Besjedi: M. PIHURA

Stjepan Tvrtko I Kotromanić, titularni bosanski ban od 1353. do 1377, a zatim i od 1377. bosanski i srpski kralj, te poslije 1390 i hrvatski vladar.

Porijeklom, Tvrtko je bio ono što bi se danas nazvalo djetetom mješovitog braka: unuk Stjepana I Kotromanića, dobrog krstjanina i Jelisave, kćerke pravoslavnog srpskog kralja Stefana Dragutina, a sin Vladislava Kotromanića, dobrog bosanskog krstjanina i hrvatske katoličke bribirske kneginje Jelene Šubić.

Tvrtko I postao je bosanski ban nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića (1353.). Nakon smrti njegova oca 1354. uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena. U prvo je vrijeme maloljetni Tvrtko bio vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu rodicu Jelisavu. Uskoro je između njih izbio spor, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko ustupio Ludoviku mjesto Hum, navodno kao miraz Jelisave. Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika - krstjana, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna formalno na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo. Ali već 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća u Bosnu na vlast. Ban Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku ima samo 15 godina, te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa u bosnjanskom plemstvu.
Vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu,u čemu se najviše ističe Ugarska, na čelu sa Ludovikom I. Poslije učvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, Kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom... Počinje da zahtijeva razne Bosanske oblasti, miješa se u Dubrovačko-Bosansku trgovinu i otvara ponovo pitanje Bosanske Crkve, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja... 1370. godine opet izbija sukob između Tvrtka i Ludovika u kojem Tvrtko ipak pobjeđuje, a Ludovik dize ruke od Bosne.

Tvrtko se nakon smrti Uroša (potkraj 1371.) javio kao pretendent na srpsko prijestolje, istièuæi srodstvo po krvi (preko bake) s Nemanjiæima. Porazivši rivala Nikolu Altomanoviæa stekao je njegove zemlje oko gornje Drine i Lima te sporazumijevajuæi se sa srpskim knezom Lazarom, okrunio se 1377. u bosanskom manastiru Mile, današnji Arnautovići, za kralja, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji tadašnjih vladara prozvao kraljem Bosne, Srblja,Primorja, Humske zemlje, Donjeg Kraja, Zapadnhm Strana, Usore i Podrinja.

Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene - kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližan, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv nove kraljice Ludovikove kćerke Marije. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke. Poslije bitke na Kosovu, Tvrtko pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.

U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, sto sve zajedno Bosnu èini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom. Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1381. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanskih trupa.

U boju na Kosovu sudjelovala je na srpskoj strani i bosanska vojska kralja Tvrtka takoðer pod zapovjedništvom Vlatka Vukoviæa Kosaèe zajedno s hrvatskim postrojbama Ivana Paližane, te su tu porazili desno krilo osmanske vojske na Kosovu. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju sa ne previše dramatičnim gubicima. U toj bici, od svih naroda koji su učestvovali u njoj, najgore prolaze Turci i Srbi, jer tu gine srpski, ali i osmanlijski vladar, ali Turci postaju puno moćniji te sve dovodi to toga da Srbija praktički kao država prestaje da postoji.
Važno je i uočiti da su dijelovi Kosova bili i pod vlašću Bošnjana kao Kosovska Mitrovica i kasnije Prizren.

Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove korespondencije ali i iz ženidbe (1347.) bugarskom princezom Dorotejom (kæerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omoguæilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašæu velik teritorij. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo osmansko prodiranje. Neki historièari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit æe se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan Lilium Bosniacum. Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo. Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlašæa i politièke zbrke.

Ljiljan potiče iz srednjeg vijeka kada je Bosna bila najmoćnija država na Balkanu i kada je njom vladao kralj Tvrtko I Kotromanić. Kralj Tvrtko I Kotromanić je uveo zlatne ljiljane kao simbol Bosne i s time i Bošnjana (predaka Bošnjaka). Vjerovatno je i ranije ovaj cvijet zbog autohtonosti a možda i zbog toga što predstavlja čistoću bio u heraldickoj upotrebi. Bošnjani su bili poznati kao \"dobri\" ali prvnenstveno zbog ovog prvog i ranije upotrebljavan kao simbol. Prema nekim izvorima ljiljan potiče iz ugarskog Anzuvijskog kraljevstva. Ipak ta teza je manje vjerovatna pošto je Kralj Tvrtko I Kotromanić imao nesuglasice sa Anzuvijskim kraljevstvom u početku njegove vladavine, a koji su imali za namjeru prisvajanje Bosne njihovom kraljevstvu.

Također postoji vjerovatnoća da je ljiljan uveden kao paralela patarenima Francuske koja je dijelila neka od osnovnih načela doktrine Bosanske crkve. Na ovaj način Tvrtko je namjeravao prikazati jedistvenost Bosanskog identiteta u okruženju Rimo-katoličke i bizantijske kulture. U svakom slučaju zlatni ljiljan se opet može smatrati autohtonim bosanskim simbolom.

Grb zlatnih ljiljana stvoren od kraljevske porodice Kotromanić se sastojao od šest zlatnih ljiljana na plavoj podlozi sa bijelom lentom. Dolaskom Osmanlija na područje Balkana i padom dinastije Kotromanić i sam grb je izašao iz upotrebe.

1992. godine grb zlatnih ljiljana nalazi svoju ponovnu upotrebu sa proglašenjem nezavisne Republike Bosne i Hercegovine. Zastava Republike Bosne i Hercegovine se sastojala od grba zlatnih ljiljana na bijeloj podlozi. Ovo je bila i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine. Grb je također bio uklesivan na grobove bosanskih poginulih boraca.

1998. godine, nakon (neosnovanih) protesta dijela Bosanaca (Srba i Hrvata jer podsjeća na doba vladavine Bosanaca nad ovim susjednim zemljama), zastava Bosne i Hercegovine je zamijenjena novom.

Ipak simbol i zastava se i danas kontinuirano koristi kao jedan od semi-oficijelnih simbola bošnjačke nacionalne zajednice.