Kao što je velikoj većini naših redovitih i cijenjenih čitalaca poznato, 26. Februara 2007 Međunarodni Sud Pravde – ICJ – je donio krajanje kontraverznu presudu koja je izazvala mješovite reakcije u slučaju tužbe Države Bosne-Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore.
Ukratko, prvobitno republika, zatim njena pravna nasljednica država Bosna-Hercegovina je tužila državnu zajednicu Srbije i Crne Gore za narušavanje Konvencije o genocidu. Preranim kompromisnim otcjepljenjem i uz blagoslov izvjesnog broja pristrasnih evropskih zemalja, Crna Gora se izvukla od odgovornosti. Sa 13:2, suci ovog suda su ustanovili da Srbija “nije počinila niti organizovala zavjeru za izvršenje genocida”, iako su presudili da je Srbija odgovorna za narušavanje obaveza preuzetih potpisivanjem Konvencije o genocidu kada je dozvolila da se dogodi srebrenički masakr.
Sa 14:1 Sud je presudio da Srbija nastavlja da krši Konvenciju o genocidu jer odbija da izruči odgovorne ratne zločince, i naredio je Srbiji da odmah preda osobe osumnjičene za sudjelovanje ili izvršenje zločina navedenih u Konvenciji o genocidu ICTY-u Ujedinjenih Naroda.
Stoga je, tri mjeseci nakon ove presude, organizovana prva međunarodna konferencija ove vrste na inicijativu Svjetskog Federalističkog Pokreta – WFM – i njegovog izvršnog direktora, Vilijama Pejsa.
Kako je to naznačeno u pozdravnom govoru gospodina Pejsa u ime WFM-a, “presuda je vrlo važna”, i kao većina stvari povezanih sa Bosnom-Hercegovinom, “predstavlja pravni presedan ne samo za budućnost razvoja međunarodnog prava, već i za vladavinu zakona i politički razvoj Jugoistočne Evrope. Ova konferencija je početni, združeni napor za promišljeniju, razumljiviju analizu presude i njene implikacije.”
Lejla Rašidi je zatim predstavila sljedeće goste koji su se odazvali pozivu WMF-a:

Phon van den Biesen, pravni zastupnik BiH pred ICJ
Cjelovita izjava će uskoro biti dostupna na engleskom jeziku
Slavko Kruljević, Stalni predstavnik Srbije u UN-u
Damir Arnaut, Savjetnik za pravno-ustavna pitanja u kabinetu Harisa Silajdžića, člana BiH Predsjedništva
Cjelovita izjava će uskoro biti dostupna na engleskom jeziku
Tibor Varady, Pravni zastupnik Srbije pred ICJ
Ante Čuvalo, Predsjednik Saveza Hvata iz BiH u SAD i Kanadi, professor historije na Joliet Jr. College-u
Muhamed Sacirbey, raniji Pravni zastupnik BiH pred ICJ, bivhši minister vanjskih poslova BiH i negdašnji potpisnih Dejtonskog Sporazuma
Joyce Neu, Izvršni Direktor Joan B. Kroc Instituta za Mir i Pravdu pri University of San Diego
Ruth Wedgwood, Profesor međunarodnog prava i diplomacije pri Johns Hopkins University, Sćool of Advanced International Studies
Diego Arria, bivši Ambasador Venecuele u UN-u i negdašnji Predsjedavajući Delegacije Sigurnosnog Vijeća UN za Srebrenicu (nije bio u mogućnosti da dodje)
Ian Williams, dopisnik Guardian on-line, autor, i dopisnik UN-a od 1989
Sir Geoffrey Nice, Glavni tužilac na suđenju Slobodanu Miloševiću pri ICTY-u

Prije konferencije, zatraženo je od svakog učesnika da dadne svoj doprinos po određenom pitanju ili aspektu presude. Šestoro panelista je lično iznijelo svoje stavove (G. van den Biesen, g. Kruljević, g. Arnaut, Ambasador Sacirbey, Profesor Neu, i g. Williams) dok je četvoro ostalih poslalo svoje materijale koji su u sažetom obliku prezentirani okupljenima. (Profesor Varady, Profesor Čuvalo, Profesor Wedgwood i Ambasador Arria). Izjava Sir Geoffrey Nice nije prezentirana zbog neočekivanog vremenskog ograničenja. Nakon prezentacija uslijedio je dio sa pitanjima publike na koja su prisutni stručnjaci davali svoje odgovore. U publici su bili prisutni predstavnici raznih misija pri UN-u, raznih nevladinih organizacija, organa UN-a i okupljenih novinara.

Slavko Kruljević, Stalni predstavnik Srbije u UN-u nije iznevjerio očekivanja: opetovanjem šuplje srbijanske revizionističke retorike na temu izbjegavanja pominjanja genocida, sumiranja sistematskog masovnog zločina protiv BiH s predumišljajem na “emotivne javne reakcije” i naglašavanja namjerno revizionističke (i time dakako netočne) projekcije “pogrešne slike da je presuda ICJ trebala donijeti kako istorijsku, tako i političku ili materijalnu satisfakciju” žtvi srbijanskog i crnogorskog genocida, nevinoj i naivnoj Bosni-Hercegovini, kormilar srpske nacionalističke diplomacije u UN-u je pitanje skupne odgovornosti cijelog srpskog naroda i države zbog sistematski izvršenog etničkog čišćenja kakvog se ne bi postidio ni Hitler a niti Musolini pokušavao otkormilariti i uvesti u zavjetrine “odgovornosti pojedinaca” a ne svih Srba koji su podržali strahovlade Miloševića i Karadžića.
Spretno izbjegavajući da kaže da su “aspiracije zemalja u regionu spram Evro-atlantske zajednice opterećene” neriješenim i od strane Srbije kontiuirano negiranim srpskim bratoubilačkim zločinom srpskog Kaina protiv bosanskohercegovačkog Abila, Kruljević prenaglašava kozmetičke demokratske promjene u Srbiji i tvrdi da je za Srbiju, poglavlje srpske i crnogorske agresije na Bosnu-Hercegovinu “završeno”, sve finalizirajući praznim frazama – dobro poznatim žrtvama srpskog terorizma u BiH – o nekom budućem hapšenju tamo nekog individualno izoliranog, za srpsku državu koja voli da proždire svoju “nebesku decu”, više nepotrebnog pojedinca, koji se može žrtvovati na oltaru srpskih mini-inmperijalističkih snoviđenja “as soon as possible” (bos. čim to bude moguće).
Tibor Varadi se radije držao pitanja prava na egzistenciju nakaradno nasađene genocidne tvorevine, bolesnog raka na zdravom tkivu bosanske države, birajući pažljivo riječi kojima bi odbranio nebranjivo: da je RS, iako je Vojska Srpske – pobunjeničkih snaga koje su sprovele kršćanski teroriazm nad svakim ne-srpskim, ne-pravoslavnim, ne-SDS-ovskim pro-bosanski orijentiranim građaninom Republike Bosne-Hercegovine – “moralno…..politički…..historijski…” odgovorna za zlodjela, da njihov cilj – načertanijevska ideja stvaranja velikosrpstva kroz miloševićevski dizajn mini-mono srpskih državica organizirana, logistički realizirana i orkestrirana od strane Beograda – nije odgovorna ni za šta. A cilj – egzistencija RS-a - zbog koje je i započeo suludo nepotrebni teroristički napad na BiH izražena fizički kroz postojanje ovog nepotrebnog manjeg bosanskog entiteta sa sistematski poremećenom demografskom strukturom ne-srpskog stanovništva – nije nimalo bezazlena, kako se to uporno pokušava prikazati nedovoljno informiranim stranim slušateljstvima.
Imajući valjda na umu krilaticu da cilj opravdava sredstvo, ovaj čudni pravnik zlurado manipuliše i žonglira činjenicama, izvrće istinu i negira pravdu – pravdu za žrtve genocidne tvorevine RS-a i pravdu za agresijom poremećenu Državu Bosnu-Hercegovinu i sve njene građane koji se nisu nikada ogriješili o ljudske i božanske zakone spram vlastitih sugrađana, ma ko oni bili.
Iskusniji historijski, medijski i politički analitičari su stoga odmah prepoznali ovu Varadi-Kruljevićku retoriku kao nekonstruktivno opetovanje “već viđenog” srpskog nacionalističkog scenarija za BiH kojim se relativiziraju srpski kolektivni zločini sa predumišljajem iz Beograda, revidiraju genocid i etničko čišćenje Bošnjaka i svih ostalih ne-Srba RS-mašicama, te poriče neizbrisivo vidljiva odgovornost Srbije za sva krvoprolića na brdovitom Balkanu 1990-tih, pa se nisu ni zamarali niti unižavali postavljanjem glupih pitanja.

No zato su karizmatični Muhamed Šaćirbey i elokventni Damir Arnaut – prvi raniji Pravni zastupnik BiH pred ICJ, bivhši ministar vanjskih poslova BiH i negdašnji potpisnih Dejtonskog Sporazuma a drugi savjetnik za pravno-ustavna pitanja u kabinetu Harisa Silajdžića, člana BiH Predsjedništva, pobrali svu pažnju, komunikaciju i interes prisutnih dama i gospode.
Kristalno čisti, nedvosmisleno direktni, neosporivo legitimni i bolno jasni zahtjevi Bosne-Hercegovine koja “nikome ne može da oprosti počinjene zločine jer sami optuženi i identifikovani počinioci to ne traže” su u strašnom kontrastu sa “uskraćenim pravom Bosne-Hercegovine na kompenzaciju bh. žrtvama, poricanjem (jedinog) legitimnog prava i interesa o vlastitom samoodržanju bosanske države, pokušajima za naturanje nasilne legalizacije genociden tvorevine…prepravljanjem političke istorije BiH od strane osoba u Srbiji i Crnoj Gori koji ne žele da se sazna njihova vlastita odgovornost u zločinima nad BiH….negiranjem vladavine zakona koju Bosanci nastoje da uspostave” i sa donesenom presudom Međunarodnog Suda Pravde.
BiH i žrtve Bošnjaci uskraćeni su u svakom pogledu, i još pride su izloženi nezamislivim i nehumanim pritiscima svake vrste, a ponajviše ekonomske, da podijele ono što se dijelit’ ne da – jedna i jedina Bosna-Hercegovina. No bošnjački predstavnici na ovoj internacionalnoj onferenciji su to spriječili.
Svrha ove konferencije – da se još jednom protrese vreća laži zvana RS, rastereti preopterećena Bosna-Hercegovina, iznađe novi metod za istinsko pomirenje i sudsko kažnjavanje grupno odgovornih za sistematske zločine kroz jedan novi Nurnberg, zvan Hag, je bar djelomično poslužio svojoj svrsi ove nedjelje u Njujorku. (www.wfm.org)