Aliju Izetbegovića će vremena pamtiti kao jednog od najvećih mirotvoraca u povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije, vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjeđen da je mir uvijek u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj spremnosti da pregovara i sa zločincima, kako bi iskoristio sve mogućnosti prije nego što rat preostane kao krajnje ishodište. Ta njegova mirotvoračka dominantna crta možda nije najsretnija preporuka za političara, ali jeste za humanistu i etičara. On je bio izuzetak u politici, ono što je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik nije bio politički, već humanistički. On je mir i ljudske živote uvijek stavljao iznad političkih interesa. Zato je potpisao Dejtonski sporazum, zato je pristao na kompromis zvani Republika Srpska, rekavši svoju povijesnu misao: «Ako sačuvamo Bosnu, sačuvat ćemo i narod, a ako izgubimo narod, izgubit ćemo i Bosnu».

Na žalost, Izetbegovićevo mirotvorstvo nije doživjelo međunarodnu valorizaciju kakvu zaslužuje. On je prije desetine drugih morao dobiti Nobelovu nagradu za mir! Ne samo zbog toga što je posvjedočio da mu je mir vredniji od svega, već prije svega zbog toga što je u vremenim teških ratnih iskušenja uspio sputati i u konstruktivnu civilizacijsku energiju pretočiti opravdani gnijev naroda, izloženog genocidu i međunarodnoj zavjeri. On je uspio sačuvati bosanstvo u ljudima koji su ubijani samo zbog toga što su muslimani. Uspio je da na mržnju uzvrati ljubavlju, na laž istinom, na rat mirom… Njegova vizija bosanstva postala je vizija svih bosanskih ljudi dobre volje. Zato na teritorijama pod kontrolom njegove, državne vlasti, nije bilo revanšizama, ratnih zločina, rušenja bogomolja i ravnanja grobalja. Uprkos svemu, tamo gdje je bila Izetbegovićeva vlast – živjela je bosanska Bosna. On je znao da će sačuvano i zdravo sjeme bosanstva biti magnet za reintegraciju BiH, kao zemlje ravnopravnih naroda i građana, u kojoj Alijin bošnjački narod jedino i može opstati. Ali, na žalost, ovaj grandiozni civilizacijski otpor zlu i ništavilu nikada nije doživio svjetsko priznanje, jer je propisano da se u BiH mora pronaći jednaka krivica za rat. Otud je Alija Izetbegović u ovoj zavjeri dijelio sudbinu svoga naroda, postavši nepravedno marginaliziran od strane onih koji su mu, kao najmanji vid satisfakcije, morali dati Nobelovu nagradu za mir.

Mi možemo žaliti što Alija Izetbegović nije za života dočekao da njegovo djelo bude priznato u širim okvirima, ali i biti sigurni da ta vrijednost, kao i svaka vrijednost u povijesti, neće ostati bez zasluženog mjesta u pojmovniku civilizacije. Izetbegović nije ni prvi ni posljednji velikan koji nije dočekao priznanje za svoje djelo. Bosna je pod njegovim rukovodstvom prošla najteže što se može proći, i teško je vjerovati da bi se takva iskušenja mogla ponoviti. Sačuvan je i ojačan bosanski život, u svojoj plemenitoj nakani, i otud vrijedi vjerovati da će opstanak Bosne u Bosni izdići život i djelo Alije Izetbegovića na pijedestal svebosanske vrijednosti, kao isključive paradigme na osnovu koje je moguće graditi mir i prosperitet za sve bosanske ljude.

Za nas u Bosni, Izetbegović je otac nove bosanske državnosti, jer je pod njegovim vođstvom, nakon stotine godina, reafirmirana državnost BiH. On je prvi predsjednik međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i ubjedljivo najmarkantnija, ali i najzagonetnija politička ličnost u povijesti Bosne. Vjerovatno nikada nećemo razumjeti sve tajne Izetbegovićevog mirotvorstva, koje će ostati da u mitskoj dimenziji lebdi nad životom i izazovima bosanske budućnosti.

Fatmir ALISPAHIĆ, književnik i publicista