Dobri Bosnjani
SERIFOVIC, Fadil- pasa
Šerifoviæ, Fadil-paša je roðen 1217 (1802/03) godine u Sarajevu, u mahali Stare (Careve) džamije. Ranije smo raspolagali podacima iz naprijed citirane literature da je Fadil-paša (u nekim dokumentima Fadlulah) roðen 1807, 1808. ili èak 1809. godine, što je neodrživo ako imamo u vidu sljedeæe èinjenice: godine 1237. (1821/22) Šerifoviæ je dobio diplomu iz umjetnosti kaligrafije (sana’at al-kitabat), a dvije godine kasnije i edrensku profesuru. Uzmemo li u obzir i èinjenicu da su njegovi roditelji od 1791. godine u braku, o èemu smo naprijed govorili, onda nam najprihvatljiviji podatak o roðenju Muhameda Fadila donosi Kadiæ. Najzad saznajemo èinjenice da se Šerifoviæ 9. džumadel-ula 1239. (11. I 1824) vjenèao s Rukijom, kæerkom Hadži Salihbega iz kasabe Srebrenice, te podatak da je 16. VI 1836. udao kæer Vasfiju za Edhem-bega Babiæa, što otklanja svaku moguænost da je Muhamed Fadil roðen 1807. ili èak kasnije.
Za sada nemamo sigurnih podataka o Šerifoviæevom ranom djetinjstvu i školovanju. Ipak spomenuta diploma o kaligrafiji izdata mu je u Sarajevu pa se može sa velikom sigurnošæu zakljuèiti da je sve do toga vremena boravio u Sarajevu i pohaðao neku od sarajevskih medresa. U meðuvremenu je mogao izvjesno vrijeme boraviti u Sofiji, Bijeljini i Gacku, gdje mu je otac služio kao kadija. Godine 1239. (1823/24) dobio je carski ru’us (ru’us-i hümayun) na edrensku profesuru. Da je roðen 1808., kako pretpostavlja Fatin i po njemu veæina Fadil-pašinih biografa, ovaj podatak bi bio malo vjerovatan jer bi u tom sluèaju Muhamed Fadil kao petnaestogodišnjak dobio titulu profesora jedne od najuglednijih medresa u Carstvu.
Slijedeæa godina u Šerifoviæevu životu biæe burna i donijeæe mu bolan gubitak oca, a ubrzo poslije toga on æe izbiti u prvi plan javnih zbivanja Sarajeva. Kako smo ranije spomenuli, 1242. (u januaru 1827) desio se onaj tragièan sluèaj kada je, pri otporu sarajevskih janjièara provoðenju sultanovih vojnièkih reformi, na svirep naèin pogubljen Šerifoviæev otac. Iste godine Fadil-paša je, na traženje vezirovo, dobio diplomu (menšuru) carigradskog velikog nakibul-ešrafa Ahmeda Rešida el-Husejnija u kojoj ga imenuje sarajevskim nakibul-ešrafom. Ova funkcija mu je osiguravala mjesto glavnog imama i hatiba, tj. propovjednika u Carevoj džamiji u Sarajevu. To je mladom Šerifoviæu znaèilo sticanje velikog ugleda u društvu. U suðenju janjièarima, kojih je u Sarajevu, prema nekim procjenama, pogubljeno oko 500, na Šerifoviæa je od strane sarajevske svjetine naklonjene janjièarima, prebaèen znatan dio krivice. Kad se uzme u obzir da je prethodne godine u Carigradu pogubljeno najmanje 6000 janjièara, zbog njihova otpora ukidanju ove preživjele vojne organizacije, onda je sasvim sigurno da je ista sudbina èekala i sarajevske janjièare, koji su se najduže vremena odupirali carskoj naredbi. Upravo zato je u Bosnu i naimenovan Abdurahim-paša, beogradski muhafiz, poznat kao beskompromisan protivnik janjièarskog odžaka . Uloga Muhameda Fadila u ovome je neznatna jer je i veæina druge uleme, na èelu sa sarajevskim muftijom Šakir-efendijom Muidoviæem, podržavala vezira u uništenju sarajevskog janjièarskog odžaka. Prema nekim izvorima, Šerifoviæ je rekao da sva ta ubistva obijesnih janjièara nisu dovoljna da speru ljagu sa njihova besramnog èina.
I on, kao i njegov otac, opredijelio se, barem prividno, za podršku centralnoj vlasti u provoðenju reformi. Ne znamo kako se Šerifoviæ držao u vrijeme ustanka Husein-kapetana Gradašèeviæa, jedinog bosanskog vezira koga su izabrali bosanski feudalci i koga je prihvatio narod, i pored toga što nije bio postavljen sultanskim fermanom. Ipak, nakon sloma Husein-kapetanova ustanka, Fadil-paša se priklonio Kara Mahmud-pašinu režimu pa je veæ 1832. postavljen na položaj sarajevskog kadije. Godinu dana kasnije isti vezir ga postavlja za sarajevskog muteselima. Te godine dobija muteselimluk oblasti Fojnice, Konjica i Prozora.
Šerifoviæu nije bilo svejedno kakav æe ugled u Bosni uživati. Gradašèeviæi su i nakon smrti Husein-kapetana bili najpoznatija bosanska begovska porodica pa je Fadil-paša, vodeæi o tome raèuna, udao svoju sestru za Mehmed-beg-efendiju Gradašèeviæa, Husein-kapetanova brata. Sljedeæe godine 1833, smijenjen je sa položaja sarajevskog muteselima pa je postavljen za sarajevskog kadiju. Tadašnji, tek postavljeni, valija Davud-paša bio je èovjek blag i neenergièan pa su za njegova vladanja u Bosni naroèito velik ugled stekli Fadil-paša Šerifoviæ i Mustafa-paša Babiæ. Godine 1249. (1833/34) imenovan je za kadiju Beograda sa rangom mule. Ne znamo koliko se zadržao u Beogradu, ali po svoj prilici nije ni punu godinu, jer je 1250. (1834/35) ponovo u Sarajevu, gdje mu je iduæe godine na svijet došao sin Mustafa Hajrudin. Sav razdragan, pjesnik posveæuje èetiri kronograma roðenju prvog sina. Dolaskom u Sarajevo Fadil-paša je ponovo muteselim Sarajeva sa muteselimlukom Gradaèca, Graèanice, Maglaja i Dervente. Istovremeno prelazi u vojnièki stalež pa dobiva èin treæeg stepena (rutbe-i salise). Naklonost Vedžihi-paše, bosanskog namjesnika, urodila je ubrzo i drugim unapreðenjem 1836. godine, kada je Šerifoviæ promaknut u èin miralaja (pukovnika) rezervnog bosanskog konjaništva. Sve ove funkcije donosile su mu ogromne prihode i velik ugled u društvu. Fadil-paša je bio u prilici da se dokaže pred narodom pa je to i iskoristio. Godine 1839., podiže u Gradaècu svoje prve zadužbine: èesmu i biblioteku. Sve je to ovjekovjeèio kronogramima. Isto tako zabilježio je i roðenje sina Omera Nurudina sa tri kronograma. Te godine je dovršena izgradnja Šerifoviæeva konaka u mahali Stare (Careve) džamije. Na njegovu intervenciju i pomoæu njegove materijalne pomoæi popravljena je najstarija, Isabegova, mevlevijska tekija u Sarajevu. Izmeðu tekije i Miljacke podignuta je džamija, koju je nekoliko godina kasnije razrušila nabujala rijeka.
U augustu 1840. imenovan je za zapovjednika rezervnog konjaništva (suvari redife) hercegovaèkog i zvornièkog sandžaka. Ovo imenovanje donosi mu titulu paša. Istovremeno je ponovo dobio muteselimluk Sarajeva, koji je u meðuvremenu pripadao njegovu velikom suparniku, ali i povremenom saradniku, Mustafa-paši Babiæu. Uz muteselimluk nad oblastima koje je ranije imao, dobio je još i Visoko, Višegrad i Rogaticu. Uprava centralne i istoène Bosne time je bila u njegovim rukama.
Jedno vrijeme (1840) bio je prisiljen ustupiti mjesto sarajevskom muteselimu Hadži Jakub-begu. Ubrzo iza ovoga izbila je pobuna protiv vezira Vedžihije, u kojoj je Šerifoviæ bio meðu onima koji su podržali vezira u sprovoðenju mjera za konsolidiranje dosta nestabilnih prilika. Poèetkom 1843. ponovo je sarajevski muteselim i do 1850., kada dolazi u Sarajevo Omer-paša Latas samo je kratko vrijeme (1846-47) ustupio taj položaj Mustafa-paši Babiæu.
Za to vrijeme Šerifoviæ boravi u Carigradu i pristupa derviškom redu mevlevija u mevlevihani na Galati u Istanbulu pred šejhom Kudretulahom. Na njegovu intervenciju šejhovi i derviši Sarajeva dobili su od sultana stalnu mjeseènu pomoæ. U toku toga boravka Fadil-paša je dobio na dvoru skupocjenu sablju, ukrašenu dragim kamenjem, koja je svojevremeno (kraj XVI i poèetak XVII st.) pripadala veziru Èagal-oglu Sinan-paši, što se vidi na ugraviranom natpisu na sabiji. Njegov duh æe ubuduæe snažno biti pod utjecajem filozofije Dželaludina Rumija, kome æe posvetiti najveæi dio pjesama svoga Divana. Sam èin pristupanja derviškom redu mevlevija obilježio je u više pjesama sa kronogramima. Po povratku u Sarajevo, Fadil-paša je opet dobio muteselimluk Sarajeva. Da je zbilja imao smisla za poslove koji donose velike prihode, pokazuje to što je s još nekoliko bogataša 1847. godine uzeo u zakup od države bosanske carine, što je donosilo velike prihode.
Godine 1848., u Sarajevu su se javili nemiri izazvani dolaskom vezira Mustafa-paše Memeledžije. Fadil-paša je, kao muteselim, na traženje vezira, proveo æefilemu (uzajamnu garanciju graðana) prema kojoj su svi graðani morali jedan za drugog garantirati da se neæe buniti. Iste, 1848. godine izdao je naredbu da se po svim sarajevskim mahalama imenuju muhtari koji æe se brinuti za red i sigurnost u ovom podruèju. Ta se ustanova održala u Sarajevu gotovo 100 godina.
Incident s novim vezirom Tahir-pašom mogao je Fadil-pašu skupo stajati. Osumnjièen da podržava bosansko plemstvo, koje nikad nije bilo sasvim lojalno, pogotovo od ustanka Gradašèeviæa, a pored toga je pružalo otpor provoðenju reformi, Fadil-paša je zajedno sa Mustafa-pašom Babiæem pozvan u Travnik na odgovornost veziru. Uspjeli su nekako vratiti vezirove ljude u Travnik s obeæanjima da æe doæi za dan-dva, a sami su odmah krenuli u Carigrad, gdje su dobrim vezama i novcima isposlovali razrješenje vezira Tahir-paše. Vezir je, meðutim, iznenada umro i njih dvojica su se mogli mirno vratiti kuæi.
Najburniji dani Šerifoviæeva života dolaze s vremenom Omer-paše Latasa u Bosni. Naime, Omer-paša je imenovan za komandanta oružanih snaga, koje najzad treba da skrše otpor Bosanaca i pacificiraju Bosnu. On je stigao u Sarajevo u junu 1850. godine. Meðu onima koji su, makar prividno, sa blagonaklonošæu doèekali Latasa, bili su i Fadil-paša i Mustafa-paša Babiæ. Na traženje Latasovo, Fadil-paša je ustupio svoj konak za Omer-pašin harem. Praveæi se da ima puno povjerenje u Fadil-pašu, Latas mu je povjeravao neke važne zadatke pa ga je tako 16. aprila 1851. poslao s Ivanom Franjom Jukiæem i glavnim vojnim povjerenikom Fuad-efendijom banu Jelaèiæu na pregovore. Na ovu posjetu Jelaèiæ je poslao u Travnik pjesnika Petra Preradoviæa i slikara Karasa. Pored toga, Omer-paša Latas koristio je Fadil-pašu kao pregovaraèa i sa pobunjenim hercegovaèkim begovima. Meðutim, veæ tada je prepredeni i okrutni Latas planirao Šerifoviæevo deportovanje sa ostalim feudalcima Bosne, kako ne bi ostala nijedna ugledna bosanska glava oko koje bi se mogle okupljati mase. Sam èin protjerivanja bosanskih begova, a meðu njima i Fadil-paše i Mustafa-paše Babiæa, Latas je pokušao iskoristiti na taj naèin što je uništavao begovski ponos ismijavajuæi ih pred svijetom.
Ugušivanje pobune u Bosni Omer-paša Latas je izvodio u etapama. Najprije je taj posao obavio u Hercegovini i Krajini, a onda se vratio u Travnik i nastavio da uklanja bosanske begove koji su bili u državnoj upravi. S tom grupom pobunjenika èitava bosanska aristokracija je izbaèena iz državnih službi, na èija mjesta su imenovani Turci. Uhapšeni su podijeljeni u tri grupe: oni koji su uèestvovali u ustanku u Posavini, i svi su osuðeni na smrt, oni koji su osumnjièeni da su uèestvovali u ovom ustanku, kao Fadil-paša Šerifoviæ, deportovani su na suðenje u Carigrad i oni èija je uloga u ustanku bila neznatna - osuðeni su na batinanje.
Šerifoviæ je stoièki podnosio sva nareðenja koja su dolazila od Porte pa mu ni ovo protjerivanje nije toliko tragièno izgledalo kao veæini drugih uglednika. Staviše, u Carigradu je Fadil-paša našao mecenu u velikom veziru Mehmed Emin Ali-paši, koji æe ubuduæe biti njegov glavni zaštitnik, a Fadil-paša æe uvijek kad mogne isticati vrline ovog vezira. Tako æe deceniju kasnije, u sporu koji æe izbiti izmeðu ovog vezira i èuvenog pjesnika Zija-paše, Šerifoviæ stati na stranu vezira pokušavajuæi da spasi èast Ali-paše od podrugljivih Zija-pašinih pjesama. U ovo vrijeme je Fadil-paša pjevao kronograme raznim visokim liènostima i obilježio znaèajne gradnje u Carigradu. Svaki svoj boravak koristio je da posjeti mauzolej i tekiju Mevlane Dželaludina Rumija u Konji, u kojem je ostavljao za uspomenu levhe sa svojim pjesmama posveæenim ovom velikanu. Izgleda da je pored blagonaklonosti dvora i vezira Ali-paše i preporuka Latasa urodila plodom, jer je Fadil-paša opet u moguænosti da se vrati u Sarajevo. Stoga je, kad je veæ bio u Sarajevu, sav razdragan pisao kasidu sa kronogramom povodom Latasova imenovanja za komandanta oružanih snaga Rumelije (serdar-i ekrem), koju mu je uruèio prilikom njegove posjete Sarajevu. Istina je da ni Omer-paša Latas prilikom ovog svog dolaska u Sarajevo nije više imao cilj uništavanje begova jer one koje nije uspio upokoriti prilikom prvog dolaska (kao Fadil-pašu) ovaj put nije ni pokušavao zlostavljati. U Istanbulu je umro Fadil-pašin sin Tahir, za koga ne znamo kad je roðen jer mu Fadil nije spjevao kronogram roðenja.
Po dolasku u Sarajevo Šerifoviæ više nije imao ambicija da se ukljuèi u javni i politièki život. Živio je od steèenog imetka, koji je ponekad, kad se ukazala prilika, i uveæavao. Dosta novaca i volje ulagao je u gradnju dobrotvornih zadužbina, kao i gradnju vlastitih konaka. Kako u Sarajevu dotada nije bilo zvaniène zvjezdarnice i èovjeka koji bi propisivao taèno vrijeme molitvi, koji bi odreðivao taèno vrijeme smjene mjeseci i izdavao druge propise u vezi s muslimanskim kalendarom, Fadil-paša je mislio da æe gradnjom muvekithane riješiti taj problem. Tako je godine 1270. (1853/54) podigao muvekithanu (zvjezdarnicu) kraj Careve džamije. Iste godine popravio je Carevu džamiju i uz nju dogradio medresu, u kojoj je u prvo vrijeme on bio muderis. Bivši Fadil-pašin konak je postao još za Latasova vremena stalna vezirova rezidencija pa je on 1859. kupio u mahali Èobaniji kuæu koja je pripadala nasljednicima Mehmed-bega Turhanije, porušio je i izgradio novi konak. U svojoj novoj mahali porušio je staru Èobaniju džamiju i podigao novu. U blizini je podigao i most Skenderiju. Sve ove gradnje obilježio je nizom natpisa u stihovima koji sadržavaju godine gradnji ili obnove ovih objekata.
Veliko bogatstvo uveæavao je uzimanjem u zakup brojnih posjeda. Tako je držao zakup u nevesinjskim selima u vidu tzv. filurije. Isto tako je u zakupu držao posjede u nizu sela gataèkog, èajnièkog, zvornièkog, gradaèaèkog, birèanskog, kladanjskog, travnièkog i jajaèkog kadiluka.
Dolaskom Šerif Osman-paše u Bosnu 1861. stanje se uveliko poèelo konsolidovati. Osman-paša je bio i dosta omiljen èovjek. Narod i feudalci su ga smatrali posljednjim znaèajnim vezirom Bosne. Šerif Osman-paša je naroèito bio naklonjen Fadil-paši, koji mu je svojim obrazovanjem i smislom za lijepo pjesnièko izražavanje bio ugodan sabesjednik pa su svakodnevno viðani u društvu. Za Fadil-pašu je ovo blagostanje i lagodan život bio prekinut samo nakratko 1863. godine, kad je imenovan za mutesarifa Izmita. Godinu ranije u Sarajevo je u svojstvu kontrolora dolazio Zija-beg, kasnije poznat kao Zija-paša. Šerifoviæevo poznanstvo s ovim velikim turskim tanzimatskim pjesnikom preraslo je u veliko prijateljstvo pa Fadil-paša u svom panegiriku upuæenom Zija-paši uporeðuje ovog pjesnika s Platonom, Ibn Kemalom i pjesnicima Sabitom , Bakijem i Samijem . Kasnije æe ovo prijateljstvo biti izigrano od strane Zija-paše, na èiji æe raèun Šerifoviæ pisati upravo jedinu svoju satiru.
Svoj kratak boravak u Izmitu Fadil-paša je iskoristio da se što èešæe naðe u društvu s velikim vezirom Ali-pašom i da još jednom ode na izvor svoga nadahnuæa u Konju, u turbe Mevlane Dželaludina Rumija. Neposredno po povratku u Sarajevo, u Istanbulu je štampana satirièna pjesma Zafernama, koja je izrugivala neuspjelu intervenciju Ali-paše na Kritu. Uz ovu Zafernamu štampan je i Tahmis Zafername i prozni komentar iste pjesme. Sama Zafernama je potpisana imenom Fadil paša Bosnevi mevlevi mutesarif-i Izmit. Ubrzo je konstatovano da je autor Zafername, kao i Tahmisa i proznog komentara pjesme, Zija-paša, koji je tada veæ živio u Parizu.
Muhamed Fadil je, kako je zabilježio Muhamed Enveri Kadiæ, svojom rukom napisao demanti u stihovima u kojima je Zija-pašu nazvao najpogrdnijim imenima zbog toga što se poslužio njegovim imenom. Èitavo ovo vrijeme Fadil-paša je pisao prigodne pjesme, munadžete, natove, tahmise i gazele koji æe potkraj života biti nanizani u kompletan Divan. U isto vrijeme radio je na opsežnom komentaru djela o naèinu vršenja obreda mevlevijskog zikra koje je štampano u Istanbulu u knjizi od dva toma godine 1866. U to vrijeme promaknut je na èast šejha mevlevijskog derviškog reda.
Godine do dolaska austrougarske okupacije Bosne Fadil-paša Šerifoviæ je proveo dosta mirno. Ne opaža se neka njegova veæa angažovanost u javnim poslovima. Meðutim, sve više piše pjesme i priprema svoj Divan. Upravo iz ovog perioda potjeèe najveæi broj njegovih kasida i kronograma. U ovo vrijeme je sastavio i vakufnamu, kojom je ostavio ogroman imetak za zadužbine u Sarajevu.
Od sredine prošlog vijeka u Sarajevu su izlazile na turskom i srpskohrvatskom jeziku novine “Bosna”. U ovim novinama osme decenije toga vijeka pojavljivali su se Fadil-pašini kronogrami. Uz Šerhi evradi mevlevije, ti kronogrami su njegove tvorevine koje su za njegova života bile i štampane. Posljednje dvije godine Fadil-pašina boravka u Sarajevu nemamo o njemu gotovo nikakvih vijesti. Na politièku scenu stupa njegov sin Mustafa Hajrudin, a kao pjesnik se poèinje javljati njegov mlaði sin Omer Nurudin. Ipak ni jedan ni drugi, i pored znatnog uspjeha u poslovima kojim su se bavili, nisu dostigli oèevu slavu. Dolazak austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu Fadil-paša je prihvatio kao nužnost i možda privremeno rješenje koje je ovoj pokrajini nametnula Osmanska Carevina. Stoga se njegov glas tih dana nije èuo. Naprotiv, ne vidimo ga da uèestvuje sa svojim sinovima u pokušaju da se odupre dolasku Austrije. Ipak, materijalno je pomagao ustanike, mada postoje mišljenja da je na to bio prisiljen.
Kad je u Sarajevo došao na èelu pobjednièke vojske general Filipoviæ, Fadil-paša je bio u delegaciji koja je po nagovoru fra Grge Martiæa otišla da se pokloni Filipoviæu. To je bila grupa najuglednijih graðana Sarajeva, meðu kojima je posebna poèast pripadala Fadil-paši. Meðutim, uvredljiv postupak generala Filipoviæa, koji je zbog otpora Muslimana iskalio sav bijes na ovu delegaciju, toliko je teško pao starom Fadil-paši da je odmah donio odluku da odseli iz Sarajeva. Ubrzo je to uèinio i nastanio se u Istanbulu. Po dolasku u Istanbul Fadil-paša je iznajmio konak u kvartu Laleli i tu proveo ostatak života. Postoji podatak da se Šerifoviæ oženio svojom bivšom služavkom, koja mu je rodila dvoje djece. Djeca iz ovog braka nisu doživjela punoljetstvo pa u Turskoj ne žive njegovi direktni potomci. Essejjid Muhamed Fadil-paša Šerifoviæ je umro 14. muharema 1300. (26. novembra 1882) i pokopan je u groblju Karadžaahmet u Istanbulu. Groblje je ekshumirano pedesetih godina ovog vijeka, da bi preko njega prošao put Istanbul-Ankara, pa do naših dana nije saèuvan ni kompletan natpis s njegova groba. Takvu sudbinu je imao èovjek koji je za života sastavio brojne natpise umrlim prijateljima i poznanicima.
AGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIĆ, Irfan
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
Šerifoviæ, Fadil-paša je roðen 1217 (1802/03) godine u Sarajevu, u mahali Stare (Careve) džamije. Ranije smo raspolagali podacima iz naprijed citirane literature da je Fadil-paša (u nekim dokumentima Fadlulah) roðen 1807, 1808. ili èak 1809. godine, što je neodrživo ako imamo u vidu sljedeæe èinjenice: godine 1237. (1821/22) Šerifoviæ je dobio diplomu iz umjetnosti kaligrafije (sana’at al-kitabat), a dvije godine kasnije i edrensku profesuru. Uzmemo li u obzir i èinjenicu da su njegovi roditelji od 1791. godine u braku, o èemu smo naprijed govorili, onda nam najprihvatljiviji podatak o roðenju Muhameda Fadila donosi Kadiæ. Najzad saznajemo èinjenice da se Šerifoviæ 9. džumadel-ula 1239. (11. I 1824) vjenèao s Rukijom, kæerkom Hadži Salihbega iz kasabe Srebrenice, te podatak da je 16. VI 1836. udao kæer Vasfiju za Edhem-bega Babiæa, što otklanja svaku moguænost da je Muhamed Fadil roðen 1807. ili èak kasnije.
Za sada nemamo sigurnih podataka o Šerifoviæevom ranom djetinjstvu i školovanju. Ipak spomenuta diploma o kaligrafiji izdata mu je u Sarajevu pa se može sa velikom sigurnošæu zakljuèiti da je sve do toga vremena boravio u Sarajevu i pohaðao neku od sarajevskih medresa. U meðuvremenu je mogao izvjesno vrijeme boraviti u Sofiji, Bijeljini i Gacku, gdje mu je otac služio kao kadija. Godine 1239. (1823/24) dobio je carski ru’us (ru’us-i hümayun) na edrensku profesuru. Da je roðen 1808., kako pretpostavlja Fatin i po njemu veæina Fadil-pašinih biografa, ovaj podatak bi bio malo vjerovatan jer bi u tom sluèaju Muhamed Fadil kao petnaestogodišnjak dobio titulu profesora jedne od najuglednijih medresa u Carstvu.
Slijedeæa godina u Šerifoviæevu životu biæe burna i donijeæe mu bolan gubitak oca, a ubrzo poslije toga on æe izbiti u prvi plan javnih zbivanja Sarajeva. Kako smo ranije spomenuli, 1242. (u januaru 1827) desio se onaj tragièan sluèaj kada je, pri otporu sarajevskih janjièara provoðenju sultanovih vojnièkih reformi, na svirep naèin pogubljen Šerifoviæev otac. Iste godine Fadil-paša je, na traženje vezirovo, dobio diplomu (menšuru) carigradskog velikog nakibul-ešrafa Ahmeda Rešida el-Husejnija u kojoj ga imenuje sarajevskim nakibul-ešrafom. Ova funkcija mu je osiguravala mjesto glavnog imama i hatiba, tj. propovjednika u Carevoj džamiji u Sarajevu. To je mladom Šerifoviæu znaèilo sticanje velikog ugleda u društvu. U suðenju janjièarima, kojih je u Sarajevu, prema nekim procjenama, pogubljeno oko 500, na Šerifoviæa je od strane sarajevske svjetine naklonjene janjièarima, prebaèen znatan dio krivice. Kad se uzme u obzir da je prethodne godine u Carigradu pogubljeno najmanje 6000 janjièara, zbog njihova otpora ukidanju ove preživjele vojne organizacije, onda je sasvim sigurno da je ista sudbina èekala i sarajevske janjièare, koji su se najduže vremena odupirali carskoj naredbi. Upravo zato je u Bosnu i naimenovan Abdurahim-paša, beogradski muhafiz, poznat kao beskompromisan protivnik janjièarskog odžaka . Uloga Muhameda Fadila u ovome je neznatna jer je i veæina druge uleme, na èelu sa sarajevskim muftijom Šakir-efendijom Muidoviæem, podržavala vezira u uništenju sarajevskog janjièarskog odžaka. Prema nekim izvorima, Šerifoviæ je rekao da sva ta ubistva obijesnih janjièara nisu dovoljna da speru ljagu sa njihova besramnog èina.
I on, kao i njegov otac, opredijelio se, barem prividno, za podršku centralnoj vlasti u provoðenju reformi. Ne znamo kako se Šerifoviæ držao u vrijeme ustanka Husein-kapetana Gradašèeviæa, jedinog bosanskog vezira koga su izabrali bosanski feudalci i koga je prihvatio narod, i pored toga što nije bio postavljen sultanskim fermanom. Ipak, nakon sloma Husein-kapetanova ustanka, Fadil-paša se priklonio Kara Mahmud-pašinu režimu pa je veæ 1832. postavljen na položaj sarajevskog kadije. Godinu dana kasnije isti vezir ga postavlja za sarajevskog muteselima. Te godine dobija muteselimluk oblasti Fojnice, Konjica i Prozora.
Šerifoviæu nije bilo svejedno kakav æe ugled u Bosni uživati. Gradašèeviæi su i nakon smrti Husein-kapetana bili najpoznatija bosanska begovska porodica pa je Fadil-paša, vodeæi o tome raèuna, udao svoju sestru za Mehmed-beg-efendiju Gradašèeviæa, Husein-kapetanova brata. Sljedeæe godine 1833, smijenjen je sa položaja sarajevskog muteselima pa je postavljen za sarajevskog kadiju. Tadašnji, tek postavljeni, valija Davud-paša bio je èovjek blag i neenergièan pa su za njegova vladanja u Bosni naroèito velik ugled stekli Fadil-paša Šerifoviæ i Mustafa-paša Babiæ. Godine 1249. (1833/34) imenovan je za kadiju Beograda sa rangom mule. Ne znamo koliko se zadržao u Beogradu, ali po svoj prilici nije ni punu godinu, jer je 1250. (1834/35) ponovo u Sarajevu, gdje mu je iduæe godine na svijet došao sin Mustafa Hajrudin. Sav razdragan, pjesnik posveæuje èetiri kronograma roðenju prvog sina. Dolaskom u Sarajevo Fadil-paša je ponovo muteselim Sarajeva sa muteselimlukom Gradaèca, Graèanice, Maglaja i Dervente. Istovremeno prelazi u vojnièki stalež pa dobiva èin treæeg stepena (rutbe-i salise). Naklonost Vedžihi-paše, bosanskog namjesnika, urodila je ubrzo i drugim unapreðenjem 1836. godine, kada je Šerifoviæ promaknut u èin miralaja (pukovnika) rezervnog bosanskog konjaništva. Sve ove funkcije donosile su mu ogromne prihode i velik ugled u društvu. Fadil-paša je bio u prilici da se dokaže pred narodom pa je to i iskoristio. Godine 1839., podiže u Gradaècu svoje prve zadužbine: èesmu i biblioteku. Sve je to ovjekovjeèio kronogramima. Isto tako zabilježio je i roðenje sina Omera Nurudina sa tri kronograma. Te godine je dovršena izgradnja Šerifoviæeva konaka u mahali Stare (Careve) džamije. Na njegovu intervenciju i pomoæu njegove materijalne pomoæi popravljena je najstarija, Isabegova, mevlevijska tekija u Sarajevu. Izmeðu tekije i Miljacke podignuta je džamija, koju je nekoliko godina kasnije razrušila nabujala rijeka.
U augustu 1840. imenovan je za zapovjednika rezervnog konjaništva (suvari redife) hercegovaèkog i zvornièkog sandžaka. Ovo imenovanje donosi mu titulu paša. Istovremeno je ponovo dobio muteselimluk Sarajeva, koji je u meðuvremenu pripadao njegovu velikom suparniku, ali i povremenom saradniku, Mustafa-paši Babiæu. Uz muteselimluk nad oblastima koje je ranije imao, dobio je još i Visoko, Višegrad i Rogaticu. Uprava centralne i istoène Bosne time je bila u njegovim rukama.
Jedno vrijeme (1840) bio je prisiljen ustupiti mjesto sarajevskom muteselimu Hadži Jakub-begu. Ubrzo iza ovoga izbila je pobuna protiv vezira Vedžihije, u kojoj je Šerifoviæ bio meðu onima koji su podržali vezira u sprovoðenju mjera za konsolidiranje dosta nestabilnih prilika. Poèetkom 1843. ponovo je sarajevski muteselim i do 1850., kada dolazi u Sarajevo Omer-paša Latas samo je kratko vrijeme (1846-47) ustupio taj položaj Mustafa-paši Babiæu.
Za to vrijeme Šerifoviæ boravi u Carigradu i pristupa derviškom redu mevlevija u mevlevihani na Galati u Istanbulu pred šejhom Kudretulahom. Na njegovu intervenciju šejhovi i derviši Sarajeva dobili su od sultana stalnu mjeseènu pomoæ. U toku toga boravka Fadil-paša je dobio na dvoru skupocjenu sablju, ukrašenu dragim kamenjem, koja je svojevremeno (kraj XVI i poèetak XVII st.) pripadala veziru Èagal-oglu Sinan-paši, što se vidi na ugraviranom natpisu na sabiji. Njegov duh æe ubuduæe snažno biti pod utjecajem filozofije Dželaludina Rumija, kome æe posvetiti najveæi dio pjesama svoga Divana. Sam èin pristupanja derviškom redu mevlevija obilježio je u više pjesama sa kronogramima. Po povratku u Sarajevo, Fadil-paša je opet dobio muteselimluk Sarajeva. Da je zbilja imao smisla za poslove koji donose velike prihode, pokazuje to što je s još nekoliko bogataša 1847. godine uzeo u zakup od države bosanske carine, što je donosilo velike prihode.
Godine 1848., u Sarajevu su se javili nemiri izazvani dolaskom vezira Mustafa-paše Memeledžije. Fadil-paša je, kao muteselim, na traženje vezira, proveo æefilemu (uzajamnu garanciju graðana) prema kojoj su svi graðani morali jedan za drugog garantirati da se neæe buniti. Iste, 1848. godine izdao je naredbu da se po svim sarajevskim mahalama imenuju muhtari koji æe se brinuti za red i sigurnost u ovom podruèju. Ta se ustanova održala u Sarajevu gotovo 100 godina.
Incident s novim vezirom Tahir-pašom mogao je Fadil-pašu skupo stajati. Osumnjièen da podržava bosansko plemstvo, koje nikad nije bilo sasvim lojalno, pogotovo od ustanka Gradašèeviæa, a pored toga je pružalo otpor provoðenju reformi, Fadil-paša je zajedno sa Mustafa-pašom Babiæem pozvan u Travnik na odgovornost veziru. Uspjeli su nekako vratiti vezirove ljude u Travnik s obeæanjima da æe doæi za dan-dva, a sami su odmah krenuli u Carigrad, gdje su dobrim vezama i novcima isposlovali razrješenje vezira Tahir-paše. Vezir je, meðutim, iznenada umro i njih dvojica su se mogli mirno vratiti kuæi.
Najburniji dani Šerifoviæeva života dolaze s vremenom Omer-paše Latasa u Bosni. Naime, Omer-paša je imenovan za komandanta oružanih snaga, koje najzad treba da skrše otpor Bosanaca i pacificiraju Bosnu. On je stigao u Sarajevo u junu 1850. godine. Meðu onima koji su, makar prividno, sa blagonaklonošæu doèekali Latasa, bili su i Fadil-paša i Mustafa-paša Babiæ. Na traženje Latasovo, Fadil-paša je ustupio svoj konak za Omer-pašin harem. Praveæi se da ima puno povjerenje u Fadil-pašu, Latas mu je povjeravao neke važne zadatke pa ga je tako 16. aprila 1851. poslao s Ivanom Franjom Jukiæem i glavnim vojnim povjerenikom Fuad-efendijom banu Jelaèiæu na pregovore. Na ovu posjetu Jelaèiæ je poslao u Travnik pjesnika Petra Preradoviæa i slikara Karasa. Pored toga, Omer-paša Latas koristio je Fadil-pašu kao pregovaraèa i sa pobunjenim hercegovaèkim begovima. Meðutim, veæ tada je prepredeni i okrutni Latas planirao Šerifoviæevo deportovanje sa ostalim feudalcima Bosne, kako ne bi ostala nijedna ugledna bosanska glava oko koje bi se mogle okupljati mase. Sam èin protjerivanja bosanskih begova, a meðu njima i Fadil-paše i Mustafa-paše Babiæa, Latas je pokušao iskoristiti na taj naèin što je uništavao begovski ponos ismijavajuæi ih pred svijetom.
Ugušivanje pobune u Bosni Omer-paša Latas je izvodio u etapama. Najprije je taj posao obavio u Hercegovini i Krajini, a onda se vratio u Travnik i nastavio da uklanja bosanske begove koji su bili u državnoj upravi. S tom grupom pobunjenika èitava bosanska aristokracija je izbaèena iz državnih službi, na èija mjesta su imenovani Turci. Uhapšeni su podijeljeni u tri grupe: oni koji su uèestvovali u ustanku u Posavini, i svi su osuðeni na smrt, oni koji su osumnjièeni da su uèestvovali u ovom ustanku, kao Fadil-paša Šerifoviæ, deportovani su na suðenje u Carigrad i oni èija je uloga u ustanku bila neznatna - osuðeni su na batinanje.
Šerifoviæ je stoièki podnosio sva nareðenja koja su dolazila od Porte pa mu ni ovo protjerivanje nije toliko tragièno izgledalo kao veæini drugih uglednika. Staviše, u Carigradu je Fadil-paša našao mecenu u velikom veziru Mehmed Emin Ali-paši, koji æe ubuduæe biti njegov glavni zaštitnik, a Fadil-paša æe uvijek kad mogne isticati vrline ovog vezira. Tako æe deceniju kasnije, u sporu koji æe izbiti izmeðu ovog vezira i èuvenog pjesnika Zija-paše, Šerifoviæ stati na stranu vezira pokušavajuæi da spasi èast Ali-paše od podrugljivih Zija-pašinih pjesama. U ovo vrijeme je Fadil-paša pjevao kronograme raznim visokim liènostima i obilježio znaèajne gradnje u Carigradu. Svaki svoj boravak koristio je da posjeti mauzolej i tekiju Mevlane Dželaludina Rumija u Konji, u kojem je ostavljao za uspomenu levhe sa svojim pjesmama posveæenim ovom velikanu. Izgleda da je pored blagonaklonosti dvora i vezira Ali-paše i preporuka Latasa urodila plodom, jer je Fadil-paša opet u moguænosti da se vrati u Sarajevo. Stoga je, kad je veæ bio u Sarajevu, sav razdragan pisao kasidu sa kronogramom povodom Latasova imenovanja za komandanta oružanih snaga Rumelije (serdar-i ekrem), koju mu je uruèio prilikom njegove posjete Sarajevu. Istina je da ni Omer-paša Latas prilikom ovog svog dolaska u Sarajevo nije više imao cilj uništavanje begova jer one koje nije uspio upokoriti prilikom prvog dolaska (kao Fadil-pašu) ovaj put nije ni pokušavao zlostavljati. U Istanbulu je umro Fadil-pašin sin Tahir, za koga ne znamo kad je roðen jer mu Fadil nije spjevao kronogram roðenja.
Po dolasku u Sarajevo Šerifoviæ više nije imao ambicija da se ukljuèi u javni i politièki život. Živio je od steèenog imetka, koji je ponekad, kad se ukazala prilika, i uveæavao. Dosta novaca i volje ulagao je u gradnju dobrotvornih zadužbina, kao i gradnju vlastitih konaka. Kako u Sarajevu dotada nije bilo zvaniène zvjezdarnice i èovjeka koji bi propisivao taèno vrijeme molitvi, koji bi odreðivao taèno vrijeme smjene mjeseci i izdavao druge propise u vezi s muslimanskim kalendarom, Fadil-paša je mislio da æe gradnjom muvekithane riješiti taj problem. Tako je godine 1270. (1853/54) podigao muvekithanu (zvjezdarnicu) kraj Careve džamije. Iste godine popravio je Carevu džamiju i uz nju dogradio medresu, u kojoj je u prvo vrijeme on bio muderis. Bivši Fadil-pašin konak je postao još za Latasova vremena stalna vezirova rezidencija pa je on 1859. kupio u mahali Èobaniji kuæu koja je pripadala nasljednicima Mehmed-bega Turhanije, porušio je i izgradio novi konak. U svojoj novoj mahali porušio je staru Èobaniju džamiju i podigao novu. U blizini je podigao i most Skenderiju. Sve ove gradnje obilježio je nizom natpisa u stihovima koji sadržavaju godine gradnji ili obnove ovih objekata.
Veliko bogatstvo uveæavao je uzimanjem u zakup brojnih posjeda. Tako je držao zakup u nevesinjskim selima u vidu tzv. filurije. Isto tako je u zakupu držao posjede u nizu sela gataèkog, èajnièkog, zvornièkog, gradaèaèkog, birèanskog, kladanjskog, travnièkog i jajaèkog kadiluka.
Dolaskom Šerif Osman-paše u Bosnu 1861. stanje se uveliko poèelo konsolidovati. Osman-paša je bio i dosta omiljen èovjek. Narod i feudalci su ga smatrali posljednjim znaèajnim vezirom Bosne. Šerif Osman-paša je naroèito bio naklonjen Fadil-paši, koji mu je svojim obrazovanjem i smislom za lijepo pjesnièko izražavanje bio ugodan sabesjednik pa su svakodnevno viðani u društvu. Za Fadil-pašu je ovo blagostanje i lagodan život bio prekinut samo nakratko 1863. godine, kad je imenovan za mutesarifa Izmita. Godinu ranije u Sarajevo je u svojstvu kontrolora dolazio Zija-beg, kasnije poznat kao Zija-paša. Šerifoviæevo poznanstvo s ovim velikim turskim tanzimatskim pjesnikom preraslo je u veliko prijateljstvo pa Fadil-paša u svom panegiriku upuæenom Zija-paši uporeðuje ovog pjesnika s Platonom, Ibn Kemalom i pjesnicima Sabitom , Bakijem i Samijem . Kasnije æe ovo prijateljstvo biti izigrano od strane Zija-paše, na èiji æe raèun Šerifoviæ pisati upravo jedinu svoju satiru.
Svoj kratak boravak u Izmitu Fadil-paša je iskoristio da se što èešæe naðe u društvu s velikim vezirom Ali-pašom i da još jednom ode na izvor svoga nadahnuæa u Konju, u turbe Mevlane Dželaludina Rumija. Neposredno po povratku u Sarajevo, u Istanbulu je štampana satirièna pjesma Zafernama, koja je izrugivala neuspjelu intervenciju Ali-paše na Kritu. Uz ovu Zafernamu štampan je i Tahmis Zafername i prozni komentar iste pjesme. Sama Zafernama je potpisana imenom Fadil paša Bosnevi mevlevi mutesarif-i Izmit. Ubrzo je konstatovano da je autor Zafername, kao i Tahmisa i proznog komentara pjesme, Zija-paša, koji je tada veæ živio u Parizu.
Muhamed Fadil je, kako je zabilježio Muhamed Enveri Kadiæ, svojom rukom napisao demanti u stihovima u kojima je Zija-pašu nazvao najpogrdnijim imenima zbog toga što se poslužio njegovim imenom. Èitavo ovo vrijeme Fadil-paša je pisao prigodne pjesme, munadžete, natove, tahmise i gazele koji æe potkraj života biti nanizani u kompletan Divan. U isto vrijeme radio je na opsežnom komentaru djela o naèinu vršenja obreda mevlevijskog zikra koje je štampano u Istanbulu u knjizi od dva toma godine 1866. U to vrijeme promaknut je na èast šejha mevlevijskog derviškog reda.
Godine do dolaska austrougarske okupacije Bosne Fadil-paša Šerifoviæ je proveo dosta mirno. Ne opaža se neka njegova veæa angažovanost u javnim poslovima. Meðutim, sve više piše pjesme i priprema svoj Divan. Upravo iz ovog perioda potjeèe najveæi broj njegovih kasida i kronograma. U ovo vrijeme je sastavio i vakufnamu, kojom je ostavio ogroman imetak za zadužbine u Sarajevu.
Od sredine prošlog vijeka u Sarajevu su izlazile na turskom i srpskohrvatskom jeziku novine “Bosna”. U ovim novinama osme decenije toga vijeka pojavljivali su se Fadil-pašini kronogrami. Uz Šerhi evradi mevlevije, ti kronogrami su njegove tvorevine koje su za njegova života bile i štampane. Posljednje dvije godine Fadil-pašina boravka u Sarajevu nemamo o njemu gotovo nikakvih vijesti. Na politièku scenu stupa njegov sin Mustafa Hajrudin, a kao pjesnik se poèinje javljati njegov mlaði sin Omer Nurudin. Ipak ni jedan ni drugi, i pored znatnog uspjeha u poslovima kojim su se bavili, nisu dostigli oèevu slavu. Dolazak austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu Fadil-paša je prihvatio kao nužnost i možda privremeno rješenje koje je ovoj pokrajini nametnula Osmanska Carevina. Stoga se njegov glas tih dana nije èuo. Naprotiv, ne vidimo ga da uèestvuje sa svojim sinovima u pokušaju da se odupre dolasku Austrije. Ipak, materijalno je pomagao ustanike, mada postoje mišljenja da je na to bio prisiljen.
Kad je u Sarajevo došao na èelu pobjednièke vojske general Filipoviæ, Fadil-paša je bio u delegaciji koja je po nagovoru fra Grge Martiæa otišla da se pokloni Filipoviæu. To je bila grupa najuglednijih graðana Sarajeva, meðu kojima je posebna poèast pripadala Fadil-paši. Meðutim, uvredljiv postupak generala Filipoviæa, koji je zbog otpora Muslimana iskalio sav bijes na ovu delegaciju, toliko je teško pao starom Fadil-paši da je odmah donio odluku da odseli iz Sarajeva. Ubrzo je to uèinio i nastanio se u Istanbulu. Po dolasku u Istanbul Fadil-paša je iznajmio konak u kvartu Laleli i tu proveo ostatak života. Postoji podatak da se Šerifoviæ oženio svojom bivšom služavkom, koja mu je rodila dvoje djece. Djeca iz ovog braka nisu doživjela punoljetstvo pa u Turskoj ne žive njegovi direktni potomci. Essejjid Muhamed Fadil-paša Šerifoviæ je umro 14. muharema 1300. (26. novembra 1882) i pokopan je u groblju Karadžaahmet u Istanbulu. Groblje je ekshumirano pedesetih godina ovog vijeka, da bi preko njega prošao put Istanbul-Ankara, pa do naših dana nije saèuvan ni kompletan natpis s njegova groba. Takvu sudbinu je imao èovjek koji je za života sastavio brojne natpise umrlim prijateljima i poznanicima.
[ A ] [ B ] [ C ] [ D ] [ E ] [ F ] [ G ] [ H ] [ I ] [ J ] [ K ] [ L ] [ M ] [ N ] [ O ] [ P ] [ R ] [ S ] [ T ] [ U ] [ V ] [ Z ]
ABDAGIĆ, MuhamedAGIĆ, Dr. Senad ef.
AGOVIĆ, Šemso
AHMETAGIĆ, Prof. dr. Esad
AJANOVIĆ, Irfan
AJANOVIC, Midhat
AKMADZIC, Hazim
ALAGIĆ, General Mehmed
ALAGIC, Sukrija
ALIC, Meho
ALIHODŽIĆ, Dr.-Ing. Bernes
ALIKADIĆ, Bisera
ALISPAHIĆ, Mr. Fatmir
ALISPAHIC, Nijaz
ALISPAHIC, Selma
ARMIJA BiH
ARNAUT, Selim
AVDIĆ, Ćamil
ŠANTIĆ, Ferid Ferko
ŠKALJIĆ, Nezir-ef.
ŠTULANOVIĆ, Prof. dr. Muharem
ŽDRALOVIĆ, MUHAMED
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAJNIČANIN, Muhamed
ČAMPARA, ESREF
ČAUŠEVIĆ, Mehmed Džemaludin ef.
ČEJVAN, Adem
ĆATIĆ, Ćazim - Musa
ĆATOVIĆ, Dr. Saffet
