Razgovarao: Fikret ARTUKOVIÆ

Emir GELJO, scenarista

Velika je èast razgovarati sa Emirom Geljom, sarajevskim arhitektom, scenografom, kostimografom, piscem i režiserom, vrlo plodnim umjetnikom i kanadskoj javnosti najpoznatijeg Bošnjaka na polju kulture i filma u Torontu. Za zadnjih 4 - 5 godina ovdje snimiti 10-tak tv i “cable” filmova raznih žanrova ( “Odissey”, “The Music Man”, “Bugs”, “Web”, “Encrypt”, “Deathlands”, “Thresholds”, “A Home at the End of the World”, “Cube Zero”, “Darcy\'s Wild Life”, “Descent”,“Swarmed” i zadnji “Mayday” ), nekoliko serija za poznati kanadski tv kanal CBC ( “Foreign Objects”, “Action Agent”, “Our Hero”, “Newsroom”, “Opening Night” …), nekoliko kratkih filmova ( “Surrender”, “DNA” ), sve to u svojstvu “art director” ili \'”1st assistant of art director” nije mala stvar. Uraditi nekoliko pozorišnih predstava te objaviti poetiènu dramu \'\'Bulbul\'\' u Torontu 1999. godine, te raditi scenografiju za pojedine predstave u Sarajevskom ratnom teatru SARTR ( “Feniks je izgorio uzalud” – “The Phoenix has burnt in vain” - autora Safeta Plakala) i Sloveniji, pomagati bošnjaèkoj zajednici kad god to ustreba (Teatar “Karaðoz” Toronto, “Sveèana veèer KBSA” , prikazivanje filma o Srebrenici u New Yorku itd) dokazuje plodnost ovog umjetnika te navodi na pomisao kako mu je uspjelo uskladiti svoj privatni život i sve nabrojano u tempu amerièkog naèina života. Nadamo se da æe nam Emir otkriti tu tajnu u ovom interview koji ekskluzivno radimo za web magazin Bošnjaci.net.

BOŠNJACI.net: U uvodu smo nabrojali neka ostvarenja uraðena u zadnjih nekoliko godina a znamo da ih ima još. Posljednji uraðen film ‘’Mayday’’, ako se ne varam, je uraðen ove 2005. godine. Nas interesuje na kojim projektima trenutno radi i èime je preokupiran naš Emir Geljo?
Emir GELJO: Prijatno ste me iznenadili sa ovim uvodom koji djeluje impresivno, ali, da budem iskren, sve je to gola borba za opstanak i nièeg od one \"slatke patnje\" u procesu nastajanja umjetnièkog djela... visokog životnog standarda i sl. To su, uglavnom, filmovi holivudske \"B production\", èiji je osnovni zadatak snimiti film što kraæe, što jeftinije i uzeti novac. To su horror-i, sience fiction i sl., pa mi i nije preveliki plus raditi u njima. Istina ima tu i \"onog pravog\" kao što su Walt Disney film “The Music Man” (3 sata, ogroman projekt sa kraja 19.vijeka za koji je art department nominovan za nagradu “Emmy\"), pa \"Ararat\" Atom-a Egoyan-a (briljantan historiski film, veoma mudro pisan i režiran), \"Cube Zero\" je dobio bezbroj priznanja za dizajn (èak su u Japanu napisali pravu malu odu o scenografiji ovog filma)... Sad se polahko prisjeæam - bilo je tu vrijednih stvari... Prije svega pozorišni rad gdje sam upoznao plejadu kanadskih i amerièkih umjetnika. Jednog Damira Andreja, Cintiju Ashperger, Jacka Bluma, Sharon Corder, Claire Hopkinson... i mnoge, da baš ne nabrajam ali koji su mi omoguæili da napravim ponešto i u ovdašnjem teatarskom životu (\"Out of Spite\"; \"Sgods Dogs\"; opera \"Oh Pilot\"...) ....ali vratimo se na vaše pitanje. Upravo trebam poèeti rad na jednom od onih filmova koje ne volim, ali, tješi me jer se primièe jesen i moj poèetak rada u Slovenskom Narodnom Gledališæu \"Nova Gorica\" sa mojim velikim prijateljem, rediteljem i umjetnièkim direktorom Primožem Beblerom (David Ives \"All in Good Timing\"). Planiram i \"baciti na papir\" neke skice za scenario, kao i završetak nekih tekstova za koji neki producenti pokazuju zainteresovanost (\"Kolo\"; \"Put za rijeku\"...)... Tu je i ideja da se obnovi rad na \"Hasanaginici\" ovdje u Torontu sa našim ljudima. Poèastvovan sam i pozivom za rad na programu velike proslave 100 godina bošnjaèke zajednice i bošnjaèkog stvaralaštva u Chikagu iduæe godine... ima mnogo, zaista mnogo posla, a još više želja...

BOŠNJACI.net: To da ste uèestvovali u velikom filmu “Ararat” nisam ni znao, mislim da možemo biti ponosni da je i naš èovjek uèestvovao u tom zaista velikom historijskom projektu koji govori o armenijsko-turskom sukobu s poèetka 20-tog vijeka. Nakon ovog vašeg odgovora otkrivan da mi u stvari vrlo malo znamo o vašem veæ uraðenom djelu. Mislim da predstaviti Emira Gelju i njegovo djelo u nekoliko reèenica je nemoguæe. Zato predlažem, prije nego krenemo dalje, da posjetiocima ovog web magazina kažemo nešto više o vašem stvaralaštvu prije dolaska u Kanadu. Znamo da osim mnogobrojnih pozorišnih predstava u Sarajevu, Beogradu, Tuzli, Subotici, Dubrovniku i tako dalje (npr. Èolakoviæeva “Kuæa oplakana” 1985., Gogoljev ’’Revizor’’ 1986, Gorinov ’’Posljednja smrt Jonathana Swifta’’ 1987, Stojanoviæev ’’Mraèni kabare profesora Sigmunda Freuda’’ 1989, Euripidova’’Alkestida’’ 1990, Makiavelijeva “Mandragora“ 1990, Kohoutova ’’Pat ili igra kraljeva’’ 1990, Peèiæeva ’’Eskimska bajka’’ 1993), i pozorišnih sinopsisa (Majko probudi me u pola 8”, “Baobab”, “Kod Valentina”), nekoliko uraðenih sinopsisa za filmove (“Kavez”, “Gertrudin pogled”, “Got it wrong”), je i bezbroj scenografija tv filmova i tv serija (“Vruæ vetar” 1980, “Soba 405” 1987, “Bolji život“ i “Pozorište u kuæi” 1988, “Tesna koža” 1988, “Smehotvorci” 1989, “U ime zakona” 1990, “Volim i ja narandže …no trpim” 1992, “Sreæni ljudi” 1993. i td) ali mi bismo voljeli èuti iz vaših usta šta je vama Emire ostalo najviše u sjeæanju iz tih predratnih dana, koja su vam djela ostala najdraža ako se pitanje uopæe može tako postaviti?

Emir Geljo je roðen u Sarajevu 1949. godine gdje je diplomirao arhitekturu i gdje se poèeo baviti teatrom. Dugi niz godina radio je kao pozorišni, televizijski i filmski scenograf, kostimograf i režiser na prostorima bivše Jugoslavije. Dolaskom u Kanadu nastavlja uspješnu karijeru u pozorištu, filmu i televiziji. Piše drame, komedije i filmske scenarije.

Emir GELJO: Daleke 1974. g. sarajevski, mogu slobodno reæi, najavangardniji reditelj Željko Hajndl – Žole, kao nastavak svog, zaista, impresivnog pozorišnog djela, uradio je predstavu fizièkog teatra \"Korijenje koje raste\" i imao sam sreæu biti akterom - glumcem u toj, po mnogo èemu, revolucionarnoj predstavi za tadašnje Sarajevo. Ogroman uspjeh u i van granica zemlje kao da su zauvijek usmjerili moje afinitete. Ispod \"plašta ovog èarobnjaka\" iskrala se plejada sadašnjih bosanskih umjetnika, i èini se, zauvjek, trasirala sarajevsku umjetnièku transverzalu koja je imala, i sad ima, potpuno autohtono mjesto i uticaj u evropskom umjetnièkom miljeu. Na žalost Žole više nije meðu živima. Umro je iznenada, prije tri godine u Parizu. Plemenito srce nije izdržalo \"slatki šarm raseljenosti\" ... i sad kad svratite u Klub akademskog društva u Sarajevu uèini vam se da njegov duh još uvijek lebdi i bdije nad mladim umjetnicima koji se tamo okupljaju... U tom istom klubu 1979. ili 1980. prišao mi je Dubravko Bibanoviæ, tutnuo tekst u ruke i samo rekao: \"... proèitaj to, hitno treba da mi radiš scenografiju...\". Zbunio me je: \"Hoæu li ja to znati, nikad to nisam ozbiljno radio...\", \"Hoæeš, ti si roðeni scenograf...\" (radilo se o tekstu Aleksandra Popoviæa \"Jarac Živoderac\" u realizaciji beogradskog pozorišta \"Duško Radoviæ\" pod umjetnièkom palicom maga Primoža Beblera)... I tako je krenulo. Upoznao sam sasvim novi svijet, nove sredine i eto još uvijek sam \"inficiran tom boljkom\". Ipak ne mogu a da ne pomenem rad sa Lazarom Stojanoviæem sa kojim sam pokrenuo \"Mraèni kabare\", na predstavi \"Karmen 2002\" u kojoj je ovaj briljanti um akceptirao \"situaciju koja slijedi\" u SFRJ, 10 godina ranije. Iako anatemisan zbog filma \"Plastièni Isus\" ovaj hrabri èovjek je veæ u to vrijeme ukazivao na rastuæu opasnost srbijanskog fašizma. U tome su ga slijedili samo njegova tadašnja supruga Nataša Kandiæ (nedavno javnosti otkrila zloèinaèku grupu Škorpione. oa) i minorna šaèica srbijanskih intelektualaca, istih onih koji æe beskompromisno stajati \"na braniku\" morala, istine i èestitosti. Pomenimo samo neke: Miladin Životiæ, Nebojša Popov, Bogdan Bogdanoviæ, Biljana Jovanoviæ, Nikola Baroviæ, Stojan Ceroviæ, Borka Paviæeviæ, Zagorka Goluboviæ, Lula Mikailj, Rade Radovanoviæ, Corax, grupa \"Živjeti u Sarajevu\" - minoran procenat èestitosti za toliku Srbiju... ali nisam li se malo udaljio od teme...

BOŠNJACI.net: O ne, ne jer slijedeæe pitanje se upravo odnosi na beogradski period. Desetoepizodna beogradska tv serija “U ime zakona”, za koju ste prije 15 godina uradili scenografiju, se ovih dana prvi put nakon toliko vremena reprizira na beogradskoj televiziji. Ovim uvodom želim napomenuti da je vaš beogradski opus bio vrlo plodan, bili ste èlan “Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije” sve do vašeg odlaska iz Beograda otkad vaše ime u adresaru “Sekcije scenografa i kostimografa” stoji pod podsekcijom “Nepoznate adrese”. Zašto ovo napominjem. U ”Noænim razgovorima” radija “Slobodna Evropa” koji vodila Isidora Sekuliæ, poznata beogradska dramaturkinja Ateljea 212, osnivaèica “Beogradskog kruga” 1992. god. i “Centra za kulturnu dekontaminaciju” 1995., Borka Paviæeviæ, je u jednom odgovoru usputno napomenula da ste vi i Primož Bebler uèestvovali u najmasovnijim antiratnim demonstracijama u Beogradu gdje ste jasno pokazali svoj stav prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Toga se sjeæala u momentu kada govorila o bombardovanju Beograda. Možete li nam nešto više reæi o tim vremenima u Beogradu i vašem odlasku u Kanadu?
Emir GELJO: Da mi je, sedamdestih, ko rekao èemu teži Srbija, mislio bih da je paranoik, a sada znam koliko smo svi mi Bosanci naivni. Ne može me utješiti ni èinjenica da je naivnost uglavnom utemeljena na poštenju. Kad je zlo krenulo ja sam se nalazio na poziciji rukovodioca sektora scenografije u TV Beograd. A otkud ja tu ? 1979. ponudili su mi radno mjesto nakon mog rada na scenografiji tada poznate evrovizijske serije \"Igre bez granica\", i ja sam prihvatio... I za dobronamjernog slijepca tih 10 godina su bile sjajne, kreativne i reklo bi se \"sretna vremena\". I kako je vrijeme prolazilo sve su me manje zvali \"Bosanèeros\" a sve èešæe \"Turèin\". I nisam shvatao. \"E što vam je štos\", ponekad bih reagovao... Uoèivši da je TV generator srbijanskog fašizma dao sam ostavku na rukovodeæu poziciju, prešao u scenografe što mi je dalo mnogo slobodnog vremena. Zahvaljujuæi javnoj djelatnosti upoznao sam navedene ljude koji su shvatili situaciju i svim sredstvima upozoravali javnost na mraène protuhe koji vode zemlju u propast. Pokrenuli smo razne akcije ne bi li ukazali da se \"može i drukèije\"... osnovali CPO (Civilni pokret otpora) ... apelirali na graðansku svijest... nije upalilo. Na žalost, Srbijanci su prihvatili \"neki drugi zov\". Vjekovne crkvene dogme i nadiruæi revanšizam gubitnika iz Drugog svjetskog rata naprosto su bili jaèi. Ekonomski kolaps maskiran je realizacijom drevnih ciljeva... Bijesni psi pušteni su sa lanca... \"Nije nam ovdje mjesto\". Žena i sin su se složili... skoro godinu dana smo èekali kanadske papire... I nikad neæu zaboraviti ispraæaj... Na Kalimegdanu, provizorna autobusna stanica... izbjeglièki autobus... desetak porodica za ubogim putnim torbama i dubokom sjenom u oèima... Okupilo se, valjda, sve što je èestito u tom gradu, da nas isprate... ohrabre... Vladan Petroviæ (eminentni vajar): \"… svi smo mi oterani, vi, bar, znate gde...\" , Dušan Makavejev: \"Ne znate gde idete, ali je bolje od ovog što znate...\" , Obrad Raduloviæ – Baæa (reditelj): \"Sad smo slabi ali ojaèat æemo - pobedit æemo ... bezumlje ne može veèno...\", Aleksandar Miloviæ (kolega, èovjek od koga sam mnogo tog iz struke nauèio): \"... ne plašim se ja za tebe, a ti za mene?\" Zaglili smo se iskreni i... plakali... Autobus je krenuo... Visoko dignute ruke... pozdrav ... \"Minorni procenat srbijanske èestitosti\" želio nam je sreæu....

Zavirite u fotogaleriju Emira Gelje Kliknite na sliku Zavirite u fotogaleriju Emira Gelje Kliknite na sliku

BOŠNJACI.net: Po dolasku u Kanadu nastavili ste svoj posao. Koji je bio vaš prvi posao u Kanadi i kako doprijeste do jednog od najpoznatijih kanadskih tv kanala CBC?
Emir GELJO: Godinu i po prije mene u Kanadu je uselio i moj brat Jasmin (glumac poznat po likovima iz popularne predstave \"Audicija\") i mogu slobodno reæi da mi je on omoguæio znaèajne kontakte. Upoznao me je sa poznatom glumicom Cynthia Ashperger i rediteljom Damirom Andreiom koji su mi ponudili da uradim scenu za predstavu \"Out of Spite\" (monodrama u maestralnoj izvedbi Cynthia Ashperger). To je tekst napravljen prema dnevniku Sarajke Elme Softiæ koja je sav rat provela u Sarajevu i refleksije koje je opisivala u svojim pismima prijateljici i sestri toliko su ekspresivne da je ubrzo od toga napravljena knjiga \"Sarajevski dani, Sarajevske noæi\". Potreseni tragedijom Bosne, Cynthia i Damir su osjetili ljudsku potrebu da na neki naèin pomognu tom napaæenom narodu i odluèili napraviti snažnu predstavu koja æe širiti istinu o brutalnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Kanadsko ministarstvo za kulturu imalo je sluha za ovaj projekt i dodijelilo \"grant\" za finansijsku realizaciju predstave... Prihvatio sam sa velikim zadovoljstvom. U projekat se ukljuèio i glumac Faruk Sofiæ (muž moje sestre Zlate koji su takoðer živjeli u Toronu), ali ovaj put kao \"realizator iza scene\". Predstava je doživjela lijep uspjeh i vidio ju je veliki broj znaèajnih kanadskih i amerièkih intelektualaca. Ocjene kritike bile su zaista sjajne (“Globe and Mail” ocijenio ju je sa èetiri zvijezdice od moguæih pet)... Moram napomenuti da je predstavu vidio relativno mali broj Bosanaca iz samo njima poznatih razloga... Predstava \"Out of Spite\" (Napolje uspkos op.a.) je moj prvi rad u Kanadi ali nije to jedini razlog zbog èega zauzima znaèajno mjesto u mojoj karijeri - to je prva predstava koja je \"govorila Bosnom\" na blistavom engleskom jeziku. Bilo je to Novembra 1995. Mnoge kanadske kolege su tražile naèin kako da mi pomognu i Pat Flood, Jack Blum i Sharon Corder su u tom i uspjeli. Preporuèili su me vodeæem CBC scenografu Paul Amesu. On je pogledao moj portpholio i uzeo me za asistenta u TV seriji \"Foreign Objects\" autora Ken-a Finkleman-a... Vrata CBC- a su mi postala otvorena...

BOŠNJACI.net: Znaèi ove godine je desetogodišnjica vašeg Kanadskog opusa. Èestitamo. Recite nam da li ste kasnije u nekom od projekata radili zajedno sa vašim bratom Jasminom Geljom, koji takoðer niže lijepe uspjehe na filmu?
Emir GELJO: Vrlo malo. Pomogao sam oko jedne od epizoda njegovog \"ciklusa lahkih komedija sa poznatim likovima\". Mi jesmo u istom poslu ali nam se zadaci razlikuju... Ali evo spremam se da završim tekst \"Put za rijeku\" koji on nestrpljivo oèekuje...

BOŠNJACI.net: Na taj tekst æemo se vratiti kasnije a sada bismo nešto o “Bulbulu”. Književne kritike su vrlo povoljne, sarajevski glumac Faruk Sofiæ, koji živi u Kanadi, je ovu monodramu izvodio briljantno. Možete li nam pobliže opisati kako je nastala ova poetièna prièa o sarajevskom hirurgu Salemu, te da li æemo uskoro ovu monodramu imati prliku vidjeti negdje u Kanadi ili USA?
Emir GELJO: Kad se noæu vrzmate desetak hiljada kilometara od vrata vašeg doma, teško je povjerovati da æete èuti brižni poziv majke koja vas zove na veèeru... I tu nastaje èudo: èujete i njen glas i mirise doma i žamor djetinjsta... Ruka voðena unutarnjom željom ispisuje dolutajuæe treptaje odlutajuæeg vremena... Neki to \"brutalno\" nazivaju \"nostalgijom\"... Predstavu \"Bulbul” odigrali smo 20-puta u Sjevernoj Americi i 5 puta u Sloveniji... Poznati \"promicatelj inih kultura na slovenskom tlu\" Irena Urbiè, nakon èitanja knjige \"Bulbul\", napravila nam je turneju po Sloveniji. U svim gradovima gdje smo igrali podijelili smo besplatno polovinu karata Bosancima a drugu polovinu pustili u prodaju. Karte su bile rasprodane a sale su ostale poluprazne... Bosanci nisu bili zaiteresovani... ili je nešto drugo bilo u pitanju... U Teatru u Kopru upoznali su me sa lokalnim imamom. Izrazio se veoma pozitivno o predstavi a ja sam mu, iznenada, postavio oštro pitanje: \"Blagovremeno smo vas informirali o gostovanju - zašto ste zabranili Bosancima da doðu na predstave???\" Na tren se zbunio ali ipak mirno odgovorio: \"Ja im nisam zabranio. Samo sam ih savjetovao da vode raèuna šta gledaju\"... Religijsko institucionalno dušebrižništvo oduvijek mi je smetalo jer ono nièim ne doprinosi kulturnoj, tradicionalnoj pa ni duhovnoj nadgradnji... Oni koji su vidjeli predstavu nisu požalili... Postoje neki prijedlozi da se predstava obnovi jer je interesovanje sve izraženije, ali to nije jedostavan proces... Ipak nadam se da æemo imati dovoljno motiva da ponovo uložimo ogroman trud - sve je u rukama glumca...

BOŠNJACI.net: Možda iduæe godine u Chikagu! Otprilike u vrijeme ”Bulbula” koji objavljen 1999.god., u Torontu ste pokrenuli Bosnian-Canadian Chamber Theatre “Karaðoz” koji muzièku komediju Alije Nametka “Omer za naævama” izveo 11 puta. Tu predstavu sam gledao u gradu Hamilton u velikoj dvorani glavne biblioteke (bilo besplatno) i osjetio se pomalo postiðeno, zbog prisutnih Kanaðana ispred dvorane, jer je bilo više izvoðaèa na bini nego gledalaca u udobnim sjedalama. Bošnjaka i Bosanaca Hamiltona nije bilo iako su prelijepe plakate o tom dogaðaju na vrijeme razaslate. Samo oni koji su imali dodira sa pozorištem znaju koji je ogroman rad i energija potrebna da se osnuje nešto takvo i da se na binu postavi jedna muzièka komedija. Možete li nam reæi otkud iscrpiste takvu energiju, kako vam je to uopæe uspjelo, i kako ste doživjeli tu nezainteresiranost našeg naroda?
Emir GELJO: Sarajevski ratni teatar (SARTR) pozvao me je, 1999g., da radim scenografiju za \"Omer za naævama\". Reditelj prestave bio je Dubravko Bibanoviæ - Biban a dramaturg Safet Plakalo. Koncept ovog briljantnog tandema bio je više nego privlaèan: \"musical\". Muziku je komponirao Asim Horoziæ (kompozitor opere \"Hasanaginica\")..., i u ljeto 1999. predstava je imala svoju praizvedbu u sklopu popularnih \"Bašèaršijskih noæi\". Radeæi na ovom projektu odluèio sam da pokušam nešto slièno postaviti u Torontu sa amaterima koji pokazuju i interes i talenat za teatar. SARTR mi je besplatno ustupio sva prava i muzièke matrice... ostalo je bilo u našim rukama. Ta 1999. god. je bila godina velikih kulturnih aktivnosti u Bosanskom islamskom centru \"Gazi Husref beg\" u Torontu. Imam ovog centra Taib-ef. Pašanbegoviæ pokazao je ogroman sluh za kulturne potrebe naših ljudi, i širom nam otvorio vrata. Okupilo se mnogo mladih ljudi željnog druženja i kulturne aktivnosti pa smo ubrzo formirali ansambl “musical”: Folklorni ansambl KUD “Bošnjaèka mladost” i tek nastali \"Bosanski teatar Karaðoz\"... To nije bio rad, to je bilo predivno druženje. Koreograf Midhat Èehoviæ – Mido i kostimograf Edita Arnautoviæ dostigli su takav umjetnièki nivo o kom sam mogao samo sanjati. Glumaèki ansambl je funkcionisao kao uhodan tim profesionalaca i po kreativnosti i po odgovornosti. Èak i u kriznim trenutcima kad se po hiljaditi put proba ista scena pokazali su, istina ponekad sa suzama u oèima, nevjerovatnu istrajnost i želju da postignu željeni nivo. Pa da ih pomenemo: Dina Mujanoviæ briljantno je ostvarila lik Omera; Amira Hodžiæ nevjerovatnom lakoæom je kreirala sav šarm Omerove žene Fate; Nadira Derakoviæ manirom talentovane glumice ostvarila lik ciganke Merke; Amira Berberoviæ je i sama bila iznenaðena uroðenim talentom, pa je njena kreacija simpatiènog Huse bila pun pogodak; Edita Arnautoviæ u liku Hatidže veæ samom pojavom osvojila je publiku... Nepravedno bi bilo ne pomenuti ogroman doprinos kvalitetu prestave koji su dali Mirsad Hodžiæ (Radionica NIN Constiction) izradom bosanske rekvizite... Za plakate koje pominjete i kompletne štampane materijale dugujemo veliku zahvalnost Jusufu Pehadžiæu. I svi ovi pomenuti i ostali koje nepravedno ne pomenuh radili su besplatno sa željom da ožive \"ono malo Našeg\".... I za takvo što uvijek postoji i želja i energija... Govorite o posjeti. Ne mogu se požaliti. Istina predstava u Hamiltonu je nesretno igrana u vrijeme kad su se u gradu dešavale \"važnije\" stvari tipa \"koncert pjevaèa novokomponovane narodne muzike\"... Svi mi moramo raditi na nadgradnji tradicije i kulture, u èemu su nas desetljeæima sprijeèavali, jer samo tako možemo biti što smo i samo tako nas drugi mogu prepoznati i uvažiti...
BOŠNJACI.net: To je bilo 1999.god. Pitam se gdje je sada ta raja, gdje su sada ti ljubitelji “ono malo Našeg”. Koliko mi je poznato u Ontariju trenutno ne postoji sliènih kulturnih poduhvata niti postoji bilo kakvo bošnjaèko kulturno udruženje, kulturna aktivnost u najveæem Bošnjaèkom centru “Gazi Husrev beg” u Torontu nije baš na zavidnom nivou, a ni u ostalim drugim centrima, odnosno sredinama nije bolje. Mnogo je nervoze okolo, problemi se samo nagomilavaju a rješenja nema. Na primjer, kad bi u ovom trenutku trebali pozvati kakve kanadske umjetnike ili pisce gdje bismo ih mogli primiti i ko bi im bio domaæin? Poštovani Emire, možete li vi komentarisati ovu situaciju u glavnom centru, koji su po vama glavni uzroci da kulturnih dogaðanja skoro nikako nema ili ih ima vrlo malo, i da li je na vidiku kakvo rješenje da se izaðe iz ovog kulturnog mraka?
Emir GELJO: Kompleksno pitanje podrazumijeva takav i odgovor. Ja sam u \"Bosanski islamski centar\" (Bošnjaèki islamski centar Gazi Husrev beg op.a.) došao sasvim sluèajno. U tada relativno neuglednim prostorijama bilo je veoma živo. Neki su igrali šah, neki tavlu, vrvilo je od folkloraca... u æošku su stajala dva ping-pong stola, bio sam zaista prijatno iznenaðen. Potsjetilo me je na ona divna vremena kad sam kao djeèak provodio sate u raznim kulturnoumjetnièkim društvima. Ovo su moji ljudi ovo je moja sredina, pomislio sam... i tako mislim i sad. Veoma brzo sam se ukljuèio u rad i ljudi su to prihvatili i cijenili. Moj primjer su slijedili i \"neki novi klinci\" i veliki broj entuzijasta koji su vidjeli moguænost “artikulisane nostalgije” u društvu \"svojih\". Islamski centar je sve više postajao i kulturnim centrom. Ljudi su dolazili sa raznim idejama koje su ponekad bile u meðusobnom konfliktu kao i u konfliktu sa prostornom namjenom. Svi, apsolutno su svi željeli najbolje i centru i zajednici ali su se njihovi kriteriji \"šta je najbolje,\" jednostavno, razlikovali. Nizak prag tolerancije doveo je èak i do žuènih prepirki koje su postepeno udaljavale ljude i djelatnosti su se polahko gasile. Ne smijemo izgubiti iz vida da i konzervativna mišljenja imaju svoje pravo na postojanje. Lahko se osjetiti uvrijeðenim zbog ovog ili onog, teško je to premoštiti. A kad to uèinite shvatite da problema i nije bilo jer suština je u èinjenici da svi, apsolutno svi, žele dobro... Uopšte se nisam šalio kad sam predlagao da se na najveæi zid napiše slogan \"Nedam nikog svog\". Teorija \"kratkog fitilja\" mogla bi se zamjeniti \"slatkim šarmom tolerancije\" i...gdje bi nam bilo kraja. Ja ovo stanje hibernacije ne bih zvao \'mrakom\". Svako od nas trebalo bi postaviti sebi pitanje \"šta sam uradio da bi bili jaèi\" jer na našoj slabosti, neartikulisanosti, gubljenju identiteta, godinama su radile ozbiljne državne ustanove. Èak su neki \"naši kulturni velikani\" primali i ogromne plate za izmišljanje viceva o glupim Bosancima. Svaka naša, pa i najbezazlenija svaða, razjedinjenost ili netolerancija samo su pomoæ svoj onoj sivoj armadi koja nam o glavi radi i zbog koje i jesmo na ovom dalekom kontinentu... Pokazalo se, ustvari, da moramo biti sretni zbog toliko izražene potrebe za centrom èija okosnica bi bila kultura, tradicija, savremenost. Sigurno je i da islamski centar i pored i kulturne djelatnosti nije najsretnije mjesto za \"kulturni hram\", jer kako, recimo, zamisliti koncert velikog prijatelja Bosne Pavarotija koji se mora prekinuti zbog ezana, ili pozorišnu predstavu \"Audicija\" koja je puna \"islamu nedoliènih sintagmi\"... Što ne ide - ne ide.

BOŠNJACI.net: Da li je na vidiku osnivanje kakvog bošnjaèkog kulturnog udruženja u Torontu koje bi utažilo kulturnu glad i pokrenulo zbližavanje kako Bošnjaka meðusobno tako kanadske i bosanske culture? Takoðer me interesuje da li, buduæi da ste vrlo aktivni te rado viðeni i u Torontu i u Sarajevu, pa i u Sloveniji, postoji kakva konkretna suradnja na kulturnom polju meðu pomenutima. Hoæe li uskoro kakav sarajevski kulturni projekat biti prestavljen znatiželjnim Kanaðanima?
Emir GELJO: Prošle godine je tiho proslavljeno 12 godina od osnivanja \"Bosanskog akademskog društva\". Na žalost društvo postoji samo na papiru ali je sazrelo da se reaktivira. Možda bi to bio jedan od naèina da se pokrene sa mrtve taèke osnivanje \"Bosanskog kulturnog centra\". Ne treba biti prepametan da bi se shvatilo koliko bi taj centar znaèio i za ugled same Bosne èak i u politièkom smislu. Pametnom i dobrom organizacijom programa kao i uèešæem Kanade finansijska struktura bi se lako sklopila. Šarolikost djelatnosti omoguæila bi nam da svi budemo presretni. Vrijeme je da se time aktivno pozabavimo. Bez adekvatnih institucija sve je prepušteno \"privatnoj inicijativi\" koja podrazumijeva i \"privatnu korist\". U takvim okolnostima teško je praviti aranžmane o kojima govorite...

BOŠNJACI.net: Znamo da ste na “Lutkarskom bijenalu u Bugojnu”, prije agresije na BiH, dobili prvu nagradu za scenografiju djeèije prestave \"Palèiæ\", za koju ste izjavili da vam je, izmeðu mnogih, jedna od najdražih. Imate li kakvih informacija o toj znaèajnoj i lijepoj kulturnoj manifestaciji koja svake godine okupljala amaterska pozorišta sa djeèijim ansamblima te regrutovala mlade snage?
Emir GELJO: Spojili ste dva festivala u jedan. “Jugoslovensko lutkarsko bijenale” je okupljao djela profesionalnih teatara, a amaterski festival djela amatera. Koliko ja znam oba festivala postoje u nešto izmijenjenoj strukturi. Inaèe u Bosni nema grada koji nema poneki uspješan festival. To je ono što daje veliku nadu da æe ono bosansko kulturno èulo postati, kao što i jeste, jedno od znaèajnijih...

BOŠNJACI.net: Buduæi da ste jedan od rijetkih bošnjaèkih intelektualaca i umjetnika koji živi i radi u Torontu a stalno je u kontaktu sa svojim narodom, kog narod poznaje, prihvata i poštuje, da otvoreno kažemo i iskreno voli, molio bih vas da nam kažete kako vi vidite bošnjaèku dijasporu sada, sutra, prekosutra? To je pitanje koje veæinu nas muèi!
Emir GELJO: Ljudi su dolazili sa familijama preplašenih pogleda sa po kojom plastiènom kesom u ruci. Sad su to staložene osobe koje su oformile svoje tople domove, školuju djecu, postižu uspjehe u radu i svakim danom potvrðuju tvrdnju o velikoj snalažljivosti i sposobnosti Bosanaca, odnosno Bošnjaka. Meðutim to se ne može reæi i za zajednicu koja je u velikoj mjeri razjedinjena, otuðena pa èak i nezainteresovana. I to æe biti tako sve dok matièna zemlja ne stane na noge. Bez jake matice nema ni jake dijaspore. Velike rezultate postižu Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike ali ni oni, prije svih neumorni Emir Ramiæ, neæe moæi vjeèno. Trebamo pomagati, odazivati se... biti aktivni jer tako pomažemo i našoj domovini, dakle sebi. Novi naèin života ipak bi trebao ostaviti i malo vremena za stare navike a to je druženje... druženje... druženje. Osnivanje jakih bošnjaèkih institucija jaèalo bi i nas same... Siguran sam da æe naša djeca biti pametnija od nas i u njima vidim opstanak i nas ovdje i nas tamo...

BOŠNJACI.net: A sada nam recite malo detaljnije o vašim tekstovima \'\'Kolo\" i \"Put za rijeku\". O èemu se tu zapravo radi? Nije vaš brat Jasmin Geljo nestrpljiv bez razloga. Hoæe li se to možda snimati kakav film po \'\'našem\'\' scenariju Emira Gelje i glavnoj ulozi njegovog brata ili je nešto drugo u pitanju?
Emir GELJO: Radi se o potpunosti dvije razlièite scenaristièke strukture. Tekst \"Kolo\" (Wheel Dancing p.a.) poèinje upozorenjem da \"... ako ne podnosite scene brutalnosti ne èitajte ovaj tekst.\" (Radnja se odvija u Bosni 1995.), a tekst \"Put za rijeku\" je bosanska komedija situacije (2005). Ima nekih pokazatelja da æe se po prvom snimiti film a drugi æe odigrati moj brat Jasmin...

BOŠNJACI.net: Pozvani ste da osmislite centalnu priredbu iduæeg maja u Chikagu prilikom obilježavanja “ 100 godina Bošnjaka na tlu Amerike”. Znamo da vas to raduje. Možda je ovo dobra prilika da vas zamolimo za jednu poruku nama u dijaspori na temu kako puniti prazninu duše, kako kažete, 10 hiljada kolometara daleko od \"vrata našeg doma\", ovdje u dijaspori ovako razbacani po kontinentu, razjedinjeni i zbunjeni.
Emir GELJO: Formirajmo što više naših centara, naše štampe, radija, tv programa, družimo se, razmjenjujmo iskustva, pomažimo se i \"nedajmo nikog svog\"... Najsvjetliji primjeri su vaše elektronsko glasilo... list \"Sabah\" i mnogi naši programi, širom planete, koji dosljedno istrajavaju u svojoj plemenitoj namjeni. Hvala vam.

BOŠNJACI.net: Hvala vama Emire, koji odvojiste svoje dragocijeno vrijeme. Bilo je ugodno, lijepo i korisno ovo druženje s vama. U ime redakcije Bošnjaci.net želim vam puno zdravlja, sreæe i beriæeta i još puno dobrih scenarija i ostalih umjetnièkih projekata. I da ponekad napišete nešto i za naš magazin. Svako dobro vama i vašoj familiji i još jednom od srca vam hvala.