“I drugi brat je ubijen ’92. godine. Znamo da je doveden u Omarsku naveče, a sutradan ga već nije bilo”, ispričao je.
Iza Seada koji će danas biti ukopan ostala je supruga i kćerka koja je tada imala godinu dana.
“Vrijeme je nešto učinilo, međutim, kako dolazi dženaza sve kao da je bilo juče. Mi smo zahvalni i Bogu i narodu što ću ipak znati gdje su im kosti. Cijelo ovo vrijeme smo se pitali gdje su. Znali smo da nisu živi”, kazao je.

"Danas stotine jetima šute svoju bol za izgubljenim očevima i ukradenim djetinjstvom. Nekadašnja uplakana djeca i protjerane izbjeglice danas su postali magistri, doktori, profesori, inženjeri. Postali su uspješni i učeni ljudi. Njihovo najjače oružje je znanje. Oni svojim diplomama svaki dan dokazuju da vaši životi nisu bili uzalud. Ubijeni su im 1992. godine očevi ali nije ubijen bosanski duh", istakla je Delkić.

Prije devet dana smo u Srebrenici obilježili tužnih i dugih 20 godina od genocida u zaštićenoj zoni UN-a. Danas se prisjećamo Tomašice, Trnopolja, Keraterma i brojnih drugih stratišta našeg nedužnog naroda u ovom dijelu naše domovine BiH. Danas, 23 godine poslije, u ove prijedorske šehitluke spuštamo kosti 30 naših najmilijih čije su živote zlotvori kukavički prekinuli u silnom naletu njihovog krvničkog pohoda.

Na kolektivnoj dženazi u Prijedoru, u ponedjeljak, 20. jula, bit će ukopano 29 žrtava ubijenih 1992. godine. Posmrtni ostaci devet žrtava koje će ove godine biti ukopane su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica. Najmlađa žrtva je Zikret Redžić koji je u trenutku smrti imao 18 godina, a najstarija Asim Žerić koji je u trenutku smrti imao 67 godina. Posmrtni ostaci Zikreta su pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica, a Asima u Jakarinoj Kosi. Na dženazi će biti ukopan i otac i sin, Sead i Mehmed Kadić, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u Tomašici.

"Otac je 'crko' od patnje u Travniku, umro je 1998. godine. Samo je govorio da ima želju dok je živ da ih nađe, da zna jesu li živi i mrtvi. Ako su mrtvi da ih ukopa, da zna gdje im je mezar. Majka se razboljela 2012. Nema dana da se nije pričalo o braći. Hranili smo se tom pričom. Majka je imala želju da se ukopaju dok je živa, ali joj se ta želja nije ostvarila. Išli smo u Šejkovaču, možda smo i prolazili pored njega, njegovih kosti, a nismo znali da je on", naglašava Dijana.

Prijedorske žrtve imaju pravo na pravdu i istinu. Vi možete dati svoj prilog toj istini i pravdi. Prijedor očekuje vaš ljudski korak da se ponovo obnovi gradska ljepota, srušena od ljudi bez časti. Zato dajte svoj glas za odbranu prava žrtava jer dok se ne ispoštuje pravedna borba žrtava nema pomirenja i sretnije zajedničke budućnosti građana Prijedora. Žrtve date za slobodu se ne smiju i neće ponižavati. Vi ste gradonačelniće na potezu.

Nakon klanjanja dženaze namaza obavit će se prijevoz i ukop na lokacijama na cijelom području Prijedora.

Posmrtni ostaci identificiranih žrtava ekshumirani su uglavnom iz masovnih grobnica Tomašica na području Prijedora, Korićanske Stijene na području Kneževa i jame Hrastova Glavica na području Sanskog Mosta.

I danas se ekshumiraju tijela iz brojnih grobnica kao i masovne grobnice Tomašica, jedne od najvećih masovnih grobnica pronađenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ona krije hiljade tijela i ona je simbol drugih hiljade i nešto grobnica o kojima piše Jasmin Odobašić iz Instituta za nestale, u knjizi „Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini 1992. – 1995.

U prisustvu više od pet hiljada preživjelih porodica žrtava stravičnih progona i monstruoznih ubistava Bošnjaka Prijedora, Kozarca i ostalih mjesta u sjeverozapadnoj Bosni, te Bošnjaka iz drugih dijelova naše domovine 23. jula 2008. godine klanjana je dženaza namaz za 70 šehida Prijedora i Kozarca.
Dženazu namaz je klanjao reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić, a među prisutnima su bili muftija bihaćki Hasan ef. Makić i član Predsjedništva BiH Željko Komšić.

Klanjanje zajedničke dženaze u Kozarcu na stadionu Bratstvo prevodit će reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić nakon čega će se povorke s tijelima žrtava uputiti u pravcu šehidskih mezarja u Kamičanima, Zecovima, Čarakovu, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Bišćanima, Skeli - Zagradu, te u džemate Ćela i Čejreke.

Preživjeli Prijedorčani poručuju gospodi koji osjećaju olakšanje zbog toga što nije dokazan genocid u Prijedoru pred Međunarodnim sudom pravde, da će najgori oblik zločina protiv čovjeka i civilizacije uskoro biti dokazan i u Prijedoru. Jer nepravda i zločin najveće vrste je što su Prijedorčani ni krivi ni dužni usmrćeni u najtežim mukama, još veća nepravda prema žrtvama bi bila ako ubice Prijedora i Prijedorčana ostanu nepronađene, nekažnjene, ako istina i pravda ne pobijede.