Poštovani hafize, povod za ovaj razgovor, između ostaloga je nedavno priznanje Bošnjaka Chicaga, koje ste dobili za svoj vrlo uspješan dugogodišnji rad. Čestitam Vam i vjerujem da je došlo u prave ruke. Vi ste na poziciji imama u džematu BECCA u Chicagu. Možete li nam na početku razgovora reći nešto o sebi, svom dolasku u Chicago i džematu u kojem radite, uspješno evo dugi niz godina?
HAFIZ MEŠIĆ: Prije svega, koristim ovu priliku da svim Vašim čitateljima čestitam 30. godišnjicu obnavljanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ujedno, želio bih da se zahvalim portalu Bošnjaci.net koji preko dvije decenije neumorno radi na očuvanju bošnjačkog identiteta.
Pa jeste, povod je zaista poseban. Ove godine, osim što obilježavamo 30 godina od obnavljanja nezavisnosti naše jedne i jedine Bosne i Hercegovine, isto tako obilježavamo 20 godina rada i djelovanja džemata na Westernu, nekadašnjeg BICC-a, a današnjeg BECCA centra. Dakle, atmosfera u Čikagu je posebna i to se dalo primijetiti ovih dana kada smo sa nekoliko vrlo različitih, ali jako sadržajnih aktivnosti obilježili navedene godišnjice. Prvo smo svjedočili velikim protestima za mir u Bosni i Hercegovini i svijetu koji su se održali 26. februara u centru Čikaga, a potom i veličanstvenom gala događaju u hotelu Holiday Inn gdje smo na zaista svečan način obilježili Dan nezavisnosti naše države. S druge strane, u Bosanskoj školi smo obilježili Dan nezavisnosti na jedan poseban način, ali i naš prvi veliki jubilej – 10 godina rada i djelovanja Bosanske škole u Čikagu. I da ne zaboravim kazati da smo povodom obilježavanja dvije decenije našeg džemata ugostili hadži Izeta-ef. Čamdžića, Glavnog imama MIZ Zavidovići, i u jednom prelijepom ambijentu obilježili ovaj jubilej.
Svaki čovjek radi retrospektivu svog života i razmišlja o koracima koje je u životu učinio, pa tako i moja malenkost. Na mnogo stvari se radilo u isto vrijeme, dosta posla je urađeno i puno energije je uloženo.
Ovih dana često upućujem dovu Dragom Bogu da prihvati naše zalaganje i da ne dozvoli da sav ovaj trud padne u vodu. A hoće li biti kabul, vidjet ćemo za desetak godina, ako Bog da.

Bošnjaci Chicaga uričili su hfz. mr. Mešiću priznanje za dugogodišnji predani rad u zajednici

Primjetno je da u svom radu posebnu pažnju posvećujete radu i obrazovanju najmlađih. Također se, zajedno sa suprugom, fokusirate na rad sa mladima. Nije vam strano učestvovanje u raznim sportskim aktivnostima od biciklizma, golfa do fudbala. Šta nam možete reći o ovom aspektu vaših aktivnosti.?
HAFIZ MEŠIĆ: Smatram da su naša djeca i omladina naš najveći kapital i da on mora i može biti bolje iskorišten nego što mi mislimo. Naša djeca su jako inteligentna i vrijedna, no teško im se samima izboriti s pošastima savremenog načina života. Otuda, oni od roditelja trebaju i traže podršku, a u nama učiteljima i imamima traže uzora. Ukoliko mi ne opravdamo njihova očekivanja i ne odgovorimo na adekvatan način njihovim zahtjevima, onda će se oni obraćati na druge adrese i pomoć tražiti od drugih, a ti drugi su vrlo često one adrese na koje ih mi ne bismo nikada uputili i za koje držimo da su uzori u zlu, a ne u dobroti. Prvenstveno mislim na pošasti interneta i zabavnih sadržaja koji im oduzimaju ogromno vrijeme i ubijaju volju u njima za igranjem i učenjem. Jednom sam napisao tekst pod naslovom ‘’100 godina Bošnjaka u Americi bez škole’’ pa su me žestoko napali. Međutim, to je činjenica i mi ne smijemo žmuriti nad činjenicom da trenutno u Čikagu nemamo nijedan bošnjački vrtić. Trenutno smo okrenuti isključivo vikend islamskim i bosanskim školama, koje opet daju odlične rezultate imajući u vidu kapacitete u kojima djeluju. Mislim da moramo više obrazovanih ljudi uključiti u edukativne aktivnosti, a trenutni pokazatelji nisu na zadovoljavajućem nivou. Mislim da ne cijenimo dovoljno svoju djecu, jer ako im želimo bolju budućnost onda ne bismo žalili profesionalno angažovati više učitelja i učiteljica, te uložiti značajnija sredstva u edukativne aktivnosti – barem onoliko koliko ulažemo u sportske i zabavne aktivnosti. Naše dvije učiteljice u Bosanskoj školi, i nas troje vjeroučitelja u proteklih deset godina ulagali smo izvanredan napor kako bismo našoj djeci boravak u džamijskim prostorijama učinili korisnim, ali i zabavnim. Vjerujte da to nije nimalo lahak zadatak. Djeca su to prepoznala, i mi stoga stalno dobijamo čestitke i poruke od naših roditelja i djece da su im Mekteb i Bosanska škola jako interesantni i da im je drago što pohađaju nastavu u našem centru. Vjerujem da je tako i sa drugom djecom u našim ostalim vjerskim i edukativnim centrima.

Smatram da su naša djeca i omladina naš najveći kapital i da on mora i može biti bolje iskorišten nego što mi mislimo. Naša djeca su jako inteligentna i vrijedna, no teško im se samima izboriti s pošastima savrmenog načina života. Otuda, oni od roditelja trebaju i traže podršku, a u nama učiteljima i imamima traže uzora. Ukoliko mi ne opravdamo njihova očekivanja i ne odgovorimo na adekvatan način njihovim zahtjevima, onda će se oni obraćati na druge adrese i pomoć tražiti od drugih, a ti drugi su vrlo često one adrese na koje ih mi ne bismo nikada uputili i za koje držimo da su uzori u zlu, a ne u dobroti.

Kako je došlo do ideje za naziv centra BECCA?
HAFIZ MEŠIĆ: Bosnian Educational and Cultural Center of America ili skraćeno BECCA. To je ustvari drugo ime za grad Mekku. Željeli smo da naš novi centar bude naša Mekka, odnosno mjesto u kojemu ćemo se okupljati sa iskrenim namjerama da se promijenimo nabolje i da to bude mjesto kojemu ljudi hrle i gdje se osjećaju lijepo, ali da u isto vrijeme oslikava naše edukativne i kulturne aktivnosti ne samo u Čikagu, već i šire. Tako je zamišljena naša BECCA. S druge strane, mi nismo samo islamski centar, mi nudimo mnogo više sadržaja, a mnogi od njih su edukativnog, kuturnog, humanitarnog, nacionalnog, pa i zdravstvenog karaktera. Sve to kazuje o težini posla s kojim se susreću naši imami, ali i vjeroučitelji u mektebima i učiteljice u bosanskim školama. Trenutno se nalazimo pred kupovinom našeg novog centra, možda Allah dadne pa to i dočekam, ali u svakom slučaju vjerujem da će ovi mladi ljudi koji ostaju u džematskim odborima i vijećima pronaći adekvatno rješenje, imam u njih puno povjerenje.

Kao jedan nekadašnjih urednika i voditelja radija Glas Bošnjaka Chicago, mislim da su Bošnjaci u sredini poput Chicaga, u kojoj dominiraju mediji na nekim drugim jezicima sličnim našem, osakaćeni činjenicom da nemaju široko rasprostranjen medij na bosanskom jeziku?
HAFIZ MEŠIĆ: Potreba sa lokalnim medijima uvijek je prisutna, jer niko ne može bolje od nas predstaviti naše aktivnosti. Mi smo nekada imali Radio Glas Bošnjaka Chicago koji je nažalost prestao sa radom, prije svega rekao bih zbog naše nezainteresovanosti da pomažemo lokalne projekte ili možda umorom pojedinaca da na svojim plećima nose velike projekte duži vremenski period. Sjetimo se i da je novina Ujedinjena BiH našeg Mujke Erovića također prestala sa štampanjem s njegovim povlačenjem zbog zdravstvenih razloga. Trenutno imamo nekoliko lokalnih medija koji pokrivaju određene aspekte, no ne bih rekao da imamo adekvatno pokrivene i predstavljene mnogobrojne aktivnosti u zajednici. Otuda smo u proteklih 10 godina nastoja da džematska web stranicawww.becca-chicago.com i džematski FB profil budu osvježavani novim sadržajima i da budu izvor informacija o džematskim aktivnostima, a također smo svake jeseni izdavao godišnjak Western Newsletter, a evo sada na kraju svog mandata sve to pretočio u jednu džematsku foto monografiju koja iz štampe izlazi ovog ramazana, ako Bog da. Ona će biti svjedok našeg rada i zalaganja, jer ono što se zapiše to i ostaje. Kažem, šteta što nemamo na nivou Čikaga neki sedmičnik, vjerujem da bi sponzori znali prepoznati taj projekat i podržati ga. Osim toga, nedostaje nam literature za djecu, tu najlošije stojimo, rekao bih. Potpuno smo podbacili u tom pogledu. Pokušali smo barem za našu mektepsku djecu da udžbenikom Mektebija i vježbankama (radnim sveskama) Kalemija 1 i Kalemija 2 popunim te praznine, dok su učiteljice Amina Sendić-Mešić i Enisa Omerović objavile i prvu abecedu Bosanske škole, no jednostavno nam nedostaje materijala za rad sa djecom. Kad kažem materijala, mislim nastavnog materijala na bosanskom jeziku prilagođenog potrebama bosansko-hercegovačke i bošnjačke dijasporalne zajednice u Sjevernoj Americi.

Mislim da ne cijenimo dovoljno svoju djecu, jer ako im želimo bolju budućnost onda ne bismo žalili profesionalno angažovati više učitelja i učiteljica, te uložiti značajnija sredstva u edukativne aktivnosti – barem onoliko koliko ulažemo u sportske i zabavne aktivnosti.

Kao jedan od čikaških duhovnih vođa Bošnjaka, kako vidite organizacije Bošnjaka u Sjevernoj Americi, koje su u prošlosti prolazile kroz razne faze, od početne homogenizacije, entuzijazma i domoljublja, do potpune podjele na nekoliko različitih istovjetnih organizacija na jednoj višoj razini, a zatim i podjela na nižim ili lokalnim razinama?
HAFIZ MEŠIĆ: Prije svega, trebamo znati da je trenutno na sceni smjena generacija. Vaš patriotizam i entuzijazam koji ste donijeli sa sobom polučio je mnoge kvalitetne projekte i dao je svoje plodove; pa između ostalog i džamija na Westernu je rezultat tog perioda. Sada dolazi vrijeme kada treba raditi na mnogim drugim aktivnostima. Nažalost, htjeli mi to sebi priznati ili ne, posljedice asimilacije su vidljive, kao i rezultat neadekvatne medijske informisanosti. Mi jednostavno nismo uspjeli sačuvati od blaćenja borbu koju smo kao narod časno iznijeli, kako u domovini tako i u dijasporalnim zajednicama. Mislili smo da je od nas dovoljno da uradimo, a kako će to biti predstavljeno nije važno. Vrlo je važno kako se predstavlja ono što se uradi. Pogledajte samo medijsku propagandu da se agresija na Bosnu i Hercegovinu tretira kao građanski rat, zatim izjednačavanje žrtve i dželata, dok je na djelu brutalno iživljavanje nad našim najvećim gazijama i herojima koji su časno i dostojanstveno iznijeli teret odbrambeno-oslobodilačkog rata. Pored konstantnog negiranja genocida i presuda najvećih internacionalnih sudova, politička i medijska mašinerija nastoje izjednačiti žrtvu i agresora. U ovom kontekstu se treba shvatiti koliko je važno kreirati ispravnu medijsku sliku onoga što nam se dešavalo i dešava, na čemu radimo ili smo radili tolike godine.


Šta je to što bi Bošnjake u iseljeništvu moglo natjerati da promijene svoju paradigmu i zastarjeli način djelovanja. Tačnije kako izbjeći oligarhiju i konačno početi cijeniti pojedince koji su sposobni iznijeti projekte od velikog internacionalnog značaja?
HAFIZ MEŠIĆ: Pokušat ću odgovoriti prvo na drugi dio Vašeg pitanja. Naime, mi znamo da su institucije te koje osiguravaju trajanje neke ideje ili projekta i koje dugoročno daju plodove svome narodu. Stoga, mi kao narod se moramo još uvijek učiti kako da izgrađujemo institucije s ciljem da traju, a zatim i kako da sačuvamo one koje već postoje. Svakako, najznačajniji stubovi svake institucije su ljudi; jer oni doprinose da institucije realizuju namjenu zbog koje su osnovane. Ljudima treba odavati priznanje za njihov doprinos, u tom pogledu se možemo ugledati na Amerikance koji jako cijene svakog volontera ili uposlenika na jedan poseban način. Svaki čovjek ima potrebu da se realizuje u svojoj zajednici, u protivnom je napušta. Otuda treba ostaviti prostora za svakog dobronamjernog pojedinca da dadne svoj doprinos. S druge strane, svako od nas dužan je da ne poistovjećuje instituciju sa sobom, odnosno da ne dozvoli svom ’’nefsu’’ (kur’anski izraz za ego) da nadjača njegovu vjeru i njegovo ispravno suđenje.

U Čikagu postoji nekoliko bošnjačkih džemata, kroz Vaš dosadašnji rad primijetili smo da imate jako dobru saradnju sa još dva džemata. Jeste li zadovoljni dosadašnjim obimom saradnje?
HAFIZ MEŠIĆ: Uvijek može bolje! Imajući u vidu kakvo stanje smo zatekli 2012.godine, današnji aktivizam u zajednici se, slobodno mogu kazati, ponovo probudio i može se primijetiti sve intenzivnija saradnja, ne samo džemata nego i drugih bosansko-hercegovačkih i bošnjačkih nevladinih organizacija koje djeluju u Čikagu. Džemati u Sjevernoj Americi su svijetli primjeri naše organizovanosti, dok s druge strane moram kazati da na polju nevladinih udruženja nismo ostvarili željene rezultate, tui mamo prostora za razvijanje i realizovanje ideja od nacionalnog i kulturnog značaja. Nadam se da će u narednim godinama naša omladina putem aktivizma u nevladinim organizacijama doprinijeti jačanju zajednice u kojoj žive. U tom pogledu bih pohvalio nekoliko mladin nevladinih organizacija koje djeluju u Čikagu, a one su: Lilies of Hope, Ja BiH i Helping Hearts of Bosnia & Herzegovina. Svaka od pomenutih okuplja mlade i obrazovane ljude i pokriva određeni aspekt nevladinih aktivnosti koje su prijeko potrebne našem narodu.


Ove godine napuštate mjesto imama u svom džematu. Ostavljate iza sebe sjajan i takoreći dobro obavljen posao. Možete li nam reći nešto o svojim budućim planovima?
HAFIZ MEŠIĆ: Čemu vakat, tome i vrijeme, kazali su naši stariji. Moja misija u Čikagu završava ovog ljeta sa obilježavanjem Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, sredinom jula, ako Bog da. Nakon deset prelijepih godina došlo je vrijeme da malo više vremena posvetim svojoj djeci i njihovom obrazovanju. U proteklih deset godina upoznao sam mnogo vrijednih i pametnih ljudi širom Amerike; a kroz obavljanje dužnosti Glavnog imama Medžlisa Midwest i s pozicije rukovodioca Ureda za vjerske poslove Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, što su bile dužnosti koje sam volonterski obavljao, pokušao sam doprinijeti edukativnom aspektu razvijanja naše Zajednice na nivou Sjeverne Amerike. Moja misija uvijek će biti vezana za bošnjački narod, a svoj rad i djelovanje nadam se da će uvijek biti realizovano kroz instituciju naše Islamske zajednice, kako u Bosni i Hercegovini tako i u dijaspori. Planiram ostati vezan za aktivnosti na teritoriji Sjeverne Amerike i pomoći u okviru svojih kapaciteta, ne samo džematu BECCA u kojem sam djelovao, već i šire.

Na kraju ovog razgovora želio bih Vam se zahvaliti na izdvojenom vremenu, Vama i Vašoj porodici želim puno uspjeha u životu, uz zahvalnost za sve što ste učinili za džematlije i Bošnjake Chicaga.
HAFIZ MEŠIĆ: Hvala Vama koji ste izrazili želju da ovom svečanim povodom obavite razgovor sa mnom i da na taj način pokažete poštovanje prema našem desetogodišnjem radu u Čikagu. Svako dobro Vam želim. Neka nam je vječna jedna i jedina Bosna i Hercegovina.

Bosnian Educational and Cultural Center of America ili skraćeno BECCA. To je ustvari drugo ime za grad Mekku. Željeli smo da naš novi centar bude naša Mekka, odnosno mjesto u kojemu ćemo se okupljati sa iskrenim namjerama da se promijenimo nabolje i da to bude mjesto kojemu ljudi hrle i gdje se osjećaju lijepo, ali da u isto vrijeme oslikava naše edukativne i kulturne aktivnosti ne samo u Čikagu, već i šire.