U Bosni se kao pravilo nametnulo opæe beznaðe, gotovo apsolutno uvjerenje da je besmisleno èiniti išta smisleno, i da je jedino smisleno prepustiti se besmislu, jer je obièan èovjek nemoæan da išta preokrene u toj masi energije koje se usmjerila da uništi Bosnu. U takvom ambijentu, legendarni Omer Pobriæ je prije skoro dvije godine osnovao Institut sevdaha, nauènu i kulturnu instituciju kakvu je Bosna veæ davno trebala imati.

PIŠE: Fatmir ALISPAHIÆ

U Bosni je sve manje lijepih vijesti. Sve više je ružnih, i onespokojavajuæih. Znano je da se život hrani i pokreæe ljepotom, optimizmom, radošæu, i da bi bez te smislenosti svehn'o. U Bosni je, otud, sve manje života. U jednoj tv anketi jedan je penzioner rekao ovu misao: «Živi se nekako, ali se ne uživa u životu». U toj njegovoj neposrednosti, reèena je definicija stanja u Bosni. Ovdje se u životu ne uživa. Jednostavno, životari se. A kad je to tako, onda život nema smisla. A ako život nema smisla, onda i tijelo, u ovom sluèaju naša zemlja, gubi smisao.
Sve samoodržive zemlje svijeta imaju nekakve planove za buduænost, imaju institute u kojima nauèni umovi stvaraju projekcije za razvoj kulture, poljoprivrede, telekomunikacija, za usavršavanje socijalne brige, itd. Taj server futurizma svoj uticaj otpimizma prenosi na samog graðanina, koji ima volju da planira i unapreðuje svoj život. U Bosni, pak, planiranje je stvar prošlosti, jer je ogromno breme pometnje i zagubljenosti; dominanta je ta èudnovata letargija koja pritišæe i obesmišljava svaki pokušaj normalnog ponašanja u nenormalnim okolnostima.

Galopirajuæi haos

Finansijske infuzije koje su u Bosnu ušle po završetku rata, danas su veæ posve išèezle. Svedeni smo na pravu mjeru. U prvim dejtonskim godinama niko se nije pitao otkud nam plate, otkud toliki obrt novca, kad ama baš ništa ne radi, izuzev trgovina, kafana, videoteka i novoosnovanih kockarnica i javnih kuæa. Tek danas ljudi poèinju shvaæati da je poratno blagostanje bilo hibrid, koji je stvoren ogromnim interesovanjem meðunarodne zajednice za mir u Bosni. Došle su stotine humanitarnih organizacija, stotine ulagaèa, zavrtila se para, a veliki bosanski giganti, koji su nekad našoj zemlji obezbjeðivali blagodet, zalegli su u prašini zaborava. Tek danas se shvaæa da u Bosni nema para, jer ništa ne radi, jer su otišli, i odlaze, oni koji su donosili žive pare u vremenu kad je Bosna bila Svijetu interesantna. Otud socijalna bijeda postaje dominanta bosanske stvarnosti. Sirotinje je na svakom koraku. U tzv. narodnim kuhinjama, koje ima gotovo svaki bosanski grad, hrane se penzionisani profesori, ljekari, pa i doktori nauka, hrani se obièan narod, jer je prozirna kaša jedina šansa da unesu nešto u motor za preživljavanje. Èinjenica je da i ove tzv. narodne kuhinje sve teže sastavljaju kraj s krajem, da su porcije sve tanje, jer je sve manje donatora koji pomažu socijalu. Zavladalo je otuðenje, divlji kapitalizam, beskrupulozna borba za kapital, i nikome više nije do rasipanja para na armiju sirotinje. S druge strane, mediji forsiraju jednu lažnu sliku o Bosni, u kojoj je, navodno, puno prosperiteta i blještavila, izbora za miss Ovoga i Onoga, za menadžera Ovoga i Onoga, kao da se svjesno skreæe pozornost javnosti sa èinjenica o siromaštvu koje su bjelodane na svakom koraku.
Dakako, hibridno filovanje javnosti o prosperitetu i rahatluku kratkog je daha. Svi znaju da siromaštvo u Bosnu galopira nezaustavljivo, i da æe naredni mjeseci biti oznaèeni mnogobrojnim štrajkovima, protestima, socijalnim buntovima. Kriminal je postao domaæa životinja u svakoj našoj avliji, jer kraða, otimaèina, postaje stvar prvobitnog, praljudskog, naèina za preživljavanje. Narkomanija, kao uvozni «demokratski» proizvod, ima takoðer rapidnu eskalaciju meðu izgubljenim mladim ljudima, kojima ni roditelji, ni društvo, ne mogu ponuditi smisao života.
Šta tu da radi vlast? – kljuèno je pitanje ove enigme. Šta da radi, kad je politièki sitem ustrojen tako da nema kud drugo odvesti Bosnu nego u haos, i u propast. Razjedinjen ekonomski prostor, u kome Srbija gazduje Republikom Srpskom, a Hrvatska tzv. Herceg-Bosnom, i u kome jedino frtalj Bosne u kome su Bošnjaci u veæini biva jedini istinski osuðenik na haos, i ne može proizvesti ništa drugo osim svih vidova zla. Zna se za koga. Da li je ovo strateški projekat za uništenje bosanskog patriotskog potencijala, baška je pitanje. Èinjenica je da se kao pravilo nametnulo opæe beznaðe, gotovo apsolutno uvjerenje da je besmisleno èiniti išta smisleno, i da je jedino smisleno prepustiti se besmislu, jer je obièan èovjek nemoæan da išta preokrene u toj masi energije koje se usmjerila da uništi Bosnu.

Nema života bez sevdaha

E, sad, zašto smo sve ovo isprièili? E zato da bismo razumjeli koliko je potrebno imati snage, vjere, volje, ljubavi, patriotizma, kako bi se uprkos opæem sivilu, na zgarištu Bosne, zasadio bosanski cvijet. Ima ljudi koji se opiru, koji se ne daju, koji uzinad sade život u poharanoj Bosni. Jedan od njih je legendarni umjetnik harmonike, babo sevdaha, Omer Pobriæ, koji se odluèio da osnuje instituciju koju ni Bosna, ni Bošnjaci dosad nisu imali, a morali su je imati jer kao malo šta svjedoèi o njihovim identitetu… Omer Pobriæ je odluèio da osnuje – Institut sevdaha. Nakana Omera Pobriæa da Bosni podari instituciju koja æe se baviti baštinom i afirmacijom bosanske muzikološke i sociokulturne suštine u ovim se teškim vremenima doima kao znak nade i zrak sunca, kao vjera u buduænost Bosne.
U èast takvog poduhvata, ovdje æemo predstaviti najznaèajnije smjernice djelovanja Instituta sevdaha, kao duhovnog vakufa koji Bosni ostavlja Omer Pobriæ.
Ako identitet jedne zemlje èini njena prepoznatljivost, njena razlièitost od drugih, onda su sevdah i sevdalinka nedvojbeno znak po kome se prepoznaje Bosna i Hercegovina. Na žalost, dosad nije institucionalizirana briga o temeljnoj muzièkoj, ali i sociokulturnoj baštini naše zemlje. Otud se projekat Omera Pobriæa treba smatrati kao istinski povijesni dogaðaj u kulturnom identitetu Bosne i Hercegovine. Sveèana promocija predviðena je u Sarajevu, polovinom februara, odnosno u mubarek dane Kurbanskog Bajrama.
Institut sevdaha æe, kako stoji u programskom dokumentu, biti kulturna, arhivska i nauèno-istraživaèka ustanova koja se bavi oèuvanjem i afirmacijom muzikološke, sociološke i kulturološke vrijednosti sevdaha i sevdalinke, kao duhovne prepoznatljivosti bosanskohercegovaèkog, a posebno bošnjaèkog života.
Osnivanjem Instituta sevdaha po prvi put se u povijesti institucionalizira briga za izvorište bosanskohercegovaèke muzikološke, folklorne, književne i opeæinito sociokulturne osobenosti, što nepobitno svjedoèi o autohtonom identitetu Bosne i Hercegovine.
Nauèno istraživanje sevdalinke dosad je imalo znaèajne, ali pojedinaène, neobjedinjene, nestrateške oblike ispoljavanja. Sevdalinka je najdominatniji znak našeg duhovnog identiteta, koji je kroz sve pore našeg života preliva i multiplicira u razlièitim formama i oblicima, od prvotnog muzièkog izraza, preko narodne i umjetnièke poezije, i književnosti opæenito, narodnih umotvorina, pa do naèina života, mišljenja, shvaæanja, djelovanja. Otuda se sevdah nameæe kao semantièki prostor u kome sevdalinka prestaje biti pjesma, a postaje sam život.
Institucionalizirano bavljenje sevdalinkom bilo bi sakato ako se fenomenologija bosanskohercegovaèke tradicionalne pjesme ne bi tumaèila i u širem kontekstu od muzièkog, dakle, u polisemiènom znaèenju sevdaha, kao povijesne, sociokulturne, psihosocijalne osobenosti naših ljudi i njihovih individualnih i kolektivnih života.
Iz tog razloga ovaj Institut nosi naziv INSTITUT SEVDAHA, jer je njegova namjera da u svome djelovanju obuhvati ne samo oèuvanje, istraživanje i afirmaciju same sevdalinke, veæ i onog ogromnog prostora koji duh sevdalinke – sevdah – èini u životu bosanskohercegovaèkog društva i èovjeka – kaže se, izmeðu ostalog, u uvodnim programskim tekstovima Instituta sevdaha.
I oviru programskih aktivnosti, Institut sevdaha se bavi oèuvanjem i afirmacijom sevdalinke i sevdaha. Na planu oèuvanja sevdalinke i sevdaha, Institut ustanovljava zasebna odjeljenja u kojima se arhiviraju svi dosadašnji vidovi ispoljavanja i prisustva sevdalinke i sevdaha. Ta odjeljenja su: Biblioteka, Nototeka, Fonoteka, Videoteka i Izložbeno odjeljenje. Na planu afirmacije sevdalinke i sevdaha Institut ustanovljava nekoliko oblika djelovanja, a to su: Èasopis «Sevdah», Izdavaèka djelatnost, Leksikon sevdaha, Koncertna djelatnost, Festival sevdalinke, Škola sevdalinke, Nauèno-istraživaèki projekti i saradnja sa univerzitetima. Svi ovi segmenti djelovanja buduæeg Instituta sevdaha svjedoèe da æe to biti institucija koja æe u nauèno.istraživaèkom smisli obuhvatiti suštinu bosanskog sociokulturnog života, ali i da neæe zapasti u zamku elitizma, jer æe putem raznih projekata za sebe vezati obièan narod, koji æe sevdah prihvatati kao patriotski znak svog raspoznavanja u evropskom vremenu i prostoru.
Ako Bosna nestane u postdejtonskim poharama, nestat æe i Institut sevdaha. Sevdah æe živjeti u našim raseljenim životima, dok tih života bude, a poslije, u raznim muzikološkim institucijama, kao što u muzejima žive uspomene na izumrle civilizacije. Ljudski je boriti se za život. Ovako kako ti èini Omer Pobriæ. Jer života nema bez borbe. Bez ljubavi. A u Bosni: života nema bez sevdaha.