Pise: Enver JULARDZIJA


Na samom pocetku namecu se brojna pitanja, nakon spoznaje da jedna od najvecih ostavstina i vrijednosti bosnjacke epike i proze pa ako hocete i pjesnistva lezi van Bosne!? Zbog cega bosnjacki intelektualci dopustaju da bosnjacko knjizevno blago truhne po magazama Amerike i Kanade, ili pak cekaju da to opet rijesi obican bosnjacki svijet?!
Najbrojniji narod Bosne se ‘uredno’ kljuka sundom i kicom i kojekakvom sve ne vrstom jeftinog tzv. umjetnickog izrazaja. Dok Bosnjaci u transu skacu i dizu dva prsta na “prsate” stihove Arkanove supruge Cece Raznjatovic i Dragane Mirkovic, ili recimo dok jos uvijek zive sa notornom lazi da je Ivo Andric najbolji bosanski pisac, u isto to vrijeme hiljadama kilometara daleko jedan profesor uporno i sa tolikom ljubavlju cuva i ceka pogodan trenutak da ‘dragulji’ bosnjacke knjizevnosti dodju u “dzepovna” ili druga izdanja i budu predstavljena kako dolikuju duhovno vec ‘osakacenom’ bosnjackom bicu. Ne zelim biti ovdje pogresno shvacen i da mi se prebacuje da omalozavam bosnjacku sklonost u prepoznavanju prave vrijednosti. Radi se samo o ukazu na ljude koji mogu prezentirati, promovirati i pruziti laksu mogucnost da dijelo dodje do svakog Bosnjaka. Iz dogadjaja kojeg mi je ispricao prof. dr. Zlatan Colakovic govori da u nasem narodu lezi onaj damar prepoznavanja i osjecaja za prave umjetnicke vrijednosti.
“Neko je pozvonio na vrata zagrebackog stana porodice Colakovic. Bili su iznenadeni grupom ljudi koji su sebe nazvali prestavnicima sela Lokve ispod obronaka planine Igman. Dosli su da traze novu knjigu “Legenda o Ali-pasi” jer im se, ona koju su svako vece na prelu iscitavali, pohabala i poderala”. Nije potrebno napominjati da je u to vrijeme bilo zabranjeno stampanje bilo cega od Envera Colakovica.
U malom ali prelijepom gradicu uz samu obalu Atlantskog okeana, reklo bi se na kraju svijeta od dojma koji daje velicina i nepreglednost kraja gdje se modra voda i nebo sklapaju u jedno. Gradic u okolini Bostona poznat po dogadjaju po kojemu je snimljen film pod nazivom “The Perfect storm” (Perfektna oluja). Iz ovog mjesta ce poput talasa uzburkane vode ka bosnjackim (i ne samo njihovim) srcima krenuti nova oluja nosena kopitama vranca od Ali-pase. Dr. Zlatan Colakovic, naocit i dobro drzeci 50 godisnjak, stalozen i miran u pokretima, nestasan duhom, pokazao je zelju da nam, koliko je vrijeme to dozvoljavalo, detaljno isprica o ocevoj ostavstini, sto vec objavljenoj, sto pak ceka neka bolja vremena i bolje ljude da se to pokaze.
Htio bi ovdje napomenuti da je razlog nase posjete (Esad R. Krcic, Bisera Julardzija I ja), bio povod izlaska prijevoda romana “Legenda o Ali-pasi” na engleskom jeziku za 90-godisnjicu rodjenja jednog od najboljih bosnjackih pisca rahmetli Envera Colakovica. Zato nismo imali puno vremena koncentrisati se na ono po cemu je dr. Colakovic itekako zasluzan i poznat, a to je bosnjacka epika (http://bosnjaci.net/interview.php?id=12. na ovom linku mozete saznati mnogo vise o Zlatanovoj i Marininoj epskoj aktivnosti).
Poznat ovdje u Americi ali nedovoljno prezentiran u Bosni. Radeci na Harvardu zajedno sa glasovitim i jednim od najvecih poznavalaca bosnjacke epike Albert B. Lord, uvidio je da pored toga sto je vrlo dobro obradjena ipak postoje i neki nedostatci. To ga je navelo na ideju upotpunjavanja zbirke bosnjackog epa i zajedno sa svojom suprugom mr. Marinom Rojc-Colakovic u Sandzaku pronalazi i snima, uz Avda Medjedovica, mozda najveceg bosnjackog i svjetskog epistu Muratagu Kurtagica. Marina Rojc-Colakovic, koja je magistarski rad odbranila na pjesmi “Kostres harmbasa” najbolje objasnjava o kakvim epskim vrijednostima je rijec:”Ona je u pjesmi o Kostresu pronasla ne samo tematske sklopove srodne Homerovoj Odiseji iz osmog stoljeca prije nase ere, kao i prastarog sumerskog epa o Gilgamesu, koji je jedno od najdrevnijih knjizevnih ostvarenja covjecanstva, starije oko 1500 god. od Homera .” Zar je potrebno crtati bosnjackim intelektualcima i onima od kojih zavisi prezentacija bosnjackog blaga ko je bio Gilgames i koga ustvari potiskujemo u budzake zaborava kao da se radi o najobicnijem smecu a ne o svjetski vrijednom epskom ostvarenju. Necemo valjda ponavljati grjeske iz vremena kada smo crnogorsko lokalno naklapalo i zlocinca Petra Petrovica Njegosa i “Gorski vijenac” ili recimo “Srske narodne pesme” stavljali tamo gdje im po vrijedosti nije bilo mjesto.?
Ako odete na Harvard svatko ce vam reci ko je Avdo Medjedovic, Murataga Kurtagic. Za “Gorski vijenac” koji je politicki guran i nametan od strane ‘prikrivenih’ cetnika nece vam niko znati reci jer nije vrijedan spomena u svijetkoj epici. Zasto se Bosnjaci boje ili stide svojih knjizevnih velicina? Dokle cemo velicati tudje smece lokalne vrijednosti kao vec pomenutu crnogorsku genocidnu knjizevnu podlogu?
“Prema veæini objektivnih istraživaèa, meðju koje i ja spadam, bošnjaèka epika je formalno najrazvijenija epika u Južnih Slavena”. Zar ove Colakoviceve rijeci ne potvrduju koliko bosnjacka epika doista vrijedi?
Vratimo se malo unazad i vidjet cemo da Bosna nije puno gotivila i mazila one koji su je iskreno voljeli. Ovim mislim na familiju Colakovic jos od Vejsil-bega.
Vejsi-beg je citavo vrijeme vodio unaprijed izgubljenu parnicu protiv komunisticke gamadi za svoju begovinu. Enver je muku mucio slobodno pisati i objavljivati. Jedan od najnadarenijih i najtalentiranijih knjizevnika smisljeno je potisnut od simpatizera genialnog falsifikatora Ive Andrica. A sada prof. dr. Zlatan Colakovic sa svojim kako sam kaze neprocjenjivim blagom bosnjacke epike ceka da Bosna i Bosnjaci stidno ali cvrsto prigrle svoje knjizevne velicine.
Envera Colakovica necete naci na spisku knjizevnika koji su govorili i pisali na bosankom jeziku u uvodnicima nasih najvecih lingvista Dzevada Jahica ili recimo Senahida Halilovica. U Jahicevoj trilogiji o bosanskom jeziku izmedu imena knjizevnih stvaraoca na bosanskom jeziku: Karahasana, Selimovica, Kulenovica, Hume, Andrica ili Maka Dizdara necete naci ime Envera Colakovica. Pa Enverovo djelo “Lokljani” predstavlja Isakovicevu “Karakteristicne leksike u bosanskome jeziku” u malom. Da, vazno je napomenuti da jedino rahmetli Alija Isakovic u ovoj pomenutoj leksici pominje “Legendu o Ali-pasi” od Colakovica.
Ja znam Zlatan nece lahko odustati, jer dok u njegovim zilama tece djedova krv, borca i junaka Vejsil-bega, oca Envera, hrabrog, nesalomivog i upornog u uvjerenju u ono sto radi, mozemo biti uvjereni da ce prof. Colakovic dati Bosni i Bosnjacima ono sto im i pripada. Ovdje je u pitanju svijest Bosnjaka i vrednovanje onog sto im se nesebicno nudi. Barem da upola pazimo nase knjizevne genijalce kako to rade nasi susjedi. Crnogorci su “Gorski vijenac” pretvorili u nacionalni bonton, koji inace dobro u praksi sprovode. Naravno mi nemamo potrebe izmisljati vrijednosti one su tu kod prof. Colakovica ili na Harvardu.
U “Antologiji bosnjacke knjizevnosti” od Enesa Durakovica, da nije bilo inicjative prof. dr. Sefketa Krcica, mozda nikada ne bi ni bila uvrsten uvodnik o epici u pomenutu zbirku. Zasto se toliko malo zna o bosnjackoj epici? Sta su to vidjeli naucnici sa Harvarda a mi jos ne? Zasto smo nazalost i dalje osudeni da posao koji treba da radi institucija kod nas to rade pojedinci, kao nap. bracni par Colakovic.
Na kraju ostaje samo da citiramo prof. Dr. Zlatana Colakovica i njegove rijeci shvatimo doista ozbiljno:” U devetnaestom vijeku balada o Hasanaginici oduševila je cijelu Europu. U dvadesetom vijeku, epiku Avda Meðedoviæa i drugih bošnjaèkih pjevaèa prouèavali su najveæi teoretièari književnosti, folkloristi, muzikolozi i klasièni filolozi. Što æe zainteresirati ovo stoljeæe pokazat æe vrijeme. Na nama ostaje da velika djela bošnjaèke književnosti dostojno prezentiramo Bosni i svijetu.”