Nema vece dileme u Bošnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Šta smo mi prvo: Bosanci, Bošnjaci ili muslimani. Zbunjenost onih manje upucenih u ovu problematiku dostiže nivo histerije u kojoj pokušavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako sa falinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta. U svoj ovoj frtutmi svi se u jednom slažu a to je da su Bošnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednom slažu.Ostalo ce doci na svoje ili ih nece biti, a onda džaba i pripadnost Evropi, kada znamo da su i Azari pripadali Evropi a sada ih više nema.

Nihad Krupic

Od Ilira do Bošnjaka
Stoljecima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno prenošenje sa generacije na generaciju, Bošnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda koji žive istocno i zapadno od njega. Ono što se uspjelo sacuvati tako dug period od naših davnih predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Veliko srpski i hrvatski nacionalni lideri su nam dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijece Hrvatskog naroda. Ne tako pogrdno na prvi pogled. Cak bi se reklo i tepanjem su nas oslovljavali. Ipak uz to zdušno tamanili. Cudo da smo ikako preživjeli deset srpskih genocida i hrvatsku hinjsku bratsku stegu oko našeg vrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne Neretve dok se u nju rušio mostarski most.

Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo?
Jedno je sigurno, ne komšijama. Da njima pripadamo, zašto bi nas skracivali za glave svakih tridesetak godina. Braca se ne ubijaju tako cesto. Bošnjaci pripadaju ponajviše sebi i svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Bošnjacka historija je historija njegove jedine domovine. Bosna se po Bošnjacima poznavala a Bošnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napuštajuci je ni kada nisu imali mnogo šanse da prežive. I tako stoljecima do današnjih dana. Napravimo u ovom momentu silna Bošnjacka i Bosnina stoljeca kratkim i dostupnim za one koji tragaju za odgovorima ko su i šta su.
Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali podrucje Bosne je poceo vec tokom broncanog doba ( prije VII stoljeca p.n.e.). U željeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. vec je izvršeno društveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija i najaca ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu), Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati (naseljavali srednju Bosnu, podrucje današnjeg Galsinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari (naseljavali istocnu Bosnu, dolina Drine.
Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju i dobivamo Bosone ili Boze ciji identitet je umnogome zadržao stare obicaje i obogatio se sa novim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Južni Slaveni sa sobom. Vec u tom periodu pocinje da zaživljava Bosna kao država sa svojim društvenim staležima. U XI stoljecu se konacno vecina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati ban Bosne, Boric, je teritorijalno zaokružio Bosansku državu. To je ujedno i pocetak nacionalnog imena Bošnjani koji su po vjeri bili bogumili.
U periodu od XI do XV stoljeca su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi, sve do jednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije da Bosnu pokatolici po svaku cijenu. Medutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi sve do pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam.
Pocetak turske vladavine nad Bosnom je donio i konacno nacionalno ime Bošnjaci koji su bili Bošnjaci katolici-kršcani, Bošnjaci muslimani i Bošnjaci pravoslavci-rišcani.
Bošnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, što najbolje pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i Husein Kapetana Gradašcevica u carigradskoj tamnici noc prije nego su Turci presudili cuvenom Bošnjackom kapetanu.

Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane.
Jesam Begler Beže, jer ste zulum cinili po Bosni ; odgovara Husein kapetan.
A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane.
Nemam ništa ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na našu bošnjacku, imam, Begler Beže.
Šta bošnjacku, i u Bosni, nema više Bosne, a nece biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti ce.
Ima Bosne Begler Beže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.

Tragedija Bosne i njenog Bošnjackog muslimanskog naroda u pravom smislu pocinje prvim modernim popisom 1862 god. kada Hrvatska šalje u Bosnu Klementa Božica a Srbija Teofila Petranovica sa namjerom da Bošnjacke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi put kao Hrvati i Srbi, što im je i uspjelo. Sa ovim cinom nije samo izdana domovina od ova dva naroda, nego su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli izmedu dva susjeda a njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima. Stvaranjem prve, druge i trece Jugoslavije se daje smišljeno Bošnjacima naziv muslimani, da bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu obicnu vjersku skupinu. Uz sve to, narocito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bošnjake sa nazivom Turcin, što je donekle pokušao da opovrgne
Prof. Esad Cimic svojom doktorskom disertacijom na beogradskom univerzitetu 1968 cija teza se zasnivala na naucnim dokazima da su baš Srbi (pogotovo oni oko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih naroda genetski najslicniji Turcima.
Na srecu i poslije svih bošnjackih katastrofa, još jednom je dokazano da nacionalno ime umire samo ako taj narod nestane. Iako u najvecem iskušenju u svojoj historiji skuplja se bošnjacka inteligencija i na Prvom Bošnjackom Saboru 1992 godine u Sarajevu pod presjedavanjem velikog Bošnjaka Alije Isakovica, vracaju stoljetni naziv Bošnjaci.
Sa ovim je konacno završen trnovit put jednog nacionalnog imena koji je uvijek živio unutar nas, otkinut nasilno u prošlom stoljecu i na cudesan nacin vracen opet nama.
Dakle, mi smo Bošnjaci, srce i duša zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci i Hercegovci, stoljetni cuvari naše jedine domovine Bosne i Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni Bosne, da nije Bosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god u nju dode prvo hoce da bude amerikanac a tek onda ono što je bio prije.
U Bosnu stoljecima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj od prije a radio na tome da mi Bošnjaci budemo ništa.

Da, mi smo muslimani
Nema boga osim Allaha, a Muhamed je allahov Poslanik! Vidiš, prijatelju dragi, covjek ili je najljepše stvorenje ili ima najnakazniji lik. Izbor je covjekov: da ostane na površini svog izgleda koji postaje sve ružniji kako vrijeme prolazi ili da zaroni u dubinu svoje duše koja postaje sve ljepša kako vrijeme dolazi da se smiri i vrati Gospodaru svome zadovoljna, a i On s njom zadovoljan, da ude u dženet Njegov.
( Iz Ramazanske Hudbe Reisu-L-Uleme Cerica u Begovoj Džamiji u Sarajevu).

Stoljecima su tri najmnogobrojnija bosanska naroda bili Bošnjani ili Bošnjaci i Bosanci. U zadnjih 150 godina su Bošnjaci jedini ostali ono što jesu, dok su drugi uzeli nacionalna imena iz susjedstva i lagano se poceli distancirati od svojih bošnjackih i bosanskih korijena, otkrivši do kraja konacne namjere u zadnjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Bošnjak je opet opstao kao Bošnjak i Bosanac i musliman.

Šta ga je opet sacuvalo od nestanka?
Ništa drugo nego samo što je musliman. Muslimani Vjeruju u Boga Allaha koji ce na sudnjem danu oprostiti dosta toga a sigurno nece povredu tudih prava.
A tuda prava su:
Tuda imovina
Tuda cast
Tuda porodica i
Tude zdravlje i život
Iako su Bošnjacima oduzimana prava stavljanjem u logore smrti, otimana imovina i rušene bogomolje, degradirana cast, ubijana porodica, prekidani životi, on nije uzvracao istom mjerom samo iz razloga što je musliman. Zaroniti u svoju dušu ne može krvolok jer je njegova duša odavno davolu pripala. Život bez duše je život bez buducnosti. Narod koji nema dušu umire poput dinosaurusi, a duša se gubi ili jaca umnogome u odnosu prema drugima. Ako musliman može da u ime Boga posti 30 dana Ramazana, da se usteže od onog što mu predstavlja zadovoljstvo onda nema tog iskušenja u koje bi se došlo do djela koje njemu i drugima ne pricinjavaju zadovoljstvo. Bošnjak je jedini musliman civilizacijski naslonjen na Evropu a vjerski na Daleki istok. Prihvatanjem Islama u 15 st. Bošnjak je zadržao tradiciju i kulturu od prije. I ništa se ne protuvrijeci, sve ima svoje mjesto. Bošnjak zna da je bilo ko od radikalni muslimana bio na njegovom mjestu davno bi ga nestalo. Kako je cudna ta fizicka pojava Bošnjaka kao modernog evropljanina Zapadu najbolje oslikava jedna situacija u kojoj sam se našao prije sedam godina. Nekako u prvom mjesecu mog boravka u Kanadi desilo se da sam ulaskom u džamiju privukao pažnju jednog Pakistanca koji me je uhvatio za ruku i rekao Hi, želiš li da vidiš Džona!?. Ja, zbunjen bez odgovora, ipak krenu za njim. Ulaskom u jednu sporednu prostoriju prvo što sam primjetio je da na stolu leži mrtav covjek. Na momenat osta bez daha ali ipak nazva Selam ljudima koji su stajali oko meita. Svi odpozdraviše, dok onaj koji me je doveo u meithanu nestade u momentu. Poslije na hudbi sam saznao da se rahmetlija zvao Latif. Ja sam dugo razmišljao o ovome i donio zakljucak kako god se iznenadi amerikanac kada kažemo da smo mi muslimani tako isto cine i naša braca iz Pakistana, Indije i drugih zemalja. Taj covjek koji me je doveo da vidim tog nesrecnog Latifa (stidnog na to ime i odlucio da postane Džon), je ugledavši me pomislio da sam kanadanin. Znaci njegov predrasud da nema bijelog muslimana je isti kao i kod kanadana ili amerikanaca. Predrasudi se stvaraju od neznanja ili nehtijenja da se saznanje stekne. Predrasud je opasna stvar i godinama je utiskivan namjerno u Bošnjake u bivšom sistemu. Sa predrasudom se ne rastaju mnogi ni danas i nije cudo da moj prijatelj Nijaz Berberovic, pokretac Nezavisne Bosanskoj Televiziji u Erie, u neposrednom kontaktu sa gledaocima dobiva pitanje je li to muslimanska, bosanska ili bošnjacka televizija od osoba koji su prešli baru zbog tudeg apetita da nam preotmu Bosnu, otkinu glavu i išcupaju dušu. Opet ima nesvjesnih u poimanju našeg punog identiteta. Identitet je po mjerilima vecine socioloških teoreticara dosljednost i autenticnost. Nema dosljednosti i autenticnosti ako se izuzme ili etnicki, ili nacionalni ili vjerski faktor u bicu jedne osobe. Bošnjak je to oduvijek znao i sacuvao sebe upravo iz razloga što je podjednako svoj um i tijelo rasporedio na opstojanost svog zaokruženog identiteta ciji osnovni stav je;
Mi smo podjednako Bosanci, Bošnjaci i muslimani.



BOŠNJACI

Ko smo mi Bošnjaci,
Kojoj feli mi pripadamo
Pitamo se stoljecima!!

Mi, Bošnjaci, smo tihi šum rijeke Bosne
Mi, Bošnjaci, smo srebro Bosne Srebrene
Mi, Bošnjaci, smo mrki ugalj kakanjskih rudnika
Mi, Bošnjaci smo suze naše nene
Mi, Bošnjaci, smo jedina Alahova pravda
na komadu zemlje nepravedne
Mi, Bošnjaci, nismo rodeni da vladamo tudim,
Nego da upravljamo svojim
Mi, Bošnjaci, smo jedini narod na svijetu
Cije srce zaigra
kad cuje ezanom glasnim poziv na molitvu,
Štrausovim valcerom, poziv na ples,
Pjesmom sevdalinkom poziv na ašik.

I što se god više pitamo ko smo i šta smo,
Sve nam je više jasno da Bošnjak,
prijatelju moj,
nikad nije bio ono što je drugi htio.

Bošnjak je insan na balkanskoj ledini
izmedu Istoka i Zapada.
Kad god pogleda na ove strane
nema mu spasa.
Spusti pogled tražeci snagu
i ugleda onu svoju mrtvaju,
razaranu i rušenu više puta
nego što je godina u Americi.

Pogleda bolje izmedu sebe i vidi
dosta svojih sapatnika bez glava,
cije tijelo tumara duševnim pustarama.
Na trenutak se zamisli,
a onda ga iznenadno prenu glas njegovih predaka
"Dobio si zavjet da ideš dalje, nema stajanja."

Bošnjak nema izbora. Mora dalje.
Zna da ce biti teško na putu opstanka.
A ipak vidi spas, jer vjeruje u Boga.
Vjeruje da mu On nije uzalud dao muslimansku dušu,
bosansko srce i evropsku glavu.
I nije mu prvi put sacuvati glavu na ramenu,
srce u grudima i dušu u venama.
A nema drugog puta jer
Njegov usud je opstati a ne nestati



Nihad Krupic
Vancouver, Canada
Decembar 8. 2001