Njihove note su urodile plodom pa je dogovoreno da se sudetsko pitanje napokon riješi u Münchenu, a na sastanak su pozvani talijanski duce Benito Mussolini, šef britanske vlade Neville Chamberlain, predsjednik francuske vlade Édouard Daladier, uz domaćinstvo Adolfa Hitlera. Hitler je agresivno nastupio prema Chamberlainu i Daladieru.

Polovinom tridesetih godina dolazi do naglog uspona fašističko-nacističkih ideja. Iz Njemačke se sve glasnije čuju zahtjevi za ispravke nepravednog Versajskog mira. Njemačka se tih godina polahko počela oporavljati od velike gospodarske krize, a Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska, kao vodeće zemlje zapadnog svijet, počinju povlađivati Adolfu Hitleru. Nacistički vođa počeo je već provoditi agresivnu politiku koja će od 1938. godine dobiti konture invazija na strane države.

Kao da čine potpuno moralno ispravnu stvar, vladini predstavnici u Wannseeu 20.1.1942. godine su nastavili raditi na logistici konačnog rješenje. Vidjeli smo da je pokretačka snaga bio Reihard Heydrich. Svih petnaest pobrojanih bili su članovi Nacionalsocijalističke radničke partije (NSDAP), što govori o potpunoj uključenosti ove stranke u strahote najvećeg genocida izvršenog na tlu Evrope.

Pogledajmo sada profil ljudi koji su učestvovali u oblikovanju „Konačnog rješenja“ u Wannseeu 20.1.1942. godine, koje će institucionalizirati masovna ubijanja u koncentracionim logorima 6 miliona Jevreja i ko zna koliko drugih naroda. Svi su oni, skoro od osnivanja, bili vatreni članovi Nacionalsocijalističke radničke partije.

Državni sekretar Dr. Bühler u daljnjem utvrđuje da se rješenje jevrejskog pitanja na području generalnog guvernata nalazi u rukama šefa sigurnosne policije i SD, te da on u svom radu ima punu podršku. On ima samo jednu molbu; da se pitanje Jevreja na ovom području riješi što brže.

U nastavku zapisnika Tajnog predmeta Reicha, koji je sačinjen u 30 primjeraka i datiran sa 20. 01.1942. najprije su pobrojani učesnici, a onda u tački II se navode dometi borbe sa „neprijateljem“ i nabrajaju zadaci koji „imaju za cilj legalno čišćenje njemačkog životnog prostora od Jevreja (Židova)“.

Njemački nacistički režim imao je plan o sistemskoj eliminaciji evropskih Jevreja (Židova) još od dolaska na vlast, Ali konačno uobličavanje i primjena genocidnog plana o sistematskom genocidu nad ovim narodom, koji je nazvan „konačno rješenje“ (njem. Endlösung, eng. Final Solution), počelo je od 20. januara 1942. godine od konferencije koja je održana u vili u berlinskom predgrađu na jezeru Wann/Wannsee.

Namjera nacista je bila da formiraju nacističku vlast i proglase Anschluss. Vojska je promptno djelovala pa je udar propao, a Italija koja je to vrijeme bila protiv Anschlussa je odmah stravljena u stanje pripravnosti i koncentrirala je trupe na 95 kilometara dugom prevoju Brenner u Alpama, na granici sa Austrijom. Ovo je privremeno ohladilo Njemačku, ali nikada nije zaboravljena njihova stalna namjera, a to je pokoravanje i priključenje Austrije njemačkom rajhu.

Skup u Nürnbergu je bio sedmi godišnji skup stranke. Konvencija je održana od 10. do 16. septembra 1935. godine. Ovo se dogodilo nakon Hitlerovog telegrafskog poziva. Ovakvi skupovi su inače održavani uvijek u Berlinu i ovo zasjedanje je bilo jedino koje je Reichstag održao izvan glavnog grada.

Pod uticajem ekspresionizma, npr. grupa slikara je u svojim radovima govorila o teškoj i beznadežnoj situaciji nakon Prvog svjetskog rata. Mnogo melanholije i teškog razočarenja bilo je prisutno u umjetničkim djelima umjetnika tog vremena.

Vremenom će Schutzstaffel (SS) dobiti i svoju oružanu granu pod nazivom „Waffen SS“. Utemeljen je na nacističkoj ideologiji a vođa SS bio je Heinrich Himmler, koji će akumulirati veliku moć u svojim rukama. U SS trupama koje su u samom početku bile malobrojne, brojale su 1929. godine 280 članova, vršen je krajnje rigorozan odabir ljudi koji su bili apsolutno lojalni Hitleru i novoj njemačkoj državi koja se “stvarala”.

Adolf Hitler je uspio progurati Zakon o ovlastima silom 23. marta 1933. godine, jer je prilikom glasanja samo delegacija Socijaldemokratske partije (SPD) glasala protiv zakona. Komunistima (njih 86), kao i 26-orici socijaldemokrata je onemogućeno glasanje, jer su istjerani iz Reichstaga nacističkom upotrebom silom i mahom su pohapšeni.

Adolf Hitler je uspio progurati Zakon o ovlastima silom 23. marta 1933. godine, jer je prilikom glasanja samo delegacija Socijaldemokratske partije (SPD) glasala protiv zakona. Komunistima (njih 86), kao i 26-orici socijaldemokrata je onemogućeno glasanje, jer su istjerani iz Reichstaga nacističkom upotrebom silom i mahom su pohapšeni.

Inače, na izborima koji su održani u 5. marta 1933. godine, Nacionalsocijalistička radnička partija je osvojila je 43,91% biračkog tijela. U koaliciji s DNVP-om (Njemačkom nacionalnom narodnom partijom) nacisti su držali 51,88%, većinu parlamentarnih sjedišta u Reichstagu.

Mjesec dana nakon paleža Reichstaga usvojen je Zakon o ovlastima/omogućavanju (24.3.1933.) koji je njemačkoj vladi odnosno Hitleru daje apsolutna ovlaštenja na četiri godine, a za njega su glasale sve stranke osim socijaldemokrata.
„Funkcije predsjednika su ograničene, zakoni proglašeni dekretom, izborni sistem se može mijenjati dekretom, a budžet uređivati dekretom, čime će se spriječiti javno saznanje i kritika vojnih i pomorskih rashoda“.

Kako je došlo do propasti pregovora nije bilo druge mogućnosti osim raspisivanja novih izbora početkom novembra iste godine, na kojima su nacisti izgubili povjerenje dijela glasačkog tijela, ali svejedno su ostali najbronija stranka u Reichstagu.

Kurt von Schleicher, politički savjetnik predsjednika Paula von Hindenburga, bio je ključni igrač u podršci Heinrichu Brüningu u osvajanju kancelarskog zvanja u martu 1930. godine. Njemački kancelar Brüning i predsjednik von Hindenbrug su imali podudarno mišljenje da su velika brutalnost i potpuna netolerancija komunista i nacista neprihvatljive metode političkog djelovanja. Brüning je bio uvjerenja da je vlada dovoljno snažna i da ima kapacitet da vodi zemlju bez nacionalsocijalista.

Čini se da je bio posljednji političar koji je imao nekakve izglede da spriječi nacističko preuzimanje vlasti. Suprotstavio se jačanju nacizma u Njemačkoj odobravajući vojnom ministru generalu Wilhelmu Groeneru raspuštanje jedinica SA i SS. Očajnički je pokušavao sačuvati demokratsku državu hitnim dekretima koji, međutim, nisu uspjeli smanjiti veliku nezaposlenost.

Nacionalsocijalistička radnička partija trijumfuje i na izborima 5. marta 1933. godine sa 17.277.189 glasa ili 43,91% i ulazi u Reichstag sa 288 poslanika. DNVP (Borbeni front crno-bijelo-crveno) imao je 52 mjesta, a DVP (Njemačka narodna stranka) još više je pala u odnosnu na prethodne izbore, osvojila je svega 2 mjesta u Reichstagu.

Nacionalsocijalistička radnička partija rođena je u pokrajini Bavarskoj, a proširila se 1920-ih na ostale dijelove Njemačke. Bavarska je bila uglavnom katolička, a prema političkom profilu može se reći da je ova pokrajina ostala na desnom spektru. Uporišta nacista bila su u protestantskim ruralnim područjima u Schleswig-Holstein, Pomeraniji, Mecklenburg, Istočnoj Pruskoj, Turingiji.

Nacionalna skupština sazvana je u gradu Weimaru (Vajmar) 11. avgusta 1919. kada je usvojen novi njemački ustav. Weimarska republika je bila prilično slaba država koja se tokom četrnaest godina svog postojanja susretala sa brojnim nedaćama i napadima. Veoma visoka inflacija gušila je mladu republiku.

Zadržat ćemo se na knjizi Adolfa Hitlera Mein Kampf, što bi u prevodu na bosanski jezik znači Moja borba. Ovu knjigu koja je i danas aktuelno štivo fašista diljem svijeta diktirao je Adolf Hitler Emilu Maurice u zatvoru Landsberg, a onda od jula 1924. Rudolfu Heßu. Zapravo, Mein Kampf je Hitlerov najvažniji programski tekst, koji je napisan između 1924. i 1926. godine u dva toma.

Nije dakle bilo lahko stupiti na dužnost novom premijeru Wilhelmu Cuno-u. On je preuzeo mjesto kancelara predsjedničkim dekretom Friedricha Eberta i to bez glasanja u Reichstagu. Činilo se da je Wilhelm Cuno u prednosti, jer je bio prvi kancelar Vajmarske republike koji nije bio član niti jedne partije.

Posljednja Zemaljska konferencija Spartakističkog saveza počela je 30. decembra a 1. 1. 1919. je objavljena odluka o formiranju Komunističke partije Njemačke. Prethodno su na Zemaljskoj konfereciji kritizirani stavovi Nezavisne socijaldemokratske partije za koju je Karl Libknecht rekao da je u krizi, a Rosa Luxembrug je podnijela program Komunističke partije Njemačke, koja je odbacila „svaku iluziju o perspektivi brze pobjede revolucije...

išta ne smije da se dogodi što bi štetilo ugledu radničkog pokreta. Treba da budete složni i svjesni odgovornosti. Ono staro i truhlo – monarhija, srušila se sama od sebe. Neka živi novo! Živjela njemačka republika!“ – rekao je u proglasu Republike Philipp Scheidemann.

Htjelo se stvoriti jedno demokratsko društveno ozračje za razliku od dotadašnjeg institucionalnog militarizma. Prema novim ustavnim dokumentima reichskanzelar ubuduće bi svoju snagu izvodio iz odgovornosti prema Reichstagu (Skupštini) a ne prema caru. Namjera je bila da se od Njemačke stvori ustavna monarhija.

Priču o „udarcu nožem u leđa“ su podgrijavali i njemački generali kako se ne bi ugasio mit o vojsci ali i zbog očuvanja svojih pozicija. Njemački vojni prvaci Paul von Hindenburg i Erich Ludendorff su još držali pod kontrolom njemačku armiju, ali je ipak krajem septembra 1918. Ludendorff zatražio od njemačkog kajzera Wilhelma II da odmah traži primirje.

Adolf Hitler, koji se kao 55. član priključio ovoj stranci, dobio je stranački broj 555. Zato što je ova stranke prikrivala svoju minijaturanost pa je svakom članu stranke dodavan broj 500 da bi DAP izgledao snažniji. Bila je to patuljasta stranka na njemačkoj političkoj sceni, iako je broj članova stalno rastao.

Zemlja je bila opterećena ratnim reparacijama, morala je plaćati velike dugove zemljama pobjednicama. Prije toga carska Njemačka je tražila preraspodjelu kolonijalnog carstva koje je uglavnom bilo rukama Engleske i Francuske. Ona je u predvečerje Prvog svjetskog rata bila lišena kolonijalnih posjeda ili ih je imala vrlo malo. Na kraju rata izgubila je i ono malo kolonija.