Razgovarali: M. PIHURA, E. KRCIĆ i B. PEKMEZOVIĆ

Diego E. ARRIA, bivši ambasador Venecuele u UN-u

Vaša ekselencijo, ovaj razgovor vodimo neposredno nakon jednog iz niza sudskih procesa tek završenih ili započetih, iniciranih uslijed osnovane ili neosnovane sumnje, radi dokazanih i nedokazanih navoda, protiv niza zaslužnih Bošnjaka. Možete li nam ukratko reći kako Vi na to gledate i kako doživljavate ovakve sudske procese?
Diego ARRIA: Smatram cijeli stvar tako žalosnom i tako bolnim… uznemirujućom… toliko nevjerovatnom da je za ne povjerovati… da bi se moglo razmišljati o prijatnim stvarima. Toliko je toga… Ali, evo primjerice, prije dvije sedmice bio sam pozvan kao svjedok u “slučaju Orić”. Tom prilikom u sudnici je prikazano par video snimaka iz jula ili avgusta 1993. godine, na kojima se moglo vidjeti kako ljudi u Srebrenici igraju i sl. Tužilac je pokušavao da dokaže da je sve bilo savršeno i u redu…. Ja sam se naljutio i rekao sam tužiteljima: ”Oni nisu slavili zato što su srećni, oni su slavili to što imaju još jedan dan života. Da vi imate još jedan dan duže da živite, i vi također biste slavili, ne zato što vam je jako zabavno, nego zato jer imate još jedan dan duže u životu... Eto, upravo oni su se veselili tome danu i što su još uvijek živi…”, i dodao sam još da je ovo dio vještačkog zataškavanja koje se nastavlja i dan danas…



Vaša ekselencijo, možete li dati paralele između ovog slučaja (navodi protiv gospodina Šaćirbegovića) i ostalih slučajeva koje ste prethodno naveli?
Diego ARRIA: Pa radi se o veoma perverznoj situaciji. Čak i nakon svih masakara i vandalizama koji su utjecali na ljude u Bosni, tokom kao i nakon sukoba, međunarodna zajednica naziva agresora i žrtvu “stranama” kojom se ovako uspostavlja jedna nemoralnu jednakost. Postavi jedne spram drugih tako da se ne moraš brinuti (o žrtvi, op. prev.). Nakon što je rat bio okončan, ovakav pristup se još uvijek nastavlja. Npr., kao što sam to vidio u “slučaju Orić”, u Hagu se pokušava od Orića napraviti drugi Arkan, što je zapanjujuće i što liči na neumjesna poređenje rahmetli Izetbegovića sa Miloševićem.
Izvjesni uvijek pokušavaju da isture mišljenje: da Tuđman nije umro, vjerovatno bi završio na suđenju. Znači, imate Miloševića, a imali biste i Tuđmana. A izvjesni su dušebrižnici željeli da imaju tamo i Izetbegovića također – tako biste imali svu trojicu tamo. Da bi ti isti mogli reći “da su sva trojica bili barbarini, i da su sva trojica isti”. Da bi dobili što su zaslužili. Što je veoma nemoralan način razmišljanja, nažalost, gdje se pokušava žrtva poistovjetiti sa zločincem. Kao što sam rekao u slučaju Orić, tužitelji pokušavaju da ga izjednače sa Arkanom, koji je ustvari bio istinski barbarin, ubica, zločinac…
Što se tiče slučaja Muhameda Šaćirbeya, znate, ja sam bio njegov kolega u Ujedninjenim Nacijama. Nikada nisam video ambasadora koji je radio više, efikasnije, sposobnije i inteligentnije za svoju misiju, nego Muhamed Šaćirbey. Ljudi to ne shvataju, i žao mi je da vidim također da mnogi ljudi iz zemlje koju je zastupao ne shvataju da se on borio za tu zemlju u njeno ratno doba; mogli ste vidjeti samo dvije-tri osobe u cijeloj misiji tokom rata, a uz to on je djelovao u potpunosti bez finansijskih sredstava. Da niste imali ljude poput Muhameda Šaćirbeya, cijela situacija za Bosnu i Hercegovinu bi bila još gora. Promašili biste mnogo gore u medijima i na svim mjestima političkog djelovanja, i ne biste imali mrežu kontakata… Ja se zaista divim gospodinu Muhamedu Šaćirbeyu i jedino se nadam da će sve krenuti u boljem pravcu za njega nego što je to bilo do sada.
I kada vidim ono što vidim danas, kada posmatram slučaj u kome ga SAD tuži, to je naprosto nevjerojatno. Kao da je Muhamed Šaćirbey zatočenik Gvantanama!

Čuli ste da se tužitelj i ovdašnje američko sudstvo poziva na sporazum napravljen još sa Kraljevinom Srbijom prije stotinu godina?
Diego ARRIA: Znate da je Muhamed bio zatočen 16 mjeseci bez poziva na suđenje na osnovu tog sporazuma napravljenog sa “Kraljevinom Srbijom” 1901. odnosno 1903.

Pa radi se o veoma perverznoj situaciji. Čak i nakon svih masakara i vandalizama koji su utjecali na ljude u Bosni, tokom kao i nakon sukoba, međunarodna zajednica naziva agresora i žrtvu “stranama” kojom se ovako uspostavlja jedna nemoralnu jednakost. Postavi jedne spram drugih tako da se ne moraš brinuti (o žrtvi, op. prev.). Nakon što je rat bio okončan, ovakav pristup se još uvijek nastavlja. Npr., kao što sam to vidio u “slučaju Orić”, u Hagu se pokušava od Orića napraviti drugi Arkan, što je zapanjujuće i što liči na neumjesna poređenje rahmetli Izetbegovića sa Miloševićem. I bio sam tamo prošle godine kada je 700 žrtava pokopano u Potočarima. Kada sam pogledao oko sebe - ko je čuvao ovo mjesto, ko je štitio mjesto gdje je 700 žrtava ubijeno? Srpski policajci. Vjerovatno polovica njih, ili jedna trećina njih su vrlo vjerojatno kriminalci, ljudi koji su ubijali stanovnike Srebrenice. Toliko mnogo potencijalnih ubica i kriminalaca su posmatrali sahranu svojih žrtava! Ovo je jedinstven slučaj, kako znam, u historiji svijeta, ili koliko mi je poznato, uopće. Za mene to je bilo veoma bolno. Veoma žalosno je vidjeti tako nešto, i vidjeti da je na kraju Srebrenica u njihovim rukama, da su Srbi dobili ono što su htjeli od samog početka. Da naprave taj dio Bosne dijelom Srbije. Ne samo da se zbio masakr, već je bosanski teritorij podijeljen i kao poklon dat Srbima. To je jednostavno veoma bolno. Vijeće bezbjednosti Ujedinjenih naroda nije čak željelo razmotriti predmet genocida, jer prema konvencijama Ujedinjenih naroda takva kvalifikacija bi ih prisilila da nešto učine. Ali ne! Tokom jednog od mojih posljednjih govora u Vijeću bezbjednosti Ujedinjenih naroda, rekao sam: ”Veliki masakr će se dogoditi. i nova savjest će biti probuđena….”. Sramota, ništa osim sramote, vječne sramote, da citiramo Šekspira. To je bila moje posljednja intervencija u Vijeću bezbjednosti. Ti ljudi su živjeli u poricanju. Oni su gledali na drugu stranu. Nije ustvari bilo to da oni nisu znali, nego su oni znali i previše dobro šta se dešavalo. I pošto su znali jako dobro, također su znali da će morati da reaguju. Jedini saveznik kojeg je Bosna tada imala su bili mediji. Čak i arapske, odnosno muslimanske zemlje, spram kojih sam ja veoma kritičan, su se ponijele veoma loše. Nije bilo nikakvog iskazivanja solidarnosti, osim u par zemalja, koje su ponudile nešto novaca Bosni. Ali ono što bi se moglo nazvati vojnom solidarnošću za položaj, vrisak i boli Bosne – ništa od toga! Vidite, ja sam katolik, i dolazim iz Latinske Amerike. Zašto sam ja bio toliko aktivan? Jer se radilo o maloj zemlji koju je napala veća zemlja, i za mene su bili u pitanju principi. Dakle, ja vjerujem da nema budućnosti u entitetima pošto su oni vještačke tvorevine, stvar koja je nasilno nametnuta žrtvama, da bi se one složile. I ja vjerujem da je bilo veoma teško predsjedniku Izetbegoviću, koga sam ja veoma poštovao, da se složi sa nečim takvim, i da odbije u to vrijeme pod pritiskom okolnosti, kada vidite da ljudi ginu oko vas i da vi nemate mogućnosti da učinite nešto više. Mislim da kažem, da li je on mogao zahtijevati kolektivno samoubistvo?

godine, te države koja već odavno ne postoji. A evo danas još saznajemo da ga vlada (Bosne i Hercegovine, op. prev.) ne tereti ni za što. Da nije čak ni optužen. Dok mu u isto vrijeme pravni sistem SAD uskraćuje njegovu punu slobodu, i onda morate da vjerujete da postoji nešto mnogo više od pravnog aspekta ovog slučaja. To onda mora biti politički proces, jer je Muhamed Šaćirbey imao dosta sukoba sa predstavnicima u UN-u pred kraj rata i tokom procesa Dejtonskog sporazuma. Mnogo značajnih, pa i običnih ljudi, smatra da njega kažnjavaju zbog načina na koji je branio zemlju svojih predaka, domovinu svog oca, naravno i njegovu zemlju također. Posebno tokom Dejtonskih pregovora, kada je bio ministar spoljnih poslova Bosne i Hercegovine.
Jer, oprečno je logici da je američki građanin, pošto je on američki državljanin kao što je i bosanski državljanin, zatvoren tri godine u SAD čekajući na “stranu” vladu da predstavi optužbu protiv njega ili bar nalog za njegovo hapšenje. To još nisu učinili.
Znajte da, pod drugačijim okolnostima, ja nikada ne bih mogao zamisliti da se američki građanin potražuje od strane vlade npr. vlade Hondurasa, na “informativne saslušanje” i da ga Amerikanci drže zatočenim tri godine sve dok se Honduras ne nakani da pokaže nalog za hapšenje američkog građanina. Pa oni bi se nasmijali na to.

Zašto se ne smiju kada je u pitanju Muhamed Šaćirbey?
Diego ARRIA: Uglavnom zbog političkih razloga. Nema niti jednog drugog razloga iza toga.



Vaša ekselencijo, u nekoliko navrata spomenuli ste Daytonski sporazum, od kojeg je prošlo više od 10 godina. Šta se promijenilo od vremena vašeg službovanja kao pripadnika misije UN-a te predsjedavajućeg Vijeća bezbjednosti 1993. godine do danas?
Diego ARRIA: Na desetu godišnjicu komemoracije Srebrenice u julu, dok sam bio u UN-u, rekao sam da se Vijeće bezbjednosti borilo da sačuva Srebrenicu. Ja sam upozoravao da će se masakr dogoditi. I bio sam tamo prošle godine kada je 700 žrtava pokopano u Potočarima. Kada sam pogledao oko sebe - ko je čuvao ovo mjesto, ko je štitio mjesto gdje je 700 žrtava ubijeno? Srpski policajci.
Vjerojatno polovica njih, ili jedna trećina njih su vrlo vjerojatno kriminalci, ljudi koji su ubijali stanovnike Srebrenice. Toliko mnogo potencijalnih ubica i kriminalaca su posmatrali sahranu svojih žrtava! Ovo je jedinstven slučaj, kako znam, u historiji svijeta, ili koliko mi je poznato, uopće.
Za mene to je bilo veoma bolno. Veoma žalosno je vidjeti tako nešto, i vidjeti da je na kraju Srebrenica u njihovim rukama, da su Srbi dobili ono što su htjeli od samog početka. Da naprave taj dio Bosne dijelom Srbije. Ne samo da se zbio masakr, već je bosanski teritorij podijeljen i kao poklon dat Srbima. To je jednostavno veoma bolno.

Iako ste (bili) visoki dužnosnik UN-a, želimo Vam na kratko ukazati na upotrebu određenih termina. U par navrata ste rekli da je u Srebrenici bio masakr. Međutim, ono što se dogodilo u Srebrenici bio je genocid. Ta “enklava”, kako su je nazivali, bila je “Zaštićena zona” Ujedinjenih naroda u kojoj se dogodio taj strašan genocid. Recite nam - koliku odgovornost snosi UN za genocid koji je počinjen u Bosni i Hercegovini, a posebno Srebrenici, koji je bio konačni vrhunac uspona sistematske genocidne agresije na BiH?
Diego ARRIA: Vijeća bezbjednosti Ujedinjenih naroda je poslalo misiju, koja je ujedno bila prva misija odaslana od strane jednog Vijeća bezbjednosti u ratno područje u Bosnu. Mi smo to učinili jer je predsjedavajući Vijeća bezbjednosti u to vrijeme bio pakistanski diplomata, veliki čovjek, ambasador Marker, uspjeli smo da to “proguramo”. Bilo je tada šest ambasadora u grupi i ja sam bio njen lider. Ja sam svojevremno izjavio u misiji UN-a, kao i međunarodnim medijima, da se usporeni genocid dešava u Srebrenici. U aprilu 1993. godine, također sam rekao da su se zvaničnici UN-a ponašali više kao kapoi u koncentracionim logorima, nego kao zaštitnici naroda u Srebrenici. Ja sam bio zapanjen. Zabilježeno je da sam to rekao u mnogo prilika, i što sam rekao u Hagu dok sam svjedočio protiv Miloševića. Isto sam ponovio i prošle godine. Vijeće bezbjednosti Ujedinjenih naroda nije čak željelo razmotriti predmet genocida, jer prema konvencijama Ujedinjenih naroda takva kvalifikacija bi ih prisilila da nešto učine. Ali ne! Tokom jednog od mojih posljednjih govora u Vijeću bezbjednosti Ujedinjenih naroda, rekao sam: ”Veliki masakr će se dogoditi. i nova savjest će biti probuđena….”. Sramota, ništa osim sramote, vječne sramote, da citiramo Šekspira. To je bila moje posljednja intervencija u Vijeću bezbjednosti. Ti ljudi su živjeli u poricanju. Oni su gledali na drugu stranu. Nije ustvari bilo to da oni nisu znali, nego su oni znali i previše dobro šta se dešavalo. I pošto su znali jako dobro, također su znali da će morati da reaguju.
Ja sam uvijek govorio da Bosna i Hercegovina nije bila u scenariju na početku rata 1991. godine, kada smo mi izglasavali rezoluciju u vezi sa embargom na oružje za bivšu Jugoslaviju, na taj način smo odredili rezultat rata. A pošto mi nismo znali ono što su velike (moćne) zemlje znale, ali su velike zemlje znale da je Srbija i Crna Gora do zuba naoružana, a da Bosna i Hercegovina to nije bila. One (uticajne sile) su mislile da će sve proteći veoma brzo: Bošnjake će progutati talas srpskih vojnika, ali kao što sam ja rekao u to vrijeme u Ujedinjenim narodima: Bosanci su bili veoma loši akteri. Nisu pratili podnešeni im scenarij. Oni se nisu skotrljali i glumili mrtvace. Oni su se borili. Oni su se odupirali. I nakon izvjesnog vremena, mit o srpskoj nepobjedivosti je bio smrskan. A na kraju, kao što i vi to znate, kada je NATO odlučio da interveniše nakon što su stotine hiljada Bošnjaka i drugih naroda ubijeni, Srbi su se odmah predali. Ali trebalo je da stotine hiljada ljudi umre prije no što se to desilo. Svaki put kada bi mi pokušali da učinimo nešto u Vijeći bezbjednosti, stalni članovi bi rekli: “Oh ne, ne možemo to. Zamislite, srpska vojska je bila armija koja je zaustavila Hitlera tokom Drugog svjetskog rata.” Što je apsolutna laž. I oni su stvorili ideju da je Srbija neka vrsta supermena, koji se ne bi mogao zaustaviti ni sa 100.000 pripadnika trupa Ujedinjenih naroda.

Svakako, to je bila apsolutna laž, a to smo vidjeli 1995. i 1999. Ako se dobro prisjećamo, postoji jedan izvještaj UN-a koji je bivši ambasador Šaćirbey, zajedno sa nekoliko ljudi u UN-u zahtijevao 1998. Da li ste vi bili svojevremeno dio te grupe, na kojoj se glasalo za taj predmet?
Diego ARRIA: Ne, radilo se o Generalnoj skupštini UN-a. Nego, da li vi mislite na izvještaj Generalnog sekretara UN-a o Srebrenici? I Ruandi? Je li to ono na šta mislite? Izvještaj Generalnog Sekretara UN-a?

Radi se o kontraverznom izvještaju koji Ujedinjeni narodi nisu željeli objaviti.
Diego ARRIA: Da. Upoznat sam sa tim izvještajem. To je prvi put u historiji Ujedinjenih naroda da je jedan Generalni sekretar Ujedinjenih naroda priznao da je bilo mnoštvo pogrešaka. I to je vrijednost izvještaja. Naravno, s druge strane, ako se pitate da li on posjeduje ikakvu drugu vrijednost – on ima veliku vrijednost za međunarodnu zajednicu ali veoma malu vrijednost za Bosnu i Hercegovinu.



Niko u Ujedinjenim narodima nije preuzeo odgovornost za ono što se dogodilo, iako imamo rečeni izvještaj, koji nije u potpunosti u prilog Bošnjacima kao žrtvi genocidne agresije.
Diego ARRIA: U Hagu, tokom suđenja Miloševiću, u kojem sam i ja imao ućešća, i za koje sam rekao da smatram najvećim zataškavanjem u historiji Ujedinjenih naroda, ranije, kako je bilo zabilježeno. Rekao sam da, na primjer pisma, koja je poslala gospođa Ogata saopštavajući šta će se dogoditi, Generalni sekretar (tada Butros Ghali) nikada nije razaslao članovima Vijeća bezbjednosti UN-a.
Ustvari, ja sam prvi put vidio pisma gospođe Ogata 11 godina kasnije, kada su mi ih suci u Hagu pokazali, i upitali me: “Da li ste znali za njih?” Rekao sam da nisam, i da sam ih prvi put u životu vidio tada u ICTY-u. Tako da je igra Generalnog sekretara, u to vrijeme Boutros Boutros Ghali-ja, bez ikakve sumnje bila u suradnji sa stalnim članicama Vijeća bezbjednosti, u prikrivanju istine od cijelog svijeta onoliko koliko su mogli. Mediji, jedini saveznik kojeg je Bosna tada imala su bili mediji. Čak i arapske, odnosno muslimanske zemlje, spram kojih sam ja veoma kritičan, su se ponijele veoma loše. Nije bilo nikakvog iskazivanja solidarnosti, osim u par zemalja, koje su ponudile nešto novaca Bosni. Ali ono što bi se moglo nazvati vojnom solidarnošću za položaj, vrisak i boli Bosne – ništa od toga! Vidite, ja sam katolik, i dolazim iz Latinske Amerike. Zašto sam ja bio toliko aktivan? Jer se radilo o maloj zemlji koju je napala veća zemlja, i za mene su bili u pitanju principi. Ali zašto jedna muslimanska zemlja? Zašto bih se ja u to umiješao? Upravo radi toga u ovom slučaju. No, za njih nije bilo tako. Oni ostali stalni članovi Vijeća bezbjednisti su bili veoma, veoma apatični, kao i arapske zemlje. Tako je Bosna imala veoma malo prijatelja. Zato sam se ja toliko divio Šaćirbeyu, jer je on bio veoma osamljen…

27. februara 2006. godine održat će se usmena rasprava pred Međunarodnim sudom u Den Haagu o tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za počinjenu agresiju i genocid. Kako predviđate razvoj ovog historijskog sudskog procesa, od kojeg Bosna i Hercegovina očekuje da konačno pobijedi Istina i Pravda?
Diego ARRIA: Da, ja sam bio tada u Vijeću bezbjednosti kada je Međunarodni sud pravde saopćio Vijeću bezbjednosti da se razmatra pitanje genocida. Vijeće bezbjednosti skoro da nije željelo svojevremeno priznati ovo saopćenje od Međunarodnog suda pravde. Napravio sam istup u to vrijeme govoreći sljedeće: ”Ovo je najviši Međunarodni sud, ovo se mora uključiti u rezoluciju.” Srbi su upozoreni da će se smatrati odgovornima za genocid. Znam o čemu se radi u tome o čemu govorite. Znate, problem sa međunarodnom zajednicom je taj što ona – ne postoji. To je nešto poput mita, skoro poput virtualne kreacije, jer ne možete pravno proganjati Generalnog sekretara Ujedinjenih naroda. Ne možete pravno proganjati predstavnike zemalja članica. Ili one u Vijeću bezbjednosti.
Vidite, kada odete na Tribunal, ili kada bilo koja druga osoba ode na sud, pitaju vas sljedeće: “Da li se kunete da ćete govoriti istinu i samo istinu?” To pitanje ne postavljaju Generalnom sekretaru ili predstavnicima zemalja stalnih članica Vijeća bezbjednosti. Njih ništa ne obavezuje. Tako da se ustvari sve ove stvari mogu dogoditi i zadesiti, a da niko ne odgovara za to. Ovdje se pitamo ko je odgovoran. Niko nije!

Vi sa ovim prenosite zastrašujuću poruku svijetu.
Diego ARRIA: Ali to je istina. Vi ne možete izdavati ili primati naređenja u ratu. Skrivati dokumenta, otklanjati, preusmjeravati pažnju… Uzmite na primjer Akašija, koji je u brojnim prilikama odbio da djeluje… Kada sam Akašija kritikovao zbog njegovog odbijanja da djeluje, rekao sam sljedeće: “Da li je Akaši bio sam? Da li je on tako moćan, da li je on car Japana, da se ne može ubijediti od strane njegovih nadređenih u Ujedinjenim narodima da djeluje? Ja to ne mogu prihvatiti”.

Da li se danas Generalni sekretar Kofi Annan krivi za neke stvari za koje je Boutros Boutros Ghali bio konačno odgovoran, ili pak Akaši, koji očito nije bio “car Japana”, ali jeste carevao opstrukcijama, koje su bošnjački narod koštale mnogo žrtava?
Diego ARRIA: Znate, glava bilo koje organizacije je uvijek odgovorna. Ne možete uvijek spasiti svijet, ali možete djelovati dobronamjerno. Na primjer, kažete mi da Akaši nije djelovao jer on nije car Japana. Onda vi njemu kažete: “Uradi to, ili ideš vani ovo isto poslijepodne.” Ne sutradan! I ako se prisjetite da je Akaši mnogo puta primio nalog za izdavanje uputstava za napad avionima na srpske položaje – on je uvijek to odbio. Lakše je bilo reći: To je do Akašija. Ne, ne, ne, ne!!! Odgovornost leži na vrhu organizacije! Naravno, mnogo je i drugih saučesnika pri tome!



Potpisivanjem mira u Dayton-u, Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta. Jedan od njih je “republika srpska”, koja počiva na krvi, kostima i masovnim grobnicama Bošnjaka. Da li je zaista dobro sa stanovišta globalnih interesa UN-a i međunarodne zajednice uopšte da se podržava nešto takvo u jednoj zemlji koja je međunarodno priznata, a koja je opterećena fašističkom tvorevinom koja je umorila stotine hiljada nedužnih civila?

Nego, još da vam kažem da ja spavam mirne savjesti, jer je mnogo ljudi nakon krize izjavilo: ”Trebao sam ovo reći, trebao sam ono reći….” Ne, sve što sam mislio ja sam rekao u trenutku kada je to trebalo biti izrečeno, javno, zvanično, bez oklijevanja, bez slabosti. Iznio bih stav pravovremeno i veoma odlučno! Da, ja sam bio jedan od onih koji su stvorili Tribunal, i kada sam dobio poziv, zvali su me zbog Srebrenice i zbog Miloševića, tada sam upitao gospođu Carlu del Ponte zašto je mene pozvala kao svjedoka. Odgovorila je “zato što su predstavnici stalni članova Vijeća bezbjednosti izjavili da oni nisu mogli predvidjeti masakr u Srebrenici.” Na što sam ja uzvratio: ”Pa, oni su vam lagali.” Svako je to znao, a ja sam jedina osoba koja je učestvovala u formiranju Tribunala

Diego ARRIA: Znate, jedina vrijednost Dayton-a, ako mu se može dati ta definicija, jeste u tome da je zaustavio rat. Ali, nije doveo do pravde. Nije ponovno izgradio integritet zemlje članice Ujedinjenih naroda, zvane Bosna i Hercegovina, koja je primljena u maju 1992., ako se dobro prisjećam, od strane predstavnika (u Ujedinjenim narodima, op. prev.) koji su priznali tu zemlju. Ja sam bio jedan od njih. Dvije nedjelje nakon što smo je priznali, započeli smo je fragmentirati po sistemu aparthejda. Što je predstavljao prvi Vance-Owen-ov plan. Dakle, ja vjerujem da nema budućnosti u tome (entitetima) pošto su oni veoma vještačke tvorevine, stvar koja je nasilno nametnuta žrtvama, da bi se one složile. I ja vjerujem da je bilo veoma teško predsjedniku Izetbegoviću, koga sam ja veoma poštovao, da se složi sa nečim takvim, i da odbije u to vrijeme pod pritiskom okolnosti, kada vidite da ljudi ginu oko vas i da vi nemate mogućnosti da učinite nešto više. Mislim da kažem, da li je on mogao zahtijevati kolektivno samoubistvo? Nije mogao. Zato ja suosjećam s njim, znam da je bilo mnogo razloga za njega da prihvati sporazum, ali kao promatrač međunarodne zajednice, kao što ste vi to rekli, nevjerojatno je da se održava “RS” na grobovima i kostima – pogotovu u Srebrenici. Time, vi ste nagradili, dali ste zemlju agresoru, ubicama, genocidu. Čak ste im dali dio bosanske teritorije. To je nešto izopačeno, pokudno, svašta se može izreći o tome. I poruka, koja se kao bumerang vratila međunarodnoj zajednici, bila je Ruanda. I vidite da je današnja Ruanda Darfur.

Sjećate se da je Hakija Turjalić r.a., potpredsjednik Vlade BiH, ubijen u oklopnom transporteru UN trupa…?
Diego ARRIA: Da, sjećam se kada su ubili Turajlića, tada sam rekao Vijeću sigurnosti: ”Ako se zamjenik premijera Bosne i Hercegovine može ubiti u oklopnim kolima, pod zaštitom Ujedinjenih naroda i jednog francuskog oficira, onda se zaista može izbjeći kazna za ubistvo.” A francuski oficir, koji je bio upetljan, unaprijeđen je i odlikovan od strane Francuske vlade. To je zbilja nevjerovatno! Još sam rekao: “Ako se to može uraditi, ubiti poznatog čovjeka bez bilo kakve odgovornosti, onda je to (suđenje francuskom oficiru), bilo izvitoperivanje pravde”- tako sam to rekao u Vijeću bezbjednosti. Ako je to tako, onda je poruka jasna: možete učniti što god želite!!! Ovi ljudi, mi se ne brinemo za te ljude, vi ih možete sve pobiti! Ustvari, reći ću vam nešto: proteklih nedjelja tokom mog pojavljivanja na sudu u Hagu čuo sam izvode iz dnevnika generala Morillona, od oficira koji su zabilježili izvode iz razgovora Morillona sa Mladićem iz 1993. godine, kao i par nedjelja prije masakra. To su bile zabilješke koje su se odnosile na Mladića: “Pomoći ću ti da se otarasiš tog gnijezda terorista, ali moraš uraditi to na moj način.” Dok sam to čitao rekao sam sam sebi: “Oh, moj Bože, Morillon i Akaši, koji nazivaju građane Srebrenice: “švercerima”, “poricateljima” i još gore”. Kada imate generala UNPROFOR-a i predstavnika Generalnog sekretara, i kada sam Generalni sekretar kaže da postoje gora mjesta na svijetu od Sarajeva (1992.), šta se može očekivati!? Ako ova trojica ljudi kažu da ih je baš briga, a Evropljani odjednom započnu nazivati Bošnjake “muslimanima”, na ovaj način se uvodi vjerska i tehnička odrednica koja nije viđena stotinama godina, zato što je bilo savršeno prigodno kazati svijetu: ”Ovo su divljaci. Ovo su tri divljačka plemena Srbi, Hrvati i Muslimani”. Onu su ubijali jedni druge hiljadama godina - što nije istina - kao što to svi mi znamo. I tada sam rekao: “Smiješno je onda da su svi ljudi u Sarajevu, tokom Zimskih olimpijskih igara (održanih u Sarajevu, Bosna i Hercegovina 1984., op. prev.), bili tako sretni. Da li je to onda mjesto gdje su se divljaci međusobno borili? Ne, to je bio najsvjetovniji grad u Evropi, takvo je bilo Sarajevo”! Odjednom su izmišljeni muslimani umjesto Bošnjaka i Muslimani se pojavljuju. Evropljani nisu tretirali Bošnjake kao Evropljane, već jedino kao muslimane. Svojevremeno sam rekao na sudu, i u članku koji se pojavio u LA Times-u “Haiti - krvava Bosna”, sljedeće: “Zašto je to tako? Zato što je Latinska Amerika tretirala Haiti kao “crnce” a ne kao Latinoamerikance. I Evropljani su tretirali Bošnjake kao muslimane a ne kao Evropljane. Oba stava su pokudna. Ovo nije ništa novo.”
Nego, još da vam kažem da ja spavam mirne savjesti, jer je mnogo ljudi nakon krize izjavilo: ”Trebao sam ovo reći, trebao sam ono reći….” Ne, sve što sam mislio ja sam rekao u trenutku kada je to trebalo biti izrečeno, javno, zvanično, bez oklijevanja, bez slabosti. Iznio bih stav pravovremeno i veoma odlučno!



Mi građani Bosne i Hercegovine zahvalni smo vam za jasne stavove i istupanja, tako se trebalo postupati od početka… Nego, vaša misija je vezana i za početak rada Tribunala u Hagu, a sada i za svjedočenja…
Diego ARRIA: Da, ja sam bio jedan od onih koji su stvorili Tribunal, i kada sam dobio poziv, zvali su me zbog Srebrenice i zbog Miloševića, tada sam upitao gospođu Carlu del Ponte zašto je mene pozvala kao svjedoka. Odgovorila je “zato što su predstavnici stalni članova Vijeća bezbjednosti izjavili da oni nisu mogli predvidjeti masakr u Srebrenici.” Na što sam ja uzvratio: ”Pa, oni su vam lagali.” Svako je to znao, a ja sam jedina osoba koja je učestvovala u formiranju Tribunala, i koji sam također bio svjedokom na tom istom Tribunalu, zato što niko nije želio da svjedoči na Tribunalu. Niti jedan od njih. Svi oni su rekli: “Ne, mi nismo mogli predvidjeli masakr. Bilo je teško predvidjeti takvo nešto…”(?!)
Pa, oni su lagali, tvrdim vam da je to činjenica!!! Upravo pišem o tome, sve to sastavljam u mojoj knjizi, sve ono što ja nazivam ponašanjem vodećih zemalja iza zatvorenih vrata Vijeća bezbjednosti, pošto je ovo najveće zataškavanje. Bosanska stvar je zaista stravična!
Bosanski predsjednik države Izetbegović mi je jednom rekao, tokom posjete Venecuelanskoj misiji: “Gospodine ambasadore, želim da vam se zahvalim za vaše zanimanje za našu zemlju.” I ja sam uzvratio na to: ”Gospodine Predsjedniče, dozvolite mi da vas prekinem. Ja sam vam veoma zahvalan, ali želim da znate da sam ja katolik, iz drugog dijela svijeta, i ja ovdje branim jedan princip. Da ste vi radili ovo, što Srbi čine vama, budite ubijeđeni da bih ja napadao vas isto onako kako napadam Srbe sada.” Ovo nije “muslimansko pitanje” kako ga nazivaju neke diplomate, ili srpsko, ovo je stvar principa, i ovo je osnova! Zato mi imamo takav moralni autoritet, jer se ne radi o vjerskom pitanju, i mi nismo povezani po vjerskom, etničkom, ili bilo kom drugom aspektu.



Naše sljedeće pitanje je ponovno u vezi sa Ujedinjenim narodima. Nakon genocida u Bosni i Hercegovini, te u Ruandi i Sudanu, gdje su se isto tako desili strašni genocidi, te nakon Boutros Boutros Ghalija, Yasuši Akašija, MacKenzieja…, koji su uradili mnoštvo loših stvari koje su koštale našu domovinu i naš narod, da li je realno očekivati da institucija Ujedinjenih naroda nastavi da egzistira kao što je to do sada bio slučaj, odnosno, da li Ujedinjeni narodi trebaju potpunu reformu?
Diego ARRIA: Ne Ujedinjeni narodi i ne radi se o Ujedinjenim narodima. Nego, dopustite mi da odgovorim na vaše prvo pitanje. Lahko je kriviti Ujedinjene narode, dok istinski nisu krivi Ujedinjeni narodi, nego zemlje stalne članice Vijeća bezbjednosti u UN-u, i još neke utjecajne zemlje, koje jesu ili nisu odradile svoju zadaću. Koje jesu ili nisu preuzele svoju odgovornost. I oni su ti koji su iskoristili Ujedinjene narode.
Primjerice, u slučaju Bosne, Evropa (EZ, op. prev.) je govorila cijelo vrijeme: “Ovo je čas Evrope.” I onda oni nisu učinili ništa, samo su proslijedili sve Ujedinjenim narodima, da na kraju ni Ujedinjeni narodi također ne uradise ništa. Zato što oni (UN, op. prev.) nisu željeli da urade bilo što, pošto se cijela stvar dešavala usred Evrope. Ovako je stvoren niz problema, tako da ustvari, Ujedinjeni narodi predstavljaju samo odraz njenih članica, odraz ponašanja vodećih zemalja svijeta. S izuzetkom Generalnog sekretara u to vrijeme Ghali-ja, koji je odigrao izvanredno nemoralnu ulogu progovarajući kada ne treba (u Sarajevu: “Ovo je rat bogatih ljudi!”, op. prev.), ili uopće ne progovarajući kada je trebalo o Srebrenici i drugim krajevima BiH. Ali, još gore je, nemoralnije, kada je prikrivao i zataškavao stvari u slučaju koncentracionih logora u Prijedoru, Foči… No u to vrijeme, znate, Boutros Ghali je želio da bude ponovno izabran. Zato se bio ušutio. A ja vam stoga ponavljam: ne radi se samo o organizaciji Ujedinjenih naroda, već se radi o suštinskom pitanju (postojanja) zemalja stalnih članica Vijeća bezbjednosti, koje posjeduju najveću moć u Ujedinjenim narodima, i one su krivci pri svakom zbivanju. Poput Darfura, ili Bosne. Zamislite: ako ih nije bilo briga usred Evrope, na dva sata udaljenosti avionom od Pariza ili Londona, zašto bi ih bilo briga šta se dešava u Darfuru u Sudanu, ili u Ruandi, kod onih koji nisu čak ni muslimani – nego crnci? Za njih to je još manji problem. Ovo je stvarnost nakon Bosne i ono što se dešava u Sudanu, u Darfuru, i ono što se desilo u Ruandi, je ogromno zvjerstvo. Znate, sve to nije tako daleko od nas. Ponavljam opet, ako oni nisu bili u stanju da riješe to što se dešavalo vama usred Evrope, zašto bi ih bilo briga za to što se dešava u Darfuru. Čak i afričke zemlje, ni one nemaju nimalo solidarnosti. Unutar međunarodne zajednice jako je malo solidarnosti. Afričke zemlje bi trebale marširati svaki dan ispred UN-a, zahtijevati da se nešto učini. Arapske zemlje, muslimanske zemlje su trebale isto to da učine za Bošnjake, za Bosnu i Hercegovinu. Kada smo imali krizu na Haitiju, Latinska Amerika se suprotstavljala pružanju pomoći Haitiju.

Složit ćete se onda da nešto nije u redu sa svijetom, pa eto i sa UN-om?
Diego ARRIA: Da, upravo to, nešto nije u redu sa svijetom; a na kraju, Ujedinjeni narodi su samo odraz načina na koji se svijet ponaša i razmišlja. Ali, ponavljam, ne sama (organizacija, op. prev.) Ujedinjenih naroda. Također smatram da jedina svrha u koju bi ona trebala biti korišćena jeste da UN bude moralna pridikaonica, koju bi Generalni sekretar trebao intenzivnije koristiti. I zato što nije, za šta ja krivim Generalnog sekretara tog doba Boutros Boutros Ghali-ja, kojeg nije bilo briga. Jer reći Sarajlijama pod opsadom, dok mu se žali legalno izabrano rukovodstvo Bosne i Hercegoivine: “Ne žalite se. Mogu se sjetiti najmanje deset mjesta na svijetu koja su u goroj poziciji od vas!” Šta… Sarajevo je pod opsadom, sve su komunikacije prekinute, jedini izlaz iz grada je preko planine Igman ili sa aerodroma, i kako onda neko može biti tako neosjetljiv da kaže nešto slično? Da je Generalni sekretar tada rekao: “Ova situacija je neprihvatljiva usred Evrope…” Prije dvije godine je rekao da se isto nikada više niće ponoviti i gle – isto se opet ponavlja sada.

Arria: Ja nikada nisam prije vidio Orića, a danas sam postao indirektni svjedok njegove odbrane. Znam ko je on. Također poznajem i Halilovića. Ja sam tamo kazao: Ovo je nevjerovatno! Tu se sudi pripadniku pokreta otpora. Kao kada bi vi sada na sud izveli francuske “makiste” iz Drugog svjetskog rata! Branitelje Francuske i branitelje Bosne, branitelje zemlje nad kojom je izvršen napad. Ja to nisam mogao pojmiti.

A da ste Vi bili Generalni sekretar?
Diego ARRIA: Znate, da sam ja bio Generalni sekretar, osjećao bih se obaveznim da ispunjavam svoju odgovornost. Jer to su različite stvari. Rekao sam na početku: stotine hiljada Bosanaca bi bilo živo danas! Govorio sam u Srebrenici, dok sam razgovarao sa udovicama, i kazao im sljedeće: ”Jako mi je žao što moram da vam kažem ovo - vaši bližnji su nepotrebno ubijeni; nije bilo potrebe da se to uradi da su samo rekli jednu rečenicu Miloševiću: “Ako se samo makneš, ako samo mrdneš, mi ćemo te stvarno napasti.” Od samog početka to nisu uradili. Evropljani su se osjećali u strahu da će se odjednom muslimanska nacija roditi usred Evrope. I ja smatram da to bilo ono što ih je nagnalo da sami sebe uvjere da će Srbi pokoriti Bosance. Sve će se vratiti na ono što je nekad bilo, kao u Titovo vrijeme, iz kog su se ova “gospoda” izrodila – poput Miloševića.



Nakon komemoracije u Srebrenici bili ste svjedok na suđenju Naseru Oriću. Kako gledate na taj proces komandantu odbrane Srebrenice?
Diego ARRIA: Znate šta sam ja rekao na suđenju? Ja nikada nisam prije vidio Orića, a danas sam postao indirektni svjedok njegove odbrane. Znam ko je on. Također poznajem i Halilovića. Ja sam tamo kazao: Ovo je nevjerovatno! Tu se sudi pripadniku pokreta otpora. Kao kada bi vi sada na sud izveli francuske “makiste” iz Drugog svjetskog rata! Branitelje Francuske i branitelje Bosne, branitelje zemlje nad kojom je izvršen napad. Ja to nisam mogao pojmiti. To sam rekao.
Ovo je pokušaj da se Orić pretvori u Arkana, kriminalca… A Orić je bio glava, jedan od vođa lokalnog pokreta otpora. Građani zemlje pripadnice Ujedinjenih naroda koji su se suprotstavili invaziji druge, strane zemlje. Što je u tom trenutku postala Srbija i Crna Gora, kroz podršku aktivnih vojnih i paravojnih jedinica. Tako da je ovo transvesticija pravde. Ovo je nastavak onog ponašanja međunarodne zajednice, kojom se izjednačava nemoralna jednakost obiju strana. Orića sa Arkanom, Bošnjaka sa Srbima, govoreći da su svi oni loši.

U toku su procesi protiv nekoliko generala Armije RBiH, Delića, Hadžihasanovića, Kubure, dok je Halilović nedavno oslobođen optužbi. Nego, slušajući vas pažljivo tokom razgovora, može se spoznati da izvjesni elemneti unutar UN-a ili međunarodnih organizacija pokušavaju da prikažu sve strane podjednako krivima?
Diego ARRIA: Reći ću vam nešto; ko imenuje suce? Generalna Skupština. Ovo je osjetljiva tema, doduše… Ali… suci se imenuju u zavisnosti od utjecaja zemalja u generalnoj skupštini. Bez ikakve sumnje nakon 8 – 10 godina kontaktiranja svih strana, neizbježno ćete naići na neke ljude koji će tvrditi da je bilo kriminalaca na svim stranama. Zbog toga nekima trebaju tri Hrvata, deset Srba i povrh svega par Bošnjaka…To je ono što se ustvari ovdje dogodilo…

Što jasno govori da su Ujedinjeni narodi ti koji žele uspostaviti tu nepravednu “jednakost” žrtve i dželata?
Diego ARRIA: Prije UN-a, ja bih imenovao utjecajnu međunarodnu zajednicu. Jer Ujedinjeni narodi su poput duha povrh svega. Ujedinjeni narodi su jedan instrumenat. Kao što je NATO instrumenat, oruđe zapadnog dijela svijeta a UN jeste oruđe međunarodne zajednice.
Ono o čemu ovdje govorim jeste sljedeće: da su Tuđman ili Izetbegović poživjeli, veoma je vjerojatno da bi i njih neko pokušao optužiti. Sjetite se da je bilo komentara u štampi (koji su se kasnije pokazali neosnovanim), da će Izetbegovića optužiti. On je nešto kasnije preminuo. Zašto? Jer je nekima odgovaralo da imaju sve glave od “tri plemena”: jedan divljak Milošević, drugi divljak Tuđman, i na kraju Izetbegović. Po tim ljudima, svi Bosanci su divljaci. Pogledajte ih, svi su oni kriminalci. Vi znate da je tako, pa je onda ovo konačni zaključak. Kada damo presude Miloševiću, Tuđmanu i konačno Izetbegoviću, to će onda biti zaista kraj svega. Isti će reći: nije se radilo o genocidu, jer su se tamo svi borili. Zato vam govore: zaboravite na genocid, zaboravite na vaše obaveze međunarodne zajednice, zaboravite udovice Srebrenice, masakre u Sarajevu, Tuzli i svim onim mjestima na kojima su se krvoprolića dogodila…

A šta je onda sa konvencijama Ujedinjenih naroda?
Diego ARRIA: Svojevremeni Državni sekretar SAD Kolin Pauel je izjavio da se u Darfuru dešava genocid i onda - ništa se nije dogodilo. Danas, čak i samo priznanje (genocida, op. prev.) je beznačajno.

Dajete jednu poprilično crnu sliku. Da li Bosna ima budućnost nakon ovakvog jednog strašnog iskustva – agresija, genocida, masakra? Kako vidite Bosnu i Hercegovinu u okviru međunarodne zajednice o kojoj ste govorili? Odnosno, da li Bosnu u budućnosti vidite bez entiteta?
Diego ARRIA: Pa….mislim da će nešto takvo malo duže potrajati. Ja vjerujem da je podjela Bosne na entitete vještačka. Vidio sam u Potočarima, kada smo došli u Srebrenicu, da se odjednom saobraćaj i sav narod preusmjerio tamo gdje su se nalazili srpski policajci. Ja to nisam mogao vjerovati. Prije jedne decenije, oni su bili ti koji su napadali na ljude u Srebrenici. A danas su ispred mezarja na kome se ubijeni ljudi kopaju. Isti srpski zvaničnici i policajci su bili svojevremeno tu. Sjećam se izvjesnog pukovnika Radića, koji je bio u Zvorniku tada. Paradirao je oko svih tih ljudi. I ja sam siguran da su mnogi srodnici ubijenih njih također prepoznali. Razmišljajući u sebi: ”Ovo je policajac koji je bio tamo…” itd, itd… To je veoma teško.

Gospodin Arria u razgovoru sa Melihom i Belmom za Bošnjaci.net i Petu Stranu Svijeta G. Diego Arria u razgovoru sa urednikom Bošnjaci.net Da li zaista postoje dogovori između međunarodnih institucija i zločinaca? Diego ARRIA: Mnogo pitate! Dok su Francuzi bili na terenu, dešavalo se da ih je francuska vojska propuštala, da ih nije uhapsila; onda je bio jedan američki admiral koji je jednom prilikom izjavio: “Mogli smo ih uhapsiti da smo to htjeli.” A nisu.

Da, Bosna se još uvijek bori za ozdravljenje i rekonstrukciju. Kako može Bosna dostići samoodrživ opstanak?
Diego ARRIA: Oni su priznali zemlju, primili je u Ujedinjene narode, a onda su navalili da je atomiziraju. Nakon izglašavanja u Ujedinjenim narodima, Vijeću bezbjednosti, Generalnoj Skupštini, 192 zemlje glasaju za prijem koji onda Vijeće bezbjednosti odobri. Bosna i Hercegovina je zadovoljila sve te osnovne zahtjeve i nakon toga je primljena u UN. No, šta se desilo iza rata? Međunarodna zajednica je nju pokušala fragmentirati, nasilno su proturili tzv. rješenje za Bosnu i dozvoljavaju Srbima da je fragmentiraju. Zbog toga, jasno mi je da će uvijek biti napetosti, koje će postojati među ljudima Bosne dok god postoje entiteti.

Dakle, po svim indikacijama koje ste iznijeli, radi se o međunarodnoj zajednici kojoj se dopada takva slika?
Diego ARRIA: Ne radi se o tome da im se ona dopada. Međunarodna zajednica smatra da je pitanje riješeno, da je već zagrnuto, pometeno ispod ćilima. Ali zato danas imaju jedan Darfur, probleme u Iraku, i sve ostalo. Tako da su ostavili Bosance da žive s time. Bosanci moraju da žive sa tim problemom, što je još uvijek bolje nego nastavak - kako se na to gleda više ili manje kroz oči međunarodne zajednica - obostranog ubijanja.

Ali to je nazor koji su lideri međunarodne zajednice izmislili, poput izvjesnih pripadnika UNPROFOR-a. Francuza, Kanađana (MacKenzie) ili Britanaca (Hays).
Diego ARRIA: Britanski general Hays je bio očajan oficir. Tunel u Sarajevu, koji je vodio tokom rata van grada na slobodnu teritoriju Bosne, su britanski oficiri željeli da zatrpaju. I zamalo da su uspjeli.I zamalo da su to uradili, zato se tunel počeo kopati u više pravaca. Kada je Ganić upitao Hays-a zašto to žele da učine, Hays je odgovorio da Sarajevo nije više pod opsadom. Dok su za to vrijeme Srbi sjedili na brdima oko Sarajeva!

Naše sljedeće pitanje je vezano za ratne zločince koji su u bjekstvu. Šta mislite, kada će oni biti uhapšeni?
Diego ARRIA: Niko ne prati Karadžića. Znate, košta puno novaca ta potraga za njim, nema zainteresovanih ljudi, i vjerovatno zato što se on stalno kreće u trouglu Bosne-Srbije-Crne Gore. Mislim da je Mladić mnogo pristupačniji, da će biti lakše uhapsiti njega nego Karadžića. Ako bih birao između njih dvojice, ja bih prije izabrao Mladića, jer je on zaista ubica. Karadžić jeste i kriminalac i ubica, bez ikakve sumnje, ali izgleda da će biti vjerovatnije da se Mladić prvi uhvati, a onda Karadžić. Bar kako ja to čujem.



Da li zaista postoje dogovori između međunarodnih institucija i zločinaca?
Diego ARRIA: Mnogo pitate! Dok su Francuzi bili na terenu, dešavalo se da ih je francuska vojska propuštala, da ih nije uhapsila; onda je bio jedan američki admiral koji je jednom prilikom izjavio: “Mogli smo ih uhapsiti da smo to htjeli.” A nisu.
Dok je Mladić boravio u Beogradu, mislim da se radilo o ogromnom saučesništvu. Jer oni jako mnogo toga znaju. Znaju previše. Dosta toga su oni ispregovarali. Sa mnogima, sa Kanađanima, sa Akašijem, sa Ghalijem, oni su stalno pregovarali različite stvari, tako da se pitam kakvu će vrstu pričice ispričati na Haškom tribunalu, za koju mi do danas nismo čuli. Postoji nagrada od 25 miliona dolara za njihovu glavu, ali mislim da bi mnogima u međunarodnoj zajednici postalo jako neugodno ukoliko bi se oni živi izveli na suđenje. Mislim da bi oni bili veoma neugodni svjedoci….

Zato im mnogi preporučuju da se ubiju, radije nego da se živi predaju, ili da budu uhapšeni poput Miloševića. Gospodine Arria, na kraju da Vas pitamo - kada možemo očekivati vašu knjigu o zbivanjima u i oko Bosne 1992-1995?
Diego ARRIA: Jedna od mojih odluka za 2006. godinu je da je završim. Ustvari, idem u Sarajevo da bih na njoj radio tokom januara, februara i marta. Jer dok sam boravio zadnji put u Sarajevu, bio sam u stanju da više toga zabilježim crno na bijelo nego što sam to u stanju učiniti kada sam van Bosne. Iskoristit ću tu plodnu stvaralačku sredinu da zaključim moju knjigu. To je moja prva odluka za 2006. godinu.

Sretno sa vašom knjigom! Još jednom Vam hvala na vremenu koje ste nam posvetili, vašoj suradnji i strpljenju.

---

Exclusive interview: Diego E. ARRIA

KARADŽIĆ AND MLADIĆ KNOW TOO MUCH!

By: M. PIHURA, E. KRCIĆ i B. PEKMEZOVIĆ
Diego E. Arria, an innovative and charming Venezuelan, former Venezuellan diplomat in UN and president of the Security Council, former governor of Caracas and tourism minister of Venezuela, founding editor of the Venezuelan newspaper El Diario de Caracas, and now a part-time visiting lecturer at Columbia University and today still highly respected in UN by many, including current UN Secretary General Kofi Annan, painted in a recent conversation with web magazine Bosniaks.Net and newspapers of the Bosnian diaspora “The Fifth Side of the World” pretty dark reality of the modern world, resembling the fragile democracies of the West more to the Matrix of lies through what he implied, rather than open, soaring, advanced societies they appeared to be. ”....

---