama uništenja svih pomenutih džamija. Ova djela predstavljaju svojevrsnu analizu ovog destruktivnog perioda. No nažalost, ovakvi radovi i autori nisu dovoljno poznati u bošnjaèkim zajednicama.

Na žalost, osobe od utjecaja na civiliziranom Zapadu imaju naviku da previðaju ovakve zloèine protiv bošnjaèke kulture olièene u toj mmalehnoj bosanskoj džamijici. Cijenjeni Kemal Zukiæ navodi:” Npr. kada sam jednom u razgovoru zapitao jednog kanadskog arhitektu koji je pokušavao da potpomogne rekonstrukciju džamije Ferhadije u Banja Luci kakvo je njegovo mišljenje o Srbima Banja Luke, istim uništiteljima Ferhadije, koji su pokušali da zaustave njenu restauraciju, tvrdeæi da nama trebaju svakakve urbanistièke te graðevinske dozvole za rekonstrukciju, ti isti ljudi koji su je na prvom mjestu i uništili, predstavnik meðunarodne zajednice je rekao da je to normalno!! Ovaj Kanaðanin je kazao da je to normalno, i da mi moramo poštovati pravila i vladu na ovom mjestu (u Banja Luci, com.ed.), Republici Srbiji!!?? Jas am mu odgovorio: Èovjeèe, jesi li ti normalan? O èemu ti misliš? Tražio sam (dozvole, com.ed.), molio sam i preklinjao ih da mi izdaju dozvole za rekonstrukciju.” Naravno, meðunarodna zajednica je odluèila da sami Srbi moraju da plate za rekonstrukciju, s obzirom da su oni sami prouzrokovali ovaj problem. A zapamtite, èak i kada se neko mjesto rekonstruiše, to nikada nije isto. Nakon toga sam zapitao ponovo Kanaðanina: “Kako možeš mirno spavati nakon ovoga? Zaboravi da se radi o Bošnjacima i Srbima, pogledaj ovo sa stanovišta ljudskog biæa. Kako možeš opravdati ovako nešto?” On se vidno unervozio, ali nije ništa odgovorio….Znam da je dosta èestitih ljudi na Zapadu, da oni jednostavno ne znaju šta se desilo jer im neki drugi ljudi ne daju. Zato je naša dužnost da prezentiramo našu (bošnjaèku) umjetnost, arhitekturu, historiju i tragediju ljudima Evrope, tako da oni znaju šta se desilo. Doduše to nije lahko, jer smo mi bili obrazovani u jednom naopakom sistemu.”

Asim Zubcevic, još jedan cijenjeni bošnjaèki znalac Islamske umjetnosti kaže: “Ovo je nepobitna èinjenica da je bosansko kulturno naslijeðe uništeno na sistematski i metodièan naèin: remek djela vjere, biblioteke i ostali markantni spomenici koji su identifikovani sa izvjesnim bosanskim zajednicama. Uništenje bošnjaèkog (bosansko muslimanskog) naslijeða posebice, nije bilo posljedica rata, veæ namjerna politika koja je išla ruku pod ruku sa pokušajem da se Bošnjaci, odnosno bosanski muslimani biološki unište. Zato nije iznenaðujuæe da su se najveæa razaranja dogodila u podruèjima van zona vojne aktivnosti.”

Ali kao što smo veæ pomenuli historijski presedani uništenja džamija eksplozivima i rušenje islamskih mezarluka na Balkanu može se datirati unazad u 19. stoljeæe, kada su jako iznikle balkanske državice utrkivale u istrebljenju vlastitih muslimanskih zajednica i njihovog muslimanskog naslijeða. Ovaj presedan je rjeèito i podjednako izražen u jednom od na žalost najcjenjenijih uzoraka srpsko – crnogorske književnosti, blantantno iskazanom genocidnom nakanu, tom podjednako besramnom i podjednako slavljenom “Gorskom Vijencu” gdje se mala balkanska džamija ovako pominje:

ma njihove kuæe popalismo;
od meèeta i turske džamije
napravismo prokletu gomilu,
neka stoji za uklin narodu [13]

Noviji interpretatori Njegoša, oni iz 1987 poput Dobrice Æosiæa, autora sramotnog Memoranduma SANU, oni koji su lansirali genocidni napad na Bosnu, vuku svoju inspiraciju iz radova srpskih, ali i drugih “intelektualaca” u koje je ukljuèen nemali broj srpskih orientalista, a èiji doprinos pripremi genocida portretirajuæi muslimane Jugoslavije i njihovo naslijeðe kao strano, inferiorno – podreðeno kršæanskom, i prijeteæe, se može jedino nazvati kljuènim za genocid protiv Bošnjaka 1992-1995. U njihovim èlancima i knjigama iz 1980-tih, oni su namjerno izvitoperili islam, dehumanizirali i delegitimizirali muslimane kao zajednicu, obezbjeðujuæi na taj naèin “uèeno” opravdanje i intelektualni kredibilitet etnièkom èišæenju.[5]
Danas, kada su Bošnjaci rasijani u 132 zemlje svijeta, oni rade na uklanjanju ovakvih predrasuda i iskrivljenih prezentacija iz umova zapadnog svijeta. Bošnjaci rade na obrazovanju graðana Evrope i Amerike o Islamu. Zato su danas konceptu male bosanske džamije dodani novi, suvremeni elementi i sadržaji.

Džamija bošnjaèke dijaspore na Zapadu danas ukljuèuje prostor za okupljanje i aktivnosti èlanova bošnjaèkih asocijacija i udruženja razlièitih vrsta, sedmiènu školu jezika i islamske vjeronauke za djecu, prostor za proslave i specijalne ceremonije, veèernju školu za odrasle, urede za informativni rad na širenju istine o Bosni i Bošnjacima.

Evo kako je jedan zainteresovani zapadni novinar opisao jednu bosansku džamiju bošnjaèke dijaspore u svom èlanku [4]:
“Dobrodošli u bosansku džamiju!” bio je ponosni, skoro veseli pozdrav kojim smo propraæeni u kutijastu èetverospratnu zgradu u naselju Astorija, Kvins u Njujorku. Ali Pašina Džamija – (tada) jedna od najnovijih njujorških džamija – odražava želju da se saèuva (vlastita) tradicionalna kultura u Njujorku, stvar koja je od posebne hitnosti za ovu novoosnovanu zajedicu emigranata i izbjeglica.
Postoji poseban ponos u ovoj džamiji: po islamskim propisima i zakonima, kredit nije dozvoljne pa zgrada mora biti kupljena u gotovini. “Poèeli smo 1990-te, i malo po malo sakupili dovoljno sredstava” kazao nam je džamijski haznedar, odnosno blagajnik. “Mnogi su se iznenadili. Uradili smo to na pravi naèin, bez kredita. U Njujorku, to je veliki uspjeh.\"
Predvoðeni odborom u kome se nalaze poslovni ljudi, razni struènjaci ali i obièni radnici, graðevina je pretvorena u džamiju sa kulturnim centrom, sa prostorijama za sastanke ali i sobama za smještaj imama i studenata. Bez obilježja i bez vanjskih izmjena, ova džamija signalizira želju svojeg kongregacije – Ummeta – da se uklopi u zajednicu Kvinsa. Izloženi drveni stubovi podupiru grede graðevine, i svaka drvena površina je pažljivo obraðena i završena od strane èlanova zajednice
Unutra, ulaz nas vodi u glavni prostor džamije, sa podom prekrivenim æilimima, bez namještaja i zidova. Prostor je ukrašen jedino malim kandiljima i velikom fotografijom Meke na zidu sa kiblom. Na spratu se nalazi ženski dio – harem, gdje CCTV omoguæava vjernicama da prate i èuju imama. . Tesar Hamo Hurija je napravio lakirani minbar i stoliæ za Kur\'an prisjeæajuæi se onih koje je vidio u Bosni. (Kasnije je navodno napravio i drveni mihrab u istom stilu, prenose nam znalci, com.ed.).
“Ovo je napravljeno u stilu mnogih tradicionalnih bosansko-hercegovaèkih graðevina” kaže nam mujezin. “Mnoge starije džamije lièe na ovu našu iznutra.” Ali nisus vi dizajni porijeklom iz Bosne. “Pomogli su nam i muslimani iz svih zemalja.” Æilim koji pokriva pod od zida do zida u džamiji je sa turskim motivom u crvenoj boji i došao je kao donacija egipatskog poslovnog èovjeka. Iako su sve uradili zajedno, pripadnici bošnjaèke zajednice kažu “Na kraju, Allah dz.š. nam je ovo napravio.”
Tako da Ali Pašina Džamija odražava cilj vlastite zajednice. Prvo da se graciozno i nenametljivo uklopi u svoj komšiluk; drugo da se uklopi u zajednicu njujorških muslimana; konaèno da njeguje duboko ukorijenjeni islamski identitet unutar bošnjaèke kulture kome se još uvijek povremeno prijeti u njenoj domovini.”

Jedna od važnih institucija u Bosni-Hercegovini po pitanju rekonstrukcije i restauracije bosanskih džamija Bosne-Hercegovine jeste Centar za Islamsku Arhitekturu. Struènjaci u Bosni nam kažu:” Ako ste nekada imali sreæe da naletite na knjige o islamskoj arhitekturi u zapadnim bibliotekama, obièno bi ste naišli na fragmentirani prikaz jednog stila, jedne zemlje, jednog djeliæa sveukupne slike, ali ono što predstavlja najmarkantniju karakteristiku islamske arhitekture jeste njen kontinuitet.” Nikakvo sitnjenje, veæ njen sveukupan umjetnièki sadržaj. Možda je upravo ovakva navika kojekakvih “orijentalista” da cijepaju islamsku kulturu na parèiæe uzrokovala da su se veoma dugo islamske umjetnosti tretirale kao “zanati” ili “vještine” a ne kao umjetnosti.

Dok nièu nove bosanske i bošnjacke džamije uz nove mlade arhitekte mimara, dizajnira se sve više za heterogenu meðunarodnu muslimansku zajednicu. Od kraja agresije na Bosnu u novembru 1995 to septembra 2004, niklo je ukupno 585 novih džamija. Od toga, 265 je zamijenilo one stare uništene u ratu. Sve èešæe je njihova unutrašnja dekoracija nepostojeæa, prebjela blještava bjelina pomalo smrzava entuzijazam posjetitelja ili vjernika. Za neke, njihova poruka je konfuzna, zbunjujuæa i ukazuje na pogrešno lociran individualni ponos samog arhitekte. Ono što posebno zabrinjava znalce jeste bezuslovna podrška od strane ljudi koji bi trebali da štite sam koncept autohtone bosanske džamije. Jedna takva novoizgraðena džamija je opisana kao “otkinuti komad arhitekture suvremenog saudijskog trgovaèkog centra sa neuklapajuæim detaljima poput brodskih prozora koji kao da su inspirisani amerièkim “Love Boat” (eng. Ljubavna ladja) [13]. Za znalce, ove instant-razmuæene bosanske džamije ne mogu doprinijeti iscjeljenju istraumatiziranih Bošnjaka, njihove islamske zajednice ili rekonstrukciji njihovog identiteta.”

Za druge nove džamije unose modernizirajuæi koncept koji se bolje takmièi sa agresivnim globalnim urbanizmom. Sarajevska džamija na Alipašinom Polju ili zenièka džamija u urbanom naselju Babina Rijeka su takvi primjeri. Prva sa svojom kupolom a druga sa svojim vanjskim dizajnom su uzori kako se intenzivno upotrebljava arhitektura u projekciji jakog javnog identiteta.
Izdvojene od urbanosti globalnog sela, ali veoma vidljive unutar njega, ove nove sada veæ uveliko bosanske džamije su drugaèije: daleko od vanjske nevidljivosti bosanske džamije dijaspore, daleko od prigušene prisutnosti tradicionalne gradske bosanske džamije unutar kockastog sivila ploènika, daleko od smirene harmonije bosanske seoske džamije unutar zeleno-smeðeg pejzaža, ove nove zgrade hrabro klièu odu nerazdvojivoj prisutnosti Islama u Bosni, gdje njihove elegantne mase kupola, smještene na velikim parcelama, plove dijagonalni kurs prema Meki, Medini, Ka’bi…One su u oštroj suprotnosti sa razbacano kockastim, oštrim ortogonalnim ivicama gradskih blokova ili avenija na Grbavici ili Babinom Polju. Kritièari poput bosanske arhitektice Amre Hadžimuhamedoviæ, tvde da ove nove bosanske džamije doprinose gubljenju kulturnog sjeæanja. One mijenjaju kulturni pejzaž i stvaraju nepovezanost sa prostorom. Što je možda još bitnije, prema njoj, u novim bosanskim džamijama nedostaje simbolizam i ljepota tradicionalnih arhitektonskih formi te na kraju ne uspijevaju da izazovu osjeæaj svetosti kod vjernika ili posjetioca.[15]

Prema nekim drugim mišljenjima, zdanja ovakve prirode povezuju evropske sa islamskim tradicijama. Hemisferiène kupole, potkupolne kockaste zapremine sa panelima u mutnom staklu balansiraju zanimanje za jednostavnom geometrijom koju Zapad asocira sa italijanskom renesansom s jedne strane sa profinjenom igrom kompleksnih, meðusobno uklopljenih geometrijskih formi uobièajenih u Islamskoj tradiciji s druge strane.

Bez obzira na reèeno, svi bosanski arhitekti koji su duboko uronjeni u bošnjaèku islamsku tradiciju ili potièu iz nje se slažu da nije dovoljno samo izgraditi džamiju da bi se obezbijedila njena samodovoljnost. Bosanska džamija nije nikada bila prosjak ali se danas dovodi u tu poziciju. Oni se pitaju: “Zašto se niko ne brine što se ne nastavlja tradicija bosanske džamija – njenog vlastitog vakufa? Imamo mi bosanskih džamija, muslimani ih još uvijek grade i daju donacije za njih, ali sve ono što je tradicionalno asocirano sa džamijom se više ne poklanja. Zar to ne bi znaèilo povratak ljudi u ummet i u džamije?” S ovim na umu, nije ni èudno da se sa novim kontekstima u dizajn bosanske džamije ubacuju i novi elementi.

Za one koji se u njoj mole, dizajn, arhitektura džamije ili implikacije koje njen oblik prenosi nemaju znaèenja. Ipak treba pridavati važnost ljudima koji nam upuæuju ovakve rijeèi: “Tradicionalna arhitektura džamije u Bosni progovara Bosancima sa ohrabrujuæom prisnošæu pet vijekova obogaæujuæeg islamskog utjecaja na kulturu njenog naroda – koji nije samo muslimanski. Tradicionalna arhitektura bosanske džamije je daleko od monotonosti: od džamija velike kupole koje zraèe velièanstvenost i tihu samouvjerenost Osmanlijskog perioda do istoèno hercegovaèkih džamija sa ravnim kamenim krovom i èetvrtastim minaretima koja su toliko u skladu sa grubom, stjenovitom geografijom podneblja. Posebno su slikovite male džamije ukrašene drvenim munarama po gradovima i selima srednje i sjeverne Bosne, koje u svojoj jednostavnosti zraèe toplinom i smirenošæu bogatog bosanskog pejzaža.”[7]

U namazu / salatu, sve vanjske brige moraju nestati i ne smiju se uplitati u odnos izmeðu vjernika i Uzvišenog Allaha dž. Š. Ovo je nova era za bosansku džamiju kakvom je mi znamo. Neke nove bosanske džamije, graðene širom sela Bosne æe zadržati tradicionalno unutar novog betona u osmanlijskom stilu. Druge, preživjele veteranke genocida i paljevina, poput gracioznog oblika Gazi Husrev Begove ili Šarene džamije æe nastaviti da se skladno uklapaju u svoj gradski èaršijski ambijent. Treæe, nove bosanske džamije, æe nastaviti da nam hrabro i drsko bodu oèi svojim neoèekivanim arhitektonskim rješenjima u njihovim modernism urbanizovanim komšilucima, da nas podsjeæaju da je vrijeme da sami sebe najavljujemo i zastupamo – kao jedan bosanski džemat i kao Bošnjaci.

Ali i da pamtimo, kako bi to meni moj rahmetli dedo znao reæi, da ni jedan prelijepi ukrasni motiv, koji bi on tako vješto izvezao na zidovima bosanskih džamija, “niti jedna tektonska forma zgrade nije bitna koliko su bitna vaša djela i ajeti iz Kur’ana.”

IZVORI:

[1] Interview with Professor Kemal Zukic - Architect in Sarajevo, published in Islamische Zeitung, Germany, 2002; http://www.muslim-lawyers.net/research/index.php3?aktion=show&number=176
[2] The Dome and the Grid, Jerrilynn D. Dodds, Photographed by Ed Grazda This article appeared on pages 30-39 of the November/December 1996 print edition of Saudi Aramco World. http://www.saudiaramcoworld.com/issue/199606/the.dome.and.the.grid.htm
[3] The Book of Professor Kemal Zukic - Architect in Sarajevo
[4] Petar P. Njegos. Gorski Vijenac (A Mountain Wreath), (Belgrade,1884), p.122, quoted in Rusmir Mahmutcahajic. Bosnia the Good: Tolerance and Tradition (Budapest: Central European University Press, 2000), p.183.
[5]Islamic Sites in Bosnia: 10 Years After the War, By Asim Zubcevic http://www.islamicamagazine.com/content/view/169/59/
[6] Noel Malcolm. Bosnia: a Short History (London: Macmillan, 1994) p. xxiv.
[7] Hadzimuhamedovic, Amra. Transnational Meaning of the Bosnia-Herzegovinian Architectural Heritage and Its Post-War Reconstruction. Online. University of Trieste. Internet. 29 October 2005.
[8] Michael Sells. The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia (University of California Press: Berkeley, 1996) p. xiv.
[9] Norman Cigar. Uloga srpskih orijentalista u opravdanju genocida nad muslimanima Balkana ( The Role of Serbian Orientalists in Justification of Genocide Against Muslims ofthe Balkans) (Institute for the Research Against Humanity and International Law and Bosnian Cultural Centre: Sarajevo, 2000).
[10]Mehmed Bublin. Gradovi Bosnei Hercegovine: milenijum razvoja i godine urbicida (The Cities of Bosnia Herzegovina: a Millennium of Development and the Years of Urbicide) (Sarajevo Publishing: Sarajevo, 1999).
[11] Zeljko Cvijanovic, “Srbi i Ferhadija: evolucija koje nije bilo,” BH Dani. 11 May 2001:205. Online. BH Dani archive. Internet. 1 November 2005.
[12] A major contribution toward reconstructing Ferhadija has been made by a UK based organization, Soul of Europe, a unique Christian-Muslim collaboration project that has campaigned and raised funds for the mosque. See the Soul of Europe website www.soulofeurope.org
[13] The current Serbian president Vojislav Kostunica, during whose rule the EU agreed to initiate the Stabilization and Association Agreement, recently went on record as saying that some “churches and mosques should not be rebuilt since that could provoke incidents.” For images of the events visit www. ferhadija. com/bL07052001.php
[14] For the history of Ferhadija and its destruction see Aleksandar Ravlic. Banjalucka Ferhadija: ljepotica koju su ubili (AARis: Rijeka, 1996).
[15] The Careva Mosque also housed many manuscripts in Arabic and other languages. For the letter to the Pope see Amra Hadzimuhamedovic, ed. Ljudska prava i razaranje kulturnog pamcenja: slucaj Stoca (Human Rights and Destruction of Cultural Memory: the Stolac Case). (Sarajevo, the Helsinki Committee for Human Rights in Bosnia-Herzegovina, 2005), pp.228-233
[16] Schwartz, Stephen. “Islam in the Balkans,” 3. Online. 27 October 2005.
[17] Agnes Heller. “Tentative answer to the question: has civil society cultural memory?”, Social Research, Winter, 2001. Quoted in Human Rights and Destruction of Cultural Memory, p. 210.
[18] Amer Obradovic, interview with Amra Hadzimuhamedovic, 4 February 2005: 399.
[19] For the Commission’s work visit its website on www.aneks8komisija.com.ba.