«Allah neće ukazati na pravi put onima koji sami sebi nepravdu čine» (Kur’an, Et Tevba 19)

Piše: Esad KRCIĆ

Nije otkriće ako kažemo da Crna Gora, ili pak crnogorski vlastodršci, već desetinama godina uspješno gaje mećehinski odnos prema bošnjačkom narodu u ovoj republici. Bit će dovoljno da naparvimo površnu analazu, iz ne tako davne (historijske) prošlosti, i da se u to uvjere oni kojima nisu toliko poznata politička, ekonomska i druga dešavanja prema Bošnjacima koji žive u njoj.
Također u ovom osvrtu jednim dijelom nastojat ćemo se dotaći proteklih dešavanja u New Yorku za vrijeme boravka delegacije Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, odnosno postojećih relacija između «njih i nas» - gdje smo i kuda idemo?!

Zatiranje

Bošnjaci su, do ne tako davno, u Crnoj Gori naseljavali desetine gradova u kojima su činili apsolutnu većinu. Između ostalih Nikšić, u kojem su bili većinski narod, a tamo danas živi jedan minoran broj njih. U Kolašinu su Bošnjaci bili apsolutna većina, dok danas u njemu ne živi niti jedna njihova porodica, a sve je porušeno što bi asociralo na Bošnjake i da su oni tu nekada živjeli, u ovom gradu čuvenih Kolašinaca. Zatim, Podgorica i Bar, sistematski su crnogorizirali Bošnjake, a ta cronogorizacija nije zaobišla ni dio gradova Sandžaka koji su podjelom otrgnuti od ‘drugog i trećeg’ dijela koji se prostire na teritoriji Srbije, te gradovi koji su ostali u matičnoj domovini Bosni i Hercegovini.
Na široko opjevani sandžački Mocevčić, odnosno današnji grad Pljevlja, bio je prava bošnjačka kulturna i islamska oaza, koji je sa bošnjačke apsolutne većine pao na manjinu sa nešto više od 15-tak procenata po zadnjem popisu iz 2003. godine. Kako u Drugom svjetskom ratu tako i u ratnoj stihiji '90-tih, desetine okolnih pljevaljskih sela za vrijeme genocidne agresije na BiH našla su se na udaru fašističkih srpsko-crnogorskih vojnih i paravojnih snaga. Selo Bukovice je potpuno uništeno, nekoliko Bošnjaka je ubijeno, dobrim dijelom su se raselili, a crnogorske vlasti koje sa malim rotacijama zauzimaju iste pozicije iz ratne 1992 –95., i dan danas o svemu tome “mudro” šute.
Bijelo Polje, ili bivše Akovo, nekada je bio grad sa bošnjačkom većinom, ali nakon genocida u Šahovićima počinje mijenjati tu sliku. Godine 1924. je u čuvenim Šahovićima stradalo oko hiljadu mještana bošnjačke nacionalnosti ovog bogatog sela, i to bez ikavog povoda i razloga. Tada su samo rijetki uspjeli spasiti živu glavu, bježeći ka drugim gradovima Sandžaka, te ka Bosni i Turskoj. Selo je prekršteno u Tomaševo, a zemlju opljačkali Crnogorci i Srbi, pokazujući tako pravu sliku čojstva i junaštva i nagovještavajući kakva budućnost očekuje bošnjački narod, koji u sve većem broju kreće na put u neizvjesnost… Danas je popisna slika ovog grada, pola Bošnjaka a pola Srbo-Crnogoraca, ali imajući u obzir malverzacije crnogorske popisne komisije - ne treba posebno vjerovati u tu sliku.
Berane, grad na Limu, također je bio sa bošnjačkom većinom, dok ih je danas negdje oko 35 odsto, naravno računajući i Petnjicu u kojoj živi aposolutno većinsko bošnjačko stanovništvo; njoj su crnogorski dušebriznici svojevremeno oduzeli status općine. Ovaj kraj, kao i drugi dio čuvenog Bihora, posebno se našao na nišanu četničkih zločinačkih hordi u Drugom svjetskom ratu. Desetine hiljada Bošnjaka je platilo glavom, samo zbog toga što su Bošnjaci i pripadnici islama.
Rožaje, grad ispod Hajle, i dan danas je održao sliku apsolutne bošnjačke većine, iako je dobar dio bošnjačkog stanovništva zbog teške ekonomske situacije i političkih pritisaka u posljednjih 15-20 godina pošao u svijet ‘trbuhom za kruhom’. Ovaj grad, iako sa bošnjačkom većinom, preuzeli su Đukanović i njegov DPS, nakon poznatih zlostavljanja i policijskih represalija nad bošnjačkim prvacima, i vode glavnu riječ u ovom gradu, pa nije ni čudo što sada tamo imaju jače uporište nego na Cetinju.
Plav, grad na obalama jezera (Plavsko, Hridsko, Visitorsko…), zatim rijeka, te planinski masivi Prokletija, čije se prirodne ljepote procjenjuju najljepšim u Europi, zbog bošnjačke i albanske većine već desetinama godina trpi nametnute sankcije od Crne Gore. Plavsku općinu čine još Mjesne zajednice Gusinje i Murino. Godine 1912/13., ovaj kraj je Crna Gora okupirala pod vođstvom kralja Nikole, izvršivši nasilno pokrštavanje i genocid nad tamošnjim nedužnim stanovništvom. Godine 1912. i 1913. nasilno je pokršteno oko 12.000 muslimana a ubijeno je oko 1.200 najčuvenijih mještana ovog kraja koji su se suprotstavili krštenju, odnosno oni koji ni po cijenu života nisu dozvolili da im popovi pravoslavne crkve na čelu sa popom Đorđem Šekularcom mašu ocilima iznad glave. U ponovnom napadu na ovaj kraj 1919. godine, po istom scenariju iz 1913. godine, ubijeno je oko 450 uglednih Bošnjaka i Albanaca. Tih godina je započeo progon muslimanskog stanovništva ovog kraja (Bošnjaka i Albanca). Svakako, podatak koji je vrijedan spomentuti, i koji će vam pomoći da razjasnite sliku bivših i sadašnjih crnogorskih vlastodržaca, je sljedeći: godine 1895., u plavskom kraju je živjelo 25.000 stanovnika, dok popis iz 2003. godine pokazuje da sada u plavskoj općini živi šest hiljada manje, odnosno oko 19.000 stanovnika. Iseljavanje iz ovog kraja je počelo još sa odlukama Berlinskog kongresa (1878.), kada je donešena odluka da se Plav i Gusinje pripoje Crnoj Gori, a posebno je pojačano od spomenutih genocida 1912/13 i 1919.; od tada ovaj kraj trpi stalna iseljavanja. Bošnjaci i Albanaci kreću još jednom u daleki svijet, ostavljajući iza sebe djedovinu i babovinu, i ne pomišljajući da će to mnogima biti zadnji put da je vide.
Bošnjaci (i Albanci) iz nabrojanih gradova, koji pripadaju današnjoj Crnoj Gori, odlaze za Albaniju, Tursku, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Sloveniju, Makedoniju, zatim Njemačku, Švicarsku, Austriju, Ameriku, Kanadu, Australiju, te kasnije Francusku, Belgiju, Luxemburg, Holandiju, Švedsku… Unotač velikom raseljavanju opet su u nekim gradovima održali (apsolutnu) većinu. Bošnjaci su iskusili sve političke i policijske represalije, dok na ekonomske ‘sankcije’ od crnogorskih vlastodržaca osuđen je da trpi i jedan dio crnogorskog i srpskog življa, koji žive u spomenutim općinama, i to opet zbog onih brojnijih, mada u drugom pogledu imaju sreću, jer su privilegovani u pogledu zapošljavanja.

Neki resursi sandžačkih općina

Svaka od nabrojanih sandžačkih općina raspolaže sa specifičnim poljoprivrednim, privrednim i turističkim resursima. Neki sve te resurse bolje vide, poznaju i cijene, naprimjer Austrijanci, nego crnogorske vlasti iz Podgorice. Rožaje i Plav raspolažu sa posebnim šumskim bogatstvom, gdje bi fabrike sa proizvodima od kvalitenog drveta, koji su inače izuzetno cijenjeni u svijetu, imale potpuni uspjeh, dok su istoimene vlasti ugušile u Plavu Šumski industrijski kombinat, i procijenile da je bolje živjeti od pljačke šuma oko Plava i Rožaja nego se znojiti desetak sati u pogonu i na plavsko-rožjaskim planinskim obroncima. Slična ili pak ista sudbina zadesila je i fabriku celuloze i papira u Beranama.
U Plavu je nekada radila fabrika cetinjskog ‘Oboda’, koja danas samom gradu predstavlja veliki problem. Jer kamara betona i metalne konstrukcije pokriva već dotrajale mašine, koje više niko ne može koristiti. To će vjerovatno koštati ogromna sredstva, ionako osiromašene općine, da se očisti.
Ovaj kraj je inače poznat po pirodinim potencijalima i mogućnošću obnove ljetnjeg i zimskog turizma. Kada kažem obnove, znači da je turizam u ovom kraju bio dobro razvijen i kao takav zasmetao je onim bivšim crnogorskim vlastima, a ove sadašnje dobro slijede svoje prethodnike. Jer, baš je čudno da crnogorske vlasti gledaju da se “Turci” bogate na račun stranaca, a plavski kraj je po statistici nakon Drugog svjetskog rata dugo bio iznad Budve po broju stranih turista.
Nego, možete li zamisliti, od ukupnih planinskih terena u Crnoj Gori, plavski kraj raspolaže sa 65 odsto najljepših skijaških terena i staza raznih namjena, a da za uzvrat nema niti jedne žičare ili pak planinskih smještaja ili motela? Pitate se zašto, jel’ da? Pa to treba pitati vlastodršce i njihove poslušnike u ovom kraju. Naravno to možete pitate i one koji u posljednje vrijeme oblijeću Bošnjake u dijaspori, vjerovatno im nešto treba!?
Čist planinski zrak, te bistra jezera, rijeke i vrela su samo dio ovog prekrasnog kraja na kojima mogu uživati zaljubljenici prirodnih ljepota. Danas nema niti jednog turističkog objekta da je u punoj funkciji i da može pružiti najnužnije usluge putniku namjerniku. Hotel “Plavsko jezero”, koji je smješten na obali istoimenog jezera, više podsjeća na “četnički” bunker na Trebeviću nego na namjenski turistički objekat. Doduše u istom objektu bili su smješteni mahadžeri-prognanici, odnosno oni koji su spasili živu glavu pod naletom srpsko-crnogorskih četničko-fašističkih hordi u Trebinju, Bileći, Foči, Višegradu, i drugim gradovima Bosne, te kasnije i Kosova. Hotel danas izgleda kao da je bio na liniji razgraničenja bosanskih branilaca i četničko-ustaškog okupatora. Crnogorske vlasti, posebno pred izbore, dijele obećanja, a u tome su im se pridruživali i neke međunarodne humanitarne organizacije, ali jedina je činjenica da ovaj hotel sve više postaje deponija betonskog smeća na obali Plavskog jezera.
U plavskoj Mjesnoj zajednici Murino je prije 20-tak godina sagrađena fabrika ‘Titeks’, u kojoj su mahom bile zaposlene žene, ali danas je van pogona. Isto tako, čisto promašena investicija, a koja se nalazi u ovom kraju (naselje Ekonomija), je navodna fabrika protivgradnih raketa, koja nikada nije proizvela niti jednu raketu. Ova fabrika doduše može poslužiti kao dobar primjer kada promašeni političari nešto planiraju a u svemu vide prvo svoj šićar.
U Gusinju postoje dvije fabrike »Termoplast« i »Titeks«, koje danas vrlo “uspješno” ne rade. Možda vrata budu malo odškrinuta ako Đukanovićima i Krivokapićima zafali koji glas, a posebno sada u ‘referendumskoj’ frtutmi kada se može samo dobrim “obećanjima” napraviti još cijeli “metar” puta preko Vrmoše, što će ovom kraju znatno ‘skratiti’ put do lakšeg odlaska do glavnog grada, a posebno na sunčano Crnogorsko primorje, koje odavno sanjaju mještani ovog kraja. Nego ovu priču su slušali i naši djedovi, i naši očevi, tako da nije ni čudo što je i mi i naša djeca danas slušamo, a i “nadamo” se nečemu konkretnom kao ovom zimskom ozeblom suncu. Nas posebno ‘ohrabruju’ činjenice koje nam dolaze iz zavičaja, da tamo najbolje radi ‘proizvodnja’ kahvandžija, dok je suvišno pojašnjavati šta je produkt kahvana. Izgleda da je tamo zavladala parola “Amerika i Europa radi - kahvana se gradi”. Ima tu i donekle istine, ali nek’ je narodu ića, pića i igara, a i vlast ima najviše šićara kad je narod kahvanskim »tamjanom« opijen. Alo to je »najsigurniji« put do reformske i europske CG.
Doduše, pokazalo se da narod ovog kraja najbolje živi od crnogorskih obećanja, bilo da su tamo u zavičaju ili negdje daleko u tuđini. Jedan od pokazatelja je boravak crnogorske delegacije Pokreta za nezavisnu Crnu Goru na čelu sa tri-četiri Crnogroca i na začelju sa par Bošnjaka, koji su boravili u New Yorku, Chicagu i Detroitu.

Crnogosrka ‘krpa’ i šesnaest krstova

U New Yorku su se prije par hefti “događali Crnogorci i narod”, a neki se još uvijek događaju. Dobro znamo kako su prošli ovdje, ali crnogorski prorežimski mediji javljaju kako je spomenuta delegacija “osvojila” srca Bošnjaka i Albanaca, ili, kako posebno u njihovim medijima naglašavaju - “crnogorske dijaspore”. Prije svega poznato je, bar koliko ja znam, da se Bošnjaci iz Crne Gore (izuzev par pojedinaca) ne osjećaju dijelom tzv. ‘crnogorske dijaspore’. Drugo, iako već nekoliko godina živim u New Yorku, ja još ne znam da tako nešto postoji, izuzev ako ne djeluju u ilegali, mada nemaju potrebe za tako nešto. Poznato mi je da su Bošnjaci porijeklom iz Crne Gore uključeni u organizacije bošnjačke dijaspore, odnosno tamo gdje djeluju Bošnjaci iz BiH, Sandžaka, Kosova… Također imamo svoje organizacije, te je gubljenje vremena da se pokušava suprotno od toga dokazati. U svim tim oblicima organiziranja, počev od džemata, odnosno Islamskih zajednica, te klubskih, folklornih, sportskih i drugih organizacija, Bošnjaci nastoje, koliko je to moguće, očuvati svoj nacionalni, vjerski i kulturni identitet sa posebnim isticanjem matične domovine Bosne i Hercegovine. U tom pogledu posebno želim istaći da je Bošnjacima godinama zabranjivana upotreba nacionalnih simbola, nametali su nam tuđa obilježja, brižno vodeći računa šta će nama biti na glavi i šta će nam strčati iznad glave, koju ćemo zastavu nositi u svatovima, svadbama i drugim skupovima. Naravno, u velikom dijelu Bošnjaci danas, kao zrela nacija, znaju šta znači imati svoj bajrak, i zaista jest merak kada usred New Yorka vidite da se na našim svadbama vihore ljiljani, što je dovoljan pokazatelj da zastava jedne nacije ili pak države ipak nije “retoričko pitanje”, kako reče jedan član crnogorske delegacije u New Yorku, odnosno da je zastava “…stvar simbola, ili krpe neke, ili stvar konvencije neke…”. Ovdje se otvoreno pokušava zanemariti pitanje crnogorske zastave, gdje se vide namjere političkog establišmenta da nametnu u svakom pogledu apsolutnu dominaciju crnogorske, i ne tako značajno većine nad onim koji su na bilo koji način pokušali spriječiti u Crnogorskom parlamentu izglašavanje zastave pod kojom su brojni Bošnjaci nasilno pokrštavani, ubijani, raseljavani… Prema riječima sa večere, koje je autentično prenio naš suradnik Enver Julardžija, i koje smo nedavno objavili u magazinu Bošnjaci.net, dalo se zaključiti da su i Bošnjaci iz Bihora, koji žive u Švicarskoj, postavljali isto pitanje njihovom zemljaku kao i Bošnjaci iz Plava odnosno Gusinja, vjerovatno očekujući od crnogorskog (h)istoričara validan odgovor. Međutim, on ih je pokušao razuvjeriti ili pak zbuniti kontra pitanjem, što je posebno naglasio u New Yorku: “Kako izgleda švajcarska zastava? (Sic) Švajcarska ima ovoliku krstinu!” (Sic zastava - sic silata) – šireći ruke preko bošnjačke sofre, zanemarujući činjenice da su ti njegovi Bihorci pošli trbuhom za kruhom u svijet, između ostaloga i u Švicarsku, u kojoj su našli utočište. Da li to znači da su Bošnjaci iz Bihora, čim su došli na granicu Švicarske, trebali “uvjetovati” švicarsku vlast: ako hoćete da zatražimo azil u vašoj zemlji, da najprije promijenite državna obilježja?!? Naravno, nisu Bošnjaci Bihora uvjetovali ništa švicarske vlasti, jer znaju da su se odlaskom iz CG spasili od političkih i policijskih represalija, te namještenih procesa i ekonomske bijede. Dolaskom u tu europsku državu, civilizacijski su prihvatili da poštuju sve njene zakonske postulate, kako dolikuje Bošnjacima. Naravno poštovali su oni i zakon u CG, ali ih vlast u spomenutoj Republici nije nešto baška zarezivala, što se, naravno, odnosi na ustavnost Bošnjaka kao i pitanje zastave i himne. Crnogorski (h)istoričar je ustvrdio da: “U datom trenutku je izglasana ta zastava, nekome se može sviđati - nekome ne”, posebno ističući: “Meni je važnije da mi imamo građanske slobode, da uživamo k'o ovi pod krstašima u Švajcarskoj. Ja bih bio presretan kad bi CG bila Švajcarska, pa nek stave šesnaeset krstova”!
Nego, ko je kriv što bošnjačka djeca, odnosno đaci u Petnjici pokazuju više svijesti i savjesti od nekih "bošnjačkih" profesora, akademika, književnika, kvazi intelektualaca...? Pa naravno, »kriv« je taj obični bošnjački svijet koji zna i dobro razumije, šta znači držati tuđa obilježja nad glavom, dok nam je poznato da nabrojanim pojedincima svaka kapa paše. Postavlja se pitanje, da li je to građanska sloboda, ako se nameću takva obilježja pod kojima su nekada ubijani Bošnjaci?
Opet, glavni problem jeste što Crna Gora nije Švicarska (a niti je na vidiku da to bude), i to što Crna Gora preko državnih simbola sa nekoliko krstova pokušava odglumiti “kršćansku toleranciju”, uz to postaviti ih gdje treba i ne treba samo neka je nad glavama onih kod kojih su nepoželjna takva obilježja, a uz to bacati u stranu autohtonost Bošnjaka i Albanaca kao pripadnika islama na području Crne Gore, kojih ima trećina od ukupne populacije. Ako je stvarno ta zastava “obična krpa”, onda je konačno red da se promijeni, jer valjda građani ove Republike koji se lupaju u “europska prsa” zaslužuju da imaju pristojnu zastavu. S ozbirom da se u citatima da zaključiti da nije važno kako izgledaju simboli, u ovom slučaju Republike CG, evo predlažemo im da nacionalnu zastavu Bošnjaka imenuju da bude zvanično obilježje Crne Gore i neka se po tome raspoznaje buduća nezavisna, reformska, građanska i proeuropska Crna Gora u svijetu. Znam da se to neće nikada desiti, ali je baš čudno da jedan (h)istoričar daje takve paušalne izjave na račun državnih simbola, koji su usput uvrjedljivi za Bošnjake u Crnoj Gori, jer su, ponavljam, pod tom istom zastavom kršteni, ubijani i proganjani u Plavu, Gusinju, Šahovićima, Nikšiću, Kolašinu… Ove moje navode potvrđuju riječi koje sam čuo od naših ljudi prošle godine u Rožajama, da je lider jedne prosrpske stranke u CG, pred glasanje za zastavu CG upozoravao Rifata Rastodera, potpredsjednika Skupštine Crne Gore, parafraziram: ‘Gospodine Rastoder, viđite, pod ovom zastavom moji đedovi su ubijali i proganjali tvoje đedove, ali ako tebi to ne smeta, ni meni ne smeta, nego neka ti je srećna!’. Jedini koji je glasao protiv bio je poslanik iz Plava. Nastala je žustra rasprava, tada je gotovo došlo do fizičkog obračuna, i dalje znate šta se dešavalo…
I na 41. Sandzačkim igrama koje su prošle godine održane Rožajama, najbolji je pokazatelj koliko Bošnjaci u Sandžaku (u dijelu koji pripada Crnoj Gori), odnosno oni koji su bili prisutni na otvaranju i zatvaranju igara, drže do tada tek izglasane crnogorske zastave i himne. Tada na sviranje himne i na podizanju i spuštanju crnogorske zastave, koliko se dalo primjetiti, stajali su samo oni koji nisu imali gdje sjesti, a dobar dio je zvižducima ‘propratio’ himnu. Zato je suvišno govoriti o simbolima koji nisu prihvatljivi za sve nacionalne zajednice u CG, a posebno takvim simbolima “klanjati i klicati” i to daleko od rodne grude koju su morali napustiti, vjerovatno, od “dobra” crnogorskoga.
Opet pojedincima nije zasmetalo da se usred New Yorka nađu na skupu gdje je zagudila crnogorska himna i da im se takva zastava vihori ispred očiju. Kako ‘odano’ prenosi podgorička Pobjeda (od 19. nov.) u izvještaju sa promotivnog skupa koji je održan u restoranu “Renesansa”: “Crnogorci, Muslimani, Bošnjaci, Srbi i Albanci disali su kao jedan dok su slušali zvuke himne „Oj svijetla majska zoro” i gledali crnogorsku zastavu kako se vijori”, riječi su Karadžića (nešto mi je poznato ovo prezime). Naravno, ovaj Rašin rođak nije obraćao pažnju na to ko je sjedenjem prezreo zvuke crnogorske himne, a vjerovatno nije vidio kada je grupa Bošnjaka »pohrlila« preko vrata restorana, jer im se odjednom prohtjelo da ‘zadime’ cigaret-duhana.
Nego, pitanje je da li oni koji su ‘đeneralski’ stajali, držeći ruku na lijevoj strani pipajući ispod sakoa da li im je srce na mjestu, bar na trenutak ispred očiju preletjela slika stradanja Bošnjaka 1912/13, 1919. i 1924. godine i kada su pod istom tom zastavom, sa kojom im mašu tik iznad glava, nasilno kršteni njihovi djedovi, a oni koji to nisu htjeli učiniti završili su na plavskoj Racini i padinama Previje? Da li je ijednog od njih sa te krvave zastave »poprskla« nevina krv plavsko-gusinjskih i šahovićkih šehida, gdje se mnogima ni dan danas ne zna gdje su im kosti?
Istu ovu večer, pored obraćanja crnogorskih emisara, prisutnim je prikazan dokumentarni film o nezavisnosti Crne Gore, na kojem, po riječima onih koji su bili prisutni, nije bilo niti jednog bošnjačkog ili pak islamskog segmenta, odnosno one slike koja bi prikazala da u Crnoj Gori stvarno žive Bošnjaci, što opet govori o licemjernostima crnogorske vlasti. Ali opet eto takav film se prikazuje upravo našim ljudima koji im trebaju poslužiti, kako Enver reče, “za još jednu jednokratnu upotrebu”. Zaista neki su prezreli namjeru emisara Pokreta za nezavisnu Crnu Goru, a najbolji je primjer kada me nazvao jedan od uglednih bošnjačkih intelektualaca iz CG i rekao mi, između ostaloga: “Od restorana do stana molio sam Boga da mi oprosti zato što sam se našao među tim ljudima i na tom mjestu… Sve je odisalo crnogorstvom, a njaveći problem je što je tu bilo najmanje stopostotnih Crnogoraca”. Naravno, čovjek je totalno razočaran nakon što je vidio neke poznanike da tako odano stoje na zvuke himne. Mislim se, kako su osjećali na stihove “…majko naša Crna Goro…” a znamo dobro da je njen čak ispod onog »kara« maćehinskog odnosa, ili pak “sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja…” – njeno poštenje Haag ažurno utvrđuje! Da ne idemo dalje. Naravno pijanka je nastavljena do kasno u noć. Horski su klicali zločincu kralju Nikoli, Njegošu... ali ni to nekima nije smetalo da “đeneralski” motre da se crnogorskoj “krpi”, slučajno nešto ne dogodi.
Dobro je što su pojedini Bošnjaci pokazali da ih pitanje zastave i himne itekako boli, dok je s druge strane problem kod pojedinaca koji nisu imali dovoljno sluha da razumno nametnu bošnjačke prioritete, pa i bez obzira što je u pitanju referendum za nezavisnost CG.
Ono što su pojedinci izostavili u NY, ipak Albanci koji žive u Detroitu a rodom iz Crne Gore nisu prepustili slučaju, jasno su poručili emisarima, najavljujući demonstracije ispred sale gdje se trebala održati promocija – tribina “nezavisne”, čime su im dali do znanja da su nepoželjni i naravno - skup nije održan. Naš izvor nam javlja, da su im Albanci jasno rekli: »Želite da dođemo na referendum, tražimo da se Tuzima i Malesiji dodijeli status općine, u protivnom - ne računajte na našu pomoć odavde kao ni tamo«! Vidite, ovdje se radi o dvije male varošice koje traže status općine, ali su Albanci svjesno i savjesno nametnuli svoje prioritete. Pa valjda su nacionalni proriteti Bošnjaka u CG jači od dobijanja statusa općine neke varošice. Pitam se, kakve su to oragnizacije, zajednice ili političke stranke sa bošnjačkim prefiksom, te bošnjački intelektualci, istraživači, naučnici, književnici... koji vode više računa o tuđim, nego o prioritetima i intersima svojeg bošnjačkog naroda?! Mogu li Bošnjaci, koji su predani svojoj naciji, da bez uticaja raznih »hijena« sa strane da planiraju svoju budućnost?! Naravno da mogu! Zato, svidjelo se to nekome ili ne, web magazin Bošnjaci.net služit će isključivo bošnjačkim, bosanskim i sandžačkim interesima. Nećemo dozvoliti da događaji teku daleko od nas, jer su nas iskustva od jučer, ali i od onomad, itekako opekla.

Zmije usred zime

U podgoričkoj pobjedi od 25. novembra član te spomenute delegacije je ocijenio da je podrška projektu crnogorske nezavisnosti "napolju daleko veća nego u samoj Crnoj Gori". Ako je zaista to tačno, pa kakve promjene ili pak uspjeh može očekivati Pokret, i ako se uz to zna da su dobrim dijelom oni koji žive u inozemstvu sa mahinacijama zadnjeg popisa “izbrisani”? Isti izvor navodi da je po rezultatima iz 2003. godine od ukupnog broja iseljenika iz CG “iz Plava u inostranstvu 57,4 odsto, Rožaja 22,2, Berana 16,9 i Bijelog Polja 14 odsto. Jedine dvije primorske opštine koje imaju izraženu migraciju u inostranstvu su Ulcinj sa 30,5 odsto i Bar sa 13,8 odsto”. To potvrđuje naše pisanje o “velikoj” brizi spomenutog Pokreta koji se usmjerio ka Plavljanima i Gusinjanima.
U svakom slučaju, boravkom emisara Pokreta za nezavisnu Crnu Goru u par američkih gradova, web magazin Bošnjaci.net je načeo brojna pitanja koja se od ranih ’90-tih godina od strane crnogorskih političara i njihovih hizmećara guraju pod Đukanovićev ‘tepih’. Neko će upitati, jeste li za nezavisnu CG, odgovor je jasan: ako ispune bošnjačke prioritete, - do tada je sve na čekanju. Jer, da podsjetimo, ista ova vlast koja danas “jezdi” Pokret za nezavisnu Crnu Goru, bila je protiv njene nezavisnosti kada su ostale Republike u SFRJ već išle ka osamostaljenju. Isti oni su sa Srbijom učestvovali u agresiji na BiH, Hrvatsku... Tada su napravili zajednicu SRJ a da Bošnjake nisu pitali. Zatim dolazi do razdruživanja SRJ, kada nastaje druga državna zajednica SiCG, opet Bošnjake nisu pitali da li oni žele da žive u takvoj državi, odnosno zajednici. Evo, sada im je valjda došlo malo pameti, i eto, nakon svih zala koje su priredili sa drugim okom razrookim sjetili su se da je za CG i njene narode najbolja nezavisnost. Možda i jeste, ali šta je sa statusom Bošnjaka, koji smo imali do raspada SFRJ, tada smo bili konstutativni narod u svim Republikama, pa i CG, ali nas je zločinačka i genocidna politika izbacila iz svih sfera života?! Žrtve genocidne agresije neće se moći vratiti; dok za naknadu štete Međunarodni sud u den Haagu će uskoro odlučiti, jer dolazi red na presudu za agresiju i genocid. Ipak, nije dobro što čestiti Crnogorci šute, jer upravo oni trebaju progovoriti o svojim sugrađanima, a ne da im kriminalci na vlasti već 15 godina diktiraju diskriminaciju prema drugom i drugačijem.
Svakako, oni koji su lahko sklapali saveze protiv Bosne i Bošnjaka još će lakše sklopiti dogovore o međusobnoj nezavisnosti. A to će se opet desiti kada Srbi i Crnogorci (ratni pajdaši), budu htjeli. Zar nije slična vrhuška na vlasti, makar u Crnoj Gori? Vjerovatno je pitanje dana njihovog dogovora, jer će i oni nakon agresije i genocidnog zločina nastojati da odglume »civilizirane fašiste«. Naravno, upamtite, tada opet neće pitati Bošnjake, kao što ih za mnogo šta nisu pitali.
Nego pitanja je pokrenuto puno. Dok na odgovore će izgleda još popričekati oni koji su izgubili korak s vremenom. Članovi spomenutog Pokreta otišli su po mišljenje kod Đukanovića & comp. a kad će se vratiti, ne znamo!
Svakako, iako je nastupio zimski period, kada priroda uglavnom spava, nadamo se da je naše otvoreno i iskreno pisanje probudilo Bošnjake; neki su ozbiljno shvatili maćehinsku ulogu Crne Gore, dok neki se još ponašaju kao onaj Crnogorac koji leži ispod drveta na livadi i zove ženu:
- Ženo, imamo li serum protiv ujeda zmija?
- Nije te, valjda, ujela?!
- Nije, ali vidim jednu kako puzi preko livade, bojim se pravo će na mene!!!
Opet, na njima je da se zaštitite prije nego ih zmija ponovo ujede, i to, da prostite, nekoliko puta iz iste rupe… Na hair, insha-Allah, i vidimo se u Sandžaku!