Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari citalaca
Molimo Vas da procitate pravilnik o postavljanju komentara
„OGNJEM, MAČEM I KNJIGOM“ BOŠNJACIMA NAMETNUTI KOMPLEKS INFERIORNOSTI
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 02. December 2014. 22:12:41
Postavljanje komentara na priloge je trenutno suspendovano.



huso75000 (2014-12-06 10:23:49)
CITAJ Borane srpski sine turskog imena, citaj Mesa iz Jakesa,citaj bosanac C,citaj LGBT Lana sa 3 majmuna.....
znam (2014-12-04 12:51:39)
Kuranska aksioma:„Allah dž.š. neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni sebe.“....
znam (2014-12-04 10:12:44)
,,Za Husa75000''
Bolan Huso..... svaka čast na odabiru teksta.... Ovaj čovjek bi poludio od inferiornosti ... da nije pobjegao u ,,tuđe jato''....

huso75000 (2014-12-03 12:07:10)
HALAL TI VJERA SEADE CESTITAM TEBI I REDAKCIJI
HALALI STO "SE PONAVLJAM", srce mi je veliko jer vidim da nisam sam "nacionalista"....Jos nesto danas je treci novembar pa opet dosadjujem sa onim sto sam nekad sam "objavio"...Ovakvih tema je morala Bosnjacka intelektualna elita ali nazalost ili nesmije ili nezna ili je retardirana....

U svakom slucaju slijedim i cijenim ovakvu analitiku u tom smislu prilazem dio fusnote iz "nacionalistickog" djela "Jugoslovenstvo je SH agresija"
:::IZVOD..
"Nacionalno renegatstvo Meše Selimovića.

Kakav je intelektualni mentalni sklop od Bošnjaka-Bosanca za cilj imalo stvoriti jugoslovenstvo u jednoj i drugoj (Titinoj i Kraljevoj) formi; je slučaj bosansko-bošnjanskog ( u to vrijeme Muslimanskog) nacionalnog renegatstva Mehmeda Meše Selimovića - Andrićevog epigona; (po stilu, tematici, i stereotipskom ideološkom stvaranju zla “okolo” konzumenta-čitaoca).Meša je “boreći se” ,(romanom “Derviš i smrt”), protiv ideologije sistema kojem je i sam pripadao a koji mu je ubio brata Šefkiju pod lažnom optužbom da bi dokazao da počiva ideološki na moralu ; “sglajzao” sa sopstvenog kolosijeka vrijednosti i postao lokomotivom - spomenikom ideologije krajnje stanice tog sistema . Sa stanovišta konzumenta-čitaoca ,Meša je antiideološkim romanom napisao drugu vrstu ideologije “zarad jugoideološke umjetnosti”nadmašivši književnim stilskim umijećem Andrića dostigavši Dostojevskog u portretisanju mračnjaštva “turskog” sistema a kojeg su prvo činili Andrićevi (pa) sad i Mešini Bošnjaci.Sa stanovišta konzumenta srpske (pa i djelomično H) fikcije o postojanju “ unutarnjeg i vanjskog” neprijatelja izvan mene ;srećom po Bošnjake da Meša nije napisao više od dva romana.Paradoksalno je da je Meša ideološki sistem društvenih vrijednosti koji je “umjetnički gradio” utkavši sebe u taj sistem podveo pod islamski -(“turski”) i analizom vlasti i morala i odnosa tog svog sistema oskrnavio islam kao religiju; posebno prikazujući Derviše kao crkveni red jezuitskih popova a i više od toga; nešto natprirodno bez porodice da bi odslikao moralni asketizam jugokomunističke ideologije kojoj je pripadao.Meša je tako ocrnio šerijat i oskrnavio tarikat.Paradoksalno je da nije uspio da umjetnički pobjegne od svog islamskog izvora crpljenja vrijednosnih istina koje je neintegralno već parcijalno “izvezao” iz bošnjačke sehare u tuđu neprirodnu seharu.Sanduk jugoideloškog srpstva. NIKADA SE NE CITIRA DIO AJJETA da bise dobila lična istina ,(lični roman).GUBITAK JE UNIVERZALAN o univerzalnoj ISTINI.Tada Bismilla nema svrhu.Bismilla nema svrhu ni kod Selimovića-“Derviša Nurudina”….Može li se nivoom književnosti Dostojevskog (o)pravdati Selimovićevo bosansko renegatstvo i kriza identiteta i kompleksa!?. (Selimović je 1971.g.dobio “politički nacionalni poklon makar sa Zelenom trakom oko rukava” zahvaljujući upornosti političkoj i kulturnoj bošnjačkoj i spisateljskoj eliti.).Bio bi veći da je prihvatio ono što su mu drugi bosanski-bošnjački pisci donijeli na tanjiru i nebi sa svojim “delom” bio dio političkog “plena”.Teško piscima za čije se napisano “delo” otima politika radi dela i radi onoga “šta je pisac šćeo da kaže”.Bošnjaci su se od takve politike odbranili 1992-1995, pa im Meša sada dođe kao bespotrebni nacionalni zbunjujuće-manipulatorski višak. Sa Mešom i bez Meše su na istom.Na istom su i njegov rodni grad u kojem je bio za “komunistička” vremena “nepoželjna persona”,no čini se ne bez razloga.Meša nije “sam i svoj”. Mešu je neko,(opet), politički (za hater bratsva-jedinstva ) vratio u vidu kipa u rodni grad ;na Korzo-u da smeta šetačima čiji je historijski identitet historijski oskrnavio i čiji identitet nije priznavao.Šta je Bošnjacima historijski važnije BOŠNJANSKI identitet ili Meša koji je vrlo mali dio bošnjačke-sunitske filozofske misli upakovao zbog krize ličnog a ne kolektivnog (osporavanog jugoslavenstvom) identiteta izvezao u tuđu seharu kulture!? Vrijeme je najpravedniji sudija.Vlasnik Vremena je Svemogući: a čovjek svojih djela u svojoj prolaznosti.Svaki čovjek na gubitku je ako u to ne vjeruje.Meša u to nije vjerovao.U borbi protiv vremena kip je najveća ljudska zabluda.
Dokaz 1; Тrеćeg novembra 1976. godine, M.Selimović, u pismu Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kaže:"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.”
Dokaz 2 ". Mešino Jugoslovenstvo je eksploatisalo Vuka Karažića do dogme zaštitništva tako da se stekao utisak “da nije bilo Vuka”;Makedonci , Slovenci i “Šiptari” ne bi znali ni čitati ni pisati a pogotovu Hrvati,Crnogorci i Bošnjaci jer kompletan taj dio govorno-jezičkog područja “ijekavice” je Vuk u svojim kasnijim radovima “podveo pod varijante srpskog ”. Dakle osim Vuka na ovim prostorima niko se nije bavio reformom jezika.Ispada da niko osim Vuka nije se bavio reformom “čitaj kako piše, piši kako govoriš da bi te ceo svet razumeo”
Selimovićevo esejističko, vremenski bespotrebno fikcionalno a prosječno postignuće pisano isključivo srpskim jezikom –ekavicom "Za i protiv Vuka"; u kojem je čisti bosanski jezik preveden na ekavicu ; u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove kritičko-analitičke vrijednosti potrebne ideološko-srpskoj varijanti jugoslovenstva , je zanimljivo jer svjedoči za savremenike i potomke o renegatskim piščevim nacionalnim opredijeljenjima. Esej "Za i protiv Vuka" je potpuno uronjen u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, s protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe.Vuk Karadžić je dopunio 18 lista “pravopisa serbskog” iz 1810. izvjesnog Save Mrkalja dodavši mu iz latinice slovo “J” i izbacivši dva znaka kombinujući ih sa “LJ, NJ”, tj Vuk je stvorio nove znake tako što je pojedina slove stopio sa tankim poluglasom (l + ь -> lj, n + ь -> nj). Izgled slova đ je prihvatio od Lukijana Mušickog, dž je uzeo iz nekih starih rumunskih rukopisa, a ć iz starih srpskih rukopisa.Radeći na srpskom nacionalnom jezičkom programu skoro dvije decenije usvojio je znakove F i H iz središta “Ilirije” podveo “pod srpske”,pa onda preveo na “srpski” i Njegošev «Gorski vijenac”….. Za prosječnog “nesrpskog čitaoca ”, odmah upada u oči da Mešin esej “o Vuku” (ne)posredno ruši mit o "srpskohrvatskom" tj bosanskom jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) I o reformatorima bosanskog nema ni riječi. Selimović je u tom dijelu «srpskiji historičar srpskog jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista koji se sa tzv ilirskim (hrvatskim) preporođačima i bosanskim “fantomima jezika ” u Selimovićevom “naučno-esejističkom” doprinosu i ne pojavljuju. Mešino glavno esejističko stanovište utemeljeno je da on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika “revolucionara” koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku “revolucionarni udar” time što ga je sveo na ruralni tzv “narodni” idiom i “oslobodio” duhovno-intelektualnoga rječnika , kao i da je to je bila nužna faza koja je rezultirala kasnijim razvitkom srpske književnosti. Zanimljivo je da je I. Andrić januara 1946. pri prijemu u SAN-u čitao svoj esej o Vuku.Mešin kompleks identitetea i epigonstva je i ovdje «dopunio» Andrića...."
Jos jednom MS autoru

obala11 (2014-12-03 02:56:00)
Čitanje eseja gosp.Seada Zubanovića o ovom najvećem Srbinu nesrpskog porijekla, vratilo me ponovnom iščitavanju Meše. Time sam se ujedno odazvao i pozivu onih Bošnjaka, koji su u proteklom periodu i putem „Bosnjaci.Net“, pozivali na „spontano i s ljubavlju vraćanje Meši“ i „što češće iščitavanje Meše“.
Za sve one koji nemaju knjigu pri ruci ili nemaju vremena za njeno čitanje, a imaju želju da se i oni nakratko vrate Meši, u nastavku je izdvojen samo mali dio „književne umjetnosti“ kojom je pisac romana „Derviš i smrt“ pripremao Bošnjake za nestanak, za „NEKOGA KOGA NEMA“. Ako je i od „našeg“ Meše, previše je.

Ahmed Nurudin, glavni lik...
(poglavlje 1.)
„Počinjem ovu svoju priču, NIZAŠTO, BEZ KORISTI ZA SEBE I ZA DRUGE,...Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer s v j e t l o v j e r e to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? Čistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.“
(poglavlje 8.)
Veliki naš Bože...oprosti nam, smiluj se i osnaži nas. Možda je oprostio, možda se smilovao, osnažio me nije. U slabosti kakvu nikada nisam osjetio, zaplakao sam kao bespomoćno dijete. Sve što sam znao i mislio, nije imalo nikakva značaja, noć je crna i prijeteća izvan ovih zidova, svijet strašan, a ja malen i slab. Najbolje bi bilo ostati ovako na koljenima, istočiti se u suzama, ne dići se više. Znam, ne smijemo biti slabi i tužni ako smo pravi vjernici, ali to znam uzalud. Slab sam, i tužan, i ne mislim da li sam pravi vjernik ili čovjek izgubljen u gluhoj samoći svijeta.
(poglavlje 9.)
Ne! – vikalo je nešto bez glasa u meni, strašnije od straha, teže od smrti, ni Boga se nisam sjetio, ni imena njegova, postojao je samo crven, krvav, nepojmljiv užas...Sad smo jednaki, brate Harune...nesrećni obojica...Ostali smo usamljeni i ja i ti, niko nije došao, niko nije upitao za mene, niko se nije sjetio, prazna je ostala moja staza, bez traga i bez uspomene...Svako uvijek na kraju ostane sam. Jednaki smo, nesrećni smo...ljudi smo brate Harune...Kunem se vremenom, koje je početak i završetak svega, da je svako uvijek na gubitku.??? (Kur'an, Sura 103. Al-'Asr – Vrijeme 1. Tako mi vremena - 2. čovjek, doista, gubi, 3. SAMO NE ONI KOJI VJERUJU I DOBRA DJELA ČINE, I KOJI JEDNI DRUGIMA ISTINU PREPORUČUJU I KOJI JEDNI DRUGIMA PREPORUČUJU STRPLJENJE).
(poglavlje 10.)
Pogled mi je lutao po brdima iznad kasabe...Eto tako. I šta onda? Ništa. Sumrak, i noć, i svitanje, i dan, i sumrak, i noć. Ništa. Znao sam da mi misao nije mnogo pametna, a bilo mi je svejedno.
(poglavlje 15.)
Tako nepovratno spleten, bio sam jedan od mnogih, besmislena i strašna snaga koja se izgubila...Posrćem, zgaziće i mene, hvatam se za nečiji vrat, kao davljenik...strah me obuzeo...

Ahmedova kasaba i njegov narod u njoj...
(poglavlje 3.)
„...nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo..., po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici... Nisam ih nikad vidio ovakve..., vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna,... i niko neće ostati razuman,...Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? ...Sram vas bilo, govorio sam...,sram vas i stid bilo. Čiju vjeru vjerujete? Uzalud je bilo išta činiti i govoriti te večeri, luđe od drugih. U ponoć otići će ove djevojke pod vodenice i gole se kupati...Idite kući, kažem mladićima što nailaze, obijesni. Sutra je Đurđev, kaurski svetac, nije naš. Ne činite grijeha. A njima je svejedno, i cijeloj kasabi je svejedno, niko im ovu noć ne može oduzeti. To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći. Čuvaju ga mimo vjere, i protiv nje, pogani u ova dvadeset četiri sata....
Ahmedov drug Hasan...
(poglavlje 8.)
„A može biti da je i bolje da Hasan malo odspava, jer nije trenuo od juče ujutro, iako može da ne spava po tri dana i tri noći, a može i da spava isto toliko, samo ga probudiš da štogod pojede, onako u neznani, pa opet nastavi, ko živinče, Bože oprosti. Džaba, takvog majka još nije rodila!“
(poglavlje 13.)
To je djelimična istina o Hasanu...o čovjeku bez pravog zavičaja, bez prave ljubavi, bez prave misli, koji je nesigurnost svog životnog puta primio kao ljudsku sudbinu.

Ahmedov džemat...
(poglavlje 15.)
„Sklonio sam se pod strehu trošne mahalske džamije...Stari hodža, pognut nad štapom u drhtavoj ruci, nestvaran u ovoj tišini, polako je išao prema džamiji, sȃm, bez ijednog vijernika. Oni su dolje, u kasabi...Pred džamijom je proučio ezan: uzaludan, jedva čujan doziv NEKOME KOGA NEMA.“

Bošnjaci...
(poglavlje 6.)
...Ne znam samo odakle se pojavio taj kukavičluk, stotinu puta sam stajao na biljezi smrti i nisam se uplašio, a sad nam je srce kamičak, mrtvo i hladno. Šta se to desilo? U što se pretvorilo nase junaštvo? U stidno prezanje pred sovinim hukom, pred jačim glasom, pred nepostojećom krivicom. Ne vrijedi tako živjeti. U zubima sam sablju nosio plivajući preko rijeke, u tršćaku puzio na trbuhu željno osluškujući disanje neprijatelja, na pušku nalijetao ne zaustavljajući se, a sad se plašim pljesnivog sejmena. Avaj, tugo golema, nešto se desilo s nama, nešto se grdno desilo s nama, smanjili smo se a nismo to ni primijetili. Kad smo se to izgubili, kad smo to dopustili? ...Uzalud, kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime. On govori iz nas, neka je proklet, i kad ga se stidimo.
(poglavlje 7.)
Čudan svijet, mislio sam idući pustim sokacima. Sve se izmijeni kad padne tama. Za grijeh nije ostavljeno jedno određeno doba, ali je njegovo prirodno vrijeme noć (sad spavaju pametna mala i tupava velika djeca, i oni što stignu da svrše zlo za dana). l uvijek kad se ne vidi. Eto, to smo postigli: potisnuli smo grijeh u nevidjelo, i učinili ga moćnijim. ...Sitno mi izgleda sve u ovom mome svijetu...Oko njega su sjenke i prazna mjesečina. Oko nas tiho kapanje vremena. U meni nemoćna ravnodušnost i tišina bez života. Vidjela u meni nema, kao u nevjernicima.
(poglavlje 12.)
Nisam zaboravio, muslimani su se nekad sahranjivali u zajedničkom groblju, jednaki i poslije smrti. Počeli su se razdvajati kad su postali nejednaki u životu...Vraćajući se sa jacijske molitve, prvog petka nakon sahrane, u mraku sam vidio kako na Harunovu grobu gori svijeća. Stavile su je i zapalile nečije ruke, za pokoj, i spomen ubijenom. Otada su uoči svakog praznika gorjele svijeće na nišanima...ove nježne vatrice!!!
(poglavlje 13.)
Pametni su ovo ljudi - Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikad ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga.
(poglavlje 15.)
Djeca se igraju, a dolje, u čaršiji, njihovi očevi ružno bjesne. Ljudi prolaze sokacima, sitni, neužurbani, bezazleni. Liče na ovu djecu...a nisu djeca. Nikad ih nisam vidio tako izbezumljena lica, ni tako surove oči, nisam mogao da ih prepoznam, zbog krvavih bionjača i iskeženih zuba...Ovo je njihov strašni blagdan...A danas je dan zlih djela.
Zar nam nije već dosta snage što klade valja i praznog junaštva iza kojeg ostaje samo pustoš? Zar nerazumni očevi smiju tako da određuju sudbinu svoje djece, ostavljajući im u amanet patnju, glad, dugo siromaštvo, strah od svoje sjenke, kukavičluk kroz pasove, ubošku slavu žrtve?...Toliko smo podređeni nečijoj tuđoj volji, izvan i iznad svoje, da to postaje naša kob.
A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupoća, strah, velike i male nepravde, prazna obećanja, puste godine, iznevjerene želje, suviše česte noći!!!, rane starosti, male ljubavi, velike mržnje, nesigurnost, poniženje, sav onaj jad što se zove život.
Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sȃm. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. – Džemail je naša prava slika, bosanska – Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.
(poglavlje 16.)
Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.

Ahmedov kraj...
(poglavlje 16.)
„Potapa me strah, kao voda. Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, SMRT JE BESMISAO, KAO I ŽIVOT.“


Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif