Razgovarao: Esad KRCIĆ

Nihad KRUPIĆ: , pisac i publicista

BOŠNJACI.net: Nihade odavno imamo potrebe za jedan ovakav razgovor, ne znam ni sam zašto smo toliko odugovlačili, ali svakako pitanja je svakim danom sve više i ne znam da li ćemo uspjeti sve odgovore dokučiti. Ja bih ipak da počnemo sa pitanjem kako je biti pisac, publicista i analitičar daleko od domovine?
Nihad KRUPIĆ: Vjerovatno mnogo lakše nego onima u Bosni. Ovdje ne ovisim ni o kome, ne strahujem ni od kog, ne dotjeravam svoje tekstove redakcijskim zahtjevima, ne pripadam ničijem talu, krugu i lobiju, i što je najvažnije ne živim od ničije donacije. Pišem po svom nahođenju i kada osjetim potrebu, bez vremenskih rokova i naručenih tema. Ja sam potpuno slobodan čovjek, što mi daje poseban zalet u mojim spisateljskim radovima. Uz put svoj patriotizam financiram iz sopstvenog džepa i od svoje domovine Bosne i Hercegovine ništa ne tražim, ali osjećam dužnost da je pomognem u njenom konačnom stajanju na čvrste noge.

BOŠNJACI.net: Iako više od desetak godina živiš van BiH, Tvoji tekstovi imaju miruh domovine Bosne, bošnjaštva… Da li te to savladava nostalgija za Bosnom ili pak sa pisanom riječju želiš održati čvrst kontakt sa tom našom mrtvajom?
Nihad KRUPIĆ: Ja, naravno, ne sjedim i samo da pišem. Od toga se ne živi ovdje. Po danu popravljam, proširujem i uljepšavam kuće a noću pišem i nalazim se u Bosni. Mislim da u stvari nikad duhovno iz nje nisam ni otišao. Ona je moj početak a nadam se i kraj i niti se ja mogu rastati sa njom a niti ona sa mnom To je neki usud koji će me pratiti do kraja života. Period života van moje domovine mi je donio važnu spoznaju kako je velika zabluda u pomisli da je najbolje tamo gdje nisi. Ta zabluda se otkrije tek po napuštanju domovine. Istina je da se tamo negdje doživi materijalni uspjeh, i to je normalno jer se život pretvara u mukotrpan rad. To je jedna strana medalje. Druga je konstantna duhovna praznina i opasnost od potpune asimilacija djece u novo društvo. Dakle, onaj ko odluči dobrovoljno mijenjati domovinu mora se pomiriti sa činjenicom da čupa korijen porodičnog stabla. Mi, koji smo prognani sa svog ognjišta nismo imali vremena o ovome razmišljati jer Bosnu i Hercegovinu nismo napustili svojom voljom ali danas, suočeni sa svim problemima odroda od svojih korijena, dužnost nam je upozoriti one koji trenutno žive u BiH i misle da će im se svi problemi riješiti samo ako se dočepaju neke Zapadne bogate zemlje.



BOŠNJACI.net: Zbirka pripovjetki “Ram za sliku moje Bosne” je nastala u dijaspori a koja je posvećena Bosni i Bošnjacima i vremenu kroz koje su prolazili i prolaze. Reci nam odakle si crpio “građu” za pripovjetke ove Tvoje knjige?
Nihad KRUPIĆ: Bošnjacima se desilo u nekoliko godina što nije ostalim nacijama od njihovog postanka. Iako osuđeni na potpuno istrijebljenje oni su preživjeli. Kako, zašto i zbog čega, bit će neiscrpna tema novih spisateljskih radova. Najbolja umjetnička djela kod Bošnjaka tek predstoje i vjerujem da će neka od njih doživjeti velika svjetska priznanja.

Izetbegović je bio vođa antifašističkog pokreta u Evropi Mi trebamo da budemo ponosni što smo u našem najtežem vaktu imali Predsjednika koji nas je sačuvao od revanšizma. Po hrabrosti ostanka u Sarajevu tokom čitave agresije Aliju Izetbegovića možemo uporediti sa istaknutim vođama antifašističkog pokreta u Evropi Titom i De Golom, po humanizmu sa češkim predsjednikom Vaclavom Havelom, po ne proganjanju onih koji su mu montirali političke procese sa Nelsonom Mendelom. Treba ponovo izabrati dr. Mustafu ef. Cerića za reisa IZ BiH Na tvoje pitanje koga treba izabrati odgovaram direktno, treba ponovo izabrati dr. Mustafu ef. Cerića. Iz razloga što nama Bošnjacima treba reis koji će predsjedavati svjetskim konferencijam dijaloga između Islam i Kršćanstva, za dobro i Bošnjaka i svih muslimana svijeta. Nama treba reis kojeg zovu i saudijski kraljevi i predsjednici Amerike. Mi smo ranije imali reise koji su se spremali čitav dan na put iz Sarajeva do Zenice i umalo što nas ne nestade. Ako mi «vehabije» kažu da nisam dobar musliman... A ako su «vehabije» oni koji izjednačavaju sunnet sa farzom, smeta im dužina mojih hlača ili kose, boja odjela, kragna košulje, kravata, raskorače se dok klanjaju do te mjere da me istjeraju iz saffa, napadaju mog imama što nema bradu, kažu mi da nisam dobar musliman, ako zapadnem u sevdah pa zapjevam Oj jeseni tugo moja, ili kada zaplešem valcer, hodaju ispred mog babe u džamiji dok on još klanja ... ja onda imam sa takvim problema i oni sa mnom. Mi smo bili muslimani i prije njih, i ako Bog da, bićemo i poslije.

Ja sam knjigu podijelio u pet ciklusa priča. Želio sam kroz njih oslikati ljudske sudbine, u istom vremenu ali različitog mjesta događanja i da se svaki čitalac prepozna u jednom od junaka mojih priča. Sadržaj priča je zasnovan na istinitim događajima. Zapise sam redovno počeo voditi od prve barikade u mom rodnom gradu1991. godine, tako da je moja knjiga ne samo prozni prikaz nego i dokument jednog vremena, osobna karta moje domovine i naroda u vremenu agresije i genocida nad njima.
Pisana riječ, danas, je ostala jedino sredstvo protiv zaborava. Te teme su teške i mnogi, čak i u Bosni, ih ne vole pominjati, ali mi vani smo svjesni da nema budućnosti dok se istina ne spozna. Knjigu sam završio jednim snažnim političkim esejom «Sloboda, Pravda i Demokratija» koji je preveden na engleski, njemački i francuski jezik. Tema je bila američki pogled na Islam i muslimane i njihovo poimanje slobode, pravde i demokratije.

BOŠNJACI.net: Poznato mi je da je knjiga izuzetno dobro prihvaćena od strane ljubitelja knjige u BiH i dijaspori, ali me interesira kako je prihvaćena od samih pisaca?
Nihad KRUPIĆ: Ja u globalu čisto sumnjam da se naši pisci isuviše bave čitanjem dijela svojih kolega. One u domovini donekle i razumijem jer je postalo teško vrijeme za življenje samo od pisanja. Konkurencija je jaka, pa se možda i iz tog razloga u Sarajevu stvorilo nekoliko književnih lobija koji između sebe vode pravi medijski rat. Nagrade dobivaju oni koji pišu romane zabavnog karaktera i poeziju prepunu anđela i moja knjiga takvima je vjerovatno štivo koje će rado izbjeći. No, meni je više važno šta misle o knjizi čitaoci koji su doživjeli sudbinu glavnih likova mojih priča.



BOŠNJACI.net: Da li po Tvojem mišljenju bošnjački književnik dovoljno čini za svoj narod i svoju domovinu?
Nihad KRUPIĆ: Po nekim moralnim i etičkim mjerilima književnici bilo gdje pa i u Bosni i Hercegovini se ne bi trebali mjeriti nacionalnim aršinima, ali nažalost tako svi i ne misle pa se moramo baviti bošnjačkim književnicima kao najodgovornijim u literarnoj obradi neposredne prošlosti. Već u startu kod njih se javlja problem ljenosti. Teško ali dobro pišu i sa završenom knjigom zatvaraju stranicu vezanu za to dijelo. Dosta njih, još uvijek razmaženi iz onog društva, ništa ne čine da marketinški dovedu knjigu do kupca i uglavnom očekuju da im sve neko drugi servira. Karakteristično za majstora dobre pisane riječi je da su povučeni u svoj svijet i uglavnom šute. Ja, naprotiv govorim i pišem otvoreno i direktno, jer smatram da se bolje probuditi u groznici nego spavati pod infekcijom. Jevreji su počeli umjetnički obrađivati Holokaust tek krajem šezdesetih i uspjeli upravo sa književnim i filmskim projektima čitavom svijetu predstaviti razmjere te tragedije. U slučaju Bošnjaka, i BiH, i svjetske umjetničke
prezentacije agresije i genocida nad njima najodgovorniji su upravo njihovi pisci, slikari, režiseri i muzičari...
Za mene će postati veliki i nezaboravan Mersad Berber samo ako se uz Pikasovu Gerniku nađe i njegova Srebrenica; Dževad Karahasan ako napiše roman o djedu iz Hrustova kod Sanskog Mosta koji svakog dana iz nekog bavarskog izbjegličkog hajma izvodi u šetnju tri unuke, od dva sina koje su četnici ubili na njegove oči; Danis Tanović ako režira film pod radnim naslovom; “Deset hiljada topova više Sarajeva“. Bošnjacima ovog momenta nije toliko važna svjetska reputacija nijednog od njih koliko profesionalna angažiranost na prezentaciji neizmjerne civiliziranosti naroda kojem pripadaju u vremenu kada su stajali u redu da dobiju metak u leđa.



BOŠNJACI.net: Koliko naš narod cijeni stvaralaštvo naših pisaca, kao i kako gledaš na odnose među pisacima, ako ih je oupće moguće pratiti?
Nihad KRUPIĆ: Pisci su cijenjeni i omiljeni u većini naroda. Oni su simboli vremena. Nepovoljna okolnost po njih je da su ispred svoje generacije i postaju do kraja shvaćeni tek poslije smrti. Mislim da naš narod trenutno nema dovoljno strpljenja čitati knjige onim tempom kako je to činio ranije. A, opet nikada se knjiga nije više pisalo. Srećom da je knjiga uvijek nova za čitatelja koji je prije nije pročitao i da nema rok trajanja.
Ujedno smatram da su u BiH, sa posebnim fokusom na Sarajevo, pisci, novinari i ostali kulturnjaci opasno podijeljeni. Proza Miljenka Jergovića i poezija Hadžema Hajdarevića je uglavnom «pretplaćena» na nagrade od žirija sa opet «pretplaćenim» Ivanom Lovrenovićem na čelu uz obavezno sponzorstvo Dana, Slobodne Bosne i Oslobođenja.
Neka mi oproste pomenuti, ali trenutno za nas Bošnjake nemaju vrijednost te nagrade ako je tema radova ovih pisaca izigravanja svjetskih sekularnih i multietničkih gurua. Ta gospoda kao da je zaboravila da se nad nama Bošnjacima desio genocid samo prije koju godinu. Srećom po nas pa je ovdje odštampan «Roman o Srebrenici» Isnama Taljića na engleskom jeziku, pa tu knjigu možemo poklanjati našim američkim i kanadskim prijateljima. Nakon čitanja ove knjige moja prijateljica dr. Marry Potter, autorica nekoliko zapaženi romana, je toliko bila oduševljena vještinom Taljićeveg pisanja i dirnuta tragedijom Srebrenice da je ovog ljeta skupa sa familijom doputovala u Sarajevo da posjeti neke svoje prijatelje i upozna se sa autorom Taljićem, kojem je uručila vrijednu hediju.



BOŠNJACI.net: Govorili smo o piscima, odnosno pojedincima, interesira me Tvoj pogled na bošnjačke kulturne institucije u domovini. Da li si zadovoljan sa njihovim radom?
Nihad KRUPIĆ: O njihovom radu uglavnom čitam iz novina i interneta, dok se sa vodećim ljudima tih institucija srećem na našim skupovima u Sjevernoj Americi. Svi se uglavnom žale na besparicu i nemogućnost pokretanja novih projekata. Opet, i tu se uglavnom sve čeka na tanjiru, kao da će oni bivši Yu sizovi ponovo da «vaskrsnu». Vijeće Kongresa Bošnjačkih Intelektualaca i Akademija nauka i umjetnosti BiH osim nekoliko simpozijuma ništa nije uradila na pripremi enciklopedijske elaboracije agresije na RBiH i genocida nad Bošnjacima. Nekolicina članova ove institucije radi više individualno nego institucijski, a to nema kredibilitet na Zapad. Ovdje se vjeruje samo rezolucijama i odlukama institucija. Najpozitivniji primjer rada jedne naše institucije je svakako Institut za istraživanje ratnih zločina na čijem čelu je dr. Smail Čekić. Također me izuzetno raduje osnivanje Instituta Sevdaha – fondacija Omer Pobrić, koji postaje prepoznatljiv internacionalni kulturni mark BiH.

DVAPUT U NAMA Svaki čovjek ima dvije glave Prva je svačija Druga je njegova Prva se gubi Druga mu sudi Svaki čovjek ima dva srca Prvo za druge Drugo za sebe Prvim se brani Drugim se predaje Svaki čovjek ima dvoje očiju Prvim gleda Drugim sniva Prvim luta svijetom Drugim nalazi sebe Svaki čovjek ima dva lica Prvo je tuđe Drugo je njegovo Prvim se ogleda Drugim se prepoznaje Svaki čovjek ima dva ramena Na desnom spava Na lijevom se budi Desno mu snagu daje Lijevo mu nadu nudi Svaki čovjek ima dvije sreće Prva mu je nuđena Druga mu je suđena Prvoj širi ruke Drugoj otvara dušu Svaki čovjek ima dva svijeta Prvi djeli Drugi čuva Prvi ga šibuje Drugi ga miluje Svaki čovjek ima dvije ljubavi Jednu u javi Drugu u snu Prva mu je obala Druga mu je pučina Svaki čovjek se dvaput rodi Prvi put slučajno Drugi put sa namjerom Prvi put u zabludi Drugi put u spoznaji Nihad Krupić 25. februar, 2001 Vankuver, Kanada

Akademicima iz BiH ne bi trebala biti važnija politička karijera od bavljenje naukom. Kanada, država od 30 miliona stanovnika, ima samo pedesetak akademika i niko se od njih ne bavi politikom. Pošto živim u Kanadi i svjedok sam ove konstatcije, uvijek me neki žal obuzme kada vidim kako vjerovatno najumniji Bošnjak današnjice akademik dr. Muhamed Filipović svojim promjenjljivim političkim opcijama opasno ugrožava status respektabilnog bosanskog, evropskog i svjetskog filozofa, sociologa i historičara.



BOŠNJACI.net: Krajem ove hefte održat će se izbori za reisu-l-uleme IZ BiH. Sarajevski Dani, sa par objavljenih intervjua krenuli su u žestoku «Reis kampanju». Nakon toga u toga u Preporodu su objavljeni razgovori sa dvojicom, vjerovatno i ključnih kanditata za poziciju reisu-l-uleme, dr. Cerić i dr. Karić. Kako Ti gledaš na sva ova događanja sa dijasporske daljine i koga treba izabrati za reisa?
Nihad KRUPIĆ: Mi iz dijaspore ne možemo bitno utjecati na izbor reisa, iako možemo predložiti kandidata, pa eto imamo i člana Sabora, kao i člana Komisije za izbor reisa. Ipak smatram da to treba ostati na savsjest članovima Sabora IZ BiH. Ali bez ikakve sumnje mogu reći da zahvaljujući sadašnjem reisu dr. Mustafi ef. Ceriću Islamska zajednica Bosne i Hercegovine je uvažena i poštovana vjerske institucija od Istoka do Zapada. Također zahvaljujući reisu Ceriću i njegovoj vodećoj ulozi u dijalogu Islama i Kršćanstva, svijet ne uzima za ozbiljno podmetanje listova Dana i Slobodne Bosne o BiH kao oazi raznih bjelosvjetskih terorista. Kada smo već kod ovih novina i njihovih lista domaćih panislamista, podsjetimo se da je samo prije koju godinu dr. Hilmo Neimarlija uz Hasana Čengića i Omera Behmana bio vodeći na toj listi. Iz tog razloga duboko me je ražalostilo njegovo medijsko javljanje upravo putem lista koji ga je maltene do juče optuživao da vodi terorističke kampove u BiH. To se isto desilo i prošle godine kada je samo dvije sedmice poslije velikog napada Dana na reisa u tekstu «Ja veliki imam» objavljen u ovom istom listu interviju sa dr. Enesom Karićem, koji je izrazio jednu blagu vrstu protesta za montiranu naslovnicu, ali... Da se razumijemo, niko ne treba da bude pošteđen kritika pa čak i reis dr. Cerić ako ih zasluži, ali smatram da čelni ljudi IZ BiH nikad ni u snu ne bi trebali da ih iznesu u listovima poput Dana i Slobodne Bosne. Nažalost, ove sedmice se u Danima Kariću i Neimarliji pridružio i Mustafa Spahić, i ako dr. Karić bude izabran za reisa Senad Pećanin slobodno može reći da je on izabrao novog reisa, isto kao što je Mujke Spahić hvalisavo uskliknuo u Danima da je on izabrao dr. Cerića.
Sa zanimanjem sam također pročitao razgovor sa obijicom kandidata koji je izašao prošle sedmice u Preporodu, a koji su Bošnjaci.net prenijeli. Ovaj neviđeni do sada način debate dvojice kandidata zaslužuje posebnu analizu ali ću ukratko reći da je po mom mišljenu dr. Karić upravo svojim nastupom više uradio za kanditaturu dr. Cerića nego za svoju. Još uvijek mi je u glavi način kojim je dr. Karić okarekterisao sadašnjeg reisa, kao i ciničnim opaskama Azizu Kadribegoviću koji je kao urednik «Preporoda» vodio ovaj razgovor sa njim. Siromašan, na ivici senzacionalizma, pun samoumjerenih konstatacija, bez velike mudrosti, kakvog inače poznajemo dr. Karića... Njegov riječnik u ovom interviju je daleko od njegovog akademskog ranga. Duboko sam uvjeren da će dr. Karić kad tad zažaliti za ovim intervijum. Esade, na tvoje pitanje koga treba izabrati odgovaram direktno, treba ponovo izabrati dr. Mustafu ef. Cerića. Iz razloga što nama Bošnjacima treba reis koji će presjedavati svjetskim konferencijam dijaloga između Islam i Kršćanstva, za dobro i Bošnjaka i svih muslimana svijeta. Nama treba reis kojeg zovu i saudijski kraljevi i predsjednici Amerike. Mi smo ranije imali reise koji su se spremali čitav dana na put iz Sarajeva do Zenice i umalo što nas ne nestade. A sada otvorite «google pretraživač» na internetu i ukucajte ime dr. Cerića pa ćete vidjeti. Uostalom, njega su i postavili za reisa za vrijeme agresije iz razloga što nam je trebao neko ko će instituciju reisa postaviti na internacionalne osnove, mislim da je on to i uspio.

BOŠNJACI.net: Nećemo više o izboru reisa da ne ispadne da smo i mi direktno uključeni u propagandi. Nego reci nam kakav je Tvoj stav o političkim strankama u BiH i kako ocjenjuješ njihov rad?
Nihad KRUPIĆ: Ja u BiH vidim samo jednu stranku koja ima konstantan uspon ka modernoj demokratskoj stranci i to je SDA. Ova stranka je uspjela pronaći najoptimalniji način da se iz jednonacionalnog pokreta pretvori u stranku koja se nedavno pojačala sa nekoliko istaknutih ne-Bošnjaka veoma impresivnog naučnog i humanog rezimea.
Ostale stranke ili su u sjeni svojih jakih lidera ili su gerilski, kriminalni i svaki drugi pokreti. Mada je kod Bošnjaka još uvijek prisutan individualan pristup politici i iz tog razloga se desilo da je desetak naših jakih intelektualaca promjenilo nekoliko stranaka i na kraju se povuklo iz političkog života. To je nenadoknadiva šteta za budući politički proces u BiH, ali ujedno i dobra poruka za one koje se ponašaju totalno autokratski u odnosu na članstvo i program svoje stranke.



BOŠNJACI.net: Da se malo podsjetimo vremena agresije na BiH, pa bih te zamolio da nam opišeš kako si doživio srpsko-crnogorsku agresiju na BiH i prognanstva iz rodne Bosanske Dubice i širom BiH?
Nihad KRUPIĆ: Moj rodni grad Bosanska Dubica je bio jedan mali grad, slobodno mogu reći, evropske orijentacije i prefinjenih ljudi. Bio je karakterističan po tome što su dvije trećine građanskog stanovništva sačinjavali Bošnjaci, dok su sva sela bila srpska. Taj osjećaj duboke civiliziranosti mojih sugrađana je možda u zadnjoj agresiju i sačuvao grad i bošnjačko stanovništvo od većih gubitaka. Mi smo kao granični grad bili u ratu od početka agresije JNA na Hrvatsku sigurni da će se rat prenijeti u BiH. Ja sam čak pozvao i tadašnjeg novinara Slobodne Bosne Nerzuka Ćurka da napravi ratnu reportažu iz našeg grada sa upozorenjem da će uskoro i Bosna planuti. Srpski ekstremisti su ime grada već tada promijenili u «Kozarska Dubica» i počeli sa ubistvima i progonom nesrpskog srtanovništva, miniranje njihovih kuća i otimanje imovine. Međutim, kao nigdje drugdje poznate srpske gradske porodice su izražavalo revolt protiv noćnih akcija svojih ekstremista i poslije jednog bombaškog napada na

U svoj grad, za sva vremena, vratio sam se prošle godine sa knjigom, ponosno i dostojanstveno, a ako Bog da, trenutno radim na tekstu peticije za vraćanje starog imena grada jer želim da se u budućnosti moj grad otarasi teškog tereta neposredne prošlosti.

bošnjačko naselje zvano Polje, tadašnji mladi dubički gradonačelnik prof. Nikola Karan je preko radi stanice oštro osudio ovaj napad rekavši da će uvijek stati ispred poštenog muslimana nego Srbina zločinca. Ovo izjava ga je najvjerovatnije koštala života jer je nepunu godinu poslije ove izjave umro pod sumnjivim okolnostima.
Grad sam napustio u novembru 1992. godine u devetom konvoju. Tada sam pogledao zadnji put svoju kuću i zamolio sam Boga da mi podari snage i vratim se uzdignute glave ponovo u svoj grad. U svoj grad, za sva vremena, vratio sam se prošle godine sa knjigom, ponosno i dostojanstveno, a ako Bog da, trenutno radim na tekstu peticije za vraćanje starog imena grada jer želim da se u budućnosti moj grad otarasi teškog tereta neposredne prošlosti.
Što se tiče trenutnog političkog stanje u ovom gradu, ono je zadovoljavajuće. Moj otac hadži Mehmed Krupić je skupa sa majkom Hatkom jedan od prvih povratnika.
Kao jedan od najaktivnijih članova Izvršnog Odbora IZ Bosanske Dubice ističe dobru saradnju sa gradskim vlastima i veoma solidaran odnos protjeranog bošnjačkog stanovništva koji je svojim donacijama izgradio dvije srušene gradske džamije i jedan mesdžid i priprema se za gradnje zadnje i najveće džamije u centru grada. Osim toga, za pohvaliti je, da je naša omladina aktivno uključena u rad Nogometnog kluba Radnik, kao i odličnog Folklornog društva Preporod. Ovo je mehlem na moju dušu i ponosan sam što sam rođen u ovom malom gradiću čiji Bošnjaci se ne odriču ni njega ni svoje domovine bilo gdje da se nalaze.

BOŠNJACI.net: Uzrokom genocidne agresije na BiH i Bošnjacima veliki broj našeg naroda spasavajući se od četnicko-ustaške kame potražili su spas u brojnim evropskim, a kasnije i prekookeanskim zemljama. Kako si kao pisac doživio patnju i progon svog naroda?
Nihad KRUPIĆ: I sam sam dijelio njihovu sudbinu pa sam pobliže ušao u unutrašnji život bošnjačkog progananika i paćenika. Mislim da nikad jedan narod nije bio dostojanstveniji od Bošnjaka kada je vođen čak i na gubilište. Duboka civiliziranost tog naroda je očekivala milost od krvnika i kada je ovaj pripremio nož da mu zabije u grkljan. Bošnjačka harizma održavanja časti i u vremenu kada mu glava nije sigurna na ramenu je i dan danas tajna za njegovog dželata koji nema mira ni danu ni noću. Imali li veće kazne za njih nego slušati ezane sa mnogih obnovljenih džamija. Drago mi je da je moj narod napokon shvatio da džamijska munara pokazuje našu postojanost i ne bojim se nimalo za pretjeranu bogobojznost, kako naši sekularisti ističu. Taj isti narod će poslije džamija izgraditi i domove kulture, stadione i tvorničke hale jer put u Evropu i svijet ide samo preko nas i ko se ne može sa tim pomiriti ravna mu Kanada, Amerika i Australija, a neka nas pusti da živimo tamo gdje su nam mezari predaka.



BOŠNJACI.net: Daytonskim sporazumom zaustavljena je oružana ali ne i politička agresija na BiH. Deset godina je prošlo, možeš li napraviti presjek pozitivnih a i negativnih karakteristika proteklog perioda?
Nihad KRUPIĆ: Daytonski sporazum je u nekoj mjeri otupio srpsko-hrvatski nacionalizam ali je i nas podobro iscrpio. Ipak da bi se uslovi u kojima je Daytonski sporazum potpisan potpuno shvatili mora se pročitati izvrsna knjiga Daytonska Podmornica, autora Erola Avdovića. Često u njoj pregovarači ističu da je «Daytonom» zaustavljena agresija na BiH. Ne slažem se sa tim. Oružanu agresiju na BiH je zaustavila Armija RBiH i tek kada je počeo pravi rat i kada su se zaredali porazi četničkih snaga svjetska zajednica je zaustavila potpuni poraz srpsko-crnogorske vojske i nametnula nama Dayton. Prije toga je isto učinila sa Washingtonskim sporazumom gdje je također spašen potpuni slom Tuđmanove vojske u BiH. Dakle, Dayton je braniocima Bosne i Hercegovine nametnut, a naše rukovodstvo je bilo prinuđeno, odnosno natjerano da potpiše ovaj dokument, jer da nije, za nastavak rata bi mi bili direktno optuženi. Ipak, ima nešto i pozitivno u tome. Dayton je omogućio očuvanja državnosti BiH i u ovih deset godina postojanja isjeckao i istopio mnoge od institucija srpske i hrvatske zamišljene paradržavice. Dayton je također u svojoj desetogodišnjoj vladavini omogućio da se Milošević, Šešelj i kompanija nađu u Hagu, a Karadžić i Mladić na putu za njega. I ovo je, iako bolan i dug proces za nas, urađeno planski, da se do kraja rasvijetli agresija i genocid nad Bošnjacima. Zamislite, da su Karadžić i Mladić uhapšeni prije osam godina naš narod, kakav je, već bi zaboravio šta mu se desilo od 1992. do 1995. godine.
Dayton je najveću štetu napravio u istapanju bošnjačkog glasačkom tijela iz dijaspore i tako direktno stavio u opasnost opstanak BiH ali mislim da su i svjetske institucije shvatile da se Dayton istrošio i da predstavlja ozbiljnu prepreku integraciji BiH u evropske institucije. Dakle na redu je sljedeća faza; ukidanju Daytona i entiteta koje je on stvorio. Kada se ovo desi, vjerujem u skorijem vremenu, Bosanski Hrvati će se pohvaliti da je to kontinuitet njihove politike, Bosanski Srbi će postati najodani službenici budućih BiH državnih institucija, polažući na mezar prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića vijenac svake godine na godišnjicu njegove smrti i podnoseći kolektivnu tužbu protiv srbijanskog režima koji ih je prvo opkljačkao pa onda podjario da krenu u genocid nad komšijama. Vjerujem da će ubrzo shvatiti koliko ih je Miloševićev režim prevario i nanio zla, jer su danas uvidjeli da su čak i najodaniji ovom zločincu postali talac postmiloševićevog režima koji ih uglavnom drži u pričuvi prodavajući ih Hagu za velike pare i ubirajući političke poene od međunarodne zajednice. Više nisu sigurni ni u Rusiji, ni u Argentini pa je krajnje vrijeme da se ipak pomire sa činjenicom da im domovinu ne može ništa zamjeniti i da je

Ja, naravno, ne sjedim i samo da pišem. Od toga se ne živi ovdje. Po danu popravljam, proširujem i uljepšavam kuće a noću pišem i nalazim se u Bosni. Mislim da u stvari nikad duhovno iz nje nisam ni otišao. Ona je moj početak a nadam se i kraj i niti se ja mogu rastati sa njom a niti ona sa mnom To je neki usud koji će me pratiti do kraja života. Pisana riječ, danas, je ostala jedino sredstvo protiv zaborava. Te teme su teške i mnogi, čak i u Bosni, ih ne vole pominjati, ali mi vani smo svjesni da nema budućnosti dok se istina ne spozna. Knjigu sam završio jednim snažnim političkim esejom «Sloboda, Pravda i Demokratija» koji je preveden na engleski, njemački i francuski jezik. Tema je bila američki pogled na Islam i muslimane i njihovo poimanje slobode, pravde i demokratije. Za mene će postati veliki i nezaboravan Mersad Berber samo ako se uz Pikasovu Gerniku nađe i njegova Srebrenica; Dževad Karahasan ako napiše roman o djedu iz Hrustova kod Sanskog Mosta koji svakog dana iz nekog bavarskog izbjegličkog hajma izvodi u šetnju tri unuke, od dva sina koje su četnici ubili na njegove oči; Danis Tanović ako režira film pod radnim naslovom; “Deset hiljada topova više Sarajeva“. Bošnjacima ovog momenta nije toliko važna svjetska reputacija nijednog od njih koliko profesionalna angažiranost na prezentaciji neizmjerne civiliziranosti naroda kojem pripadaju u vremenu kada su stajali u redu da dobiju metak u leđa. Srećom po nas pa je ovdje odštampan «Roman o Srebrenici» Isnama Taljića na engleskom jeziku, pa tu knjigu možemo poklanjati našim američkim i kanadskim prijateljima. Nakon čitanja ove knjige moja prijateljica dr. Marry Potter, autorica nekoliko zapaženi romana, je toliko bila oduševljena vještinom Taljićeveg pisanja i dirnuta tragedijom Srebrenice da je ovog ljeta skupa sa familijom doputovala u Sarajevo da posjeti neke svoje prijatelje i upozna se sa autorom Taljićem, kojem je uručila vrijednu hediju. Međutim, ja znam da nije lahko ni sve to odraditi ali ipak poslije pet godina postojanja najvažnije je da je KBSA opstao i došao u poziciji da se nametne Kongresu i Senatu Amerike sa pripremljenom rezolucijom o agresiji i genocida nad BiH. Da se ništa nije uradilo osim lobiranja ove rezolucije Kongres Bošnjaka je ispunio svoju svrhu postojanja, tako sa nestrpljenjem očekujem kako će se organizirati sljedeći Susreti i Skupština KBSA u Chikagu za jubilarnu stogodišnjicu osnivanja prvog džemata.

Milošević direktni krivac za slanje u smrt njihove djece. Ipak, mi Bošnjaci se ne trebamo isuviše zanositi i vjerovati da je do kraja uništen srpski san o stvaranju Velike Srbije. Samo jedno je sigurno, nikad više Srbi neće biti vojno jaki kao prije i decenijama će moralno i ekonomski osjetiti posljedice genocida i agresije koje su učinili nad Bošnjacima. Na kraju, ja vjerujem u svjetliju budućnost Bosne i Hercegovine. Dayton i njegov ustav će biti samo jedna historijska zabilješka u budućim BiH i svjetskim enciklopedijama. Možda i iz tog razloga se niko do danas nije potrudio da Daytonski ustav prevede sa engleskog na bosanski jezik.



BOŠNJACI.net: Da malo porazgovaramo o dijaspori, živio su u nekoliko evropskih zemalja, pa evo sada i na Američkom kontinentu. Da li su uočljive razlike?
Nihad KRUPIĆ: Amerika je ipak demokratskija od svake od njih. Prilikom nedavnog boravka u New Yorku sam doživio da se u metrou netom ispod prolasku kroz Ground Zero, zonu gdje su stajale zgrade srušenog World Trade Centra prodaje i kupuje Kur’an. Nedavno je na jednoj američkoj radio stanici poznati spiker dobio otkaz jer je uvrijedljivim riječima govorio o Islamu i muslimanskim imigrantima koji dolaze u SAD. Ovo zvuči nevjerovatno jer znamo da kod nas Dani i Slobodna Bosna povećavaju tiraž novina nazivajući reisa šefom bosanske mafije i montirajući mu slike na njihovim naslovnicama. Sloboda štampe je velika ali za svaku napisanu laž se plaća velika odšteta. Dok se u Francuskoj zabranjuje mahrama na glavi naših sestara, ovdje one mogu dobiti zatvorene bazene da se kupaju bez prisustva muškaraca. Naši imami obavljaju službena vjenčanja, u otvorenim parkovima je zabranjeno piti alkohol, a samo sa specijalnom dozvolom se može točiti unutar dvorana. Prije godine je jedan musliman dobio milionsku odštetu zbog vjerske discriminacije jer je tužio šefa restorana koji mu je podmetnuo kremetinu u hranu iako je prije narudžbe izričito rekao da je musliman i ne jede svinjsko meso. I da ne nabrajam dalje, mogu sa sigurnošću reći da u Americi ima više šerijata nego u Bosni i da nije tako nebi hiljade tzv. vehabija iz čitavog svijeta emigriralo u Ameriku umjesto u Pakistan, Avganistan, Iran ili u neku od drugih arapskih zemalja.
Naravno, u Americi ima i nepravde, netolerancije, nedemokratije, neslobode, rasizma... ali za sve ovo postoji jak pravni sistem koji je veoma efikasno rješava većinu sporova. Amerika jest izazov za svakog ali za bojati se je da će ovo tipično materijalističko društvo potpuno potisnuti stabilnu duhovnu podlogu pojedinca i sa njim ući u potpuno bolesno, razvratno i imperijalističko doba koje je uništilo mnoge civilizacije do sada.

BOŠNJACI.net: Već kada si spomenuo «vehabije» evo i kod nas se već desetak godina forsira pitanje “vehabija” u BiH, Sandžaku i dijaspori, najzada kao pojavu među Bosnjacima, pa hajd’ da i ja Tebe pitam šta misliš o pojavi “vehabizma”?
Nihad KRUPIĆ: Interesantno je da još nisam sreo nekog ko se otvoreno izjašnjava kao vehabija. Sve je to obavijeno velom neke misterije i dosta ljudi nerado priča o ovoj novijoj pojavi kod nas. Ako su «vehabije» oni koji klanjaju pet vakata namaza, poste mjesec dana Ramazana, daju zekat i idu, ili su bili na hadžu, ja sa takvim nemam problema. Čak im se i divim jer nisam dostigao još takvu disciplinu u odnosu prema svojoj vjeri. Ako su «vehabije» oni koji imaju dugu bradu, nose arapsku odjeću ili kratke hlače, čiste zube misvakom, neće da se rukuju sa ženama, jedu na podu, stavljaju prepreke između žena i muškaraca dok se obavlja zajednički ručak, nisu agresivni na one koji navodno ne slijede do kraja sunnet ili su dragačijeg mehzeba.... ja opet nemam problema sa takvima jer njihova stvar je hoće li da preuzimaju islamsko učenje od svog dida i nane ili od nekog arapskog beduina.
A ako su «vehabije» oni koji izjednačavaju sunnet sa farzom, smeta im dužina mojih hlača ili kose, boja odjela, kragna košulje, kravata, raskorače se dok klanjaju do te mjere da me istjeraju iz saffa, napadaju mog imama što nema bradu, kažu mi da nisam dobar musliman, ako zapadnem u sevdah pa zapjevam Oj jeseni tugo moja, ili kada zaplešem valcer, hodaju ispred mog babe u džamiji dok on još klanja ... ja onda imam sa takvim problema i oni sa mnom. Mi smo bili muslimani i prije njih, i ako Bog da, bićemo i poslije. Opstali smo ovakvi kakvi smo i sigurno je da smo bolji danas nego jučer. Nama ne treba «strani tutor» u islamskom učenju, naša ulemu je diplomirala na najvećim islamskim univerzitetima. Allah dž.š. preko svojih poslanika poslao na ovaj svijet kao spas čovječanstvu, kao nešto što će mu olakšati i učiniti jednostavnijim život.
Islam je vjera srednjeg puta u kojoj muslimanu ne treba posrednik da uspostavi kontakt sa Bogom.
Ukoliko se od Islama počne stvarati dogma, onda je to opasnost po pojedinca i društvo u kojem se živi. Sve i jedan politički ili bilo koji drugi sistem je propao ako se od njega stvorila dogma. Mi u Bosni to veoma dobro znamo i nije bez razloga da smo opstali sve ove godine unatoč hrišćanske i kršćanske namjere da nas istisnu sa naše zemlje i iz naše vjere.. Svaki musliman ima izbor, ali nema pravo da ga nametne drugima kao pravilo i jedini put ka zadovoljstvu Allaha dž.š. Ipak, na kraju Allah dž. š. sve zna i On je jedini koji sudi, kažnjava i oprašta.



BOŠNJACI.net: Kako gledaš na razvoj i jačanje Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike. Da li ide željenom brzinom?
Nihad KRUPIĆ: Ja sam aktivno učestvovao na Osnivačkoj skupštini KBSA u Chicagu ali ne i u daljnom kreiranju programa ove organizacije. Dakle mogu govoriti o tome šta sam očekivao da ova institucija postane. Prvo, krovna bošnjačka organizacija Sjeverne Amerike koja će uspjeti da organizaciono poveže kulturna, sportska i akademska bošnjačka društva, kao i druge strane džemate. Dalje, želio sam da ova organizacija bude uvijek u kontaktu sa bazom i spona između nje i naše domovine. I što je najvažnije želio sam da ovo tijelo postane institucija gdje će se timski raditi u interesu cjelokupne zajednice ovdje kao i na lobiranju naše države Bosne i Hercegovine u američkim političkim institucija jer mi ipak živimo u zemlji koja je centar ekonomske i političke moći.
E sada da kažem šta nisam želio da ova organizacija postane.
Nisam želio da organizacija postane poligon za reklamiranje pojedinaca, da skupovi protiču u monologu gostiju i onih koji ih pripremaju i vode, da se vrši iznutra lobiranje pojedinaca za funkcije u Upravnom odboru ove organizacije, da se nastupa individualno a sa pokrićem organizacije, da kongresi ne protiču u paradnim manifestacijama i da se od običnih akcija lobiranja ne prave senzacionali proglasi.
Međutim, ja znam da nije lahko ni sve to odraditi ali ipak poslije pet godina postojanja najvažnije je da je ova organizacija opstala i došla u poziciju da se nametne Kongresu i Senatu Amerike sa pripremljenom rezolucijom o agresiji i genocida nad BiH. Da se ništa nije uradilo osim lobiranja ove rezolucije Kongres Bošnjaka je ispunio svoju svrhu postojanja, tako sa nestrpljenjem očekujem kako će se organizirati sljedeći Susreti i Skupština KBSA u Chikagu za jubilarnu stogodišnjicu osnivanja prvog džemata.

BOŠNJACI.net: Pored KBSA, ovdje djeluju i Islamska zajednica Bošnjaka Amerike i Islamska zajednica Bošnjaka Kanade koje zajednički čine IABANA-u. Kako gledaš na njihov rad, kao i na rad džemaata?
Nihad KRUPIĆ: Musliman koji se ne drži džemata je izgubio zadnju vezu sa svojom vjerom i njemu će Allahovo uže biti nedostižno. Ovdje se pokazalo da se pokušalo organizirati na humanitarnoj, političkoj, akademskoj i svakoj drugoj opciji i skoro da je sve propalo. Na kraju je ostalo da se pokuša sa džematom i to je doživjelo uspjeh. Ja u šali kažem poslije kolapsa mnogih organizacija neko se sjetio pa rekao »Hajmo zovnuti hodžu da osnuje džemat, ako uspije biće nam svima dobro, a ako ne uspije optužićemo hodžu za naš neuspjeh i neslogu» . Tako su u naše sredine počeli dolaziti imami. Oni su osim hodžiluka bili i šoferi, i baby sittery, i građevinci, i matičari, i pogrebnici, i advokati, i sociolozi, i psiholozi i mnogo, mnogo toga da bi danas doveli svoje džemate od podstanarskih mesdžida do vjerskih objekata vrijednih i do milion dolara. Uloga dobrog imama i jest odlučujući faktor u stvaranju dobre atmosfere u džematu i mogu slobodno reći da su sjevernoamerički bošnjački imami koje ja poznajem i u čijim sam džematima boravio položili ispit sa visokom ocjenom. Ali i pored uspjeha, formiranja džemata zabrinjavajuće je da je samo 10 do 15% Bošnjaka aktivno uključeno u njihov rad. Nekih 60% je tu kada se veseli, tuguje i donira (mislim na školovanje naše šehidske djece), a ostalo je potpuno izgubljeno.
Na kraju Bošnjaci su primjenili ništa drugo nego primjer drugih etičkih zajednice ovdje, a to je organizovanje po vjerskim institucijam kao osnova očuvanja duhovnog stanja svojih članova. Sa jakim duhom čovjeku je lakše da se integrira u bilo koje društvo, prenese njemu svoje vrijednosti kao i da od njega uzme najbolje, i na takav način izbjegne potpunu asimiliaciju.

BOŠNJACI.net: Evo već mjesec dana se vodi debata na web magazinu bošnjaci.net u vezi budućnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore. Kakvo je tvoje mišljenje o toj problematici?
Nihad KRUPIĆ: Kao što znaš moja familija vodi porijeklo iz Bosanske Krajine, i kao Krajišnik znam koliko se mora biti snažan da bi se opstalo na rubu svoje domovine. Bošnjaci koji žive na Sandžaku, i u Crnoj Gori, naročito u Plavu i Gusinju, su veoma slični mojim Krajišnicima. Ne pozdravljaju čaršiju na sve četiri strane, ne prave kompromis u bitnim stvarima, ne može im sve pod kapu stati... Hrabri su, vole stvar istjerati na čistac i ne štede prvo sebe pa tek onda i druge.
Ja sam prilično kasno upoznao Esade tvoje zemljake. Praktično sam prvi put došao u susret sa ovim ljudima upoznavajući tvog brata dr. Šefketa Krcića na Osnivačkoj skupštini Kongresa Bošnjak Sjeverne Amerike u Chicagu. On je na tom skupu veoma emotivno govorio o političkoj i ekonomskoj agresije Srbije i Crne Gore na Bošnjake koje žive tamo. Tada sam počeo stvarati sliku Bošnjaka i van BiH, jer sam shvatio koliko su ti naši ljudi hrabari, rizikujući svoj život i svoje familije govoreći o patnji svog naroda. Kasnije sam u New Yorku upoznao Ruždiju Jarovića iz Gusinja, pa tebe iz Plava i poželio da po mom prvom odlasku u domovinu posjetim ovaj prelijepi kraj. Ovdje sam upoznao ljude iz drugih sandžačkih gradova, divni su to ljudi u kojima sam prepoznao veliku da gaje veliku ljubav prema svojoj domovini Bosni, a oni to ne kriju.
Što se tiče Bošnjaka tamo, može da postoji različito viđenje rješavanja njihovog nacionalnog problema ali ne smije da se dešava veliko mimoilaženje u taktici koja će donijeti uspjeh, naročito kod akademsko obrazovani Bošnjaka. Sve može doći pod upitnik osim da nemamo sumnje da smo mi Bošnjaci.
Dalje, Bošnjaci, posebno u Crnoj Gori konačno moraju imati status nacije, konstutativnog naroda a nikako nacionalne manjine kako se to protežira u crnogorskim, pa koliko mogu primjetiti i «našim» krugovima. Moraju da imaju svoje simbole i ako Crna Gora ima težnju da postane nezavisna i moderna država ne može imati u svojim državnim označjima simbole jednog naroda i praviti nacionalnu ikebanu od svog Parlamenta samo da izmanipuliše evropske posmatrače, a mi nasjedati na te podvale i zamke. Ja vjerujem da će Bošnjaci Sandžaka i Crne Gore ostvariti dovoljno snage i sloge između sebe da ne dovedu u ćorsokak ovaj historijski proces završavanja njihove stoljetne borbe da napokon drugi priznaju njima ono što oni priznaju drugima.



BOŠNJACI.net: Autor si nekoliko zapaženih eseja o prvom predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću.
Šta te je najviše fasciniralo kod njega?
Nihad KRUPIĆ: O rahmetli Aliji bih mogao pričati danima, ali ću ovdje ukratko naglasiti da me fascinirao njegov sabur i jednostavnost dijaloga sa svojim narodom, tolerancija i humanizam prema drugom i hrabrost da pregovara sa vođama agresije kada iza sebe nije imao vojnu silu. Mi trebamo da budemo ponosni što smo u našem najtežem vaktu imali Predsjednika koji nas je sačuvao od revanšizma. Po hrabrosti ostanka u Sarajevu tokom čitave agresije Aliju Izetbegovića možemo uporediti sa istaknutim vođama antifašističkog pokreta u Evropi Titom i De Golom, po humanizmu sa češkim predsjednikom Vaclavom Havelom, po ne proganjanju onih koji su mu montirali političke procese sa Nelsonom Mendelom. Zahvaljujući upravo našem prvom Predsjedniku Bošnjaci koji žive u ostalim državama bivše Yu postaju važan politički subjekat u njima. Veličina Alije Izetbegovića će se sve više pokazivati svakim danom, čak i za njegove stalne kritičare. Meni je drago da se pokrenula inicijativa da Internacionalni aerodrom u Sarajevu nosi ime Alije Izetbegovića, iako je on zaslužio puno više. Ali me raduje iz razloga što su Bošnjaci.net uz prvu godišnjicu od njegovog preseljenja na Ahiret istakli da bi Aerodrom u Sarajevu trebao nositi njegovo ime. A to znači da se naš glas ipak čuje i uvažava.

BOŠNJACI.net: Šta bi na kraju poručio Bošnjacima širom svijeta,
Nihad KRUPIĆ: Onima koji su prognani sa svojih ognjišta prvo da ni u snu ne pomisle prodavati svoje kuće i zemlju u Bosni, Sandžaku, Crnoj Gori i na Kosovu jer sa tim završavaju ono što je agresor započeo. Za te pare i onako na Zapadu ne mogu ništa kupiti a ne daj Bože da pukne u Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj, Americi... ne bi imali gdje da se vrate i opet bi bili beskućnici. Također da se školuju i uče strane jezike. Da šalju svoju djecu u Bosnu djedu i nani. To je najveći investment u očuvanju našeg bića. Da se omladina druži i ženi i udaje međusobno. Mi smo isuviše mali narod da bi dopustili luksuz da se gubimo po porodičnoj liniji. Onima u Bosni bi poručio da prvo istisnu sumnju da smo krivi za ovo što nam se dešava i da ne misle kako mi ovdje uživamo i živimo kao paše. Sumnja je uvod u nesigurnost i anarhiju, kao i u politički i ekonomski kolaps. Mi smo odgovorni pred budućim bosanskohercegovačkim generacijama i taj teret samo uzdignute glave možemo lakše podnijeti.