Dobri Bosnjani
COLAKOVIC, ENVER
"U džennetu ne miruj više,
ako si mumin i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak".
(Iz pjesme Derzelez Ale)
Èolakoviæ Enver, prozaik, pjesnik i prevodilac (Budimpešta, 27. V. 1913. - Zagreb, 18. VIII 1976.), školovao se u Budimpešti, Sarajevu i Beogradu, a u Zagreb diplomirao povijest (1959). Od 1939. Do 1944. djeluje u Sarajevu kao slobodni pisac, a od 1945. Sve do smrti živi u Zagrebu. Tu je bio korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske (do 1946), redaktor u Leksikografskom zavodu (do 1953.), a zatim slobodne profesije. Bio je èlan Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i PEN-kluba. Za prevodilaèki rad (sa njemaèkog i maðarskog) odlikovan je austrijskim Križem èasti za znanost i umjetnost I reda (1970.) i Petofi-plaketom (1969), a za romane Mujiæa Hanka i Legenda o Ali-paši dobio je nagradu "Cvijeta Zuzoriæ" (1941) i nagradu Matice hrvatske za najbolji hrvaski roman (1943).
Kao dvojezièan pisac objavljuje od 1931. do 1939. na maðarskom i hrvatskom pjesme, pripovijetke, eseje, prijevode. Od 1939. do 1944. objavio je u Zagrebu ("7 dana", "Hrvatska misao", "Hrvatski narod", "Hrvatsko kolo", itd.) i Sarajevu ("Osvit", "Novi behar", "Hrvatska pozornica", itd.) dvadesetak pripovijedaka i novela, roman Mujiæa Hanka, te brojne eseje i prikaze. Komedija "Moja žena krpi èarape" izvodila se u sarajevskom (1943) i banjaluèkom (1944) kazalištu. 1944. Matica hrvatska objavljuje roman Legenda o Ali-paši u kome Èolakoviæ u najboljoj evropskoj tradiciji romaneskne forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bošnjaèkoga duha. O ovom su djelu prigodom prvog (1944), drugog (1970) i treæeg izdanja (1989) hvalopjevno pisali Benešiæ ( "sadrži genialno ocrtane likove" ), Latiæ ( "najljepši roman muslimanske književnosti" ), Lasiæ ( "sadrži neke od najljepših scena u povijesti hrvatskog romana" ) i drugi (P. Grgec, Lj. Marakovic, T. Smerdel, V. Jurèiæ, M. Hanžekoviæ), dok Krleža tvrdi da Èolakoviæ bolje prikazuje Bosnu od Andriæa.
Premda je autor Legende o Ali-paši bio humanist i nepokolebljivo antifašistièkog opredjeljenja, diktatura proleterijata nije mu "oprostila" nagradu Matice hrvatske. Od 1945. Pa sve do 1965. On ne može objavljivati. Èesto èak ni svoje prijevode ne smije potpisati, poput prijevoda triju romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja ideologa Ervina Šinka (1947-1951). Uvjeren da za života svoja djela neæe objaviti, Èolakoviæ piše brojne romane, pripovijetke, novele, zbirke pjesama i dnevnike za potomstvo. Sva su ova djela, koja se tek danas pojavljuju, nastala u razdoblju njegova prisilnog nestanka iz javnosti. Istodobno priprema antologije maðarskog i austrijskog pjesništva. 1956. pojavljuju se u Antologiji svjetske lirike autorovi prepjevi maðarskih, njemaèkih i engleskih klasika. 1965-1966. u "Republici", "Razlogu" i "Moguænostima" Èolakoviæ tiska dotad najširu panoramu maðarskog i austrijskog pjesništva. 1968. u "Republici" i "Moguænostima" predstavlja suvremenu maðarsku kritiku. 1965. prevodi sa staromaðarskog Kodályev oratorij Psalmus Hungaricus, a 1969. Wagnerove Majstore pjevaèe. 1971. tiska knjigu prepjeva G. Illyésa. Nakon 1971. opet ne može objavljivati svoja djela, nego samo prijevode. 1972. i 1975. objavio je dvije knjige prepjeva Z. Csuke.
Èolakoviæeva literatura uistinu ponovno oživljava tek nakon autorove smrti. U sarajevskom "Životu" se 1977. tiska njegova poema Stvaranje svijeta. 1978. Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje monumentalnu Zlatnu knjigu maðarske poezije, koja predstavlja najobuhvatniji pregled maðarskog pjesništva na stranom jeziku, a sadrži iskljuèivo Èolakoviæeve prepjeve. 1978. dramatizirana je Legenda o Ali-paši, a u Beèu i Budimpešti tiskaju se brojni prepjevi Èolakoviæeva pjesništva. 1981. i 1984. pjesnikov sin dr. Zlatan Èolakoviæ objavljuje popis rukopisne ostavštine i bio-bibliografske podatke o Enveru Èolakoviæu, te izbor iz njegovih austrijskih prepjeva, a 1990. njegove Izabrane pjesme. Premda Èolakoviæeva bibliografija sadrži preko 400 jedinica pretežni dio njegove književne ostavštine još uvijek nije objavljen. U rukopisu pisac je ostavio 5 romana, nekoliko zbirki novela i pripovijedaka, te brojne knjige poezije i prijevoda, meðu kojima i Antologiju austrijske poezije, te knjige Adyeve i Petofieve lirike.
Djela:
Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989
Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.
Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.
Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.
Zlatna knjiga maðarske poezije, Zagreb 1978.
Izabrane pjesme, Zagreb 1990.
Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991.
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIĆ, Irfan
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
ako si mumin i junak,
majčine ne gledaj suze,
ako si ponosni Bošnjak".
(Iz pjesme Derzelez Ale)
Èolakoviæ Enver, prozaik, pjesnik i prevodilac (Budimpešta, 27. V. 1913. - Zagreb, 18. VIII 1976.), školovao se u Budimpešti, Sarajevu i Beogradu, a u Zagreb diplomirao povijest (1959). Od 1939. Do 1944. djeluje u Sarajevu kao slobodni pisac, a od 1945. Sve do smrti živi u Zagrebu. Tu je bio korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske (do 1946), redaktor u Leksikografskom zavodu (do 1953.), a zatim slobodne profesije. Bio je èlan Matice hrvatske, Društva književnika Hrvatske, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i PEN-kluba. Za prevodilaèki rad (sa njemaèkog i maðarskog) odlikovan je austrijskim Križem èasti za znanost i umjetnost I reda (1970.) i Petofi-plaketom (1969), a za romane Mujiæa Hanka i Legenda o Ali-paši dobio je nagradu "Cvijeta Zuzoriæ" (1941) i nagradu Matice hrvatske za najbolji hrvaski roman (1943).
Kao dvojezièan pisac objavljuje od 1931. do 1939. na maðarskom i hrvatskom pjesme, pripovijetke, eseje, prijevode. Od 1939. do 1944. objavio je u Zagrebu ("7 dana", "Hrvatska misao", "Hrvatski narod", "Hrvatsko kolo", itd.) i Sarajevu ("Osvit", "Novi behar", "Hrvatska pozornica", itd.) dvadesetak pripovijedaka i novela, roman Mujiæa Hanka, te brojne eseje i prikaze. Komedija "Moja žena krpi èarape" izvodila se u sarajevskom (1943) i banjaluèkom (1944) kazalištu. 1944. Matica hrvatska objavljuje roman Legenda o Ali-paši u kome Èolakoviæ u najboljoj evropskoj tradiciji romaneskne forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bošnjaèkoga duha. O ovom su djelu prigodom prvog (1944), drugog (1970) i treæeg izdanja (1989) hvalopjevno pisali Benešiæ ( "sadrži genialno ocrtane likove" ), Latiæ ( "najljepši roman muslimanske književnosti" ), Lasiæ ( "sadrži neke od najljepših scena u povijesti hrvatskog romana" ) i drugi (P. Grgec, Lj. Marakovic, T. Smerdel, V. Jurèiæ, M. Hanžekoviæ), dok Krleža tvrdi da Èolakoviæ bolje prikazuje Bosnu od Andriæa.
Premda je autor Legende o Ali-paši bio humanist i nepokolebljivo antifašistièkog opredjeljenja, diktatura proleterijata nije mu "oprostila" nagradu Matice hrvatske. Od 1945. Pa sve do 1965. On ne može objavljivati. Èesto èak ni svoje prijevode ne smije potpisati, poput prijevoda triju romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja ideologa Ervina Šinka (1947-1951). Uvjeren da za života svoja djela neæe objaviti, Èolakoviæ piše brojne romane, pripovijetke, novele, zbirke pjesama i dnevnike za potomstvo. Sva su ova djela, koja se tek danas pojavljuju, nastala u razdoblju njegova prisilnog nestanka iz javnosti. Istodobno priprema antologije maðarskog i austrijskog pjesništva. 1956. pojavljuju se u Antologiji svjetske lirike autorovi prepjevi maðarskih, njemaèkih i engleskih klasika. 1965-1966. u "Republici", "Razlogu" i "Moguænostima" Èolakoviæ tiska dotad najširu panoramu maðarskog i austrijskog pjesništva. 1968. u "Republici" i "Moguænostima" predstavlja suvremenu maðarsku kritiku. 1965. prevodi sa staromaðarskog Kodályev oratorij Psalmus Hungaricus, a 1969. Wagnerove Majstore pjevaèe. 1971. tiska knjigu prepjeva G. Illyésa. Nakon 1971. opet ne može objavljivati svoja djela, nego samo prijevode. 1972. i 1975. objavio je dvije knjige prepjeva Z. Csuke.
Èolakoviæeva literatura uistinu ponovno oživljava tek nakon autorove smrti. U sarajevskom "Životu" se 1977. tiska njegova poema Stvaranje svijeta. 1978. Nakladni zavod Matice hrvatske objavljuje monumentalnu Zlatnu knjigu maðarske poezije, koja predstavlja najobuhvatniji pregled maðarskog pjesništva na stranom jeziku, a sadrži iskljuèivo Èolakoviæeve prepjeve. 1978. dramatizirana je Legenda o Ali-paši, a u Beèu i Budimpešti tiskaju se brojni prepjevi Èolakoviæeva pjesništva. 1981. i 1984. pjesnikov sin dr. Zlatan Èolakoviæ objavljuje popis rukopisne ostavštine i bio-bibliografske podatke o Enveru Èolakoviæu, te izbor iz njegovih austrijskih prepjeva, a 1990. njegove Izabrane pjesme. Premda Èolakoviæeva bibliografija sadrži preko 400 jedinica pretežni dio njegove književne ostavštine još uvijek nije objavljen. U rukopisu pisac je ostavio 5 romana, nekoliko zbirki novela i pripovijedaka, te brojne knjige poezije i prijevoda, meðu kojima i Antologiju austrijske poezije, te knjige Adyeve i Petofieve lirike.
Djela:
Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989
Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.
Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.
Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.
Zlatna knjiga maðarske poezije, Zagreb 1978.
Izabrane pjesme, Zagreb 1990.
Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991.
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIĆ, Irfan
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
