Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Razgovor sa povodom: Nazif DOKLJE, nauèni radnik i publicista iz Albanije
TORBEŠI POSLJEDNJI SLJEDBENICI BOGUMILA
Objavljeno: 31. December 2003. 00:12:00
RAZGOVARAO: Mustafa BALJE

BOŠNJACI.net: Gospodine Doklje, u javnosti se, bar u ovom dijelu Balkana, èesto govori o torbešima. Ko su oni u stvari?
Nazif DOKLJE:
Kada govorimo o tragovima bogumila u Gori, svakako trebamo poèeti sa nazivom “torbeši” kojim se od drugih stanovnika ovog podruèja imenuje ova grupa ljudi, etimologijom, prilikama u kojima je ovo ime nadenuto, te kada su i kako torbeši došli na prostore gdje sada obitavaju.
Milivoj Pavlovic za “torbeše” kaže da se radi o jednoj staroj slovenskoj populaciji na Balkanu, Obeleiski i Dimitar Angelov zakljuèuju da su to posljednji preci makedonskih bogumila, dok Cilev identifikuje torbeše sa pomacima, koji su živjeli u regionu Vardarske Makedonije i misli da naziv “torbeš” dolazi od turske rijeèi “torba” koji veže sa turskom formom “dortbeš” - “èetiri-pet”. On je time želio da potvrdi da su torbeši mijenjali mjesta življenja i vjeru èetiri–pet puta. Jovan Hadživasiljeviæ, podržavajuæi narodno tumaèenje za torbeše kaže da su oni „napustili vjeru i primili islam za jednu torbu varenike ili brašna“, pa su na osnovu toga dobili to ime.
Turski istraživaèi naziv „torbeš” vezuju sa persijskom rijeèju “torbekeš” (torbar - onaj koji hoda sa torbom na ramenu), “torbarenje” (radnja sa torbom). Turski istraživaè I. H. Uzunçarsili, obavještava da je unutar glavnih sultanovih vojnih korpusa bilo kandidata za janièare poput “Torba Oglanlari“ ili “Torba Acemileri”, èija su registrirana imena èlanova èuvana u specijalnim torbama. Omer Turhan istièe da rijeè “torbeš” na turskom podrazumjeva lojalnost, jednog društvenog sloja koji nije stvarao probleme i koji je u vrijeme osmanske administracije odigrao ulogu odanog pomaga~a u najrazlièitijim okolnostima.
Makedonski istraživaè Stojanovski misli da se radi o islamiziranoj hrišæanskoj djeci i mladiæima iz sjeverozapadne Makedonije koji su sakupljani i spremljena za janièare, dok Palikruševa pretpostavlja da je naziv “torbeš”, u nekoj ranijoj fazi bilježio etnièku grupu ili populaciju, koji je sa islamizacijom dobio sekundaran smisao.
U Ljumi (Kuks) danas vjeruju u dvije varijante koje se vezuju za tumaèenje forme „dort-beš„. Nerijetko, oni misle da je ovo ime goranskoj populaciji dato kao posljedica peèalbarstva koje ih je tjeralo da putuju širom svijeta sa torbom na ramenu. Meðutim, dužim kritièkim posmatranjem, u svijetlu nekih historijskih, jezièkih, usmenih podataka ali i materijalnih tragova, veæina pomenutih verzija teško da se mogu održati na èvrstim nogama.



Dva su termina u projektu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) nazvanom „Gora, Opolje i Sredska“ koja su (ne)namjerno ili vješto izbačena iz naučnog istraživanja „TORBEŠ„ i „BOGUMILl“, ističe Nazif Doklje, naučni radnik i publicista iz Albanije ali i neki drugi autori koji se bave ovom problematikom. Doklje je rođen u Borju, odakle su i preci Muhameda Nezirovića, uglednog profesora iz Sarajeva.
U ovom radu Doklje sa naučnog aspekta govori o tragovima bogumilskog učenja u albanskom dijelu Gore, gdje živi naš narod, nedvosmisleno otkrivajući posve drukčiju dimenziju koja govori o identitetu stanovnika Gore, ali i Župe i Podgora.
Sa njim smo u Kuksu razgovarali u vrijeme pripreme njegove knjige o Torbešima – posljednjim sljedbenicima bogumila na ovim prostorima.
BOŠNJACI.net: Kada su se pojavili torbeši i njihov bogumilski pokret na ovim prostorima?
Nazif DOKLJE:
Albanski istraživaè Dhimiter Shuteriqi, govoreæi o bogumilizmu koji se pojavio u prvoj polovini X stoljeæa, istièe da je u periodu od 1080. do 1118, pokret bio propraæen nezabilježenim progonima i egzodusom. Pokušavajuæi da uspostavi vezu izmeðu rijeèi “torbeš” i toponima “Trbaè”, (Vlora, Albanija) Shuteriqi se poziva na vizantijskog hronièara Halkokondila, koji izvještava da su ovi heretici na Balkanu nazivani babunima, torbešima, patarenima, kuduðerima.
Edit Durham, i još neki autori, tvrdi da je Komnen I kako bi uništio bogumilsku jeres upotrebljavao divljaèke hajke. Isto se to akcentira i u knjizi Historiji makedonskog naroda.
Ove èinjenice odbacuju shvatanje da se “termin“ torbeš pojavio poslije XIV stoljeæa te ga zato ne treba vezivati sa turskim osvajanjima i islamizacijom. Pošto opcija Milivoja Pavloviæa i drugih je bez historijskog osnova, ostaje teza koja torbeše tretira posljednjim sljedbenicima bogumila.
Pošto je rijeè “torbeš” jedan od naziva kojim se imenuju bogumili, objasniæemo porijeklo, okolnosti i dalji historijski put sve do prostora Gore.
Rijeè “torba”, nezavisno od porijekla i vremena prosuðivanja, i njeni derivati poput “torbar”, “torbarim”, “torbarenje”, “torben”, “torbiše”, “torbièence”, “torbište” i frazeološki izrazi “So torba na ramo”, “Da ne ti se trne torba ot ramo”, “So glava vo torba”, “Sipalje torbe”, “Staj mu torba” su aktivno bogatstvo makedonskog literarnog jezika i njegovih dijalekata, obuhvataju}i i govor u Gori.
U ovoj grupi je i rijeè “torbeš” koja je formirana od osnove “torb” i sufiksa “eš„, koji je specijaliziran samo za formiranje uvrijedljivih rijeèi, makar samo u govoru u Gori, kao: smrdeš, grdeš, prdeš, tikveš, gladeš, gloteš, smoleš, gnideš, daveš, bluteš, sitneš, koleš, krleš, vrteš, krteš, kteš i dr.
Upotreba naziva “torbeš”, u svakom sluèaju je pe`orativna. Gorani sebe nazivaju „našinci”, manje “gorani”, a nikada “torbeši”, jer nelogièno bi bilo da sami sebi daju jedno takvo prezrivo ime... Ovaj podrugljiv nadimak, dakle, im je dat od drugih da bi ih ismijavali, potcjenjivali...
Isto tvrdi i Shuteriqi koji, oslanjaju}i se na D. Angelova kaže: “Ime Trbaš (selo, okrug Vlore Albanija, N.D) može se uporediti sa nadimkom “torbeš” (èitaj torbeš, N.D), imenom kojim su podrugivani jeretici, nekad, kao prosjaci, nešto što je potvora, jer su oni bili protiv prosjakluka.
Kod izjedna~avanja torbeš - prosjak ove tvrdnje otkrivaju leksièka i pe`orativna tumaèenja rijeèi “torbeš”.
Vezano za vrijeme pojave ovog naziva interesatno je izvještavanje da je u X vijeku, u Maloj Aziji, paralelno sa nazivom bogumil, da bi se odvojili jeretici, poèela primjena i naziva “fundagiagiti” što doslovno znaèi “torbonošci”, “torbari” ili “torbeši”. Ovo ime nije izmišljeno od jeretika, nego od njihovih protivnika i u sva tri pomenuta sluèaja, znaèenje “prosjak” se ne moše odbaciti. Iz tih razloga možemo reæi da je naziv “torbeš” slavenski ekvivalent naziva “fundagiagiti”, te da je poèeo cirkulirati i propagirati najranije krajem X stolje}a i to od strane Pravoslavne crkve.
Borje: Bogumilski nisan

Omer Turhan, meðutim, torbeše identifikuje sa pomacima i kumanima. Na istoj liniji je i Cilev. Palikruševa vidi moguænost da naziv “torbeš”, u jednoj ranijoj fazi je imenovao etnièku grupu ili odre|enu populaciju. Predtsavljena je i hipoteza prema kojoj, torbe{ka populacija je autohtona te da pripada jednom etnièkom arumunskom supstratu koji je od strane razlièitih osvajaèa asimiliran.
Tako u narodnoj tradiciji Kuksa, cajane nazivaju “pomacima” dok Gorane “poturima”, prve islamiziranim Albancima, druge islamiziranim Torbešima.
Gora i ^aja su pogranièni regioni, njihovi stanovnici, kada bi bili i isti, ne vidimo razloga zašto bi se nazivali razlièitim imenima. I dalje, kada bi torbeši i pomaci bili ista populacija, kako misle Cilev i O. Turhan, gorani (torbeši) bi se nazivali pomacima. U meðuvremenu ne može se zaobiæi i naziv “poturi”. Najprije treba da kažemo da ova forma množine rijeèi “potur” (sa srp/hrv.) ušla je i ostala skamenjena u albanskom jeziku ne pokleknuvši zakonima toga jezika zbog njene pretjerane izoliranosti.
U srpskom i hrvatskom jeziku “potur”, “poturica” znaèi, otpadnik, ili onaj koji je napustio hrišæansku vjeru, turkošak”.
Prema Ejupu Mušoviæu, rijeèi “poturice”, “poturi”, “poturèenjaci” podrazumijevaju sve islamizirane sa južnih slavenskih prostora bez obzira na njihovu etnièku ili religioznu pripadnost, raèunaju}i i gorane, naroèito torbeše.
Enver Imamoviæ sa rijeèju poturi podrazumijeva niti muslimane, ni hrišæane. Iz pomenutog moguæe poreðenje “poturi - patarin” je neosnovano. Uporedo sa torbešima u Gori, prisustvo vlaha, juruka ali i Albanaca, (sada veæ asimiliranim, je veæ potvrðno).
Ipak, teza o asimiliranom autohtonom arumunskom supstratu teško da je održiva.
Prvo, uticaj osvajanja u ovim toliko udaljenim zonama, ako nije neva`an, onda je bio i suviše slab.
Drugo, kada bi prihvatili i suprotno, refleksije na jezik, kulturu i sl. bile bi srpske, zbog duge vladavine i uticaja njihove Pravosalvne crkve, koji je bio još duži u ovoj zoni.
Pošto se to nije desilo i refleksi su više makedonski, ostaje nam da vjerujemo da se radi o jednoj populaciji pridošlica, gdje slovenski torbeški element, makar ranije makedoniziran, dominirao je u uslovima jedne prilièno duge simbioze.
Ostavljajuæi otvorenim pitanja šta je to što su torbeši prisvojili od kulture vlaha, juruka i Albanaca, obnavljamo put kojim su torbeši prošli, kako bi stigli do današnjih prostora, kako bismo osvjetlili njihovu etnogenezu i identitet.

BOŠNJACI.net: U koju grupu spada termin “torbeš“. Da li je to socijalna ili etnièka kategorija?
Nazif DOKLJE:
Nazivi ”bogumili”, “torbeši” govore o religioznoj i socijalnoj kategoriji, ali nikako i etnièkoj.
“Izvori o nekadašnjem premještanju naroda i plemena, odvode do pogrešnih zakljuèaka ako ove narode smatramo kao jednu i jedinu cjelinu, u etno-historijskoj igri tokom njihovog preseljavanja iz jednog u drugo mjesto, ne doživljavajuæi promjene u identitetu. U mnogim sluèajevima, premještanje jednog naroda u novoj teritoriji ili jednom novom društvu, daje tom narodu jedan identitet kakav ranije nije imao.”
Poèetke možemo potražiti još u V stoljeæu, kada su se neki masalijani, prethodnici bogumila, iz Male Azije preselili u Trakiju, a odatle prema Makedoniji. Edit Durham donosi nam sljedeæe: “U Samisati u Maloj Aziji podignuta je jedna sekta èiji su predstavnici poznati kao pavlièni. Oni su objedinili maniheizam sa jednom posebnom preporukom za propovjedi Svetog Pavla. Progonjeni od strane hrišæana, oni su se objedinili sa muslimanima i ustankom porušili jedan veliki dio Male Azije. Imperator Konstandin Koprnimus (741. poslije Hrista), kako bi ih oslabio, šalje njihov veæi dio u Trakiju kako bi služili kao èuvari granice. \\on Zimièes I (969), premješta jedan drugi dio njih po balkanskim dolinama. Od tada su se njihova uèenja poèela širiti nezaustavljivom brzinom”.
Dok se njihov pogled na svijet širio i hvatao korijenje, sa njihovom kulturom i jezikom se desilo nešto slièno kao sa Bugarima. Oni, praktièno, progutani od strane slavenskog (makedonskog) elementa koji je bio smješten prije njih, dobijaju novi identitet kao makedonski bogumili.
U vrijeme vladavine vizantijskog cara Aleksa Komnena I (1081 - 1118), zbog progona do istrijebljenja sekta je izbjegla prema zapadu uzimaju}i sa sobom i imena sa kojima ih je Pravoslavna crkva anatemisala.
Jedan dio, prelazeæi preko albanskih zemalja prešao je Otranska vrata pobudivši jeretièki katarski pokret u Italiji i pokret patarena (albižana) u južnoj Francuskoj, dok su se drugi dijelovi raširili i po srpskim zemljama.
Nemanja je objavio nemilosrdan rat „prokletim jereticima“, kako je nazivao babune. Izmeðu 1172. i 1180. godine, on pokreæe pohod do njihovog istrijebljenja. Zapalio je njihove knjige, sjekao im jezike. Nemanja progoni i svoju kæer koja je bila ubjeðeni bogumil.
U tim okolnostima, jedan dio tih bogumila nalazi sklonište u Bosni, kod Kulin Bana, i ta zemlja postaje njihovo posljednje odredište. Preostali dio njih biva primoran da se skloni u dubinama planina, daleko od nastanjenih centara i progona od strane rigoroznog pravoslavnog klera.
Tokom povlaèenja sa sigurnošæu je uticalo i prokletstvo nad njim, koje je donio Prvi Sinod pravoslavne crkve (1221).
Sela u Gori bila su veæ formirana 1348. godine. Raèunajuæi tri pokoljenja koja su veæ živjela sa 33 godine po kolenu, proizilazi da je njihovo naseljavanje poèelo, taènije u periodu o kojem smo govorili - poèetkom XIII stoljeæa.

Rozeta na nišanu
BOŠNJACI.net: Kako su torbeši, kako baštinici bugumilizma, živjeli. Neki ih svrstavaju u askete, dok neki misle da su imali svoje uèenje, filozofiju...
Nazif DOKLJE:
Historièar iz Prizrena Maliq Osi, oslanjajuæi se na usmena predanja i naglašenom asketizmu mesalijanaca (jedno od imena bogumila), misli da torbeši, u današnjim nastambama su se pojavili kao askete. Poštujuæi ovakvo shvatanje i ne odbacujuæi ga ne možemo a da ne iznesemo neke njegove slabe taèke.
Ako bi bogumilizam bio jedna obièna asketska pojava, ne bi prestavljala neku veliku opasnost po hrišæanstvo, odnosno tadašnje feudalne države. Po tom shvatanju, u borbi protiv njih ne bi bilo potrebno direktno anga`iranje imperatora, careva, papa, križara i dr. Ne bi se ni rodio dominikanski pokret niti bi se stvorio univerzalni sud inkvizicije. Ne bi, kao posljedica toga bilo ni razloga da njihove pristalice prolaze kroz viševjekovne patnje koje su poèivale na anatemama, nastavljajuæi se hapšenjima, iseljavanjima, paljenju na drvenim kamarama pa sve do masovnim masakrima.
Kada bi bili askete ne bi bili strana koja je branila Bosnu od Ugara. Ne bi stigli do nivoa zvaniène vjere i ne bi imali specifièni tretman od strane Velike Porte.
U njihovim redovima ne bi bilo pristalica iz redova porodica cara Samoila i Nemanje, zatim ne bi uživali ni podršku vlastelina Kulin bana, velikog turskog vezira Mahmut Paše Hrvata, Zvornièkog kneza, Hrvata i Dalmatinaca.
Kada bi bili takvi, ne bi bili utvrženi u kompaktnim enklavama, u zbijenim naseljima, sa urbanom strukturom. Ne bi ni obezbjedili prednost nad ostalim etnièkim grupama. Bez jedne zajednièke egzistencije, ne bi mogli saèuvati jezik, niti stvoriti kulturna blaga, niti bi osigurali potrebnu koherenciju u oèuvanju njihove duhovne konstitucije.
Prihvatajuæi da su asektizam, vegetarijanstvo, fetišizacija siromaštva kao dio njihovog pogleda na svijet, igrali važnu ulogu u njihovom preživljavanju, trebamo reæi da su bogumili bili brojni, stabilni u njihovim vjerskim specifiènostima. Imali su, dakle, oni svoje uèenje, književnost, duhovne voðe, crkvu, hijerarhiju, simbole, svece i jednu filozofiju za društvo, vlasništvo, i ravnopravnost. Bili su nosioci jedne kulture.
Nakon svega izloženog postavlje se pitanje, da li je osim imena, kod današnjih torbeša ostalo što još od njihovog pogleda na svijet i od stare vjere njihovih pradjedova bogumila.
Isto kao istraživaèi E. Imamoviæ za sluèaj Bosne, A. Džogoviæ za torbeše Gore, prizrenskog Podgora i B. Ðurðeviæ-Stojkoviæ u jednom širem prikazu i ja to potvrðujem.
Historijski podaci svjedoèe da bogumilizam, nezavisno od nevi|enih neljudskih progona, nije iskorijenjen. I nakon više od jednog stoljeæa od progona do istrijebljenja Stefana Nemanje i prokletstva srpske pravoslavne crkve nad njima, bogumili, iako pred nestajanjem, poniženi i diskriminirani, još uvijek su smatrani kao opasnost za pravoslavnu crkvu i njenu vlast. Nije sluèajno što je Car Dušan proglasio sankcije za one koji propagiraju bogumilizam, odnosno „babunsku rijeè“.
Pojava bogumilizma, u Bosni, traje sve do kraja XIX vijeka. Istu stvar spominje i Maliq Osi. Na istoj razini B. Ðurðeviæ-Stojkoviæ tvrdi da: “Još uvijek ima bogumila u BiH, Makedoniji i Srbiji...”, malo dalje kaže: “...postoji duhovno kretanje koje gasi žeð sa gnostièkog bogumilskog izvora.“.
U Gori, makar za onaj dio u Albaniji može se dokazati nasljedstvo bogomilskog uèenja i prakticiranja.
U ovoj zoni sa visokim planinama, uskim kanjonima, dubokim i strmim dolinama, bogatim šumama, pašnjacima, tekuæim vodama, torbeši su dislocirani u prvoj polovini XIII stoljeæa. Van oèiju i ušiju crkve, u formalnim okolnostima zakašnjele islamizacije, oni èuvaju mnoge kultne rituale, praksu, vjerovanja i fosila, uèenja njihovih bogumilskih pradjedova. Njih nije mogao da otkorjeni ni nemilosrdni rat komunistièkog režima koji je zabranio zakonom pravo na vjerovanje, praksu, institucije i vjersko propagiranje.
U ovim obièajima, èuvanim kod torbeških žena, nema nišega od krišæanstva, a niti islama.
I kada potvrðujemo da je to osnova koja vodi jedan dobar dio duhovnog života torbeša Gore, može se lahko zakljuèiti koliko je tragova ostavila pravoslavna crkva i koliko površno i formalno je prihvaæen i raširen islam kod njih.
Dok tragovi hrišæanstva su ostali samo na nekoliko fosiliziranim toponimima, (K’rs, Potk’rs, Zac’rkov, Cerkov, Kaurske grobišta, Iljina reka, Nikelo brdo, Djurðev lak, Ivanoska niva i dr.) patronimima (Markošovci, Tuèevci, Kirevci, Puravinci, Živkovci i sl.), imena godišnjih praznika (Djurðevden, Božiæ, Mitrovden, Krstovden) i ništa više. Dok od islama je prihvaæeno sasvim malo. Poštuje se Veliki i Mali bajram i odabrane noæi.
Ne govoreæi o islamskoj kulturi, malo ko od muškaraca zna i ispunjava muslimanske obaveze. Žene, osim masovnog posta, nekim deformisanim molitvama, prièama i ukopavanjem kao muslimanke, vrlo malo je prisutan islam.
Dok verbalno prihvataju Allaha, u praksi svu žeð gase u gnostièkim izvorištima koja imaju poèetak u paradualistièko doba, gdje magija ih religiozno predvodi i teorija se mijenja sa magijskim ritualom, i kultnom praksom.

BOŠNJACI.net: U Vašim radovima primjetno istièete da su torbeši „tvrdoglavi“ baštinici bogumilizma...
Nazif DOKLJE:
Glavni praznik u Gori je Ðurðevdan. Sve što se može reæi za ovo podruèje poèinje i završava se ovim praznikom. Nezavisno od mjeseèevog kalendara (alaturka) i onog sunèevog (alafranga) kao i drugim politièkim i ideološkim pritiscima naroèito nakon 1967., za gorane, vodiè za djelovanje i dalje je ostao narodni tradicionalni kalendar koji se veæe sa ovim danom.
Ispred Ðurena (Ðurðevdana), u Gori, svaki praznik blijedi. Osim naziva, ovdje nismo mogli evidentirati ništa od hrišæanskog uèenja i prakticiranja, kao što se dešava sa ovim praznikom u nekoliko regiona u Bugarskoj, gdje je cvjetao bogumilizam.
Osim toga, kada znamo da ovaj praznik nikada nije odbaèen od islamskog klera iako tu nema nišega od islama, pamet nam odlazi, kod objašnjenja naziva “poturi” sa “ni musliman ni hrišæanin”. Sve ovo nas upuæuje na misao da bogumilska ideologija, koja propovjeda uspostavljanje direktne veze èovjeka sa Bogom, bez posredništva satana i ikona, podigao je Ðurðevdan na nivo glavnog praznika.
I kod drugih obilježavanja praznika u godini (Sretleto, Krstovden, Mitrovden, Božiæ, Stretzima, Vodice, Letnici, Antanas, Sultan Nevruz, Blagojec) je veoma teško naæi tragove hrišæanstva ili uticaja islama.

BOŠNJACI.net: Hoæete reæi da su u toj populaciji i dalje risutni kultovi koji odslikavaju bogumilsko uèenje i življenje?
Nazif DOKLJE:
Upravo tako. Još uvijek, osobito meðu ženama, postoji vjerovanje o snazi magije. Zabilježili smo veliki broj sluèajeva èvrstog ubjeðenja da magija može uzrokovati impotenciju, nedostatak želje za formiranjem porodice, podsticanje braènih konflikata, zaustavljanje sudbine vjeridbe i ženidbe, promjenu moralnog ponašanja..., i obratno, da magija se razriješava ako se pronaðe njen predmet. I danas se doživlajvaju kao istinita predanja o mu`nji mjeseèine.
Do 50-tih godina prošloga vijeka praktikovali su se rituali za odbranu od epidemijskih bolesti i vatre, poput “odmetujene”, prijelaz vatre kroz gvozdeni vodenièki obruè, pijenja magareæeg mlijeka, mahanje sitima i dr. Vjerovali su da se kuga može vidjeti. U jednom takvom sluèaju, zamesio bi se presni hljeb, inaèe kuga pomiješana sa tijestom bi napravila veliku štetu.
Najaktivniji dio narodnog torbeškog mišljenja, nudi nam mnoge primjere dualizma bogumilskog uèenja. Prema bogumilima, svijet je istom mjerom stvoren od dobra i zla kojima su uzrok anðeli i ðavoli. Konkretnije: uporedo sa dobrim Bogom, koji je stvorio duhovni svijet, postoji i Bog zla koji je stvorio materijalni svijet.
Ovo uèenje, adaptirano od strane bogumila poslije islamizacije komentira se kao: “Allah je dobar Bog koji je stvorio duhovni svijet, dok na zemlji vlada Bog zla zbog kojeg ljudi su u stalnim ratovima.”
U suštini radi se o protivrjeènosti izme|u islamskog pogleda na svijet da je Allah jedan, sa jedne strane, i prihvatanja postojanja svijeta zla, nezavisno od Boga, sa druge strane. Èovjek je izazov satane i tame, koji pokušavaju da u èovjeka unište dvije strane: sposobnost oplodnje i duhovno savršenstvo, atributi koji približavaju Boga.
Tako, vjerujuæi, da smrtnost beba, iz imunološkuh razloga, “ogrejsanica”, “uborok” (“naoèi”), vija (“padavica”), ili neplodnost su djela satane koji vlada zemljom, zapostavljajuæi Boga. Energiju troše za pronalazak metoda i sredstava kako bi pobjegli od zla ili mu protivurijeèili. Dr uge pojave bogumilskog mišljenja su predubje|enja, tabui, kultevi, nekoliko rituala koji su povezani sa smræu i bebama, vjerovanje u kumire, sposobnost lijeèenja mjesta, objekta ili odbrane od hamajlija.
Enver Imamoviæ meðu ostacima bogumila kod današnjeg èovjeka u Bosni i Hercegovini, istièe nekoliko osobina kraktera i ponašanja koji se ne susreæu na bilo kom prostoru: ponašanje prema starima, djeci, ženi, osjeæaj za pravdom, strpljivost, razpoloženje za posao, gostoprimstvo i pažnja prema roditeljima. Ove osobine bile su isticane ili istièe èovjek koji je imao ili æe imati moguænost da upozna makar samo jednog torbeša.
Limena ploča, pronađena 1996. godine u Šištavecu kod Kuksa:
Jedan sveštenik sa oreolom na glavi, koji u lijevoj ruci drži knjigu, dok u desnoj pero, naslonjeno na njoj. Ispod njega, malo udesno, jarac sa rogovima, također sa oreolom i krilom. Na obje strane glave sveštenika u visinu glave ispisana su po dva urezana slova koja nisam uspio da protumačim.
Pretpostavljajući da ova limena ploča je bila fiksirana na koricama neke knjige, možemo reći da smo došli do traga crkvene književnosti u Gori, možda i do najveće knjige bogumila “Solomonov ključ”

Bogumili odbacuju simbol krsta, obožavanje ikona i hrièæanske hijerarhije. Iako za pomenuto možemo malo kazati, tragovi ne nedostaju.
Da bi okarakterisali jedan bezvrijedan posao, još uvijek se upotrijebljavaju frazologije: “Pop ka nemaf rabota, krstif kobile”. (Pop kada nije imao šta, krstio je kobile)” ili njegov ekvivalent u Podgoru kod Prizrena: “Pop, ka nemaf rabota krstif jarièa”. (Pop kada nije imao šta, krstio je jariæe”.
Znaèajne su i èestitke: “Na popa ognica i groznica, na tebe zdravje i veselje”, “Bilo ka bilo, na popa se svilo.” kao i obiène frazologije: “Si se uèinif ka pop”, psovka “Ðe ti gonim popa i kaluðera” ili uvrijedljiva rijeè: “Popište”.
U cjelini historiografija Balkana bogumilski pokret uglavnom poistovjeæuje kao socijalni pokret, koji se borio protiv privatnog vlasništva i eksploatacije, kao pokušaj povratka u primitivni komunizam, na osnovama sela, ali ne i kao religiozni pokret koji ima svoje pokriæe od odreðene filozofije svijeta koja je imala snažni socijalni uticaj više od šest stoljeæa.
Asketizam i fetišizacija života u siromaštvu vide se kao najsavršeniji put za duhovno uzdignuæe. Takav jedan život nije nosio sa sobom nikakvu društvenu ni privatnu opasnost, niti je prestavljao opasnost zbog visokog nivoa organizovanja bogumila.
Sav posao je postavljen na bogumilskom uèenju. Odbacujuæi kult Svetice (Bogorodice) predstavljajuæi Hrista kao smrtnog, krst i krštenje kao ðavolji posao, pogaðaju osnove hrišæanstva. Ovo je bio uzrok, a ne socijalna priroda ovog pokreta, zbog èega je bogumilski pokret navukao sav bijes Rima i Carigrada.
Kada govorimo o socijalnoj prirodi bogumilskog pokreta interesantno je izvješæe koje nam donosi Ferid Muhiæ prema kojem vlastele sjeverne Grèke, u predjelima Kastorije i Florine, bili su u rodbinskim vezama sa nekim bosanskim vlastelama još u XIV vijeku i da su imali svoje zemljane posjede.
Dok za Goru, shodno gore pomenutom ne možemo reæi ništa, svejedno me proganja molitva: “Sajbijence, božence, svakomu dadi, nam pridadi.” (O bože, svakome dadni, nama pridodaj”) koju je moj babo uèio uvijek kada je podizana sofra u našoj kuæi u Borju. Ovo, kao i svjedoèenje Ferida Muhiæa, ne iskljuèuje imetak i bogatstvo.
I toponimi “Suljovo legalo”, “Èapèevo selo” i drugi mogu se uzeti kao dokaz asketizma.
Važno je spomenuti još jednu èinjenicu, doduše rijetku. U Gori uporedo sa imenima Bog, Sajbija, On, Allah, Bože, upotrebljavaju se i forme umanjenja: “Božence” i “Sajbijence” te i druga imena neodreðenog roda, poput detence, nošèence, iglièence i dr. Ova forma kao da smanjuje razdaljinu izmeðu èovjeka i Boga, možda se rodila u aktu molitve koju su bogumili mnogo cijenili.
Ne bi bila potpuna tvrdnja bogumilskog uèenja torbeša ako ne bismo uzeli u obzir i narodne mitološke liènosti. Meðu njima Sotona (Satana), Grobnik (Duh), Vampir, Šejtan, Džebrailj, Melaika (Melek, anðeo), Perija (Džini), bile su sastavni dio života torbeša.
Istraživanja ukazuju da vjerovanje ovih mitoloških liènosti je blijedo ili potpuno odbaèeno, osim Satane. Još uvijek se vjeruje u postojanje i njegovu uništavajuæu moæ. Evo još jednog odjeka bogumilskog dualizma.
U životu torbeša Gore pjesma zauzima posebno mjesto. Sa njom se prati èitav život: roðenje, svadba, smrt, posao, rat. Razdraganost i veselje uzimaju maha, prigušuje se plaè, amortizuje se bol i olakšava napor, uzdiðe duša, hvata magija, reguli{e se ritam i dinamika ~injenica, otklanjaju prepreke, postaje veæi životni prostor, prati se iskustvo, linèuje se odstranjivanje i osveæuje sjedinjenje, oživljava se i obnavlja pleme, teèe i ne zaustavlja vrijeme, ruèi se zlo, satana... Izgleda da su ovo imali u vidu stariji, koji su nas savjetovali da pjevamo, u trenucima straha od ðavola, džina i sl.
U prilog tvrdnji neka nam posluže višezvuène pjesme Zejnepe i Kurto Budale koje pjevaju djevojke i žene, u prirodi. Takoðer, i u životu katara, jednog od ogranaka bogumila u Evropi, posebno mjesto je zauzimala muzika i pjesma.

BOŠNJACI.net: Likovni tragovi koji iako pronaðeni u malom broju govore o etnogenezi Torbeša Gore. Koliko sliènosti ta likovna umjetnost u Gori ima veze sa bogumilskim spomenicima u Bosni?
Nazif DOKLJE:
Nekoliko likovnih tragova koje smo sreli u Gori, iako u malom broju, su dokaz više tezi da etnogeneza torbeša Gore je vezana sa bogumilskim pokretom. Ovdje nas dovodi jedno pažljivo pore|enje sa sadržinom koju istraživaèi zovu - bošnjaèkim kulturnim krugom, gdje se ukljuèuje i bogumilska umjetnost.
Po Bosni i Hercegovini nalazimo veliki broj bogumilskih spomenika, èesto isklesanim do divljenja. Ova umjetnièka pojava dožvjela je procvat u XII i XIII stoljeæu, i najèešæe figure koje se koriste u motivima su: sunce, polumjesec, zvijezde, rozete i dr. Te figure susreæemo i u Gori.
Motive zmija, polumjeseca, zvijezde i sunca smo pronašli urezane na posebnom kamenu, ugraðenog po zidovima kuæa, dok rozete na uzglavnicima, uglavnom po selima Borje i Ðištavec.
Vezano za pomenute motive Edit Durham veli: “Sunce i mjeseèina koji su obožavani najviše u ovoj vjeri, diraju, po svemu sudeæi, stari predhrišæanski paganizam Slavena”. Muhamed Hadžijahiæ misli da se njime “vešu najstariji tipovi nišana muslimana, raðeni po tradiciji steæaka”.
Bojenje kose, obrva i uljepšavanje lica, ruku, nogu od strane žena i djevojaka torbeša smatran je bogougodnim èinom. Unutar ove tradicije treba vidjeti ritual kžne, njen ornamentski i duhovni sadržaj. Ne treba zaobiæi ni dekorisanje zidova soba mlade i ornamentiku tekstila i narodne noænje. Govoreæi o isklesanim figurama na spomenicima Edit Durham bilje`i nošnju sa fustanelima boraca. U Gori, taènije u Borju, do poèetka 60-tih godina prošlog vijeka je upotrebljavana ovakva noænja samo za sunetlije, i nosila se prigodno prije nego se djeca osunete.
Bivajuæi toliko izolirana ova noænja samo u trenucima suneta, zatim bivajuæi isto smatrana i u likovnom poreðenju, sa pravom možemo postaviti hipotezu, da ova dva sluèaja imaju jedan zajednièki predbošnjaèki i predgoranski element, u vrijeme kada bogumili nisu bili otjerani sa makedonskih prostora.
Godine 1996., u gorskom selu Šištavec kod Kuksa, tokom otvaranja temelja jedne stare kuæe pronaðen je prvi konkretni trag iz predislamskog perioda. Rijeè je o limenoj bronzanoj ploèici trouglastog oblika sa osnovom 9, visinom 12 centimetara i izlomljenom i ukrašenom hipotenuzom. Limena ploèa na donjoj osnovi ima dvije, dok u visini tri rupe. Ova ploèa objašnjava da je bila dio drugog objekta u kojem je bila fiksirana, sa ekserima, odnosno klinovima. Paralelno sa stranicama trougla oko tri milimetra u dubinu u reljefu, u formi usukane veze od 1,5 mm unutar je upisan jedan elegantan okvir.
Unutar njega, u tehnici duboreza, u reljefu, izra`ene su dvije figure: Jedan sveštenik sa oreolom na glavi, koji u lijevoj ruci drži knjigu, dok u desnoj pero, naslonjeno na njoj. Ispod njega, malo udesno, jarac sa rogovima, takoðer sa oreolom i krilom. Na obje strane glave sveštenika u visinu glave ispisana su po dva urezana slova koja nisam uspio da protumaèim.
Pretpostavljajuæi da ova limena ploèa je bila fiksirana na koricama neke knjige, mo`emo reæi da smo došli do traga crkvene knji`evnosti u Gori, mo`da i do najveæe knjige bogumila “Solomonov kljuè”.
U medjuvremnu, sadržaj ploèe daje nam moguænost za jednu veoma hrabru hipotezu.
Prema narodnom mišljenju djavo, najviše se èovjeku pojavljuje u obliku jarca. Prisustvo èovjeka i jarca na ploèi u izjednaèenoj vrijednosti i oreolima dovodi nas do toga da smo na tragu ikonografskog predstavljanja bogumilskog dualizma na ovim podruèjima. Najzad, pokušali smo da predoèimo dokaze koji govore u prilog tezi da su torbeši, ustvari, posljednji sljedbenici bogumila na Balkanu.



Ostali prilozi:
» NORVEŠKA NE TREBA DA ZAOSTAJE U INVESTICIJAMA U BIH
Anadolu Agency (AA) | 01. January 2021 14:44
» ODMARAM SE I UŽIVAM U RADIONICI
Anadolu Agency (AA) | 27. December 2020 14:44
» KROZ MOJU POEZIJU POKUŠAVAM DA DOKUČIM EMOTIVNU ISTINU SVIJETA
Božidar Proročić | 22. November 2020 15:30
» PRAVNA BITKA ZA MAČKU BRANDY
Namik Alimajstorović | 08. November 2020 15:57